Oligarhije: uvod
Razmatranja gospodarskoga sraza Poljske i Rusije iz drugog teksta serijala napisanog povodom objave knjige Stipe Kljaića o Vječnom Trećem Rimu (vidjeti prvi tekst iz ovog serijala za prikaz knjige) dovode nas do možda i najvažnijeg materijalno-racionalnog aspekta rata u Ukrajini. Radi se o razlikama u načinima konstitucije i funkcioniranja ukrajinske i ruske oligarhije.
Oligarhija je u putinizmu podređena državi (caru). U tim odnosima ima nešto predkapitalističko, feudalno. Oligarh je carev povjerenik koji dobiva (ili za relativno malo novca kupuje pravo na) značajnu državnu imovinu. Vidjet ćemo da oligarh u tom modelu kapital može steći i mimo cara, no kada car tako odluči, i takav oligarh mora se priključiti hijerarhiji u kojoj se „vlasnička prava“ u velikoj mjeri razlikuju od prava zapadnih oligarha. Zapadnije, pa i u Ukrajini – oligarsi, čak i ako su ponikli kroz post-socijalističku tranziciju (privatizaciju) – uživaju veću zaštitu privatnih vlasničkih prava (i vlastitih života), imaju veću slobodu djelovanja i otvorenije konkuriraju jedni drugima (što uključuje i borbu za politički utjecaj).
Nauprot tome, eventualne sukobe unutar putinističke oligarhije odlučuje car koji je krajnji sudac. Prema van projicira se slika čvrsto uređenog i kompaktnog političko-ekonomskog sustava. To može biti privlačno dijelu promatrača i građana koji preferiraju „red“, odnosno projekciju (percepciju) društvenoga reda bez obzira na njegov karakter („čvrstu ruku“). Štoviše, „red“ i „čvrsta ruka“ vide se kao vrline takvog modela. Iako se u povijesti povećalom treba tražiti narod koji je imao koristi od diktatorove „čvrste ruke“, dio ljudi u mladim demokracijama zbog primalnih instinkata pokazuje snažnu preferenciju spram takvih personaliziranih političkih rješenja.
U zapadnom oligarhijskom modelu oligarhija je dinamična, kaotična i vidljivo korumpirana (i sama korumpira sve oko sebe), a česti otvoreni sukobi među oligarsima odvijaju se bez središnjeg političkog arbitra (jer nema snažnog središta moći). Zapadni oligarsi nastupaju relativno slobodno i zbog toga se sukobi unutar oligarhije u konačnici rješavaju na sudovima. Međutim, proces otvorene konkurencije oligarha u javnosti projicira sliku nereda i kaosa nasuprot fikciji unutarnjega reda koji postoji u putinističkom modelu oligarhije, gdje tu projekciju tek marginalno narušavaju povremene vijesti o bijegu nekih oligarha u inozemstvo (gdje nastavljaju živjeti oprezno i tiho, trošeći svoja bitno umanjena bogatstva), ili vijesti o skoku kroz prozor nekoga nekad moćnog uglednika.
Premda nije polit-ekonomist, Kljaić ispravno zaključuje da je oligarhijski model u putinizmu statičan i nepromjenjiv jer nema unutarnju evolucijsku snagu. Postavljen je tako da bude vječan, kao što je vječan i sam Treći Rim. S druge strane, kaotičan i vidljivo korumpiran zapadni model oligarhije počiva na dinamici unutar elita i dekoncentriranoj financijskoj i političkoj moći. To stvara određenu šansu da neki splet povijesnih okolnosti dovede do konačnog otvaranja gospodarskih i političkih institucija – uvođenja vladavine prava, fer tržišnog natjecanja i optimalne doze regulacije – sustava koji Kljaić naziva narodni kapitalizam. Stoga Kljaić ispravno zaključuje da Ukrajinski otpor ima i političko-ekonomsku dimenziju: to je obrambeni rat za pravo na šansu za razvoj modela uključivog narodnog kapitalizma nasuprot putinističkog modela poslušnih carevih povjerenika.
Slični početci
Treba imati na umu da su početci post-socijalističke ekonomske tranzicije devedesetih u Rusiji i Ukrajini bili slični. Današnja kompaktna ruska oligarhija konsolidirana je tek petnaestak godina nakon pada Berlinskoga zida.
Kroz kaotične i netransparentne privatizacije koje su se odvijale izvan okvira vladavine prava i uređenog tržišta kapitala nekoliko grupacija devedesetih godina stupa u posjed značajnih imovina. Te skupine su i u Rusiji i Ukrajini žestoko konkurirale ne samo u biznisu, nego i u borbi za ideje, svjetonazor, politike i druge aspekte društvenog života.
Imena koja se navode u nastavku služe kao simboli procesa kako bi se lakše moglo pratiti njegovo odvijanje. Radi se o globalno poznatim imenima, a svjedoci vremena (1990.-2005.) sjetit će se svega i neće pročitati ništa novo. No za mlađe čitatelje valja ponoviti gradivo. Pritom treba imati na umu da iza svakog spomenutog imena slijede deseci drugih, manje poznatih, sa sličnim strategijama i sudbinama kakve su imali i glavni vinovnici ove priče. Također treba povesti računa o tome da oligarha ukupno nema mnogo. Za oligarhijske modele je tipično da se ekonomska i politička moć koncentrira u vrlo malim skupinama od nekoliko desetaka (Ukrajina) do nekoliko stotina (Rusija) ljudi koji čine političko-ekonomsku elitu. Radi se o fascinantno malom broju ljudi s obzirom na broj stanovnika. Dokaz tomu je činjenica da zapadne sankcije ruskim oligarsima u trenutku nastanka ovoga teksta obuhvaćaju svega oko 200 ljudi, što uključuje i vodeće menadžere državnih poduzeća.
Čitatelj će također imati na umu da je priča o oligarhijama u nastavku nepotpuna. Odnosi i događaji puno su kompleksniji od svega što sam mogao prikupiti čitanjem nekoliko knjiga, višedesetljetnim praćenjem medija, i sa izvora na Wikipediji. Utoliko su priče koje slijede ilustrativne i služe samo potpori glavne Kljaićeve teze o tome da je u Rusiji i Ukrajini riječ o bitno različitim oligarhijama. Narav one ukrajinske dopušta povijesni scenarij evolucije u narodni kapitalizam.
