U prethodnim tekstovima objasnili smo dobre i loše strane pokušaja organiziranog potrošačkog bojkota trgovina. Dobra strana je osvješćivanje potrošača i povećanje onoga što ekonomisti zovu cjenovna elastičnost potražnje i sklonost štednji. Iako u normalnim uvjetima rast cijena uvijek utječe na individualne odluke o potrošnji, masovni rast dohodaka i potrošnje može uvesti potrošače u stanje svojevrsne masovne hipnoze s privremeno smanjenim kapacitetima za praćenje promjena stvarnih odnosa cijena. Individualne odluke u takvim uvjetima neće imati dovoljan učinak. Efekti oponašanja drugih i teškog poimanja brzih promjena relativnih cijena mogu umanjiti racionalnost. Kolektivna akcija i njezino medijsko praćenje tada mogu djelovati kao katalizator i pritisak na trgovce i sve ostale u lancu da ih podsjeti na činjenicu da se cjenovna elastičnost potražnje može mijenjati ovisno o okolnostima (u prijevodu: ne može proći baš sve).
Loše strane bojkota su: (1.) zamagljivanje uzroka inflacije (rast cijena u trgovinama samo je posljedica, a uzroci leže u politikama koje uzrokuju makroekonomsku neravnotežu), (2.) stvaranje informacijskog kaosa (prokazivanje pojedinih trgovaca ili proizvoda što stvara nepovjerenje zbog moguće instrumentalizacije akcije) i (3.) provociranje državne intervencije (zamrzavanje cijena sve šire liste proizvoda što jača moć administracije i unosi iskrivljenja na tržište). Zbog toga potrošački bojkot nije ni aprori dobar ni apriori loš. Sve zavisi o okolnostima i o tome koja će strana na kraju prevagnuti.
U početku bojkota protivnici su isticali lošu stranu i tvrdili da će doći samo do razmještanja potrošnje na susjedne dane u odnosu na dan bojkota. Nisu bili u pravu; u petak 24. siječnja i u petak 31. siječnja dogodili su se snažni i trajni učinci bojkota koji nisu kompenzirani povećanom potrošnjom u susjednim danima. Nakon trećeg središnjeg dana bojkota u petak 7. veljače organizator bojkota proglasio je uspjeh i procjenu da je potrošnja u trgovinama zbog bojkota smanjenja za ukupno 108 milijuna eura. Ni oni nisu u pravu. U nastavku ćemo uz pomoć dnevnih podataka iz sustava fiskalizacije Porezne uprave pokazati što se stvarno dogodilo i izvesti zaključak.
Dnevne podatke koristimo tako da iznos fiskaliziranih računa u maloprodaji bez trgovine motornim vozilima usporedimo sa iznosom fiskaliziranih računa na usporedivi dan, a ne datum prethodne godine. Na primjer, petak 31. siječnja ne možemo usporediti s 31. siječnja 2024. nego s najbližim petkom koji je prošle godine bio 2. veljače. I takva metoda sadrži pogrešku jer 31.1. ove godine još nisu stigle mirovine i plaće za siječanj, dok su 2. veljače prošle godine već počele stizati. Stoga bismo i bez bojkota očekivali usporavanje godišnje stope rasta na zanji dan siječnja. Međutim, sigurno ne bismo očekivali „potop“ potrošnje kakav vidimo na slici: podatak za 31.1. pokazuje smanjenje potrošnje za 27% na godišnjoj razini.
Izvor: Porezna uprava, sustav fiskalizacije, obrada autora.
