Ovogodišnju nagradu podijelili su ekonomski povjesničar Joel Mokyr (50%) te Peter Howitt i Philippe Aghion (koji dijele drugu polovicu). Znanstveno obrazloženje nagrade započinje podsjećanjem da su inovacije postojale otkad je ljudi, no nikada u povijesti ljudske vrste do industrijske revolucije nije zabilježeno razdoblje u kojemu su inovacije bile toliko raširene da su omogućile dvije stotine godina brzog rasta materijalnog blagostanja. Zašto?
Ovo pitanje ekonomiste opsjeda desetljećima. U prvom dijelu XX stoljeća naglasak je bio na objašnjenjima ulaganja faktora proizvodnje – kapitala i rada – u moderne proizvodne procese. Objašnjenja su utjecala na idejni ambijent, pa su se i javne politike rukovodile njima. Na primjer, jedna od ključnih uloga država, bez obzira na karakter političkih sustava, bila je povećanje nacionalnog kapitala kroz ulaganja u fizičke infrastrukture. Bila je to vrsta ulaganja koja je važna za rast, no poduzetnici su se u njih rjeđe upuštali zbog neizvjesnosti i dugih rokova povrata. Socijalizam u tom smislu nije bio ništa drugo do zakašnjeli kapitalizam – pokušaj da se, povrh ubrzanog ulaganja država u infrastrukture, što više rada i kapitala nastalog kopiranjem zapadnih tehnologija u što kraćem vremenskom razdoblju društvenim nasiljem utjera u industrijske pogone.
Međutim, socijalizam je propao zbog propusta u razumijevanju čimbenika društvene dinamike koji se ne mogu svesti samo na ulaganja kapitala i rada.
Tempo gospodarskoga rasta često je odstupao od tempa ulaganja faktora proizvodnje. U mozaiku objašnjenja nešto je nedostajalo. Robert Solow je 1957. (Nobelovu nagradu će dobiti 1986.) formalno i empirijski dokazao postojanje „reziduala“ – dijela gospodarskog rasta koji se ne može objasniti ulaganjima faktora proizvodnje. Taj dio je zaslužio generički naziv tehnološki napredak. Tehnički termin je ukupna produktivnost faktora proizvodnje. No, objašnjenje toga dijela ekonomske dinamike ostalo je zatvoreno u crnoj kutiji.
Doduše, ta kutija i nije bila toliko crna. Naravno da se znalo kako proces otvorenog tržišnog natjecanja slobodnih poduzetnika stvara specifičnu socio-ekonomsku dinamiku kakva nikada ranije nije bila zabilježena. Friedrich Hayek (Nobelova nagrada 1974.) je naglašavao ulogu ekonomskih sloboda i informacija povezanih s funkcioniranjem cjenovnog mehanizma. Joseph Schumpeter je naglašavao ulogu ulaganja, odnosno nastanka, rasta i nestanka poduzeća, u čemu ključnu ulogu imaju inovacije odnosno zamjena starih tehnologija novima (kreativna destrukcija). Schumpeter nije dobio Nobela jer je umro 1950. a nagrada za ekonomiku dodjeljuje se od 1969. godine i ne dodjeljuje se posthumno (jer živi ne bi mogli doći na red; kao što je primijetio Milton Friedman, puno toga u ekonomici je staro vino u novim bocama).
Slične opise kao kod Schumpetera nekoliko desetljeća ranije možemo pronaći kod Karla Marxa. No Marx je iz tih zapažanja izveo zaključak o nužnoj propasti sustava pod teretom unutarnjih kontradikcija. Schumpeter je naglašavao evolutivnu prirodu odnosno održivost sustava, što se bolje od Marxovih predviđanja podudaralo s povijesnim iskustvom.
Politike su opet bile povezane s glavnim idejama. Tržišne reforme poput liberalizacije cijena možemo povezati s Hayekom, a poticanje inovacija sa Schumpeterom. Osobito nakon što je Paul Romer (1987., Nobelova nagrada 2017.) u model Roberta Solowa uveo sektor proizvodnje znanja. Njegova glavna poruka glasila je da specifična tehnologija proizvodnje znanja odbacuje rastuće prinose.
Politike su opet slijedile ideje, pa je u prvi plan izbilo pitanje proizvodnje i širenja znanja anticipirajući nove infrastrukturne tehnologije poput interneta i umjetne inteligencije koje (potencijalno) osnažuju učinke rastućih prinosa znanja.
Ako je sve tako jednostavno (inovacije, tehnološki napredak, infrastruktura, proizvodnja i širenje znanja), kako to da su neka društva uspješna u primjeni ovih „recepata“ a neka ne? Točnije, pitanje koje je ostalo bez odgovora glasi: zašto se moderan ekonomski rast uopće pojavio u nekim zemljama, odnosno zašto se u nekima pojavio stotinu ili dvije stotine godina prije nego drugdje?
Prošlogodišnji laureati Acemoglu, Johnson i Robinson pronašli su odgovor u institucijama. Institucije, kako one formalne (npr. sudovi), tako i one neformalne (prevladavajuće kulturne norme), možemo shvatiti kao staro drveće u čije su deblo upisani godovi – ideje i prakse koje se prenose generacijama. Na površini izgleda novije, no iznutra je uvjetovano starim. Institucije su nataloženi društveni kapital, kao što je ranije pokazao Douglas North (Nobelova nagrada 1993.). North je u tom kontekstu naglasio ulogu zaštite vlasničkih prava koja su nužna za ulaganja radi osiguranja povrata; podsjetnik na Lockea, Humea i Smitha.
Prošlogodišnja trojka laureata proširila je važnost institucija na odnos ekstraktivnih i inkluzivnih institucija.
