U prva dva teksta u ovoj seriji (linkovi u dnu ovog teksta) pokušao sam objasniti da države nemaju dovoljnu moć da pukim aktima političke volje nametnu novac, platne sustave, stabilne kreditne posrednike i druge ključne elemente modernog monetarnog mehanizma. Vlasti zbog toga moraju prilagođavati institucije kako bi izgradile povjerenje. Najvažnija prilagodba je davanje neovisnosti institucijama, u ovom slučaju središnjim bankama. Nastojao sam pokazati da neovisnost ne samo da ne isključuje demokratske principe, već su neovisne institucije bitan dio demokracije.
Ponekad se to gubi iz vida, osobito kada je riječ o monetarnim sustavima koji su obavijeni svojevrsnim velom tajne. Općenito, nije lako razumjeti kako funkcioniraju monetarni sustavi. Neovisnost se u njima kombinira s javno-privatnim partnerstvom u proizvodnji novca, što letvicu skepse javnosti podiže još i više. Jer, države kontroliraju središnje banke, ali im daju neovisnost, dok se preostali dio sustava uglavnom sastoji od privatnih banaka – društava kapitala – koja nastoje prikupljati depozite i odobravati kredite tako da postignu najbolji odnos povrata i rizika.
Unatoč slaboj razvidnosti, ovakvi sustavi su se kroz povijest pokazali monetarno najstabilnijima. Povremene krize koje su ponekad bile i žestoke kao 2008./2009., do sada nisu uspjele poremetiti njihovu institucionalnu evoluciju. To naravno ne znači da je institucionalna evolucija modernih monetarnih sustava završena. Danas se te strukture ponovo propituju: inflacija nije opasnost pa izgleda da se kamatne stope mogu držati veoma nisko i “tiskati novac”, tehnološki napredak postavlja pitanje konkurencije iz novog prostora blockchaina i kriptovaluta, no nas u nastavku zanimaju dva politička pitanja: veza između neovisnosti i transparentnosti (čitaj: demokratičnosti) i odnos neovisnih središnjih banaka prema preraspodjeli.
Nakon krize 2008./2009. rasplamsala se oduvijek prisutna ali u dobrim vremenima malo pritajena skepsa: Neovisnost može biti plodno tlo za korupciju, pogodovanje privatnim bankama. Ovaj je prigovor procvao nakon što su paralelno informacijsko umrežavanje i demokratski razvoj povećali potražnju za informacijama i javni pritisak na neovisne institucije. To je dvosjekli mač; s jedne strane radi se o dobrodošlom rastu snage demokratske kontrole (i taj efekt prevladava), no s druge strane može se raditi o plodnom tlu za snaženje populizma s vrlo neizvjesnim posljedicama po sustav novčane emisije.
Željko Ivanković je prikazao knjigu Johna Wooda u kojoj su ove dvojbe predstavljene u binarnom okviru: demokracija nasuprot neovisnosti institucija. U sličnom okviru intoniran je Ivankovićev osvrt na moj tekst o knjizi bivšeg guvernera Rohatinskog. Uglavnom, Wood zaključuje kako je najbolje ukinuti aktualni model nezavisnih središnjih banaka i prijeći na emisiju novca pod kontrolom vlada i/ili parlamenata, ili preko kompetitivnog tržišta.
U nastavku ću pokušati pokazati zašto takav zaključak može biti rezultat populizma koji nosi prijetnju za demokratski razvitak. Rasprava se vodi u kontekstu pitanja o utjecaju monetarne politike na raspodjelu dohotka i posebno na raspodjelu bogatstva.
Monetarna politika i raspodjela
Ivanković je u raspravi sa Šošićem o bijegu središnjih banaka od odgovornosti za ukupan socijalni i gospodarski razvoj istaknuo primjer nejednakosti. Središnje banke tj. prije svega HNB, koja je tema toga osvrta, navodno pod krinkom neovisnosti izbjegavaju temu o utjecaju monetarne politike na nejednakost u raspodjeli dohotka i prije svega bogatstva.
Ivanković na ovoj temi pokušava uhvatiti Šošića na krivoj nozi, nakon što je glavni ekonomist HNB-a i bivši viceguverner ustvrdio da HNB niskom inflacijom i stabilnim tečajem čuva životni standard dužnika uz valutnu klauzulu. Šošić je podsjetio na tezu koju čelnici HNB-a u javnosti pokušavaju komunicirati desetljećima, a koja kaže da bi se neto vrijednost imovine dužnika uz valutnu klauzulu u slučaju pada vrijednosti domaće valute urušila zbog rasta vrijednosti dugova, dok bi vrijednost imovine štediša u eurima brzo rasla. Bila bi to mega-preraspodjela.
