EJS specijal: Koronakriza, paternalizam, liberalizam i rast uloge države

Pri kraju serije Ekonomika javnog sektora Šimović i Deskar-Škrbić objašnjavaju zašto će korona kriza dodatno ojačati i proširiti državne sektore u cijelom svijetu – jer takva strategija ima snažnu potporu građana i jer se nikada u povijesti nakon ovakvih šokova javni sektori nisu smanjivali nego su se povećavali, odnosno ostajali su na povećanim razinama aktivnosti kao u vrijeme šoka

Ad
Ad

Živimo u vremenu najznačajnijih intervencija u gospodarstvo i društvo u modernoj povijesti. Zabrane rada, zabrane kretanja, zabrane okupljanja, pokušaji nadzora, nezapamćeni fiskalni transferi i sl. samo su neki od oblika države intervencije vezane uz pokušaje suzbijanja (posljedica) pandemije Covid-19. Osim toga, u nekim europskim zemljama je došlo i do značajne intervencije u politički sustav (Mađarska) što je narušilo temelje parlamentarne demokracije.

Ono što je na početku važno istaknuti je da ovakav intervencionizam (za sada) ima široku podršku građana. U Hrvatskoj je podrška mjerama Vlade na vjerojatno najvišoj razini od rata, a visoku podršku za interventne mjere uživaju i nositelji politike u nekim liberalnijim zemljama od Hrvatske (npr. UK, SAD). U tom kontekstu se, bez obzira na vrlo grubu intervenciju države u individualne slobode, ove mjere ne mogu smatrati autoritarnim.[1]

Široka podrška građana sugerira da intervencionističke mjere sada podržavaju građani (i političari) koji su inače skloni paternalističkom pogledu na ulogu države, ali i građani koji se smatraju (klasičnim) liberalima i libertarijancima, koji bi se u normalnim uvjetima većini navedenih mjera značajno protivili. U nastavku teksta ćemo pokušati objasniti da takva situacija, iako rijetka, nije toliko neobična kakvom se čini na prvi pogled.

Paternalizam i liberalizam

Kako smo objasnili u  EJS 1: Uloga države u tržišnom gospodarstvu, paternalizam je izraz kojim se opisuje nastojanje države da se pojedincu nametne kao jedini ili glavni autoritet i zaštitnik, nastojeći takve aktivnosti opravdati djelovanjem za dobro pojedinca (država zna bolje što meni treba nego ja). Izraz dolazi od latinske riječi pater za oca i slikovito pokazuje tretman države prema pojedincu u nekim pitanjima za koja se smatra da su važna za njegovu ulogu u društvu.

U literaturi postoje različite vrste paternalizma, a ranije navedene mjere se mogu svrstati u kategorije uskog (odnosi se na samo na državnu prisilu), tvrdog (ograničavanje slobode ljudi unatoč činjenici da su svjesni cjelokupne situacije i da raspolažu s relevantnim informacijama), snažnog (jer se ljude sprječava u njihovim krajnjim ciljevima – npr. odlazak na koncert), čistog (broj ljudi nad kojima se vrši prisila odgovara broju ljudi koje se želi zaštiti) paternalizma koji je usmjeren na blagostanje (jer se pokušava zaštiti zdravlje pojedinaca).

Ovako čvrst oblik paternalizma popraćen je i dodatnim mjerama tzv. libertarijanskog paternalizma (ponekad se naziva i meki), koji se temelji na postulatima bihevioralne ekonomije. Ovaj oblik paternalizma podrazumijeva utjecanje na ljudsko ponašanje koje je manje intruzivno od prisile, kroz tzv. poticaje (eng. nudge). Primjerice, kampanja o važnosti pranja ruku i poticanju ljudi da tijekom pranja ruku pjevaju, upute za pranje ruku i dezinficijensi u toaletima, trake za držanje razmaka na podu, kampanje za držanje razmaka među pojedincima, “smiješno rukovanje” i sl. ulaze u kategoriju libertarijanskog paternalizma.

Ovaj oblik paternalizma definirali su Nobelom nagrađeni Richard Thaler i njegov koautor Cass Sunstein, a snažno je populariziran kroz njihovu knjigu NudgeNjihove ideje su postale toliko utjecajne da je UK na početku svoju strategiju borbe s korona virusom temeljila upravo na ovom obliku intervencionizma te je odgađala uvođenje prisilnih mjera distanciranja. Međutim, nakon što je 600 bihevioralnih ekonomista poslalo otvoreno pismo vladi UK u kojima su izrazili zabrinutost oko takve strategije te nakon što je izašlo izvješće u kojem je objašnjeno da bi se primjenom blažih oblika paternalizma moglo riskirati čak 260.000 umrlih, UK je promijenilo strategiju. S druge strane, čini se da Šveđani ne žele napustiti svoj meki oblik paternalizma.

