Užareno tržište rada, makroekonomska neravnoteža i bojkot

Objavljeno

Foto: Wilhelm Gunkel / Unsplash

Ad
Ad

Ovaj tekst sažima poruke nekoliko prethodnih koje sam napisao na temu inflacije i bojkota. Sažetak pruža predtekst za razumijevanje makroekonomske neravnoteže u kojoj smo se našli, a koja je isprovocirala bojkot. Na kraju se skiciraju mogući scenariji. Tekst je uvod u analizu dnevnih podataka o prometu u trgovinama koju ću objaviti u toku tjedna. U toj analizi ćemo vidjeti pouzdanu procjenu financijskih učinaka bojkota.

Monetaristi i iluzionisti

U zadnje vrijeme tumačim da inflacija (porast opće razine cijena) nasuprot percepciji velike većine ljudi nije mikroekonomski nego makroekonomski fenomen. Pritom se borim s dvije vrste vjetrenjača.

Prve su monetarističke vjetrenjače. Monetaristi su ekonomisti i promatrači ekonomije čiji je maksimalni doseg teza da tiskanje novca uzrokuje inflaciju. U stvarnome svijetu tiskara može tiskati koliko hoće, ali ako nema distributera koji će novac dovesti do ljudi onda neće biti ni novog novca, ni nove potražnje, ni inflacije. Bez obzira što rade središnje banke, čije su moći precijenjene, treba gledati što rade distributeri novca: kome donose nov novac (i tko ga i u koju svrhu traži), i što oni kome su ga donijeli s njime rade. Stručni naziv za to je kanali transmisije.

Dva su distributera novog novca: banke i Vlada. Kod banaka je ključno koliko novih kredita odobre, kome, i za koje namjene, a kod Vlade je ključno kakvu fiskalnu politiku vodi – koliko prihoda ima, koliko rashoda, na što troši i kako financira deficit – ako ga ima (a najčešće ga ima).

Kanal transmisije kroz banke dominantno je privatni, tržišni (nikoga se ne može prisiliti da se zaduži), a reguliraju ga kamatne stope koje su tržišni parametar. Utoliko možemo očekivati da će, u prosjeku, kanal kroz banke bolje alocirati likvidnost i podržavati gospodarski rast. U toku 2024. godine kroz bankarski kreditni kanal prema kućanstvima i poduzećima u Hrvatskoj poteklo je neto 3,5 milijarde eura ili oko 4,1% BDP-a. Zasad još nemamo godišnje podatke za cijeli Vladin sektor, no na temelju podataka za prvih 11 mjeseci 2024. možemo procijeniti rast rashoda države na oko 6 milijardi eura ili oko 7% BDP-a. Vladin kanal ne zavisi o tržišnim parametrima nego o političkim odlukama.

Ako gledamo i 2023. godinu za koju imamo rashode konsolidirane opće države (+6 milijardi eura), porast je u toj godini iznosio 7,7% BDP-a dok je doprinos neto kreditnih transakcija 2023. iznosio 2,7 milijardi eura ili 3,5%. Očito je da živimo u vremenu dominacije fiskalne transmisije pri čemu je medijski široko popraćen rast gotovinskih kredita tek od sekundarne važnosti. Zašto se u hrvatskoj široj javnosti o fiskalnoj politici uopće ne raspravlja u vrijeme donošenja proračuna dok kretanje kredita puni stupce iako je makroekonomski manje važno, tema je za neki drugi tekst.

Problem s monetarističkim vjetrenjačama je dvojak. Najbolje se vidi kada fiskalni kanal djeluje jače od monetarno-kreditnog kanala kao što je trenutačno slučaj u Hrvatskoj. Monetaristi naglašavaju monetarno-kreditni kanal, a važnost vladinog fiskalnog kanala često zanemaruju (Milton Friedman, naravno, nije tako griješio); drugo, pretpostavljaju da se novac uvijek obrće istom brzinom, što najčešće nije slučaj. Milton Friedman je uistinu zanemarivao obrtaj novca i davao preporuke da se programiranjem ponude novca programira inflacija. To je nakon nekoliko neuspješnih eksperimenata napušteno još 80-ih godina prošlog stoljeća. U stvarnosti, ako se novac zadržava na računima radi predostrožnosti ili štednje, obrtaj novca će usporiti, a u rast ukupne potražnje prenijet će se manja financijska snaga od kreirane. Ako su potrošački i poduzetnički optimizam te sklonost potrošnji i investicijama snažni, novac se brže okreće, a to znači da je financijska sila koja se pretvara u ono što je Keynes nazvao efektivna potražnja još veća od spomenutih brojki. Obrtaj se može mijenjati i pod utjecajem kamatnih stopa i tehnoloških promjena.