U pokušaju poentiranja na ovom Šošićevom stavu, Ivanković pita jesu li time iscrpljene sve teme o odnosu monetarne politike i raspodjele: «Što ako je čuvanjem tečaja, kojim je čuvala stabilnost potrošačkih cijena i bankovnog sustava, HNB kao (nenamjeravanu) posljedicu izazivala ili barem omogućavala rast nejednakosti?”
Postavlja se empirijsko pitanje postoji li još neki mehanizam osim inflacije i pada vrijednosti valute (za koje je jasno da izazivaju velike preraspodjele), koji izaziva (nenamjernu) preraspodjelu i rast nejednakosti, samo ovoga puta zbog toga što se čuva stabilnost cijena i bankovnog sustava, a kroz to i položaja dužnika uz valutnu klauzulu?
Šošić je definirao jasan i izračunu podložan mehanizam preraspodjele kroz deprecijaciju domaće valute, dok je mehanizam preraspodjele koji je sadržan u spomenutom Ivankovićevom pitanju implicitan i skriven, predstavljen kao vrsta tajne koja tek treba biti razotkrivena. Opis mehanizma koji bi objasnio kako bi još veća preraspodjela do koje dolazi zbog stabilnosti mogla izgledati, i kako bi se iznos preraspodjele mogao izračunati, izostaje. Stoga, za sada, dok netko ne ponudi uvjerljiviju teoriju, treba poći od saznanja da takav mehanizam u Hrvatskoj nije poznat. Tome treba dodati i informaciju da o nekom ozbiljnijem rastu nejednakosti u Hrvatskoj za sada nema statističkih dokaza.
Do drugačijeg bi se zaključka možda moglo doći u nekoj drugoj zemlji gdje je monetarno kvantitativno popuštanje (velike kupnje državnih obveznica od strane središnjih banaka) relativno više uvećalo imovinu (i mirovine!) osoba koje su imale više obveznica i dionica, jer su cijene vrijednosnih papira uslijed monetarne ekspanzije rasle. Međutim, neto efekt na raspodjelu u ovom slučaju nije moguće ili, u najboljem slučaju, veoma ga je teško precizno utvrditi. Razlog je u tome što monetarna ekspanzije proizvodi i druge učinke koji djeluju sa suprotnim predznakom.
Kvantitativno popuštanje je olakšalo zaduživanje država i njihovu redistribucijsku funkciju kroz socijalnu politiku: kvantitativno popuštanje i povijesno niske kamatne stope omogućile su financiranje fiskalnih deficita i nizak udjel kamatnih stopa u državnim izdacima, što znači da bi manje sredstava ostalo na raspolaganju za mirovine, zdravstvo, školstvo, socijalu, bez monetarne ekspanzije u uvjetima krize. A to znači da bi nejednakosti bez ekspanzivne monetarne politike bile veće.
Prema tome, imamo dva učinka koja djeluju u suprotnom smjeru: rast cijena financijskih imovina povećava nejednakost u raspodjeli bogatstva (relativno više se povećava bogatstvo ljudi koji imaju više financijskih imovina), a rast cijena obveznica olakšava financiranje državama i zadržavanje socijalnih standarda (relativno se poboljšava standard ljudi koji više zavise o javnim uslugama i transferima).
O odnosu monetarne politike i nejednakosti puno se piše, istražuje, raspravlja, ali jasnih rezultata nema. Veze su kompleksne i vjerojatno postoje velike razlike od države do države. U ovom istraživanju istraživača iz Nizozemske središnje banke lijepo se to vidi i ako se pročita smo sažetak.
Dakle, o nejednakostima u kontekstu monetarne politike treba raspravljati, ali treba jasnije definirati okvir za tu raspravu. Važno je dati opis konkretnih mehanizama preraspodjele o kojima razmišljamo i koje ćemo nastojati kvantificirati kako bismo došli do procjena i, nadajmo se, nekakvih zaključaka.