Prvu skupinu pobjednika post-socijalističke tranzicije do kraja devedesetih godina prošloga stoljeća čine mladi lavovi – dobro obrazovani, inteligentni i u vrijeme pada socijalizma i raspada SSSR-a uglavnom članovi Komsomola (komunistička omladinska organizacija). Bili su dobro verzirani u modernim financijskim operacijama, poduzetnici s prvim poslovnim operacijama još za studentskih dana u smiraju socijalizma. Ovu grupaciju u Ukrajini simbolički predstavljaju kasniji predsjednik prije Zelenskog Petro Porošenko (rođ. 1965.) i Igor Kolomojskij (rođ. 1963.). Porošenko je od 1993. uz oca[1] gradio diverzificirano poslovno carstvo čiji je najprofitabilniji dio bio u poslu sa slasticama, što mu je priskrbilo nadimak kralja čokolade. Kolomojskij je bio sličniji moskovskim pandanima; uz avijaciju i kasnije energetiku, najveći početni kapital namaknuo je u financijskim operacijama.
U Moskvi je ruski simbol generacije bio Mihail Hodorkovski (rođ. 1963.). On stvara početni kapital financijskim operacijama (bankarstvo), kao i Mihail Fridman (rođ. 1964.), no vrlo brzo počinje ulagati u naftna polja i okrupnjavati vlastitu naftnu kompaniju Yukos. Skupini u Moskvi u to doba pripada i Roman Abramovič (rođ. 1966.). Kao student u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke upušta se u trgovinu sirovinama za jednu kompaniju iz švicarske, no ozbiljno bogatstvo stječe u proizvodnji i trgovini lutkica. Abramovič će kasnije u privremenom savezu s Borisom Berezovskim, koji pripada drugoj skupini, postati naftni magnat oko sredine devedesetih, kao tridesetogodišnjak.
Drugu skupinu čine ljudi za koje nema dokaza da svoj uspon duguju mračnom kapitalu isisanom iz državnih financijskih tokova u kaotičnim vremenima krize socijalizma osamdesetih, što je karakteristika rezervirana za treću skupinu o kojoj više detalja slijedi malo kasnije. Druga skupina različita je od prve po tome što je brže i vještije sklapala političke dogovore i rano stjecala snažan politički utjecaj. Ruski simbol ove skupine je fizičar i član Ruske akademije znanosti i umjetnosti Boris Berezovski (1946.-2013.), čovjek koji je do 1989. objavio 16 knjiga i znanstvenih radova iz područja primjenjene matematike. On je u prvih nekoliko godina reformi i raspada socijalizma i SSSR-a stvorio bogatstvo proizvodeći softver za automobile, ali i trgujući automobilima na načine koji su mu omogućili da inflacijske odnosno tečajne razlike spremi u svoj džep. Berezovski će se sredinom devedesetih udružiti sa spomenutim Romanom Abramovičem iz prve skupine (tako Abramovič postupno prelazi u drugu skupinu, a kasnije će završiti u trećoj) i iskoristiti svoj utjecaj na Jeljcina. Predsjednik ukazom stvara naftnu kompaniju Sibneft (šestu najveću naftnu kompaniju u Rusiji), koju udruženi dvojac preuzima zahvaljujući privilegiranom statusu.
Berezovski je bio ključna karika unutarnjeg Jeljcinova kruga nakon konsolidacije vlasti 1993. Bio je i glavni financijer uspješne predsjedničke kampanje 1996., najbolji prijatelj predsjednikove utjecajne kćeri Tatjane i ključni pregovarač za sklapanje primirja nakon prvog rata u Čečeniji 1994.-1996. Ako bismo jednako uvažavali financijsku i političku moć i zanemarili sam izborni legitimitet, Berezovski je bio neformalno najmoćniji čovjek Rusije u Jeljcinovo vrijeme, osobito u drugoj polovini devedesetih kada je predsjednik bio bolestan i neprestano pio.
U Ukrajini, premda znatno mlađi od Berezovskog, Dmitrij Firtaš (rođ. 1965.) ne pripada prvoj nego drugoj skupini jer incijalni kapital iz devedsetih duguje dobrim vezama s Kremljom i, posredno, s Turkmenistanom i drugim državama srednje Azije koje su nekada bile u sastavu SSSR-a. Ovaj vješti geopolitički tj. energetski „power broker“ (doslovce) rano postaje glavni diler Gazpromovih energenata u Ukrajini, akumulira bogatstvo na razlikama u cijenama (arbitraža) ne samo plina nego i metala, a veliki dio vremena provodi u Moskvi još od devedesetih. U vrijeme ukrajinskog predsjednika Leonida Kučme (1994.-2005.), kada Moskva još uvijek drži samo formalno neovisnu Ukrajinu u svome zagrljaju i dometu (ali je to svima prihvatljivo jer je Jeljcinova Moskva miroljubiva i slaba), Firtašev posao razvija se u mnogim smjerovima, uključujući i metale. Lažirani predsjednički izbori u Ukrajini u studenom 2004., Narančasta revolucija i ponovljeni predsjednički izbori početkom 2005. na kojima prozapadni predsjednik Viktor Juščenko odnosi pobjedu nad ruskim pulenom Janukovičem[2], ne prekidaju uspješno Firtaševo razdoblje.
U vrijeme Juščenkova mandata (2005.-2010.) Firtaš je i dalje vrlo utjecajan na svim stranama, i kod pro-zapadnoga predsjednika, a posao mu cvate; predsjednik je udruženja poslodavaca i predsjedavajući gospodarsko-socijalnog vijeća. Međutim, rast tenzija između Putinove Rusije i Ukrajine, a napose Firtašova poslovna ovisnost o Moskvi, usmjeravaju ga prema otvorenoj podršci pro-ruski orijentiranom Janukoviču (navodno mu financira kampanju) na izborima 2010. (koje je Janukovič dobio), a cvatu i poslovi s titanom za rusku industriju, uključujući i onu vojnu.
Među drugim oligarsima nema nikoga tko tada utječe na politički život izravno kao Firtaš u Ukrajini ili ranije Berezovski u Rusiji, ako među tajkune ne računamo Juliju Timošenko (Juščenkovu premijerku koja je na predsjedničkim izborima 2010. izgubila za 3,5 postotna boda od Janukoviča, da bi sljedećih nekoliko godina do Majdana provela u zatvoru). Čak i najbogatiji ukrajinski oligarh, Rinat Ahmetov koji djeluje na istoku Ukrajine, djeluje autonomno, usredotočen je na svoje poslove (i nogomet), te pragmatično sklapa različite saveze na svim stranama i nema širinu (geo)političke igre i utjecaja kakvu je imao Firtaš (iako je Ahmetov uvjerljivo bogatiji).