Dakle, u Hrvatskoj i većini drugih europskih zemalja u borbi s korona virusom primjenjuju se dvostruke mjere paternalizma, čvrstog i mekog tipa, a protiv njih za sada nema glasnih povika klasičnih liberala i libertarijanaca. Znači li to da su oni napustili svoje ideale i uvjerenja? Ne znači.

Klasični liberali i libertarijanci svoj pogled na ulogu države u društvu i gospodarstvu najvećim dijelom temelje na osobnoj slobodi i pravima pojedinaca, slijedeći učenja Lockea, Hobbesa, Humea, Spencera i sl. Prema “očevima liberalizma”, jedno od temeljnih prava svakog pojedinca (definirano i u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka) je pravo na život, a i liberali i libertarijanci opravdavaju intervenciju države ukoliko se time štiti i osigurava pravo čovjeka na život.

Konkretnije, kako ističe poznati libertarijanac Murray H. Rothbard u knjizi Power and Market: Government and the Economy, liberali i libertarijanci vjeruju da je čovjek slobodan činiti što želi dok god ne čini štetu drugome. Problem kod korona virusa je što bi ljudi, ne znajući da su zaraženi korona virusom, mogli prenijeti virus na drugoga i time mu ugroziti zdravlje, a u nekim slučajevima i život. Kada bi inkubacija bila trenutačna i kada ne bi postojali asimptomatski slučajevi, ovako intruzivan tip paternalizma i državne intervencije vjerojatno u njihovim očima ne bi bio opravdan.

Također, ukoliko se snažne restriktivne mjere interpretiraju kao privremeno “sredstvo ubrzanog informiranja i edukacije“, one se u očima libertarijanaca i liberala mogu još lakše opravdati. U ovoj interpretaciji, zatvoreni kafići i restorani, prazne ulice i parkovi, mogu poslati puno snažniju poruku od bilo kakvih upozorenja s vijesti. Jednom kada ljudi shvate koliko je situacija ozbiljna prilagodit će svoje ponašanje i nastavit će se tako ponašati i nakon što restrikcije popuste.

Iako se prethodna rasprava odnosi na restriktivne mjere koje utječu na društveni život, treba naglasiti da se u ovako specifičnoj situaciji ne treba iznenaditi ni konsenzus oko intervencija države u gospodarstvo.

Ekonomisti koji pripadaju liberalnoj ili libertarijanskoj školi ekonomske misli bi u klasičnoj ekonomskoj krizi, pa makar bila snažna kao ona iz 2009. godine, isticali kako veliki broj poduzeća treba pustiti da bankrotiraju jer su ulagala u neodržive projekte, da je opravdano da ljudi gube posao jer za njima ne postoji potražnja te bi se protivili državnoj intervenciji jer ona može postaviti temelje za buduće krize (npr. niske kamatne stope i masovni otkup državnih vrijednosnica dovode do balona na tržištima i vode novoj financijskoj krizi).

Međutim, kriza s kojom se suočavamo nije klasična ekonomska kriza. Šok koji je pogodio gospodarstva diljem svijeta je potpuno egzogen u odnosu na gospodarske procese. Radi se o zdravstvenom, epidemiološkom šoku, koji je u gospodarstvu doveo do vrlo specifičnog šoka ponude – zabrane proizvodnje i pružanja usluga. Pad prihoda poduzeća, gubitak posla, poteškoće s otplatom kredita i sl. u takvim uvjetima nisu posljedica pogrešnih odluka poduzeća, potrošača ili države, već posljedica egzogeno nametnutih ograničenja.

Zato ne treba čuditi da trenutačno ne postoji značajan broj ekonomista koji smatraju da država u ovom trenutku ne treba intervenirati u gospodarstvo. Prisjetimo se, liberali često državu uspoređuju s Levijatanom, neranjivim čudovištem koje kroz svoj rast (rashoda) istiskuje privatni sektor i slobodu pojedinca (vidjeti EJS 3i EJS 5).

Kriza i Levijatan

Ovako snažan rast uloge države u društvenom i gospodarskom životu je rijedak, ali vrlo značajan i u literaturi ekonomike javnog sektora prepoznat kroz tzv. “hipotezu velikih kriza”.

Razvoj ove hipoteze se najčešće vezuje uz utemeljitelja teorije komparativnih ekonomskih sustava Calvina Hoovera. On je u svojoj poznatoj knjizi The Economy, Liberty and State iz 1959. godine ustanovio kako u razdobljima velikih kriza raste potražnja za većom ulogom države. Građani od države traže reakciju jer bi politika nečinjenja u njihovim očima bila puno skuplja od intervencije. Pritom Hoover otvara važno pitanje smanjuje li se uloga države jednom kada kriza prođe. Da se njegov poznati citat ne bi izgubio u prijevodu, prenosimo ga u cijelosti:

“At the time of crisis, when critical extensions of governmental power are likely to occur … there is little opportunity for a meaningful vote on whether or not, as a matter of principle, the powers of the state should be extended. Instead, there is likely to be an insistent demand for emergency action of some sort and relatively little consideration of what the permanent effect will be.”