Uglavnom, monetariste ćete prepoznati po tome što vrlo malo govore o fiskalnoj politici, možda ju spomenu usput, a u pravilu kukaju nad gubitkom monetarnog suvereniteta i uvođenjem eura jer religiozno vjeruju u moći središnjih banaka, fleksibilne tečajeve valuta i slične stvari iz standardnog makroekonomskog modela koji opisuju stvarnost u specifičnim uvjetima koji u Hrvatskoj i mnogim drugim malim zemljama ne vrijede (ova tema je detaljno obrađena u mojoj knjizi o euru).

Dakle u Hrvatskoj imamo slučaj da Vladin politički fiskalni kanal već duže vrijeme radi jače od privatnog monetarno-kreditnog kanala. Usto, kako su potrošači donedavno bili izrazito optimistični i skloni potrošnji, vrlo je vjerojatno da se novi novac obrtao brže nego prije, što je dodatno podgrijalo inflaciju.

Druga vjetrenjača s kojom se borim je uvjerenje (iluzija) da ponuda na tržištu nije ograničena ničim osim voljom sudionika na tržištu. Procesi proizvodnje i distribucije roba i usluga većini su apstraktni jer ljudi uglavnom nisu ni poduzetnici ni menadžeri. Bez praktičnog iskustva i bez obzira na teorije za koje su eventualno čuli, ljudima je lako pretpostaviti da bi cijene trebale biti nepromijenjene: poduzetnici bi na povećanu potražnju uvijek trebali reagirati povećanom ponudom. Na koncu, to je interes velike većine potrošača, a ljudi najlakše vide svoj interes. Međutim, u stvarnosti djeluje puno stvari koje mogu ograničiti ponudu: nedostatak radnika; nedostatak znanja; loša organizacija i menadžment; dugo vrijeme gradnje, isporuke i uključivanja novih prostora i tehnologija; prepreke stvorene rigidnom regulacijom, sporom administracijom, previsokim opterećenjima ili jednostavno lošim ekonomskim politikama; nedostatak kapitala, poduzetnika, i tako dalje; za cijelu listu bi trebao cijeli novi tekst. Stoga postoje razdoblja kada se gospodarski kapaciteti slabo koriste, nezaposlenost je visoka i kada je ukupna ponuda cjenovno elastična. U takvim vremenima moguće je brzo povećati ponudu čim nastane mali pritisak potražnje na cijene prema gore. I u takvim razdobljima ranije spomenute brojke rasta financijske snage koje se prelijevaju na efektivnu ukupnu potražnju uglavnom će se preliti na povećanje ponude, a pritisak na inflaciju bit će slab. Sada nismo u takvom razdoblju. S druge strane, postoje razdoblja kada su kapaciteti iskorišteni a nezaposlenost niska – kada je ukupna ponuda cjenovno neelastična: nije ju moguće brzo i osjetno povećati, pa će se dodatni pritisak rasta potražnje uglavnom preliti na rast opće razine cijena ili porast uvoza. U takvom se razdoblju sada nalaizmo. Prema tome, rast cijena i marži trgovaca nije uzrok inflacije nego su inflacija i marže posljedica makroekonomske neravnoteže u kojoj ukupna potražnja raste brže od ukupne ponude.

U tekstu s kraja prošle godine u kojem sam opisao različito kretanje cijena smještaja i cijena ugostiteljskih usluga (druge su brže rasle) objasnio sam zašto cijene u uvjetima rasta potražnje manje rastu na tržištima na kojima postoji međunarodna konkurencija (smještaj). U tekstu u kojem sam potkraj prošle godine opisao hrvatsku makroekonomsku neravnotežu objasnio sam kako će zbog ograničene ponude inflacija ove godine uzeti danak rastu osobne potrošnje. U tekstu u kojem sam pokušao objasniti kolektivni bojkot trgovina (Bojkot: neki to vole kolektivno) objasnio sam kako bojkot ima i dobru stranu ako će zaustaviti ili smanjiti potražnju za proizvodima čija se ponuda ne može brzo i snažno povećati. Međutim, do toga može doći samo spontano i slučajno jer udruge potrošača koje zazivaju bojkot nemaju kapacitet procjene ograničenja na strani ponude pojedinih proizvoda, pa nasumično upiru prstom na trgovce i proizvode. Utoliko je bojkot kaotičan i ima nepredvidive posljedice.