Tema o vezi između monetarne politike i preraspodjele izravno je naslonjena na temeljno pitanje odnosa neovisnosti i demokratske odgovornosti, jer minimalizacija učinaka monetarne politike na preraspodjelu koja nije politički izglasana (ili potvrđena) u parlamentu ili barem od strane vlade koja je smjenjiva izborima predstavlja srce koncepta neovisnosti središnjih banaka. Naime, imati neovisnu središnju banku koja izaziva goleme (neraspravljene i neizglasane) preraspodjele, nije demokratski. Mogućnost da eksperti svojim odlukama koje nisu demokratski verificirane i za koje ne mogu neposredno politički odgovarati, izazovu veliku preraspodjelu u društvu, nije prihvatljiva mogućnost. Prema tome, upravo je smanjivanje redistribucijskih efekata visokih inflacija bio glavni motiv za neovisnost središnjih banaka koja se proširila svijetom 90ih godina prošlog stoljeća. Neovisnost središnjih banaka tada se shvaćala kao preduvjet za smirivanje rasta cijena koji je 80ih bio prisutan širom svijeta, u nekim zemljama u obliku umjerene inflacije kao u razvijenim zapadnim zemljama, a u nekima u obliku vrlo visoke inflacije i hiperinflacije, kao u Južnoj Americi i bivšoj Jugoslaviji.
Gdje počinje politika, a završava «struka»
Polazište, dakle, glasi: velike preraspodjele zahtijevaju političke odluke za koje će narodni zastupnici podići ruku (ili neće) nakon političke rasprave. Na primjer, kada se vlada Zorana Milanovića 2015. odlučila na veliku preraspodjelu vezano uz kredite u francima, ona nije očekivala da HNB to riješi, nego je dugo vodila kontroverzne ali otvorene pregovore i na kraju predložila zakon koji je usvojen u Saboru. Štogod tko o tome mislio, to je u naravi bio demokratski postupak premda daleko od idealnog (bilo je premalo analize i vaganja opcija kako bi se došlo do najboljeg rješenja). Demokraciji je svojstvena i kasnija mogućnost da svi koji se i dalje smatraju oštećenima pred sudskim instancama traže zaštitu svojih prava. Tada je državni proračun izmaknut iz te epizode jer je trošak prevaljen na banke, ali taj dio priče je i dalje otvoren i rješava se pred institucijama koje u tu svrhu postoje. Neovisne središnje banke u toj priči nema i neće je ni biti ako neke reminiscencije tog već zaboravljenog slučaja ne utječu na njen mandat. Isti princip bi se trebao primijeniti na svaku vezu između monetarne politike i (pre)raspodjele: velike preraspodjele ne smiju uključivati monetarne instrumente.
Vratimo se sada, nakon ovog malo zaobilaznog putovanja, na ključno pitanje koje je otvoreno zadnjih godina nakon što je kvantitativnim popuštanjem monetarnom politikom otvorena mogućnost za veliki utjecaj na raspodjelu dohotka i bogatstva u društvu. Pitanje koliko nestandardna monetarna politika utječe na raspodjelu je političko, ali u traženju odgovora može pomoći jedino “struka”, eksperti: oni su osposobljeni pružiti teorijsku specifikaciju mogućih mehanizama preraspodjele i njihovu kvantifikaciju kako bi političari u demokraciji znali o čemu raspravljaju i što rade. Čak i ako mjerenja nisu pouzdana, a svi mehanizmi utjecaja nisu poznati i teorijski domišljeni, ono što se znade može biti od pomoći u formiranju mišljenja vladajućih, javnosti, interesnih skupina itd. Struci uvijek treba dati riječ, što ne znači uvijek dati uzde odluka u ruke.
Dakle, jasno je kako je rast cijena financijskih imovina (na koji ne utječe domaća nego europska monetarna politika) pogodovao rastu nejednakosti jer bogatiji ljudi imaju relativno više financijskih imovina. Isto tako je jasno kako je time s druge strane omogućeno povoljnije financiranje proračuna i očuvanje javnih funkcija poput socijalnih transfera: to je značilo manju nejednakost nego u slučaju da je monetarna politika ECB-a bila restriktivna. No, ta dva suprotstavljena mehanizma ne iscrpljuju listu utjecaja. Ekonomisti moraju završiti svoju listu mogućih veza između monetarne politike i raspodjele. Riječ je o odnosima preraspodjele među generacijama: veće zaduživanje i razina javnog duga danas može umanjiti mogućnosti zaduživanja sutra. Ne možemo biti sigurni hoće li se to doista i dogoditi (jer će neki faktori sutra možda povećati potražnju za državnim obveznicama, npr. starenje stanovništva), ali znamo da takav mehanizam može postojati. Drugim riječima, postoji rizik aktiviranja mehanizma međugeneracijske preraspodjele koji trebamo imati na umu kao zvono za rizik čak i ako ga nismo u stanju precizno procijeniti (pretvoriti u brojke).