U trećoj skupini u Moskvi najvažniji je Vladimir Potanin (rođ. 1961.), ruski kralj nikla. Iz vrha sovjetskog Ministarstva vanjske trgovine kamo se uspeo potkraj osamdesetih kao mlad i perpsektivan kadar prelazi u privatni biznis s nalazištima nikla u arktičkome krugu. Potanin u početku nije ograničen na krugove koji vuku korijene iz starog režima. Devedesetih uspostavlja čvrste veze u Jeljcinovom Kremlju. Štoviše, nalazio se blizu središta; nakratko postaje zamjenik premijera Černomirdina (1996.-1997.), i to nakon što je nekoliko godina ranije savjetovao premijere u oblikovanju programa privatizacije. Potanin je navodno bio idejni autor programa „zajmovi za udjele“, čija je ideja bila da se kapital akumuliran u financijskom sektoru uglavnom zahvaljujući operacijama zaštite od deprecijacije rublje usmjeri u kreditiranje države uz zalog na udjelima u državnim kompanijama koje su preuzimane jer država s ispražnjenim fiskalnim koferima nije mogla vraćati unutarnji javni dug. Sam Potanin je na taj način konsolidirao kontrolu nad Norilsk Nickelom, i danas najvećom rudarsko-metalskom kompanijom u Rusiji.
Nadalje, bivši agent KGB-a iz međunarodnog obavještajnog odjela ove zloglasne organizacije, kao i Putin, Aleksandar Lebedev (rođ. 1961.), ulagao je u avijaciju i stekao manjinske udjele u Sberbank i Gazpromu, a tijekom 2000.-ih, u okviru konsolidacije utjecaja KGB-ovske skupine pod Putinovim vodstvom diverzificirao je svoj biznis na medije u Rusiji i inozemstvu. Najpoznatije je njegovo preuzimanje britanskog Evening Standarda, što je uz Abramovičevu kupnju FC Chelsey bio simbolički čin važnosti ruskih oligarha za London gdje su donacijama, privatnim transakcijama, organizacijom društvenih događaja, kupnjom najelitnijih nekretnina, angažmanom vodećih odvjetničkih ureda i PR agencija i sklapanjem osobnih prijateljstava s lokalnom elitom ostvarili snažan utjecaj (Belton, 2020). Mišljenja je li to i koliko utjecalo na Brexit kroz financiranje političkih kampanja i dalje su podijeljena.
Putin je ranih 90-ih nakon službenog prekida karijere u međunarodnom obavještajnom odjelu KGB-a i povratku iz Dresdena, odakle se KGB žurno povukao u vrijeme pada Zida (uništivši sve dokumente, o čemu je Putin više puta i javno govorio), vrlo brzo postao zamjenik gradonačelnika i šef gradskog odbora za međunarodne odnose u Sankt Peterburgu. U poslovnom sektoru najveće luke na Baltiku ističe se Genadij Timčenko (rođ. 1959.). Timčenko je osamdesetih, dok je Putin već dulje vrijeme operirao u Dresdenu, navodno počeo raditi kao mlađi agent u ispostavama u Beču i Zurichu. Već 1987. dobio je dozvolu za osnivanje privatnog poduzeća za izvoz ruske nafte, što u vrijeme Gorbačova i SSSR-a nije mogao svatko, osobito ne u dobi od 28 godina. On je i danas jedan od ključnih Putinovih povjerenika jer mu mnogo duguje. Naime, Putin je na mjestu zamjenika gradonačelnika Sankt Peterburga osigurao ekspanziju Timčenkova posla kroz pragmatičnu kombinaciju dogovora i obračuna s lučkom mafijom koja je pokušavala kontrolom terminala i luke reketariti poduzetnike iz rastućeg privatnog sektora koji je sudjelovao u međunarodnoj trgovini preko Baltika (Belton, 2020.).
Bivši agenti KGB-a u Jeljcinovo doba imali su jače uporište u Sankt Peterburgu nego u Moskvi gdje se Jeljcin bavio demontažnom struktura staroga sustava. KGB je podijeljen na četiri službe, no prema Belton, podjela je bila više formalna nego suštinska. KGB je bio ranjen propašću komunizma, no neformalne veze, moć i novac agenata-povjerenika dobrim su dijelom ostali pod kontrolom mreže školovanih i međusobno čvrsto povezanih ljudi. O tome, naravno, nema materijalnih dokaza. Jeljcinovi mlaki pokušaji demontaže mreže devedesetih propali su, a izazovi tranzicije zahtijevali su oslonac na ekspertizu elitnih mlađih kadrova koji su stekli profesionalna iskustva u vrijeme dugog pada SSSR-a osamdesetih. Prema tome, sve tri oligarhijske skupine, a naročito treća, proizašle su iz kasne faze i raspada socijalizma kroz borbu za utjecaj kada se moć preslagivala (Aslund, 2012).
Treća skupina odnosi prevlast u Rusiji
U upravljanju iznimno složenom situacijom u Sankt Peterburgu Putinu je pomagao pobočnik Igor Sečin (rođ. 1960.). Putinova sjenka će ga od 1996. slijediti na njegovim dužnostima u Moskvi gdje će budući predsjednik Rusije od šefa odjela za upravljanje imovinom u administraciji Borisa Jeljcina napredovati do direktora obavještajne službe FSB i do mjesta premijera, kada postaje od strane unutarnjeg kruga odabrani Jeljcinov nasljedenik. Sam Jeljcin ga je odabrao, no prema svim dostupnim dokazima koje je Catherine Belton sažela u knjizi Putinovi ljudi iz 2020. predsjednik je tada već bio stalno pijan, bolestan i umoran, pod snažnim utjecajem četvoro ljudi iz najužeg kremaljskog kruga moći devedesetih – to su ranije spomenuti Boris Berezovski i Jeljcinova kćer Tatjana, njezin muž Valentin Jumašev, šef Jeljcinova ureda, i navodno još jedan financijski tajkun iz najužega kruga – Sergej Pugačev. Oni su Putina poznavali tri godine nakon njegova dolaska u Kremlj 1996. i cijenili ga kao iznimno sposobnog dužnosnika.