Ulazak u fazu neelastične ponude zbunjuje mnoge ljude jer je za nas to bilo vrlo rijetko iskustvo u povijesti. Sličnu situaciju, premda nešto blažeg intenziteta, imali smo samo 2007. godine. Ograničenja sada djeluju jače, ali su i ekonomski manje opasna; pregrijanost gospodarstva (višak potražnje) 2007. je financirana zaduživanjem u inozemstvu i domaćim kreditima u švicarcima, a sada je uglavnom financirana bespovratnim tuđim novcem i lako ju je ispraviti promjenom fiskalne politike.

Ograničenje rasta ponude: tržište rada

U nastavku ćemo ilustrirati stupanj pregrijanosti našeg gospodarstva kroz podatke s tržišta rada. S toga tržišta primamo mnoštvo statističkih signala koji upućuju na to da je ukupna ponuda jako ograničena.

Eurostat je prošli tjedan objavio stope nezaposlenosti za prosinac 2024. Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj iznosi 4,5% i osjetno je niža od prosjeka EU koji iznosi 5,9%. Niže stope nezaposlenosti u EU imaju samo Češka (rekorder s 2,6%), Bugarska (3,8%), Njemačka (3,4%), Irska (4,2%), Mađarska (4,3%), Malta (3,0%), Nizozemska (3,7%) i Poljska (3,0%). To je velika promjena u odnosu na stanje pred 7 i više godina kada je hrvatska stopa nezaposlenosti bila daleko iznad europskog prosjeka, usporediva sa zemljama poput Španjolske i Grčke.

Prema preliminarnim podacima DZS-a, broj zaposlenih i dalje raste po stopi između 2 i 3% godišnje. To je vrlo visoka stopa koja pokazuje da u Hrvatskoj izostaje značajan rast produktivnosti jer je rast BDP-a usko koreliran s rastom broja zaposlenih. Kada bi produktivnost značajno rasla, BDP bi rastao brže, ili bi broj zaposlenih rastao sporije. Razlog relativno sporog rasta produktivnosti leži u tome što se gospodarski rast oslanja na radno intenzivne djelatnosti kao što su one kojima izravno upravlja država (zdravstvo i socijalna skrb, javno obrazovanje, administracija), zatim građevinarstvo, turizam i ugostiteljstvo, trgovina i logistika. Upravo u tim djelatnostima nedostaje najviše radnika (najviše u građevinarstvu koje rastu zaposlenosti pridonosi s 20% iako je udjel sektora u bruto dodatnoj vrijednosti jedva malo veći od 6%).

Radnike koji obavljaju jednostavnije poslove masovno uvozimo jer nema ponude domaćega rada. U prošloj godini je 18 468 poslodavaca zatražilo dozvole za boravak i rad stranih radnika u sklopu testa tržišta rada. Ukupno je zaprimljeno 222 407 zahtjeva, a administracija je uspjela obraditi 208 608 zahtjeva od kojih je za 180 734 izdano pozitivno mišljenje. Najveći dio zahtjeva vezan je uz građevinarstvo (radnici u visokogradnji, zidari, armirači, tesari, fasaderi), a često su se pojavljivala i druga jednostavna zanimanja: čistači, dostavljači, konobari i pomoćni kuhari. Uglavnom se radi o predviđenim plaćama čiji bruto iznos ne prelazi 1 000 eura. Da, dobro ste zaključili: makroekonomska neravnoteža (višak domaće potražnje) pokreće imigraciju koja nije plod globalnih sila nego funkcioniranja domaće ekonomije.

Dio ljudi misli da ima „naših ljudi“ koji bi radili te poslove da su ponuđene veće plaće pa su protiv stranih radnika. Međutim, po svemu sudeći, povećana ponuda stranih radnika primiruje inflaciju jer je pritisak troškova rada manji, ukupna ponuda je zbog njihovog radnog angažmana veća, a potrošnja tih ljudi u Hrvatskoj ne doprinosi mnogo inflaciji jer su im plaće male i malo ih je u usporedbi s domaćim potrošačima. Čak i štede: dio zarada šalju kući u zemlje iz kojih dolaze. Možda bi bilo bolje da je umjesto 180 tisuća stranaca zaposleno 180 tisuća naših povratnika s 2 do 3 puta većim plaćama od ovih koje primaju radnici imigranti, no što bi to značilo za troškovne pritiske i cijene u zemlji drugo je pitanje.

