Možda je bilo čudno pročitati informaciju s jednog okruglog stola u Varaždinu kada sam početkom listopada izjavio da je Hrvatska već u recesiji („Nakon potresa dolazi serija manjih, a tlo se sliježe“). Nakon objave BDP-a za treće tromjesečje prošloga petka sve češće će se spominjati ta neželjena riječ. Naravno, prvo treba proći val tumačenja kako je rast BDP-a od 5,2% u trećem tromjesečju 2022. u odnosu na treće tromjesečje 2021. vrlo dobar rezultat jer, valjda, broj koji počinje s 5 to sam po sebi pokazuje.
Taj dio priče već znate ako pratite Ekonomski lab: dio ljudi uporno tumači ekonomska kretanja (BDP, inflaciju…) kroz promjene u odnosu na isto razdoblje protekle godine. Time mjere daleku prošlost, a ne trenutnu promjenu koja, ponekad, odstupa od naslijeđenoga trenda, tako da ga promijeni. Zbog toga uz odnos prema vrijednostima iz prošle godine gledamo i zadnji podatak: promjenu između zadnja dva razdoblja.
Kod te vrste promjena problem je što se nalaze pod utjecajem uobičajenih sezonskih promjena (BDP je uvijek veći u trećem nego u drugom kvartalu zbog turizma). Iregularne (iznenađujuće, neobjašnjive) oscilacije podataka su jače, i općenito je teže raspoznati trend. U zemljama s dugim statističkim serijama i manjim sezonskim i iregularnim oscilacijama raspoznavanje je lakše. Zbog toga na primjer u SAD-u nikada ne gledaju i ne komentiraju promjenu u odnosu na isto razdoblje prošle godine (jer to je daleka prošlost za koju više nitko ne mari); svi su usredotočeni na sezonski prilagođenu zadnju vrijednost. Prema tome, kada se u prvoj polovini 2022. govorilo o tehničkoj recesiji u SAD-u, govorilo se o dva kvartala zaredom kada je sezonski prilagođena promjena realnog BDP-a u odnosu na prethodni kvartal bilježila negativan rezultat.
Dakle, sezonski prilagođeni realni BDP u Hrvatskoj je u trećem tromjesečju 2022. smanjen za 0,4% što znači da se ekonomska aktivnost našla u padu. Doduše, kada je riječ o Hrvatskoj, ne treba dati preveliku važnost ovoj vrsti podatka zbog spomenutih velikih kvartalnih kolebanja. No, kako su u prethodnim tromjesečjima kvartalne stope rasta bile izdašno visoke (minimalno 1,5%), ovih -0,4% moramo zabilježiti kao važnu promjenu koja nije plod samo iregularnih kolebanja ekonomske aktivnosti koje nisu otklonjene standardnim statističkim postupcima.
Obistinjuje se najava o (tehničkoj) recesiji. Tko gleda unazad i vjeruje u fatamorgane trebat će još neko vrijeme za shvaćanje što se događa. Barem do kraja veljače sljedeće godine (još tri mjeseca), kada će podatak za tromjesečje u kojemu se sada nalazimo vjerojatno potvrditi još jedan minus desezoniranih kvartalnih podataka, čime će se ispuniti famozni uvjet tehničke recesije (dva kvartala pada zaredom).
To nas vraća pitanju koje sam već nekoliko puta parcijalno komentirao, pa vrijedi malo sistematizirati: Koliko bi recesija mogla potrajati, i koliko bi duboka mogla biti, te ako bi odgovor bio kratka i plitka recesija, koja su uporišta za to?
Prije odgovora detaljnije ćemo pogledati u petak objavljen podatak o BDP-u prema komponentama rashodne strane. Vratit ćemo se promatranju stopa u odnosu na isto razdoblje prošle godine jer DZS ne objavljuje desezonirane podatke po komponentama.