Ekstraktivne institucije, kao što samo ime kaže, omogućuju ekstrakciju vrijednosti u korist uskih elita odnosno oligarhija. Primjeri su kolonijalizam ili nedemokratski režimi u zemljama koje obiluju prirodnim resursima poput današnje Rusije. Nasuprot tome, inkluzivne institucije ljudima jamče slobode, daju im jednaka prava, omogućuju otvoreno natjecanje (u principu svatko može izazvati svakoga), potiču ulaganja širokih slojeva stanovništva i samim time omogućuju široku podjelu koristi od investicija. Ove ideje bile su u jednostavnijim oblicima raširene još 90-ih godina prošloga stoljeća kada je u javnim politikama naglasak stavljen na institucionalne reforme (javne administracije, pravosuđa, itd.) kao još jedan dokaz uskih sprega ideja i politika.
No, zašto u nekim zemljama prevladavaju inkluzivne, a u nekima drugima ekstraktivne institucije? Dok su Howitt i Aghion nagradu zaslužili za formalno strogo modeliranje procesa kreativne destrukcije s poduzetnicima u glavnoj ulozi, koji inoviraju, kradu ideje i oponašaju (pa njihovu nagradu utoliko možemo figurativno tumačiti i kao posthumnu nagradu Schumpeteru), ekonomski povjesničar Joel Mokyr korijene modernog gospodarskog rasta pronalazi u idejama, odnosno idejnom ambijentu.
Mokyr nije bio prvi. Prevladavajuće ideje odnosno ideologije imale su središnju ulogu u objašnjenju modernog ekonomskog rasta još kod Northa. No Mokyr je pomnije razradio i opisao, nazovimo ih tako, idejno uvjetovane elemente ekonomske povijesti koji su ključni za objašnjenje modernog ekonomskog rasta: otvorenost društva za nove ideje; političke odnose snaga koji sprječavaju da interesne skupine kojima je cilj status quo blokiraju promjene; intenzivne interakcije između praktičara, osobito inženjera koji rješavaju problem kako nešto funkcionira, i znanstvenika koji rješavaju problem zašto nešto funkcionira. Jedno bez drugoga nema snagu hvatanja dubljih korijena iz kojih izrasta trajni gospodarski rast.
Tako je praktična primjena znanja u gospodarstvu eksplodirala nakon što su širenje pismenosti i razvoj poštanske tehnologije omogućili intenzivnu razmjenu poruka između znanstvenika i poduzetnika u mreži koja je nazvana Republika pisama (i puno prije modernoga doba, pisma su s kraja na kraj zapadne Europe stizala za 4-5 dana, čak i za vrijeme ratova). Mokyr je to detaljno opisao u knjizi Culture of Growth.
Inspiriran Mokyrovom knjigom, na Labu sam 2019. objavio tekst Republika pisama: hoćemo li u nju ući ovaj put. Šest godina kasnije, izgleda da se barem dio optimističnoga tona iz zaključka moga teksta obistinjuje: nakon ulaska u EU i povećanja društvene dinamike Hrvatska je dinamičnije društvo u svakom pogledu, vjerojatno dinamičnije nego što je ikada bilo. To nije puko subjektivno opažanje; o tome piše i sociolog Ivan Burić u Sociologiji hrvatskog društva. Suhoparno ekonomski spomenimo da Hrvatska nikada nije imala toliko zaposlenih ljudi u formalnom sektoru gospodarstva koliko ih je danas. O broju poduzeća i poduzetnika da i ne govorimo.
Ipak, za kraj moram dodati dvije ograde.
Prva je faktografska. U tekstu iz 2019. napisao sam da nitko iz Hrvatske prije industrijske revolucije nije bio uključen u Republiku pisama. To nije točno. Dubrovnik je bio jedna od točaka. Dopisivanje Galilea i Marina Getaldića solidno je dokumentirano. No upravo Dubrovnik, koji je u ono doba raspolagao zavidnom trgovačkom, pomorskom i diplomatskom organizacijom i tehnologijom, ujedno je podsjetnik kako jedna zvijezda, ma kako sjajna, lako može zgasnuti ako nema dublju i širu povezanost s drugim zvijezdama i sazviježđima i ako joj povijesne okolnosti nisu naklonjene. Štoviše, dubrovački kulturni DNA zaboravljen je i u našoj nacionalnoj povijesti koja glorificira neke druge junake kao što je to opisao književnik Ivan Salečić. Ipak, Dubrovnik je danas turistička sila, pa se može postaviti pitanje jesu li samo zidine te koje uvjetuju turističke uspjehe ili je i u Dubrovčanima ostalo nešto od otvorenosti prema svijetu, poduzetništvu i idejama koje im omogućuju da danas imaju Grad. Mokyr (koji je nedavno gostovao na konferenciji HNB-a koja se održava u Dubrovniku) zasigurno bi pronašao neke poveznice.
Drugo, današnja Hrvatska ima stotine poduzetnika i praktičnih inovatora koji zapošljavaju desetke tisuća ljudi; institucije bolje funkcioniraju; ipak, ne možemo znati je li to dovoljna kritična masa koja će Hrvatsku trajno izbaciti s putanja stagnacije i ekonomske anemije na koje smo navikli kroz povijest. Prevladvajuće (ekonomske) ideje još uvijek su arhaične; institucije nisu dovoljno dobre; slabo se razumije onaj Solowljev rezidual; da parafraziramo Mokyra (i povučemo analogiju s Popperom), daleko smo od toga da bismo mogli biti sigurni da u Hrvatskoj imamo društvo koje je otvoreno za nove ideje i političke odnose snaga koji sprječavaju interesne skupine – kojima je cilj status quo – da blokiraju promjene.