Rezimirajmo dakle: postoje tri mehanizma kako velika monetarna ekspanzija (npr. kvantitativno popuštanje QE) može utjecati na raspodjelu, čak i ako ne izazove inflaciju. Prvo, rast cijena financijskih imovina relativno jače pogoduje onima koji je imaju više. Drugo, povoljnije zaduživanje države no što bi inače bilo moguće pogoduje korisnicima državnog proračuna. Treće, veći deficiti i javni dug danas, no što bi bili mogući da monetarne ekspanzije nije bilo, otvaraju pitanje rizika međugeneracijske preraspodjele jer sutra će zbog toga (možda) prostor za zaduživanje države biti skučen. Hoće li se zbog toga aktivirati četvrti mehanizam – inflacija – ne možemo znati.
Struka i politika
Ovim inzistiranjem na jasnoj specifikaciji mehanizama preraspodjele i po mogućnosti na njihovoj kvantifikaciji, ne iscrtavaju se jasne granice između «struke» i «politike»; niti se sugerira da bi (neovisna) struka trebala sama o nečemu odlučivati, bez interferencije s politikom. Međutim, politika može “struci” delegirati neke odluke kako bi sebi olakšala posao i kako se ne bi stalno vraćala u beskrajne političke bitke oko stvari koje se uz razumni stupanj sigurnosti mogu smatrati riješenim.
Slijedom ove logike, postojanje velikih preraspodjela zbog vrlo ekspanzivne monetarne politike ne znači da neovisnost monetarne politike koja ih proizvodi treba prestati. Važno je da se o preraspodjelama raspravlja, u struci, javnosti, politici, i u parlamentu povremeno ako treba, pa ako se dođe do zaključka da se takvi efekti monetarne politike ne mogu prepustiti tehnokratima u neovisnim institucijama, onda neka se neovisnost ukine. No, za to mora prvo postojati neki argument – opis uzročno-posljedičnih veza i procjena učinaka.
Zamislimo na trenutak da se to doista dogodi – ukidanje neovisnosti.
U tom slučaju, moguć je paradoks: razvoj demokracije čini neovisnost središnje banke sve manje potrebnom, no to ujedno znači da će neovisnost biti sve manje važna politička i monetarna tema. Ovu tezu treba dodatno pojasniti.
Kada bi se neovisnost središnje banke doista ukinula, kao što sugerira Wood, i kada bi kontrolu nad monetarnom politikom preuzeo neki vladin ured ili saborsko povjerenstvo, moguće je da bi brojni kontrolni mehanizmi razvijene demokracije spriječili pokretanje velike inflacije i preraspodjele ekspanzivnom monetarnom politikom. “Štampanje novca” koje bi izazvalo veliku inflaciju izazvalo bi demokratsku reakciju i pritisak na promjenu politike. Poanta je da razvijena demokracija znači disperziju moći, tako da niti jedna interesna skupina ne može stupiti u poziciju dominantne kontrole nad monetarnim mehanizmom. Neovisne središnje banke dobar su mehanizam u nerazvijenoj demokraciji kada postoji objektivna opasnost od uzurpacije mehanizma kreacije novca u korist moćnih interesnih skupina koje javnosti nisu razvidne.
Povratak u stvarnost: koliko je preraspodjele “malo”?
Vratimo se u sadašnji svijet u kojem su središnje banke još uvijek neovisne. Rekli smo kako će neovisnost biti održiva sve dok preraspodjele izazvane monetarne politikom neće biti velike. Stoga moramo odgovoriti na pitanje što je “velika”, a što je “mala” preraspodjela?
Ideal potpune kontrole redistribucijskih efekata – monetarna politika koja je potpuno neutralna s obzirom na raspodjelu dohotka i bogatstva – nikad se neće realizirati. Ekonomija je previše složen sustav. Manje preraspodjele moraju se tolerirati kako bi sustav mogao normalno funkcionirati i postizati važnije ciljeve kao što je stabilnost bankovnog sustava ili cijena.
Na primjer, tečaj se može malo mijenjati kako monetarni aranžman ne bi promijenio narav i prešao u sustav fiksnog tečaja (HNB pretpostavlja da je aktualni tečajni režim puno bolji od sustava fiksnog tečaja). To izaziva malu (pre)raspodjelu.
