“Mudro” neambiciozne reforme: akcijski plan za euro u segmentu poboljšanja poslovne klime

Objavljeno

Foto: Alphaspirit / Dreamstime

Ad
Ad

Nakon slanja pisma namjere za pristupanje u ERM II mehanizam 4.7 srpnja, Vlada je objavila akcijski plan koji sadrži 19 mjera koje namjerava provesti do proljeća 2020. Akcijski plan sadrži 6 poglavlja čiji je veći dio već komentiran u tekstu Velimira Šonje u srijedu («forma je gotova, na redu je sadržaj», glasila je glavna poruka tog teksta). Ova analiza sadrži detaljniji osvrt na šesti dio pisma namjere – poglavlje o poslovnom okružju. No, prvo još malo o nekim detaljima iz točke 5 – o prodajama manjinskih državnih udjela u poduzećima.

Nema ozbiljnijih reformi u sektoru državnih poduzeća

Do travnja 2020. CERP (Centar za restrukturiranje i prodaju) obvezuje se raspisati javne natječaje za prodaju 90 poduzeća u kojima država ima do 25 posto vlasništva. Navedenih 90 treba staviti u kontekst nešto više od 400 poduzeća u kojima središnja država kroz CERP portfelj ima manjinske ili većinske udjele (ne računajući trenutno smanjenu brojku od 39 „strateških“ pravnih osoba).

Upravo je veliki broj državnih poduzeća bio i ostao veliki uteg za konkurentnija tržišta, ulaganja i produktivnost. Nije jasno zašto država drži udjele u poduzećima koja ionako već igraju na tržištu. Točnije, jasno je – država želi zadržati mogućnost izravnog kadroviranja na svim razinama u sektoru koji zapošljava više od 100 tisuća ljudi.

Dakle, kroz ovaj plan će se CEPR portfelj smanjiti s nešto više od 400 na malo više od 300 državnih poduzeća. Pomak će se brojčano i efektivno vidjeti, ali strukturni problem će i dalje ostati.

Pomoćnici ministara izvan dosega politike?

Još jedan komentar zaslužuje i ideja o depolitizaciji i profesionalizaciji pomoćnićkih pozicija u ministarstvima. Konkretno: pomoćnici ministara više se neće imenovati politički od strane Vlade, već će biti ravnatelji uprava u resorima. Navodi se kako će to „konačno dovesti do poboljšanja učinkovitosti državne službe. Štoviše, također će osigurati kontinuitet rada državne uprave jer više neće biti pod utjecajem političkih promjena.“

Naizgled, to bi moglo i trebalo biti tako, ali nema jamstva da će promjena išta značiti dok se ne provede cjelovita reforma državne uprave prema kriterijima modernog javnog menadžmenta uz mogućnost nagrađivanja najboljih, brzog otpuštanja najlošijih, određivanje transparentnih ciljeva i sl. U suštini, profesionalizacija državne uprave može se postići samo kroz sustavno upravljanje ljudskim resursima, po uzoru na kompetitivne kompanije iz privatnog sektora. Javni i privatni sektor nisu isto, ciljevi su im različiti, ali načela dobrog operativnog upravljanja se ne razlikuju.

Poslovno okružje

U dijelu reformi poslovnog okružja planira se 100 novih mjera za smanjenje administrativnog opterećenja (kao nastavak na već tri akcijska plana Vlade s ukupno 500-injak mjera). Nastavlja se rezanje proceduralne šume propisa koji koče male poduzetnike i ulagače. Najavljen je i nastavak liberalizacije tržišta usluga i to kod određenih profesionalnih usluga.