Naravno, niske plaće u jednostavnim poslovima koje obavljaju radnici imigranti ne mogu primiriti inflaciju. Njihova je važnost u ukupnim plaćama mala jer je produktivnost njihovog rada niska. Ukupna suma plaća nalazi se pod dominantnim utjecajem plaća građana Hrvatske koji rade produktivnije ili rade za državu koja je podijelila izdašne plaće za naše uvjete (vidjeti detalje ovdje).

Sljedeća slika pokazuje da je s plaćama za studeni isplaćenima u prosincu obnovljen pritisak na rast plaća nakon kratke pauze koja je trajala oko pola godine. Prosječna neto plaća po radniku dosegla je 1366 eura i bila je 13,1% viša nego u istom mjesecu prošle godine. Medijalna neto plaća je dosegla 1162 eura i bila je 12,8% viša nego u istom mjesecu prošle godine.

Izvor: DZS

Realne plaće korigirane za utjecaj inflacije računam drugačije od DZS-a jer uspoređujem cijene u mjesecu s plaćama isplaćenima u mjesecu za koji su računane cijene (a to su plaće za prethodni mjesec). Sljedeća slika pokazuje rast prosječne realne neto plaće koji je na kraju prošle godine iznosio 9,3% i nalazio se daleko iznad rupe u koju smo upali 2022. zbog djelovanja ranijeg inflacijskog udara koji je po svom karakteru bio uvezeni troškovni šok. Ta situacija je bila bitno drukčija od aktualne inflacije koja je izazvana pregrijavanjem ukupne domaće potražnje. Zbog toga govorim o dvije inflacije odnosno dva po svom karakteru i uzrocima drugačija inflacijska razdoblja. U prvoj inflaciji koja je trajala od 2021. do proljeća 2024. realni su dohoci stradali – realne su se plaće kretale ispod trenda; u ovoj drugoj inflaciji koja traje nakon kratkog inflacijskog intermezza sredinom prošle godine tj. približno od listopada prošle godine, realne plaće idu iznad dugoročnog trenda. I to je neizravan pokazatelj da je ovo sada samo „naša“ inflacija.

Izvor: DZS, proračuni autora

U priču o tržištu rada možemo uvesti još jedan pokazatelj – Employment Expectations Indicator Europske komisije (EEI). EEI se konstruira iz anketa poslodavaca. Pita ih se o namjerama zapošljavanja. EEI treba tumačiti kao najavu kretanja potražnje za radom i pokazatelj vibrantnosti tržišta rada. Vrijednosti iznad 100 znače da su namjere zapošljavanja veće od dugoročnog prosjeka. Hrvatska je prema EEI za siječanj 2025. sedma u EU s vrijednošću 107,6 koja je gotovo jednaka kao u šestoj Danskoj.

Izvor: EK

Može li bojkot doprinijeti smanjenju makroekonomske neravnoteže

Stvaranje makroekonomskih neravnoteža koje se manifestiraju kroz inflaciju i rast uvoza moglo se predvidjeti, što znači i spriječiti – drugačijom fiskalnom politikom. To se vidi iz teksta o makroekonomskim neravnotežama koji sam u okviru najava pristupanja europodručju pripremio na ljeto 2022., a koji je potvrđen najnovijim događajima:

Fiskalna politika je ključna u fiskalno-monetarnom mixu. EU zbog velikih iznosa koje Hrvatska prima iz EU fondova za nas funkcionira kao de facto fiskalna unija. Zbog toga je moguće da, nakon priključenja europodručju, u dobrim godinama dobijemo relativno visoke stope gospodarskoga rasta praćene makroekonomskim neravnotežama koje će povećavati pritisak na cijene ili rast uvoza sve dok priljev europskoga novca ne stane. Kada se europska sredstva, tj. fiskalni transferi iscrpe, plima potražnje će nestati i u Hrvatskoj će se aktivirati potreba neugodnog ex post otklanjanja makroekonomskih neravnoteža ako u međuvremenu ne dođe do značajnog rasta produktivnosti i konkurentnosti. 

Dakle, nije pitanje imamo li makroekonomsku neravnotežu (imamo ju, samo još ne boli jako), nego kako i u kojem roku će se ona otkloniti. Bojkot je zanimljiv signal mogućeg kolektivnog ponašanja kroz koje će se pritisak makroekonomske neravnoteže možda smanjiti. No, bojkot možda najavljuje i kaotičan rasplet makroekonomskih neravnoteža. Idemo prema zaključku.