Nadalje, supervizori banaka radi kontrole rizika i čuvanja stabilnosti sustava mogu propisati zahtijevani kapital kreditnih posrednika, čime umanjuju povrat na kapital vlasnika banaka u kratkom roku (a to proizvodi redistribucijski efekt). Iz istih razloga, supervizori mogu propisati da se neke vrste kredita moraju osigurati nekretninama (čime se pristup tim kreditima ograničava na osobe koje do nekretnina mogu doći), ili se, kao u monetarnim operacijama ECB-a poznatim kao TLTRO, neke vrste kredita mogu isključiti iz obračuna novoodobrenih kredita (npr. upravo stambeni hipotekarni krediti isključuju se iz obračuna). Jasno je da takav instrumentarij otvara pitanja preraspodjele, i to s neizvjesnim predznakom jer isključenje stambenih kredita iz poticaja čini druge kredite relativno povoljnijima. Međutim, isto tako, isključenje znači da će rast cijena nekretnina biti sporiji zbog manje potražnje, pa će nekretnine biti dostupnije no što bi bile da su uvedeni poticaji za stambene kredite. Opet imamo dva efekta sa suprotnim predznakom! Prokleta ekonomija…
Bez obzira na spomenute teškoće pri identifikaciji kanala utjecaja, stručnjaci se trebaju baviti analizom i pokušajem pronicanja u tu vrstu učinaka. To je posao specijalista u središnjoj banci, ali i u drugim institucijama koje razvijaju slične analitičke kapacitete, kao što su znanstveni instituti i fakulteti (drugo je pitanje rade li to oni i kako – ostavimo to izvan domene ovoga teksta).
Ako smo prihvatili tezu da središnje banke trebaju bježati od učinaka na preraspodjelu, ali se neki manji takvi efekti moraju prihvaćati iz jednostavnog razloga što je u gospodarstvu sve povezano, onda moramo odrediti gdje je prag tolerancije preraspodjele koju se može smatrati podnošljivom a da intervencija ne zahtijeva verifikaciju od strane vlade i/ili parlamenta? Je li to 0,1%, 1% ili 10% ili 30% BDP-a?
Očita arbitrarnost u odlučivanju o ovom pragu ne znači da je arbitrarno određivanje takvog praga nemoguće ili loše. Zainteresirani ljudi neće znati sve proračune, većina neće znati ni nabrojati sve moguće kanale utjecaja, ali većina će, nakon što se informira, znati ocijeniti ukupan kontekst i u tom okviru prepoznati što je «veliko», a što «malo» i što je «ok», a što nije.
Na primjer, u eurosustavu postoji jedan «prozor» u kojem nacionalne središnje banke mogu samostalno kupiti državne obveznice do 0,1% BDP-a. Te operacije izazivaju (pre)raspodjelu. Briga zbog mogućih učinaka instrumenata monetarne politike Europske središnje banke na preraspodjelu među državama (što je suprotno Europskom ugovoru) provocirala je postupke pred Europskim sudom i nacionalnim ustavnim i vrhovnim sudovima u nekoliko zemalja (i u Njemačkoj), što znači da se monetarna politika u demokraciji testira i izaziva pred drugim neovisnim institucijama – sudovima – a ne samo u političkoj areni, u parlamentu, gdje često vlada dnevni populistički impuls. Utoliko i prigovore zbog navodne “nedemokratičnosti” eurosustava treba uzimati s rezervom s obzirom na nadzornu ulogu sudskih instanci.
Nadalje, u europodručju je odobreno (i još uvijek nevraćeno) oko 4,4 bilijuna eura stambenih kredita. Prosječna kamatna stopa trenutačno je vrlo niska i nije razumno očekivati da bi efekti preraspodjele zbog nestandardnih mjera monetarne politike u toj kamatnoj stopi mogli u jednu ili drugu stranu izazvati više od 0,5 postotnih bodova, što iznosi 22 milijarde eura na godinu. To je malo više od 0,2% BDP-a europodručja. Jesu li ovi iznosi «veliki» ili «mali» pitanje je procjene u odnosu na druge efekte. Meni se čini očitim kako je riječ o malom efektu u usporedbi s drugim mogućim efektima, osobito onima o kojima je pisao Šošić iz HNB-a.
Pogledajmo u nastavku koliko bi ti efekti mogli iznositi kako bismo ovoj apstraktnoj raspravi o tome što je velika a što mala preraspodjela udahnuli duh konkretnih brojki.