Tjedan dana ranije na prvi dan bojkota u petak 24. siječnja pad je bio još veći (37%). To znači da je efekt drugog petka 31. siječnja oslabio u odnosu na prvi petak bojkota. Isto se nastavilo trećeg petka bojkota, 7. veljače, kada se godišnja stopa rasta iznosa fiskaliziranih računa u trgovini našla čak u malom plusu (3,7%), uz snažne kompenzacijske efekte dan prije, u četvrtak 6. veljače, i dan kasnije u subotu 8. veljače. Subota 8. veljače bila je uvjerljivo najjači potrošački dan u ovoj godini sa 84 milijuna eura fiskaliziranog prometa i rastom od 30% na godišnjoj razini. Moguće je da se u suboti 8. veljače koncentrirao i nakupljeni efekt odgoda kupnji iz duljeg prethodnog razdoblja.
Prema tome, bojkot je u proteklih nekoliko dana izgubio snagu prvog udarnog vala i razvodnio se zahvaljujući proteku vremena, uvođenju kontrola cijena (što je zadovoljilo dio nezadovoljnika) i akcijama samih trgovaca i njihovih dobavljača, ali ponajviše zbog činjenice da ljudi u prosjeku raspolažu sa znatno većim iznosima dohodaka nego u istom razdoblju prošle godine i jednostavno žele više trošiti. Silu te bujice nikakav bojkot ne može zaustaviti.
Kako efekta bojkota u proteklih nekoliko dana više nema, ukupan efekt za dva očito uspješna zadnja petka u siječnju procjenjujem na maksimalno 60 milijuna eura ili 2,6% od ukupnoga iznosa fiskaliziranih računa u maloprodaji u ovoj godini, zaključno sa subotom 8. veljače. Pri tome treba imati u vidu da je bojkot bio usredotočen na trgovinu prehrambenim artiklima. Iako je vjerojatno utjecao na cjelokupnu maloprodaju, možemo pretpostaviti da je stvarna snaga bojkota bila relativno veća kod trgovaca špecerajem nego kod primjerice trgovaca namještajem i kućanskim aparatima. No, to je samo spekulacija na temelju promatranja medijskog smjera djelovanja bojkota.
Time priča o bojkotu nije završena; ima još otvorenih pitanja. Prvo, najavljuju li snažni efekti razmještanja potrošnje na četvrtak i subotu oko neuspješnog bojkota u petak 7. veljače novi uzlet potrošnje u trgovinama? Ako je odgovor ne, postavlja se drugo pitanje: najavljuju li niske stope godišnjeg rasta od ponedjeljka do srijede 3.-5. veljače fazu puno opreznije potrošnje? S ovim pitanjima ne treba ići predaleko jer se efekti podbačaja potrošnje 3.-5. i prebačaja 6.-8. veljače poništavaju. To vidimo ako pogledamo tjedne podatke na sljedećoj slici po tjednima:
*Tjedan je od nedjelje do subote jer u trenutku izrade analize još nisu raspoloživi podaci za nedjelju 9. veljače. W3 je treći tjedan siječnja koji je u smislu ove definicije tjedna počeo u nedjelju 12. siječnja.
Izvor: Podaci Porezne uprave o fiskalizaciji, obrada autora.
Na temelju ovih podataka može se procijeniti da se „normalna“ (bez bojkota) stopa rasta nominalnog iznosa fiskaliziranih računa kreće oko 12% na godišnjoj razini što približno odgovara združenom učinku rasta prosječnih plaća i zaposlenosti. Da su u W4 i W5 ostvarene takve stope rasta, ukupan iznos fiskaliziranih računa u ovoj bi godini do sada bio za oko 58 milijuna eura veći. Tako sam došao do procjene dosadašnjeg učinka bojkota.