Četvorka će kasnije u različitim okolnostima svjedočiti o tome da ih je Putin zavarao svojom deklarativnom predanošću tržišnim reformama (često je govorio o otvaranju gospodarstva i privlačenju izravnih stranih ulaganja) i prikrivanjem veza s bivšim KGB-ovim krugovima. Njegovu jasno komuniciranu nostalgiju spram carskih i kasnijih vremena velike ruske moći nisu samo zanemarili, nego su ju – osobito sam Jeljcin – vidjeli kao dobrodošlu nadopunu svojevrsnog ideološkog vakuuma nastalog u Rusiji nakon pada Berlinskoga zida, komunizma i SSSR-a.
Jeljcin, koji se na kraju mandata (povukao se na simboličan datum 31.12.1999.) javno ispričao ruskome narodu, nije bio razočaran samo zbog povijesno niskih svjetskih cijena nafte devedesetih koje su otežale rusku tranziciju i ruski federalni proračun održavale praznim (prema Dabrowskom, energenti su izvor oko polovice fiskalnih prihoda Rusije kada su svjetske cijene visoke i oko 25-35% kada su niske), nego i zbog osjećaja frustracije i nemoći koji se proširio Rusijom, a koji on, smatrao je, nije uspio promijeniti. Jeljcin je u Putinu vidio „svježu snagu“, koliko je uopće mogao gledati.
Spomenuti Igor Sečin pratit će, dakle, Putina u stopu. Od 2004., kada u najboljoj životnoj dobi od 44 godine postaje predsjednik uprave državne naftne kompanije Rosneft, Sečin će postati i najvažniji ruski menadžer u javnom sektoru – zbog osobne bliskosti s Putinom važniji i od Gazpromova Alekseja Millera (država je u obje najveće kompanije zadržala više od 50% udjela).
KGB-ovi i drugi Putinovi ljudi zaslužit će nadimak siloviki zbog svojih profesionalno-političkih ishodišta i načina kako je izveden obračun koji je uslijedio. No za dublje razumijevanje raspleta i koncentracije bogatstva i moći pod Putinom treba imati u vidu kontinuitet modela financijskog upravljanja koji je ustanovljen još u vrijeme funkcioniranja KGB-a. Prema Belton, KGB je kontrolirao sovjetske banke za financiranje međunarodne trgovine u Beču i Parizu. Međutim, taj nadzemni dio međunarodnih financijskih operacija nije bio toliko bitan jer je glavni dio internacionalnih financijskih operacija upravljan na netransparentan način kroz sustav agenata-povjerenika i njihovih kompanija koje su osnivane u Švicarskoj, Lihtenštajnu i Austriji. Sustav je služio financiranju obavještajnih operacija koje je trebalo prikriti, kao i plaćanju šverca zapadnih tehnologija koje su u vrijeme Hladnoga rata I bile pod embargom.
Poanta je dvojaka. Prvo, određeni krug agenata KGB-a akumulirao je sredstva na inozemnim privatnim računima osamdesetih, i ta će se sredstva od devedesetih koristiti za stjecanje imovine i moći u Rusiji (treća skupina). Drugo, Putin će replicirati KGB-ov model povjerenika koji je dobro poznavao, i primijeniti društveni model s ograničenim privatnim vlasničkim pravima na novi način upravljanja ključnim dijelovima ruskoga gospodarstva u kojemu rude i energija čine gotovo polovicu BDP-a i gotovo 100% izvora političke moći.
Samo nekoliko mjeseci nakon što Putin postaje premijer (kolovoz 1999.), odnosno predsjednik (ožujak 2000.), postalo je jasno da siloviki mijenjaju narav političkog sustava, zaustavljaju razvoj demokracije i kreću u obnovu moći ruskog imperija na zasadama tradicije i otpora prema zapadnim vrednotama i institucionalnim rješenjima. Kampanje protiv homoseksualizma i LGBT-a u tome zauzimaju posebno važno mjesto jer imaju snažnu potporu vrlo konzervativne ruske javnosti. Javna potpora gradi se i kroz drugi, odnosno prvi Putinov rat u Čečeniji, 1999.-2000. Putin ga dobiva nakon teškog bombardiranja Groznog i prijelaza muftije Kadirova na rusku stranu.
Silovikima prvenstveno pogoduje rast svjetskih cijena nafte. Radilo se o za njih sretnoj povijesnoj okolnosti; rast je uglavnom bio pokrenut snažnim rastom kineskog gospodarstva: cijene nafte ulaze u dugi ciklus udesetorostručenja od 1999. do 2008., s 11 dolara po barelu potkraj 1998. na 127 dolara po barelu sredinom 2008. Ruski državni proračun u prvim Putinovim godinama buja; fiskalni priljevi više ne ovise o zaduživanju, a politička moć jača uz snažnu javnu potporu. Rusiji je vraćen ponos, optimizam, a Putin je uvjeren da na tom temelju može krenuti u obnovu vojne moći.
Ne slučajno, napad na Gruziju 2008. uslijedio je u trenutku kada su svjetske cijene nafte bile na vrhuncu, deset puta veće nego potkraj 1998. kada je Rusija bila u unutarnjem neredu sa starim i bolesnim predsjednikom i kada je obustavila isplate iz kratkoročnih državnih obveznica pojačavši time emerging markets krizu 1997.-1998. koja je krenula iz jugoistočne Azije (Malezija, J. Koreja).
Oligarsi iz Jeljcinova kruga i kruga mladih lavova nemušto i neorganizirano pokušavaju preokretnuti tijek povijesti kroz utjecaj na medije i dio politike koji Putin na početku ne kontrolira u potpunosti. Berezovski i Gusinski u toku 2000. preko svojih medijskih kuća vode kampanju protiv Putina. Međutim, kada je Berezovski potkraj 2000. pozvan u ured javnog tužitelja na saslušanje, odmah bježi u London. Na bijeg ga je potaknula sudbina neovisnog medijskog poduzetnika Vladimira Gusinskog, tada dopredsjednika Svjetskog židovskog kongresa. Taj status nije mu pomogao jer je njegova moskovska NTV od početka kritički izvještavala o usponu Putina i širenju njegove moći. Gusinski je uhapšen već u lipnju 2000. pod izlikom financijskih nepravilnosti. Nakon toga mu je ponuđen otkup njegova medijskog holdinga Most za 300 milijuna dolara (kupac je bio Gazprom-Media; Gazprom i inače funkcionira kao alternativni ruski proračun). Svjestan što bi značilo odbiti, Gusinski je prihvatio novac i zauvijek napustio Rusiju. Putinov ministar informiranja tada otvoreno govori da nova vlast provodi program „udjeli za slobodu“, ironizirajući (i izvrćući smjer) ranije spomenutog privatizacijskog programa „zajmovi za udjele“, koji je Putinov bivši špijunski krug doživio kao put u slabljenje države kroz proliferaciju elita.