Osjetnija deprecijacija kune u odnosu na euro od 10% povećala bi dugove dužnika s valutnom klauzulom prema bankama u Hrvatskoj za 3,2% BDP-a (lako ćete izračunati da valutne klauzule ima 3,2/0,1 = oko 32% BDP-a), a depozite štediša u devizama za 4,6% BDP-a na godinu. Ovaj efekt treba uvećati za posredne učinke rasta protuvrijednosti vansjkog i u eurima denominiranog duga hrvatske države, koji bi se očitovali kroz veće kamatne stope, rast tereta otplate u kunama i, vrlo vjerojatno, povećane zahtjeve za oporezivanjem radi financiranja otplata.
Život može donijeti mnogo teže odabire od ovih, s manje jasnim granicama. Nije teško zamisliti dvojbe između podizanja kamatne stope i «puštanja» inflacije, pri čemu obje promjene imaju značajnije redistribucijske efekte od ranije navedenih. Ulazimo u zonu velikih preraspodjela. Podsjetimo i na slučaj Japana, gdje je središnja banka pokupovala veći dio tržišne kapitalizacije tokijske burze: o kolikoj preraspodjeli tu govorimo? Gdje bi bile cijene japanskih dionica da središnja banka nije «uskočila»? Koliki je to postotak BDP-a? Da nije ona «uskočila», koliko bi cijene morale još pasti prije nego što bi donice pokupovali stranci i je li takva intervencija BoJ opravdana u smislu javnog interesa?
Pitanja mogu postati vrlo teška, a poruka glasi da prijetnja ili očekivanje velike preraspodjele ne mora značiti odustajanje od neovisnosti središnje banke. Međutim, u takvoj se situaciji učinci o kojima govorimo i njihove posljedice moraju kalkulirati, uzmati u obzir pri donošenju odluka, prezentirati vladi i javnosti, ukratko, moraju se iznijeti na svjetlo dana. Ne učiniti to, «praviti se» da tih učinaka nema, ili ne komunicirati ih javno, bila bi velika pogreška koja bi središnju banku u konačnici mogla koštati njene neovisnosti. Mislim da se Ivanković i ja, kada se sve razgrne, razlikujemo samo po dojmu o tome što radi HNB. On misli da HNB bježi od te teme, a ja mislim ne samo da ju HNB adresira, nego godinama (bezuspješno?) pokušava objasniti javnosti učinke preraspodjele kakve bi proizvela alternativna monetarna politika (npr. pad vrijednosti kune). I ne vidim koji to mehanizam velike preraposjele HNB krije ili ne vidi.
Kroz ovu priču se može definirati populizam
Na ovu polemiku kroz seriju o neovisnosti središnjih banaka odlučio sam se zbog toga što se danas otvara pet bitnih pitanja vezanih uz društvenu organizaciju monetarnih sustava. Prvo, već dulje vrijeme nema ozbiljnije prijetnje visoke inflacije, a monetaristička doktrina prema kojoj je inflacija uvijek i svuda monetarni fenomen pomalo tone u zaborav. Drugo, informacijsko umrežavanje i demokratski razvoj dovodi do rasta potražnje za informacijama i javnog pritiska na neovisne institucije, što je dvosjekli mač; s jedne strane radi se o dobrodošloj narasloj snazi demokratske kontrole, s druge strane može se raditi o plodnom tlu za snaženje populizma. Treće, EMU kao monetarna unija bez fiskalne unije i države multiplicira problem postizanja ravnoteže neovisnosti i demokratske odgovornosti. Četvrto, tehnološke promjene i pojava kriptovaluta aktualizira stare ideje o rješavanju problema emisije novca kroz kompetitivno tržište. Peto, utjecaj monetarne politike na raspodjelu postaje pitanje koje privlači sve više pažnje javnosti. Nije preraspodjela jedino pitanje koje je bitno za razvoj i organizaciju središnjeg bankarstva u budućnosti, ono je tek peto. Politički kontekst u kojem raste populizam jedno je od prethodna četiri bitna pitanja, pa i o tome treba reći nekoliko riječi.