Slabljenje efekta bojkota još uvijek ne znači da bojkot nije bio uspješan. Sve ovisi o tome kako definiramo i mjerimo uspjeh. Ključno je što se događa s cijenama. Za uvid u cijene moramo pričekati podatke o inflaciji za veljaču. Iz podataka za siječanj znamo da je došlo do rasta cijena u kategoriji hrane, pića i duhana, i to u trenutku kada ista kategorija cijena u europodručju bilježi stagnaciju ili blaži rast. Na primjer, hrana, piće i duhan u europodručju u siječnju su rasli 0,6%, a u Hrvatskoj 1,0%, pri čemu je utjecaj na potrošače u Hrvatskoj jači i zbog većeg udjela ove kategorije u potrošačkoj košarici. Razlog tome je niži životni standard od prosjeka europdoručja (ponder je 32% u RH naspram 20% u europodručju). Zbog toga već neko vrijeme u tekstovima na Labu ističemo da je inflacija u Hrvatskoj od listopada naovamo jedna posve nova, autonomna (naša) inflacija. Treba ju razlikovati od prethodnog inflacijskog ciklusa koji je trajao od polovine 2021. do proljeća 2024. koji je imao globalne uzroke još tamo od pandemije.
Izvor: DZS
Također je zanimljivo primijetiti da nitko nije spominjao rast cijena energije u siječnju (2,2%) koji, nakon množenja ponderom, daje isti doprinos ukupnoj inflaciji kao i cijene hrane, pića i duhana do čega je vjerojatno došlo zbog druge faze umanjenja subvencija cijena električne energije (ovisno o tome obračunava li se efekt po periodu obračuna ili plaćanja).
Vladi jako odgovara da doprinos inflaciji koji preko ukupne potražnje dolazi iz sfere fiskalne politike ne bude u prvom planu u uvjetima kada rast državnih rashoda po svim komponentama, ne samo plaćama u javnom sektoru, predstavlja glavni uzrok rasta ukupne potražnje na što ponuda u Hrvatskoj nema adekvatan odgovor. Ona je u kratkom roku ograničena nedostatkom radnika i drugim čimbenicima koji usporavaju povećanje ponude. Zbog toga rastu i plaće u privatnom sektoru (premda sporije nego u javnom), i cijene. Od potrošača i trgovaca ne očekujemo da se bave dubokim uzrocima inflacije jer im to nije posao – i jedni i drugi samo nastoje maksimalizirati svoje koristi u danim okolnostima (i zato se sukobljavaju). No, bila bi velika stvar kada bismo shvatili da Vlada kada uskače u ovu priču zamrzavajući cijene samo lovi vlastiti rep i riskira da kratkoročni politički probitak plati visokom cijenom iskrivljenja funkcioniranja tržišta. Još veća stvar bi bila kada bi ljudi uistinu promijenili svoje ponašanje – postali oprezniji s kupnjama, više tražili akcije, zašto ne i stavili pokoji euro na stranu – i kada bi im potrošačke udruge pomogle u tome kvalitetnim informacijama i platformama umjesto orkestriranja hajki na pojedine trgovačke lance i proizvode.
Zaključno, bojkot je imao osjetan učinak kroz desetak dana od 24. siječnja do 5. veljače. Podaci iz drugih sektora, na primjer ugostiteljstva – koje također ima problem s omjerom cijene i kvalitete kao što sam pokazao u tekstu iz prosinca – ukazuju na to da smo u tom periodu imali prilično raširenu promjenu ponašanja potrošača za koju tek treba pričekati da bi se pokazalo je li varijacija bila slučajna ili predstavlja nenamjeravanu posljedicu bojkota. Razdoblja od nekoliko dana ili tjedana prekratka su za izvođenje konačnih zaključaka.
U svakom slučaju, sada ulazimo u fazu normalizacije koja može završiti na dva načina. Prvi je da se sve vrati na staro. Potrošači se nastavljaju ponašati kao prije. Drugi je da potrošači postanu malo oprezniji i stave pokoji euro na stranu. Inflacija zbog toga neće nestati jer u kratkom roku neće nestati ni fiskalna ekspanzija ni gospodarski rast koji će i ove godine biti brži od prosjeka EU. U tom scenariju doći će tek do male modifikacije osobne potrošnje, a nastavak rasta gospodarstva i cijena opet će zavisiti o brojnim drugim čimbenicima koji izlaze izvan okvira ove teme. Jer, ne zaboravimo – bojkot je borba s posljedicama, a ne uzrocima inflacije.