S osobnom potrošnjom je navodno sve u redu: rasla je 5,6%, dakle brže od BDP-a. Međutim, to je najmanja stopa rasta od drugog tromjesečja 2021. Isto je sa stopom rasta realnog izvoza (u čiju je službenu vrijednost teško povjerovati), dok je realni uvoz u isto vrijeme ubrzao. Usporavanje rasta osobne potrošnje i izvoza su glavni razlozi usporavanja BDP-a. Slični će se utjecaji vrlo vjerojatno nastaviti i u ovom i sljedećem kvartalu. Ljudi su pod pritiskom inflacije stisnuli novčanike nakon post-lockdown potrošačkog raspašoja, a njemačko gospodarsko usporavanje (i naša druga dva ključna trgovačka partnera – Austrija i Slovenija – bilježe pad u trećem tromjesečju 2022.) odražava se u sve sporijem rastu (realne) potražnje za našim izvozom roba i usluga.
S druge strane, treći kvartal je pokazao ubrzanje investicijske aktivnosti. Realne bruto investicije rasle su 8%, što je uvjerljivo najveća stopa rasta od drugog tromjesečja 2021. (a i tadašnji boom investicijske aktivnosti bio je uzrokovan brzim post-lockdown oporavkom u odnosu na drugo tromjesečje 2020. kada je sve bilo uglavnom zaključano).
BDP prema rashodnoj metodi, stopa promjene u odnosu na isto razdoblje prethodne godine u %
Izvor: DZS
Za sada je teško naslutiti što stoji iza podatka o investicijama. Jedna priča govori da je rast očekivan. Gledamo učinak EU fondova i početka novog ciklusa uzleta državnih investicija. Međutim, u isto vrijeme dogodio se i snažan uzlet korporativnih kredita. Njih smo dosad tumačili uzletom inflacije, a značajniji oporavak privatnih korporativnih investicija očekivali smo ipak nešto kasnije u 2023., ili tek 2024. Dobrih kratkoročnih statistika o investicijama nema, pa tapkamo u mraku u pogledu strukture investicija tako da će dublji uvid morati malo pričekati.
U svakom slučaju, priča o trenutačno suprotnom smjeru kretanja osobne potrošnje i izvoza s jedne u odnosu na investicije s druge strane ilustrira ambivalentnost situacije i predstavlja prvo objašnjenje zašto trenutačno mislim da će recesija biti „tehnička“ – ne odveć duga (do sredine iduće godine), i relativno plitka. Osobna potrošnja i izvoz zasad odnose prevagu nad investicijama, no u jednom će trenutku njihovi minusi oslabiti, a investicije dodatno „potegnuti“ (stalno se piše o utjecaju EU sredstava, a iduće godine bi neto efekt EU sredstava mogao ići i do 5% BDP-a).
Drugo objašnjenje zašto bi recesija u Hrvatskoj mogla biti samo tehnička vezano je uz izvoz roba i usluga. Već nekoliko mjeseci vode se rasprave o tome hoće li i Njemačka završiti u nekoj vrsti tehničke recesije (recimo, stopa rasta oko 0%), ili će dublje zaroniti (recimo, -2%). Naizgled nije riječ o velikoj razlici, ali ona je materijalna za cijelu EU, te može činiti razliku između usporavanja – tehničke recesije – i ozbiljnijeg potonuća. Zadnja očitanja gospodarskog sentimenta u Njemačkoj ne ukazuju na potop; fiskalni paket protiv eskalacije cijena energenata je izdašan, pa i tradicionalno štedljivi i oprezni Nijemci možda neće ući u prejaku kontrakciju.