Prvi trag populizma u ovoj raspravi obrađen je u drugom nastavku, gdje je bilo riječi o personalnoj neovisnosti donositelja odluka. Pitanje personalne neovisnosti prošireno je tako da obuhvati pitanje mogućih karijera središnjih bankara izvan mreža lokalnih utjecaja. Oznaka «briselski» ili «frankfutski» danas se plasira kao znak apriorne skepse, prst koji pokazuje na sumnjivca pri čemu se ne iznose dokazi o tome kako bi mogućnost alternativne karijere mogla dovesti do toga da stručnjak ili političar s mogućnošću alternativne karijere u inozemstvu donosi odluke koje nisu u javnom interesu dok odlučuje o stvarima u zemlji. Umjesto na ishode i djela, gdje bi se pokazale konkretne pogreške ili sumnjive odluke, fokus apriorne skepse prema “briselskim” i “frankfurtskim” ljudima prebacuje raspravu na karakteristike osoba, njihove hipotetičke osobine i profesionalne mogućnosti. To je klasična populistička metoda koja od stručnjaka pravi sumnjivca, pa se umjesto boji očiju ili kože prigovara nečijim vezama, utjecaju ili mogućoj alternativnoj karijeri izvan lokalne nepostističke kaljuže. Ne pada takvim kritičarima na pamet da su upravo to karakteristike ljudi koji će (možda) donositi bolje odluke od lokalno umreženih?
Drugi trag populizma kojeg je lako prepoznati sastoji se u tome što zaobilazi argumente pri davanju obećanja (stručnjaka i političara) o moćima monetarne ili bilo koje druge politike. Kockarsko uvećavanje priče o moćima politike ugrađeno je u politički diskurs, bez obzira na to vjeruju li političari u te iluzije, ili ih namjerno podgrijavaju kako ne bi ostali bez posla. Nije ni važno. Ovdje je riječ o korištenju retorike velikih nada od strane stručnjaka. Podgrijavanje karizmatičnog obećanja o «hrabrosti» i «odgovornosti» u vođenju (u ovom slučaju monetarne) politike, ali bez pružanja konkretne informacije kako će se taj monetarni program realizirati i bez analize ekonomskih i političkih posljedica tog “hrabrog” i “odgovornog” funkcionalnog tiskanja novca u korist brodogradnje ili neke druge grane ili poduzeća, radi, kako je zapisano u knjizi bivšeg guvernera Rohatinskog, redizajna proizvodne strukture zemlje kroz utvrđivanje vrsta i namjena proizvodnji s najvećim multiplikatorima, a prema kojima će država i društvo u cjelini kanalizirati raspoložive resurse (Rohatinski, str. 102), opasno je poigravanje s populističkim načinom argumentacije u stvarima o kojima bi struka imala nešto za reći. Kada bi se argumenti i modeli prikazali na struci razumljiv način, a ne kroz eterične pojmove koji bude emocije, ne i razum.
Ako je riječ o tome da država izdaje garancije u korist ciljanih sektora i poduzeća, a banke financiraju na temelju tih garancija, onda je to deja vu i već raširena praksa oko koje ne treba trošiti vrijeme jer o njoj je već sve rečeno. U tome nema ničeg hrabrog, novog i odgovornog, jer to znači da je politička odluka za koju postoji politička odgovornost (o garancijama) donesena kao u slučaju 3. maja neki dan, od strane vlade koja je neposredno smjenjiva, a banke će uz pravu cijenu uvijek rado preko garancije preuzeti državni rizik, bez obzira tko sjedi i što radi u HNB-u.
Ako je, pak, riječ o tome da centralna banka preuzme rizike kreditiranja jedne grane ili poduzeća, onda je to kanal preraspodjele o kojem bi barem trebalo obavijestiti javnost i provesti raspravu. Jer, realno, koje su opcije funkcionalnog tiskanja novca ako nema državnih garancija? Razmatranje opcija politika ozbiljan je posao: moramo analizirati utjecaje na dionike, rizike, vagati opcije … Na primjer, ako novac ne prođe do «ciljeva» intervencije (zašto bi uopće išao do njih; zbog manjih kapitalnih zahtjeva?), hoćemo li nacionalizirati banke, upogoniti HBOR (i što onda s njegovim vjerojatnim gubicima?) ili ćemo središnju banku pretvoriti u poslovnu kreditnu ustanovu? To su konkretna pitanja o instrumentima i preraspodjeli.