Gusinskog je na aerodrom otpratio vođa oporbe Boris Nemcov koji je 2015. ubijen (nakon tri hapšenja 2007., 2010. i 2011.) pod nerazjašnjenim okolnostima. Egekucija se simbolički dogodila na mostu Boljšoj u dobro čuvanom centru Moskve. Smrt drugog vođe oporbe Navalnog u zatvoru 2024. tek je kasni epilog procesa koji bez prekida traje već četvrt stoljeća.
Hodorkovski se pokušao boriti. Kada je shvatio Putinov smjer i brzinu kojom se sve mijenja, pojačao je financiranje preostalih neovisnih medija i nevladinih udruga, no bilo je kasno. Yukos mu je oduzet (i danas više ne postoji) zbog navodne porezne prijevare. Prvo suđenje završeno je 2005. (uhapšen je 2003.), a ono drugo, zbog navodnog pranja novca, 2010. Hodorkovski je u zatvoru proveo deset godina do prosinca 2013. kada ga je Putin pomilovao.
Dogodilo se to neposredno pred zimske olimpijske igre u Sočiju početkom 2014. Tada je krenuo val sve snažnijih međunarodnih kritika uslijed gaženja ljudskih prava u Rusiji. Tada su iz zatvora puštene i članice protestne feminističke glazbene skupine Pussy Riot, koje su tamo provele malo manje od dvije godine. Skupina danas djeluje u Njemačkoj i provodi anti-putinovske i anti-ratne performanse, a pet članica je u Rusiji u međuvremenu ponovo osuđeno na 5 do 13 godina zatvora u odsutnosti.
Hodorkovski je do puštanja na slobodu 2013. bio već neutraliziran, bez ikakve preostale moći, a Putin je, osim reputacije pred Soči, brinuo i da mu – unatoč aneksiji Krima 2014. – ništa ne ugrozi organizaciju svjetskog prvenstva u nogometu 2018. Hodorkovski od 2013. živi u Švicarskoj i u Londonu, a procjenjuje se da raspolaže imovinom od nekoliko stotina milijuna dolara, što je 10 ili manje posto vrijednosti poslovnog carstva koje je nekada kontrolirao.
O besmislenosti koncepta privatnih vlasničkih prava u Rusiji kada je riječ o velikom biznisu svjedoči slučaj londonske parnice Berezovski – Abramovič iz 2012. Dio nekadašnjega Jeljcinova kruga predvođen Potaninom i Abramovičem pokazao je lojalnost Putinu, što ih je dovelo u poziciju da dalje konsolidiraju svoja poslovna carstva na teret prava oligarha – bjegunaca. O Putinovoj pragmatičnosti svjedoči činjenica da je i idejni tvorac programa „zajmovi za udjele“ i jedan od glavnih ljudi devedesetih, kralj nikla Vladimir Potanin, postao prihvatljiv kao dio novoga kruga moći nakon što se Putin uvjerio u njegovu lojalnost. Potanin, čiji je kapital najuže vezan uz rusko tlo i njegova bogatstva, bio je logičan odabir za pristanak uz cara – vladara koji je jedini pravi vlasnik imovine. Uostalom, Putin i Potanin su se dobro poznavali iz Kremlja iz druge polovice devedesetih. Tako je Potanin u međuvremenu postao možda najvažniji Putinov povjerenik uz Timčenka. Nasuprot njima, bjegunac – matematičar Berezovski, koji je imao i neka ideološka uvjerenja i, poput Hodorkovskog, neobične ideje o tome da bi Rusija trebala postati demokratska zemlja otvorena prema Zapadu, nije mogao sudjelovati u naknadnim vlasničkim preslagivanjima. Zbog toga je na sudu u Londonu pokrenuo parnicu protiv Romana Abramoviča tražeći kompenzaciju u visini od 6,5 milijardi dolara na ime njihovoga starog partnerstva pri preuzimanju Sibnefta devedesetih. Računao je da bi se s obzirom na pozamašnu Abramovičevu imovinu u Velikoj Britaniji mogao naplatiti. Sutkinja je brzo završila slučaj zbog nedostatka vjerodostojnih dokaza, a samog Berezovskog proglasila je nevjerodostojnim svjedokom. Berezovski je umro u svome domu 2013. Scotland Yard nije smatrao potrebnim preuzeti istragu od lokalne policije koja je utvrdila da je uzrok smrti samoubojstvo. Slučaj i život ključnog Jeljcinovog suradnika i svojedobno najmoćnijeg čovjeka Rusije iz sjene skončani su u egzilu, a ruska oporba ostala je bez značajnog izvora financiranja.
Općenito, oligarsi koji su iz bilo kojeg razloga ispali iz Putinova kremaljskog kruga vrlo su loše prolazili na zapadnim sudovima u pokušajima da povrate ono što izgubili u ruskim unutarnjim previranjima. Uz to, veoma bi se brzo našli pod udarom kremaljskih odvjetnika na tim istim zapadnim sudovima, jer u Rusiji su se izvlačili dokumenti koji su ih teretili za bilo što, makar za poreznu prijevaru ili pranje novca. Nije tu trebalo puno izmišljati; bila je to igra u kojoj nije bilo nevinih.
U širem smislu, oligarhijski model putinizma koji je nastao prevlašću treće skupine pogrešno je razumjeti kao još jedan primjer funkcioniranja „mafijaške države“ koja povremeno prelazi iz ruku jedne u ruke druge mafijaške skupine (Gessen, 2017). Ključno je shvatiti da duboka konstitucija oligarhijskih elemenata putinizma proizlazi iz historijskog koncepta koji je Kljaić nazvao Vječni Treći Rim. Restrukturiranje političko-ekonomskih odnosa u ovome stoljeću u Moskvi je provedeno pomno i smišljeno, u funkciji strukturne afirmacije imperijalnog koncepta i odbijanja zapadnog koncepta vladavine prava. To nije bila još jedna kaotična borba unutar elite kakva puno bolje opisuje ukrajinsku situaciju. Bio je to od javnosti široko podržan projekt uvođenja reda i čvrste ruke u ekonomske odnose. To što time nije umanjena korupcija i povećana ekonomska efikasnost nego su neefikasnosti i korupcije samo skrivene unutar dobro čuvanih zidina, nije bitno; ionako je bitan samo vanjski dojam čvrste ruke koja upravlja državom, njenim resursima, oligarsima i životima ljudi.