Vlada u akcijskom planu ističe: „Gradeći na napretku postignutom u određenim sektorima, provest će se mjere kojima će se dodatno pojednostavniti pristup i povećati konkurencija u sektorima farmaceutike, fizikalne terapije i inženjerstva. Na temelju akcijskog plana Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta za deregulaciju tržišta usluga, prioritetno će se provesti slijedeće mjere“: inženjeri gradilišta više neće biti obvezni plaćati namet strukovnim komorama (dva je zakonska nacrta Vlada u srpnju 2019. godine već uputila u Sabor, a u akcijskom plan je rok donošenja ove reforme u Saboru prosinac 2019. godine); uklanjaju se prekomjerni minimalni zahtjevi za prostorije ljekarni; uklanjaju se ograničenja oglašavanja ljekarnika; uklanjanju se ograničenja radnog vremena ljekarni; omogućit će se jednaki i kompetitivni pristup otvorenim javnim natječajima za pružanje usluga fizikalne terapije; fizioterapeuti neće imati ograničenja oglašavanja, a i troškovi oglašavanja će se smanjiti.

Sve ove mjere (osim prve) imaju rok travanj 2020. godine. To su samo primjeri nekih od planiranih mjera kojima se nastavlja deregulacija tržišta usluga. Ova reforma naslanja se na prema objedinjenim podacima Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta već 200-injak provedenih mjera (ne računajući ranije spomenuta administrativna rasterećenja poduzetnika i smanjenja parafiskalnih davanja).

Kao i kod državnih poduzeća, riječ je o mjerama koje djeluju u dobrom pravcu, ali su ili mlake ili im nedostaje uvjerljivosti. Evo primjera nekoliko područja koja se ne spominju u pismu namjere:

  • tarifni sustavi odvjetnika i bilježnika,
  • sustav zdravstva, u kojemu bi se moglo poticati konkurenciju privatnih pružatelja usluga i osiguravatelja, što ima i ozbiljan potencijal izvoza usluga,
  • uloga privatnih pružatelja usluga u obrazovnom sektoru kroz cjelovitiju reformu (npr. sustav vaučera)

Kao što se često ističe, «privatizacija» u zdravstvu i obrazovanju ne znači smanjenje dostupnosti usluga ili uvođenje plaćanja za standardne usluge. Pametno oblikovano preplitanje javnog, zbog dostupnosti, i privatnog, zbog rasterećenja javnog i kvalitete, može stvoriti bolje usluge u ključnim sektorima, po uzoru na razvijene zemlje. No te vrste reformi su teške i zbog toga se ne spominju u pismu namjere.

Ako se obveze koje su preuzete pismom namjere usporede sa sadržajem Nacionalnog programa reformi 2019. koji je usvojen u travnju, ovaj je dokument mogao biti sadržajno opsežniji odnosno reformski ambiciozniji. U oči bode i izostanak bilo kakvih fiskalnih parametara, kao da je s fiskalnom politikom sve u redu (iako je dobro poznato da Hrvatska prema udjelima prihoda i rashoda opće države strši u srednjoj i istočnoj Europi).

Zaključno

Na kraju se stječe dojam da su europski partneri prihvatili hrvatski pristup linije manjeg otpora. Veliki dio onoga što je pismom namjere obećano, već je ugrađeno u vladine dokumente. Rizik neispunjenja neke mjere dodatno je smanjen ubacivanjem obveza s kojima je vlada poodmakla u pripremi ili se zakonska rješenja već nalaze u proceduri (npr. Prijedlog zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu već je na javnom savjetovanju).

S jedne strane, to je mudro; preambiciozna reforma koju vlada ne bi izvršila u relativno kratkom roku do proljeća 2020. mogla bi nepotrebno, iz formalnih razloga, zakočiti put Hrvatske prema Europskom tečajnom mehanizmu. S druge strane, to je još jedna propuštena prilika za pokušaj ambicioznijih reformi koje će dočekati sljedeću ili neku drugu vladu, ili ih možda nikada neće biti.

A kada je o europskim partnerima riječ, ne treba zaboraviti da su s druge strane stola ministri financija 19 država koje su već uvele euro i koje su sve redom razvijenije od Hrvatske. Od te skupine ne može se očekivati pritisak na smanjivanje poreza ili državnog sektora kada oni sami upravljaju velikim državnim sektorima u svojim zemljama i strepe nad time kako ih financirati. Smanjenje poreznih tereta im je jedna od zadnjih stvari na pameti.