Ovu hipotezu dodatno razrađuju Peacock i Wiseman 1961. uknjizi The Growth of Public Expenditure in the UK. Kako smo objasnili u EJS 5: Uzroci rasta javnih rashoda i njihovo vrednovanje, oni su istaknuli da javni rashodi naglo rastu u uvjetima velikih katastrofa (ratovi, ekonomske krize, prirodne katastrofe). Taj proces nazivaju „učinkom premještanja“ (eng. displacement effect). Međutim, nakon što se krizne situacije prebrode, rashodi ne pokazuju tendenciju smanjivanja na prijašnje razine već se zadržavaju na novim razinama, dok porast javnih rashoda često prati povećanje poreza. Učinak premještanja u drugoj fazi prati tzv. „učinak nadzora“ (eng. inspection effect). Kako bi opravdala postojanje i zadržavanje visoke razine javnih rashoda, država počinje preuzimati na sebe nove funkcije koje je prethodno zanemarivala. U konačnici nastupa „učinak okrupnjavanja“ (eng. concentration effect), pri čemu ekonomske aktivnosti središnje države rastu brže od aktivnosti koje preuzimaju lokalne jedinice vlasti.

Daljnji razvoj ove hipoteze može se pronaći u popularnoj knjizi ekonomskog povjesničara Roberta Higgsa zvučnog naslova Kriza i Levijatan iz 1987. Prema Higgsu, ljudi su u krizama spremni državama prepustiti aktivnosti i dati prava koja u normalnim uvjetima nikada ne bi prepustili. Također ističe da se, nakon što krize prođu, uloga države ne smanjuje na razine prije krize, što naziva tzv. ratchet učinkom. Za razliku od Peackoga i Weismana, koji su se koncentrirali na pokušaj same države da opravda svoju ulogu, on smatra da se nakon velikih kriza značajno mijenja i cjelokupna ideologija i pogled na dopuštene aktivnosti države (npr. danas je potpuno normalno da središnje banke otkupljuju dugoročne državne obveznice, a u tom kontekstu je zanimljiv i povratak direktnog monetarnog financiranja u UK-u). Higgs u tom kontekstu ističe važnost tzv. ovisnosti o prijeđenom putu (eng. path dependancy). Također, on se za razliku od ovih autora ne fokusira samo na rashode države, koji su vidljivi, već i na regulacije različitih područja života koje često ostaju nevidljive.

Zaključno – kako dalje?

Specifičnost ove krize čini neizvjesnost u pogledu njezinog trajanja, što nije slučaj kod klasičnih poslovnih ciklusa. U medijima su sve prisutnije rasprave kada bi tzv. “lockdown” trebao završiti, pri čemu su neke zemlje najavile postupno otvaranje i ukidanje zabrane rada (npr. Austrija, Danska, Norveška i manjim dijelom Češka), dok se u Hrvatskoj i mnogim drugim zemljama takvi planovi još uvijek ne spominju. Razlika u planovima se ne može objasniti različitim informacijama o dinamici pandemije, već vjerojatno razlikom u povjerenju vlasti prema građanima.

U tom kontekstu se možemo vratiti na početak teksta i raspravu o paternalizmu i liberalizmu. Odluka vlada ranije navedenih zemalja o postupnom otvaranju može se protumačiti na način da one vjeruju kako su građani tijekom “paternalističkog lockdown-a” imali vremena primiti i procesuirati dovoljno informacija da će se, jednom kada snažne restrikcije popuste, ponašati kao odgovorni slobodni pojedinci koji neće ugrožavati ostale pojedince u društvu. Ako se građani u Hrvatskoj nastave ponašati odgovorno, može se očekivati kako će i u Hrvatskoj uskoro doći do popuštanja restrikcija.

Kao posljednje važno pitanje ostaje uloga Levijatana u društvu kada ova kriza prođe. Može li se očekivati da će u budućnosti nositelji politike biti “lakši na okidaču” te češće grubo intervenirati u društveni i gospodarski život? Hoće li ideje o nadzoru građana postajati sve jače? Hoće li se pokušati povećati ulogu izvršne naspram zakonodavne vlasti pod izlikom bržeg donošenja važnih uloga?

Kako smo pokazali u ovom kratkom osvrtu, povijest pokazuje da će odgovori na sva navedena pitanja vjerojatno biti potvrdni. Ne samo u Hrvatskoj, već u većini demokracija na svijetu. Međutim, ostaje vjera u svijest građana i demokratske instrumente kojima se takav razvoj događaja može spriječiti. Barem do neke sljedeće velike krize.


[1]Iako to, na žalost, ne znači da cijela situacija neće rezultirati porastom autoritarizma, pri čemu je mađarski slučaj već zabrinjavajući.