Zašto je Ukrajina drugačija
Anders Aslund u svojoj knjizi o nastanku kapitalizma na istoku Europe koja je objavljena 2012. ističe suštinsku razliku između ruske i ukrajinske oligarhije. Dok putinizam u gospodarske odnose uvodi prividan red kada svoju korupciju, tj. korupciju lojalnih oligarha-povjerenika skriva iza zidina Kremlja, ukrajinski oligarhijski sukob odvija se pred očima javnosti i na sudovima. To se događa jer u Ukrajini nije postojao (i čak ni sada, u ratu, ne postoji) proces hijerarhijske konsolidacije političko-ekonomske moći uskoga kruga koji bi bio nalik procesu u Rusiji nakon 2000. Sudbina dva slavna ukrajinska oligarha, Firtaša i Kolomojskog vrijedna je spomena budući da pokazuje kako političko-ekonomske sprege u Ukrajini ne funkcioniraju linearno kao u Rusiji.
Ranije spomenuti Dmitrij Firtaš, „ruski čovjek“ i jedan od glavnih Janukovičevih financijera, još prije Majdana (2013.-2014.) optužen je u SAD-u za mito dan u Indiji u vezi s isporukama američkoj kompaniji Boeing. Uhićen je u Austriji 2014. gdje se već 11 godina nalazi u kućnom pritvoru. Austrija se od tada nateže sa SAD-om u vezi izručenja u veoma kompliciranom međunarodno-pravnom i političkom slučaju. U prosincu 2025. sud u Beču ponovo je odbio izručiti Firtaša SAD-u. Iz ove priče moglo bi se spekulirati o tome da je ovaj oligarh žrtva ukrajinsko-američkog djelovanja protiv ruskoga utjecaja u Kiyvu. U prilog tomu, prve presude austrijskih sudova koje su spriječile brzo izručenje Firtaša SAD-u temeljile su se na tezi o nerazmjernom političkom interesu za izručenje (APNews, 2025). Može li se zbog toga spekulirati da formalno neutralna Austrija, u kojoj je ruski utjecaj prije rata u Ukrajini bio ogroman, štiti ruskog igrača od SAD-a? Moguće je, no ne možemo izgubiti iz vida da je Igor Kolomojskij, koji je u političkom smislu sušta suprotnost Firtašu, doživio sličnu sudbinu. Kolomojskij je financirao i podupirao Juščenka i Timošenko. U javnosti je viđan s Vitalijem Kličkom (slavni boksač, danas gradonačelnik Kiyva). Kao guverner oblasti Dnjipropetrovsk 2014. javno je napadao Putina zbog njegovih „mesijanskih ideja“. I najvažnije, svojim je novcem, i kroz medije koje kontrolira, bio ključan za pobjedu Zelenskog na predsjedničkim izborima 2019. To se dogodilo nakon što je bio u otvorenom sukobu s oligarhom – tada predsjednikom Ukrajine – Porošenkom, navodno oko udjela u jednom naftovodu, pa se spekuliralo o tome da je Zelenski bio trojanski konj ubačen u politiku s ciljem da oslabi Porošenka u otvorenom ratu dva moćna oligarha. Međutim, Kolomojskij je svo to vrijeme bio u financijskim problemima zbog propasti njegove Privatbank, nekad najveće banke u Ukrajini koja je bila „too big to fail“, pa je morala biti sanirana kroz državno preuzimanje (2016.). Potpora anti-ruskim i pro-zapadnim snagama u Ukrajini nije pomogla. Svi pokušaji Kolomojskog da opovrgne odluku o sanaciji i/ili ishodi kompenzaciju od države zbog gubitka poslovnih udjela odbačeni su na višim sudovima. Štoviše, država traži kompenzaciju zbog visokih troškova sanacije banke, a kako Kolomojskij ima imovinu širom svijeta, pravne bitke vode se i u Londonu gdje mu je odlukom suda blokirana imovina. Slično Firtašu, u jednom poslu s čelikom u SAD-u razotkrilo se da je dio novca iz propale Privatbank netransparentno prebacivao u Ameriku, tako da je 2021., dakle u vrijeme administracije Joe Bidena koja je snažno podupirala Zelenskog, u SAD-u podignuta optužnica. Bidenov državni tajnik Blinken jednom je i javno govorio o Kolomojskom kao o „opasnosti po razvoj demokracije u Ukrajini“, iako se evidentno radi o protu-ruski orijentiranom oligarhu koji je cijeli život podupirao pro-zapadne političke snage. No, preduboko je zagrizao u financijske malverzacije i zaustavljen je sudskim putem, jednako u Ukrajini, kao i u inozemstvu. To je nešto što bi se teško moglo dogoditi jednom oligarhu – povjereniku ruskoga tipa, ako je politički lojalan.
Za kraj ovoga personaliziranog prikaza prividno sličnih, no u biti divergentnih političko-ekonomskih povijesti oligarhija novije Rusije i Ukrajine spomenimo kako je Putin u javnom obraćanju Rusima i Ukrajincima u predvečerje početka općeg napada koristio svoj prividno uređeni model oligarha-povjerenika nasuprot ukrajinskome oligarhijskom kaosu kao temelj obećanja uvođenja reda u Ukrajinu. Pomislio je da bi povratak Kiyva pod skute Moskve mogao učiniti privlačnim širemu krugu zbog korupcije zabrinutih građana Ukrajine. U dijelu govora izrečenog na TV-u navečer 21. veljače 2022., tri dana prije početka napada, kada je donio ukaz kojim Rusija priznaje samostalnost oblasti Donjeck i Luhansk, Putin govori (Putin, 2022, prev. V.Š.): „… takozvani pro-zapadni civilizacijski odabir od strane ukrajinskih oligarhijskih vlasti nije bio, i nije zamišljen s ciljem poboljšanja životnih uvjeta u interesu blagostanja građana, već je imao za cilj zadržati milijarde dolara koje su oligarsi ukrali Ukrajincima i koje drže na svojim računima u bankama na Zapadu… Stabilna država nikada nije nastala u Ukrajini; izborni i drugi politički procesi samo su krinka, ekran iza kojega se odvija preraspodjela moći i imovine između suprotstavljenih oligarhijskih klanova. Korupcija koja, izvjesno je, predstavlja izazov i problem za mnoge države, što ne isključuje Rusiju, u Ukrajini je poprimila neuobičajene razmjere. Ona je korozija za ukrajinsku državnost, čitav sustav i sve grane vlasti.“
Dublje utemeljenje u ekonomskoj povijesti i polit-ekonomskoj analizi
Ukrajinci su prozreli ovu Putinovu manipulaciju. No običan gledatelj to čini na bazi emocija. Pri hladnom, dubljem razmišljanju, nije lako pojmiti zašto Putin ne bi bio u pravu kada je njegov opis korupcije i njezine korozivne društvene moći u Ukrajini – točan. Drugim riječima, zašto bi kaotičan ukrajinski oligarhijski model bio dugoročno bolji za Ukrajince od prividnoga reda kremaljskoga modela oligarha – povjerenika?