Dvije i pol godine nakon nastanka citiranog teksta znamo da u Hrvatskoj (još) nije došlo do značajnog rasta produktivnosti i konkurentnosti. Na ovom mjestu vrijedi citirati nalaz HNB-a iz najnovijeg izdanja publikacije Makroekonomska kretanja i prognoze br. 17; to je poruka koju vrijedi učestalo ponavljati:

Tako troškovna konkurentnost hrvatskoga gospodarstva, mjerena relativnim jediničnim troškovima rada (HPK-ULC) u odnosu na trgovinske partnere, bilježi izrazito nepovoljna kretanja još od sredine 2022., a koja su se dodatno intenzivirala u prvoj polovini tekuće godine zbog relativno bržeg rasta plaća. Osim troškovne konkurentnosti, cjenovna konkurentnost također bilježi pogoršanje tijekom 2024.

Prema tome, krećemo se stazom prema scenariju neugodnog otklanjanja makroekonomskih neravnoteža jer ove dobre godine, izgleda, neće biti iskorištene za ubrzanje rasta produktivnosti, konkurentnosti i modernizaciju ekonomske strukture (sjetite se da zaposlenost najviše raste u tradicionalnim djelatnostima). Čitatelji koji su sjećaju mojih tekstova s početka ovog desetljeća u kojima sam naglašavao kratkoročni optimizam i dugoročni pesimizam dobro naslućuju da se zbog iznesenih argumenata već neko vrijeme nalazim u tranziciji iz kratkoročnog optimizma, koji sve više postaje stvar prošlosti, u dugoročni pesimizam, koji više nije tako daleko u budućnosti. U tekstu s kraja prošle godine objasnio sam i da bi ta tranzicija mogla potrajati, jer ova i iduća godina dvije su prijelazne godine u kojima se ekonomske pogreške još neće skupo plaćati. Imat ćemo gospodarski rast.

No, karakter toga rasta odredit će scenarij nakon prijelaznih godina od 2027. nadalje. Usporavanje rasta ukupne domaće potražnje uz oporavak izvoza, što zavisi i o tempu kojim će srednja Europa – gdje su nam najvažniji trgovački partneri – izlaziti iz razdoblja duge stagnacije, naznačili bi mogućnost nastavka dugog razdoblja gospodarskog rasta. Osobito ako se usporedo dogodi ubrzanje rasta produktivnosti. S druge strane, nastavak brzog rasta domaće potražnje uz slab rast izvoza i produktivnosti značit će da se približavamo neugodnoj makroekonomskoj prilagodbi.

Sjetimo se da je prošla neugodna (tj. vrlo bolna) makroekonomska prilagodba izvedena kroz šestogodišnju ekonomsku depresiju 2009.-2014. u kojoj je Hrvatska dramatično zaostala za drugim sličnim državama u EU. Tada je stvoren predtekst za val iseljavanja u kojemu je oko 300 tisuća ljudi otišlo iz zemlje. Sljedeća makroekonomska prilagodba, čak i ako bude stihijna, neće biti tako dramatična jer Hrvatska u nju neće ući prezadužena. Međutim, kolektivni bojkot trgovina naznačuje kako bi neki elementi te prilagodbe mogli izgledati.

Podsjetimo da bojkot ima dobru i lošu stranu. Dobra je strana ako navede ljude na promišljanje o tome kako troše i mogu li makar malo više štedjeti. S druge strane, trgovce i sve u lancu povremeno treba podsjetiti da postoji nešto što se zove cjenovna elastičnost potražnje: ne možeš uvijek prodati istu ili veću količinu po većoj cijeni (na cjenovnu elastičnost potražnje svi zaborave u vremenima makroekonomskih neravnoteža kada je gospodarstvo pregrijano a kupci zagrijani).

Loša je strana to što je bojkot kaotičan, nepredvidiv. Zasad je isprovocirao vladinu reakciju administrativnog ograničavanja cijena čak 70 proizvoda što nailazi na široku podršku u javnosti iako se radi o još jednom cvatu rizičnih administrativnih intervencija koje oslabljuju tržišne impulse i poduzetništvo, jačaju birokraciju i afirmiraju korporativistički model suradnje vlade i velikih kompanija u kojemu se usluge uvijek prije ili kasnije kompenziraju. To nije dobro za konkurenciju jer oni koji imaju ulaz u Vladine urede imaju i moć. Trgovac koji na sastanku s nekim ministrom pristrane sniziti cijene akumulira političku moć koja mu u demokratskom sustavu ne pripada. Prema tome, kaotične (nenamjeravane) posljedice bojkota mogu pogoršati glavni problem kroz širenje regulacije cijena i afirmaciju korporativističkog modela upravljanja državom; to pothranjuje neefikasnost, ograničenja na strani ponude i slabe institucije. Sve je to loše po gospodarski rast u dugom roku.

