22. u EU: Hrvatska prestigla četvorku i sustigla Mađarsku

Objavljeno

Foto: Absolute/Unsplash

Ad
Ad

Prošlotjedna preliminarna objava realnog dohotka po stanovniku (Eurostat) izazvala je premalo pažnje iako je potvrdila da je Hrvatska uz Bugarsku prestigla Grčku, Latviju i Slovačku i sustigla Mađarsku. Nakon dugogodišnjeg tavorenja na pretposljednjem mjestu ispred Bugarske, najnovija pozitivna promjena zavrijeđuje komentar.

Izvor: Eurostat

Na prvi pogled, 76% europskog prosjeka dobar je rezultat. Sada smo prema ključnom pokazatelju gospodarskog razvitka (o kojemu zavisi i ukupan društveni razvitak) nadomak sustizanja ili prestizanja Rumunjske (78%), Poljske (80%) i Estonije (81%), i pozicioniranja uz bok Portugala koji je vjerojatno privremeno poskočio na 83%.

Još bolje zvuči priča o tome da smo ne tako davne 2014. bili na svega 60%, pa smo sa 16 postotnih bodova napretka u 9 godina treći prema brzini približavanja EU prosjeku iza Rumunjske i Bugarske (sa slike su isključeni Luksemburg i Irska zbog specifičnosti u mjerenju tamošnjih ekstremno visokih pokazatelja).

Ipak, ovu ružičastu sliku kvare dvije informacije.

Prvo, dio napretka objašnjava se padom broja stanovnika u nazivniku realnog dohotka po stanovniku. Pažljiviji čitatelji Laba sjetit će se da za razliku od rasta realnog BDP-a, koji je kao dobar kolesterol, pad broja stanovnika nazivam loš kolesterol. Prema tome, ako smo 2014. startali sa 60%, a broj stanovnika je u međuvremenu pao za 10-tak posto, možemo ugrubo izračunati da je loš kolesterol dao „doprinos“ rastu pokazatelja od nekih 7 bodova (do 60/0,9). Drugim riječima, pokazatelj bi došao do oko 67% prosjeka EU i da se realni BDP nije promijenio. A to znači da je oko 7 od 16 postotnih bodova napretka objašnjeno lošim, a oko 9 dobrim kolesterolom.

Drugo, naizgled je dobra vijest da je djelovanje lošeg kolesterola koncentrirano u godinama prije pandemije, dok se dobar kolesterol razbudio od 2020. naovamo kada je prikazani indeks povećan sa 70 na 76. No to je samo naizgled dobra vijest jer rast u protekle tri godine nije bio pokretan zajamčeno trajnim izvorima rasta produktivnosti. EU sredstva koja pritječu u vodopadima najvažniji su čimbenik dugoročno prolazih faktora koji potiču rast u kratkom roku, ali ne jamče isto u dugom roku.

Jamstva nema jer politike nisu fokusirane na poticanje dugoročnog rasta produktivnosti. Aktualna politička kampanja potvrđuje neograničene talente hrvatskih političkiih elita za bavljenje preraspodjelom (EU fondovi se savršeno uklapaju u to) i kronične deficite kapaciteta za bavljenje poticajima za trajne izvore rasta produktivnosti (površno pratim, pa nisam čuo ništa vrijedno spomena o tome?).

Nedavno sam objavio prikaz Bijele knjige Udruženja stranih ulagača, knjige koja predstavlja pokušaj sustavnog bavljenja važnijim razvojnim temama:

https://arhivanalitika.hr/blog/bijela-knjiga-2024-iii-javna-administracija-digitalizacija-i-privlacenje-kljucnih-ulaganja/

https://arhivanalitika.hr/blog/bijela-knjiga-2024-ii-trziste-rada-i-obrazovanje/

https://arhivanalitika.hr/blog/bijela-knjiga-2024-novo-poglavlje-nakon-velike-ekspanzije-2021-2024-i/

Prema tome, statistika prikazana na početku, ma koliko bila uhu i oku ugodna, mora se tumačiti sa skepsom – kao podsjetnik na deficit jamstava da su u Hrvatskoj na djelu promjene koje će nas na prikazanoj ljestvici trajno gurati prema gore.

To treba uporno ponavljati, jer opuštanje i samozadovoljstvo opake su sile,. Pogotovo kada dobre godine traju dovoljno dugo da ljudi pomisle kako se nešto trajno i nepovratno promijenilo. A opuštanje bi se lako moglo dogoditi (i samozadovoljstvo proširiti) jer ćemo i ove godine imati novo poboljšanje. Možda i iduće, ali najvećim dijelom zbog socio-ekonomski anemične EU koja raste (ili je bolje reći: trenutačno ne raste) razmjerno sporije od SAD-a i Kine i time gubi svoj globalni položaj, a da se pri tome nitko ozbiljan ne zapita zašto je to tako i može li se to promijeniti. U takvom okružju, čak i mi uspijevamo relativno napredovati, pogotovo na pogon tuđega novca za koji nas političari uvjeravaju da nam, valjda po nekoj zasluzi, „pripada“.

Zbog toga sam u spomenutu Bijelu knjigu ugradio „graf upozorenja“ (koji završava s 2022. godinom). Na tom grafu postoji crna linija koja predstavlja prosjek za Italiju, Grčku, Španjolsku i Portugal (Jug-4). Crna linija je do 2008. dostigla europski prosjek. Sve je izgledalo sjajno. Za Jugom su tada bila desetljeća upijanja ogromnih iznosa EU transfera. A onda je slijedilo otriježnjenje: dugo otriježnjenje u vidu dugoročnog pada crne linije koja nije slučajno crna.

Aktualno mrdanje crne linije prema gore vjerojatno će se pokazati kao kratkotrajna epizoda iz jednog čudnog perioda u kojemu se upravo nalazimo, u kojemu sjever stagnira ili pada, ali daje puno novaca Jugu kroz Next Generation EU, pri čemu Jug još dodaje fiskalni gas dok se sjever trudi biti fiskalno discipliniran. Jasno je da tako neuravnotežena konstelacija ne može dugo trajati.

Povijest je zeznuta stvar. U njoj sve nekako dođe na svoje kada prođe dovoljan broj godina. Rijetki joj uspiju prkositi. A što ćemo mi?