Moguće je zamisliti društvene okolnosti u kojima ukrajinski model evoluira u model vladavine prava i uređenog tržišnog natjecanja zapadnoga tipa, dok s druge strane kremaljski (imperijalni) model oligarha – povjerenika vodi u statičnu reprodukciju bogatstva i moći malobrojnih lojalista Kremlja. Kao što smo već rekli, kaotičan ukrajinski model zbog nestabilnosti ima šansu za evoluciju, dok putinistički model nema šansu za evoluciju ako prvo nema političke promjene.
Polit-ekonomska i povijesna analiza daje podloge za ovu tvrdnju. North, Wallis i Weingast (2009) pristupaju problemu institucionalne evolucije kroz duga povijesna razdoblja tako što polaze od razlikovanja personaliziranih i depersonaliziranih institucija. Personalizirane institucije ne funkcioniraju jednako za sve. Ista pravila ne vrijede jednako, jer kompleksne moderne institucije poput neovisnog sudstva i nepristrane profesionalne administracije počinju se razvijati u takozvanim prirodnim državama s ograničenim pristupom u kojima su moć i prava (bolje je reći privilegiji) rezervirani za uski krug. Nasuprot tome, institucije postaju depersonalizirane u modernim državama otvorenog pristupa u kojima pravila vrijede jednako za sve (privilegija je puno manje nego u prvom slučaju). Korupcija je u prirodnoj državi inherentna, sistemska, a u modernoj otvorenoj državi prognana je u područje ilegalnog. Stoga ključno pitanje glasi: kako se događa evolucija – institucionalna preobrazba prirodne države zatvorenog pristupa s personaliziranim institucijama, u modernu državu otvorenog pristupa s depersonaliziranim institucijama?
U toj vrsti evolucije nema povijesnog determinizma. Sve je stvar odnosa moći unutar elite i političkih odabira. Odnosi unutar elite osiguravaju ekstrakciju renti (bogaćenje, moć i utjecaj), a represivni aparat koji je ključan (jer svaka država primarno služi tome da kontrolira nasilje) osigurava položaj elite. Ako nema pobune deprivilegiranih i ako nema dinamike (konkurencije) unutar elite, onda nema ni promjene.
Prema tome, statičnost ruske situacije proizlazi iz dva institucionalna mehanizma. Prvo, kada i dođe do konkurencije među lojalistima, utjecaj i moć cara toliko su jaki da se lojalisti povinuju njegovoj „presudi“. O svemu se odlučuje politički i nikome se ne isplati zazivati rješenje najvažnijih sukoba kroz neki neovisan ne-politički sud (jer to nije ni moguće – sud će uvijek disati onako kako diše car). Naravno, car ima ograničeno vrijeme; neće baviti sitnicama kao što je primjena međunarodnih računovodstvenih standarda u financijskim izvješćima – to se prepušta prividno neovisnim sudovima. No kada je riječ o bitnim pitanjima za opstojnost sustava, kao što je kontrola nad resursima, alokacijom kapitala, kritičnim industrijama, medijima i političkim izborima, stvari se rješavaju iza zatvorenih vrata (onih u Kremlju). Drugo, pobuna neprivilegiranih ne dolazi u obzir. Atomizirani i depolitizirani pojedinac još od sovjetskih vremena ima visok prag tolerancije na udaljenost od središta moći, a pobuna je prerizična – nije opcija. Fatalizam spram povijesne sudbine dominantni je mentalni okvir jer pobuna u imperiju nije demokratski čin; pobuna je izdaja ili veleizdaja imperija, entiteta koji lebdi iznad svakog pojedinca i života. Kolektivizam u kulturnoj matrici i preferencija snažne države-majke pomaže u reprodukciji takve ideje o društvu. Taj dio geneze totalitarizma objasnila je Hannah Arendt još 1951. godine u kapitalnom djelu Izvori totalitarizma. Pasivnost i politička atomizacija ljudi koji žive pod pritiskom i prihvaćaju interes imperija-države kao ultimativni interes iznad svakog individualnog (i iznad svakog ljudskog prava), nužan je uvjet trajanja totalitarizma i njegovih zločina.
Nasuprot tome, u Ukrajini nema cara, snažnog središta moći. Ovu, u biti povoljnu okolnost, Putin u govoru od 21.2.2022. interpretira negativno; on misli na to kada govori da ukrajinska „državnost“ nikada nije uspostavljena (jer za njega je „državnost“ jednako (ruski) imperij). Konkurencija unutar ukrajinske elite je snažna i sudovi su potrebni za razrješenja sukoba. Deprivilegirani Ukrajinci imaju puno veću sklonost pobunama nego Rusi (i Narančasta revolucija i Majdan i brojni drugi manje važni protesti iskaz su te sklonosti), jer u Ukrajini je snažnija i tradicija individualizma zbog kroz povijest prisutnijih zapadnih utjecaja.[3]
Prema tome, iako su oba društva izrazito korumpirana, riječ je o tome da su korumpirana na različite načine. Ruske obavještajne manipulacije koje su institucionalnu i društvenu razliku Rusije i Ukrajine tumačile isključivo kao plod vanjskog djelovanja zapadnih, napose američkih obavještajnih službi, namjerno su prešućivale (ili uopće nisu razumjele) duboka društvena ishodišta opisanih razlika – puno veću ukorijenjenost ideja o slobodi među Ukrajincima.
Ukrajina ima veću šansu za evoluciju u moderno društvo otvorenoga pristupa koje karakteriziraju: 1. vladavina prava koja se jednako odnosi na elitu kao i na narod, 2. depersonalizirano funkcioniranje institucija i 3. civilna kontrola represivnog aparata. Jasno je da se ova tri uvjeta teže realiziraju u ratno vrijeme, no utoliko je veća šansa za Ukrajinu da će, ako uspije učiniti dovoljne institucionalne pomake u vrijeme rata, ti pomaci trajno ostati i omogućiti daljnje institucionalno zrenje Ukrajine u smjeru sustava koji Kljaić označava kao narodni kapitalizam. Štoviše, moguće je da će upravo rat, u kojemu gotovo svaka obitelj prinosi neki oblik žrtve društvu, afirmirati otvorenost institucija buduće Ukrajine jer institucije će se pod teretom zaloga žrtava morati otvoriti svima i postati nepristrane jer će milijuni ljudi, a ne šačica, imati zalog na slobodi zemlje.