Vratimo se dobroj strani bojkota. Makroekonomski gledano, sporiji rast osobne potrošnje je ono što je u ovom trenutku potrebno ako Vlada već namjerava nastaviti s fiskalnom ekspanzijom. Budući da je to tako, jedini način da se ukupna potrošnja smanji je da ljudi manje troše i više štede, a da se štednja preko financijskih posrednika usmjeri u investicije koje će otkloniti ograničenja na strani ponude. Da, može se činiti glupo da javna istiskuje privatnu potrošnju, ali karte se ponekad tako poslože. Smanjenje osobne potrošnje može zauzdati inflaciju, ako je dovoljno snažno. Međutim, za sada ne vjerujem u snagu tog procesa. U bojkotu je previše spontaniteta i iluzija poput onih koje sam objasnio na početku teksta.

Izmaknemo li se iz kratkoročne dnevne perspektive u kojoj će se sigurno vidjeti trag bojkota na prometu u trgovinama (više o tome u sljedećem tekstu za par dana), zasad vjerujem da je promjena karaktera fiskalne politike jedini održiv način makroekonomske prilagodbe na anticipativan način koji će izbjeći kasnije i bolnije načine otklanjanja makroekonomskih neravnoteža kao i kaotične procese poput kolektivnih bojkota.

Paradoks kolektivnog bojkota, kada bi bio izrazito snažan, u što ne vjerujem, leži u tome što bi mogao prisiliti Vladu na fiskalnu prilagodbu. Naime, ako pad osobne potrošnje bude toliko snažan da u Katančićevoj osjete znatno slabije punjenje proračuna od PDV-a bit će prisiljeni na korekciju planiranih povećanja javnih rashoda (naravno, tek nakon lokalnih izbora) kako kreditni rejting ne bi došao u pitanje. Kako ne vjerujem u takvu sistemsku moć bojkota, vjerujem da ćemo morati još malo pričekati da netko u vrhu Vlade poželi fiskalnu prilagodbu da ne bi ugrozio godinama mukotrpno stvaranu reputaciju fiskalne razboritosti koja je hrvatski omjer javnog duga svela ispod 60% BDP-a i dovela kreditni rejting na zavidnu razinu A-.

Zaključno, prvo najbolje rješenje je što prije započeti s fiskalnom prilagodbom, a ekonomsku politiku usmjeriti prema otklanjanju ograničenja na strani ponude – poticanju investicija. Još uvijek ima vremena da se prijelazne godine 2025. i 2026. iskoriste za takav zaokret ekonomske politike iako vrijeme pomalo istječe.

Drugo rješenje je spontano smanjenje osobne potrošnje (ako bojkot poluči trajan učinak) i povećanje štednje, koliko je moguće, pa se veća štednja uz pomoć financijskih tržišta spontano kanalizira prema investicijama koje, ako su privatne, trajno šire kapacitete i ponudu što ima umirujući utjecaj na cijene (i trajno podiže produktivnost i životni standard). Razlika između prvog i drugog rješenja je u tome što je Vlada u prvom rješenju aktivan akter, dok se u drugom sve odvija spontano – tržišnim putem u danim okolnostima. To će se teško ostvariti jer bi u ovom scenariju bojkot trebao promijeniti ponašanje potrošača na optimalan način (dovoljno jako da izazove promjenu i dovoljno slabo da ne izazove recesiju). Nema jamstva da će to biti tako. Štoviše, vjerojatnije je da će bojkot biti ili prejak i trajan ili preslab i vremenski ograničen.

Treći scenarij nije rješenje nego razvoj događaja u scenariju u kojem nas voda nosi kroz kaotičan proces: svi se nastavljaju ponašati više-manje kao dosad. U tom scenariju bujaju administrativne kontrole cijena, ukorjenjuje se korporativistički model upravljanja gospodarstvom, tržište se sve više politizira. Vjerujem da ne treba posebno objašnjavati kako u tom scenariju nema ubrzanja rasta produktivnosti, a kratkoročni optimist postupno postaje pesimist, baš kao što je i očekivao početkom ovoga desetljeća.