Treće objašnjenje zašto bi ova recesija mogla biti samo tehnička su posebnosti funkcioniranja tržišta rada u uvjetima inflacije i nakon vala emigracije zbog koje latentno nedostaje radnika. O tome često pišem; zadnji tekst na tu temu je od neki dan. Ovo je, dakle, specifična recesija (svaka je); nazovimo ju recesijom tržišta rada odnosno realnih nadnica. Ako je recesija krajem 90-ih bila recesija emerging markets, pojačana unutarnjom financijskom nestabilnošću; ako je ona početkom 2000.-ih izazvana implozijom američkog dioničkog tržišta, ona 2008./09 (Velika) recesija pak izazvana implozijom tržišta nekretnina u SAD-u, a ona u Europi malo kasnije (desni krak W recesije) bila je recesija državnog duga odnosno javnih financija, onda već do sada ovu, koja još nije ni registrirana, možemo zvati recesijom realnih plaća i inflacije. Recesija, naime, već dugo udara tržište rada reflektirajući se u velikom padu realnih plaća (zbog inflacije). No, taj pad u recesiji (u vremenu) poništava samog sebe, jer je pad realnih plaća toliko jak da je rad postao razmjerno jeftin faktor proizvodnje (kapital je sve skuplji), pa se zaposlenost održava na visokim razinama. Takva recesija tržišta rada se relativno brzo može ispuhati, čim se inflacija primiri. Naravno, ako u međuvremenu ne bude novih negativnih iznenađenja.
To je vezano uz četvrto objašnjenje vjerojatne blage i kratkotrajne recesije: nema crnog labuda? Sve velike krize imale su svoje iznimne događaje koje gotovo nitko nije uspio predvidjeti i na koje isto tako gotovo nitko nije bio spreman, pa su snažno potresli svijet: kriza Azijskih tigrova (napose snažan odljev kapitala iz Južne Koreje i Malezije) pokrenula je emerging markets krizu u drugoj polovici 90-ih; raspad historijski napuhanog američkog tržišta dionica 2000. pokrenuo je krizu ranih 2000.-ih koju su događaji nakon 9/11 gurnuli još dublje; puknuće nekretninskog balona ne bi bilo tako strašno da nije bilo Lehmana u rujnu 2008., a europska kriza javnih financija nekoliko godina kasnije ne bi bila ni blizu toliko dramatična da nije bilo Grčke.
U kontekstu trećeg desetljeća ovoga stoljeća jedna interpretacija kaže da smo vidjeli već tri potpuno nepredvidiva događaja (pandemiju tj. lockdown, ruski napad na Ukrajinu i eksploziju cijena energenata) i da upravo gledamo direktan prijenos visoke otpornosti razvijenih gospodarstava na tu vrstu udara. No, to je optimistična interpretacija. Neki misle da će nepoznato tek izmiliti svojom ružnom glavom i iznenaditi; možda kolaps neke velike globalne financijske institucije koja se neće moći nositi s višim kamatnim stopama, ili kolaps nekog sistemski važnog mirovinskog fonda u nekoj velikoj zemlji, koji je obećao više nego što je mogao ispuniti (tzv. defined benefit sheme kao što se nedavno moglo u naznakama vidjeti u Velikoj Britaniji koja definitivno ide u ozbiljnu recesiju), ili možda kolaps kineskog ekonomskog modela (politika nultog covida širi se brzo, cijeli milijunski gradovi lako padaju u lockdown, Xi Jinping nema problema s represijom da konsolidira vlast, a gospodarstvo u Kini više nije prioritet kao u razdoblju 1990-2020.).
Na kraju, ne zaboravimo i euro i Schengen. Iako je riječ o igri koja daje efekte na dugi rok, ne možemo isključiti da će i ta dva čimbenika malo pomoći amortizaciji udarnih rupa koje nas čekaju u nekoliko narednih kvartala.
Na kraju, naravno da ne znam što nosi budućnost, osim što vidim naznake otpornosti na recesiju koja bi mogla biti tehnička – kratkotrajna i plitka. Kako “perfect storms” nisam u stanju predviđati, svakako najzanimljivija bit će provjera je li se povijesni smjer uistinu promijenio. Recesije 1999. i 2009. bile su u Hrvatskoj dublje i dugotrajnije nego u razvijenom dijelu Europe (štoviše, razvijeni dio Europe praktički nije osjetio recesiju 1999.). No, lockdown-recesija 2020. bila je kraća i plića od recesije u razvijenim zemljama. Izgleda da stiže novi test koji će pokazati ponavlja li se obrazac iz 2020., ili se vraćamo na staro.