Umjesto zaključka: ono što jest i ono što nije napisano
U ovoj seriji od tri teksta o odnosu neovisnih institucija i demokratske kontrole u središtu pažnje nalazila se neovisnost središnjih banaka. Tekstovi su bili potaknuti Ivankovićevim pogrešnim tumačenjem jednog mog teksta, u kojem mi je pripisao stav da središnja banka (koja nema moć) treba biti izdvojena iz demokratske odgovornosti pri upravljanju javnim resursima, jer odgovornost je eteričan pojam. To nije moj stav. Ivanković je propustio naglasiti ili uočiti da neovisnost institucija i demokratska kontrola nisu suprotstavljene kategorije. Vjerujem da su neovisne institucije bitan sadržaj (razvijene) demokracije, jednako kao i propitivanje njihove neovisnosti.
Prožimanje neovisnosti institucija i demokracije proizvodi raznolika institucionalna rješenja koja zavise o ciljevima koji se žele postići, o političkom i međunarodnom okviru, i o tehnološkim promjenama. Stoga nije moguće, kao što je prema Ivankovićevom prikazu učinio John Wood u svojoj novoj knjizi, jednostavno suprotstaviti neovisnost institucija i demokratsku kontrolu i zaključiti da je aktualni model neovisne emisijske ustanove potrošen, te slijedi proizvodnja novca ili pod kontrolom vlade / parlamenta, ili pod kontrolom tržišta. Aktualni model javno-privatnog partnerstva u emisiji novca plod je duge institucionalne evolucije, što znači da je poslužio i možda još uvijek služi nekoj korisnoj svrsi. Stoga se pitanje organizacije modernog monetarnog sustava, što uključuje i pitanje neovisne središnje banke, nalazi daleko od odgovora i još uvijek je predmetom ozbiljnih prijepora i analiza.
Netko će atakirati na aktualne monetarne sustave jer će vjerovati da su nekako korumpirani. Obično se smatra da centralni bankari ne rade u interesu naroda nego bankara što dobro zvuči ali se rijetko pokušava argumentirati da se oko toga povede rasprava. Netko drugi će na aktualne monetarne sustave atakirati iz principijelnih razloga, jer će poput Wooda vjerovati da su neovisne središnje banke suprotstavljene demokraciji (zanemarit će ulogu transparentnosti, parlamentarne kontrole i mogućnosti sudskih izazova). Netko će, pak, svemu dodati tehno-optimizam i ponukan vjerom u kriptovalute sanjati o novom, ultrabrzom blockchainu koji će zamijeniti današnje banke i centralne banke. Na kraju, netko će se ipak zapitati nije li opstojnost današnjih monetarnih sustava rezultat institucionalne evolucije pune izazova u kojoj ni sumnje u korupciju ni blockchain ni velike krize, nisu uspjele iznjedriti bolji sustav koji bi u konačnici radio ono što mu je posao – pružao ljudima uslugu likvidnosti, mjeru vrijednosti i sredstvo plaćanja i štednje.
U svakom slučaju, širom svijeta otvorena su pitanja: (a) obuhvata funkcija središnje banke (širi obuhvat znači i veći rizik uzajamne kontaminacije funkcija), (b) transparentnosti (kao obaveze, pretpostavka demokratske odgovornosti ali i kao brane populizmu) i (c) formalnih instrumenata koji osiguravaju neovisnost središnjih banaka. U ovim tekstovima fokus je bio na faktoru (b), te je istaknuto kako veza između monetarne politike i preraspodjele odnosno nejednakosti pripada sklopu tema koje središnje banke trebaju više obrađivati i transparentnije predstavljati javnosti.
Problem je, međutim, složeniji od svega što je do sada napisano. Aktualno propitivanje središnjeg bankarstva u kontekstu ravnoteže neovisnosti i demokratske odgovornosti ne može ostati bez rasprave o obuhvatu funkcija, formalnim mehanizmima zaštite, tehnološkim promjenama koje evociraju staru temu o kompetitivno uređenoj ponudi novca, funkcioniranju europodručja u kontekstu ovih tema i prirodi inflacijskog procesa nakon krize 2009. Taj dio još nije napisan.
Ovime završavam polemički dio i nakon kraće pauze za rujan i listopad najavljujem dvije teme za nastavke IV i V: koji je konkretan sadržaj neovisnosti, kako se mjeri i kolika je stvarna neovisnost središnjih banaka širom svijeta, te kako okruženje trajno niske inflacije omogućava transformaciju monetarnih instrumenata u nestandardne oblike što otvara i pitanje onog krajnjeg nestandardnog oblika – helikoptereskog novca.
Neovisnost i odgovornost središnjih banaka: novi krug rasprave (I)
Neovisnost i odgovornost središnjih banaka: novi krug rasprave (II)