Brojni su pokazatelji o tome da Ukrajina, unatoč ratu i mimo teme o oligarhiji, zadržava perspektivu takve institucionalne evolucije. Oporba postoji iako je rat (u Rusiji je de facto nema iako je u Rusiji, uglavnom, mir). Korupcijske afere pod pritiskom oporbe i medija (moguće i uz pozadinsku potporu SAD-a) dovode do smjena čak i kada je riječ o najbližim predsjednikovim suradnicima koji su pokazali lojalnost kroz rat – slučaj Jermak (u Rusiji se ne smjenjuju ili uklanjaju lojalni, samo nelojalni). Više je žena u politici i biznisu nego u Rusiji, i tako dalje. S druge strane, kao najozbiljniji problem može se istaknuti da Ukrajina u ratu nije imala izbore. Sama činjenica da ih nije moguće organizirati na cijelom teritoriju nije dovoljno opravdanje. Hrvatska je primjerice imala i predsjedničke i parlamentarne izbore 1992., što ju je ojačalo i iznutra i u međunarodnoj politici.
Drugi polit-ekonomski modeli institucionalne evolucije slični su North-Wallis-Weingastovu i mogu se smatrati izvedenicama opisanog modela. Na primjer, Acemoglu i Robinson (2012) afirmirali su koncepte inkluzivnih i ekstraktivnih institucija kod kojih je očita srodnost s razlikovanjem depersonaliziranih i personaliziranih institucija.
U svakom slučaju, iščitavanjem novije povijesti istočnih oligarhija i uklapanjem te povijesti u polit-ekonomske modele može se pokazati da Kljaićev naglasak na razlike između ruskog i ukrajinskog oligarhijskog modela i njihove veoma različite izglede za daljnju historijsku evoluciju, ima čvrsto utemeljenje. Što, uvijek valja ponoviti, ne znači i povijesnu nužnost takvog razvoja događaja. Povijest je puna iznenađenja.
Štogod da nam povijest Rusije i Ukrajine donosi – promjenu ili kontinuitet – Kljaićeva knjiga nameće se kao nezaobilazna literatura za razumijevanje putinizma i korijena rusko-ukrajinskoga rata.
Literatura
Acemoglu, D. i J. Robinson (2012), Why Nations Fail. New York: Crown Currency.
APNews (2025), Austrian court rules against extradition of Ukrainian businessman to US over alleged bribery. https://apnews.com/article/austria-firtash-us-extradition-chicago-1b5ebc25f102da7f565a367dcddb9de3
Arendt, H. (2015), Izvori totalitarizma. Zagreb: Disput.
Aslund, A. (2012), How Capitalism Was Built. Cambridge: Cambridge University Press.
Belton, C. (2020), Putin’s People. Dublin: William Collins.
Dabrowski, M. (2025): How resilient is Russia after four years of war? Bruegel. https://www.bruegel.org/working-paper/how-resilient-russias-economy-after-four-years-war
Gessen, M. (2017), The Future is History: How Totalitarianism Reclaimed Russia. Riverhead Books.
North, D., J. Wallis i B. Weingast (2009), Violence and Social Orders: A Conceptual Framework for Interpreting Recorded Human History. Cambridge: Cambridge University Press.
Putin, V. (2022), Address by the President of the Russian Federation, http://en.kremlin.ru/events/president/news/67828
Snyder, T. (2012), Bloodlands: Europe Between Hitler and Stalin. London: The Bodley Head.
[1] Otac Porošenko, inženjer, u širem smislu bio je dio nomenklature, no pripadnik je struje koju bismo u našoj terminologiji označili tehno-menadžerskom; karijeru i veze nije gradio kroz partijske, administrativne ili represivne grane sovjetskog režima.
[2] Ishod je bio 52%:44%. Ti izbori poznati su po tome što je Vladimir Putin nekoliko puta posjećivao Ukrajinu i agitirao za Yanukovicha tijekom 2004., a Yuschenko je u rujnu 2024. – dva mjeseca prije izbora – bio otrovan TCDD dioksinom, navodno nakon večere s predstavnicima tajnih službi.
[3] Snyder (2012) tumači kako je i Gladomor, od čijih su procijenjenih 6-8 milijuna žrtava širom SSSR-a 3-4 milijuna bili ukrajinski seljaci (daleko iznadproporcionalan dio u odnosu na udjel Ukrajinaca u stanovništvu SSSR-a), bio dio Staljinovog plana koji nije imao samo ekonomsku, ideološku nego i političku dimenziju. Katastrofalne Staljinove odluke donesene potkraj 1932. koje su dovele do eskalacije gladi 1933. (zatvaranje gradova i granica Ukrajine, udvostručenje kvota žita koje je trebalo predati državi, porezi na meso i sl.) bile su motivirane željom Staljina da skrši ideju privatnog vlasništva nad zemljom i stokom među ukrajinskim seljacima i suzbije svaki trag ukrajinskog nacionalizma. Potonje je postigao tako da je sustav planske distribucije hrane pogodovao gradovima, a komunisti su u gradovima lakše uspostavljali kontrolu i formirali novu rusofonu urbanu i privilegiranu elitu lojalnu Staljinu i Moskvi. Gladomor je završen kada je staljinistički režim prihvatio (mali) kompromis dopuštajući privatno vlasništvo nad okućnicom.
Prethodni tekstovi serijala:
O pozadini rusko-ukrajinskoga rata: prikaz knjige Stipe Kljaića
Rusofilija u Hrvata i odnos Poljske i Rusije: rasprava o knjizi Stipe Kljaića Vječni Treći Rim
Knjigu Stipe Kljaića možete kupiti na ovoj poveznici
dr. sc. Stipe Kljaić je povjesničar, znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest i autor dviju zapaženih monografija “Nikada više Jugoslavija – intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.)” (2017.) i “Povijest kontrarevolucije” (2022.). Kljaić povremeno objavljuje tekstove na Ekonomskom labu:
O transferu ideja austrijske (ekonomske) škole u hrvatskoj u zadnjih nekoliko desetljeća
Tako blizu, a tako daleko: pogled iz Hrvatske na Srbiju 2025.