Prošle su dvije godine od izlaska knjige koju sam napisao s Kristijanom Kotarskim Koronaekonomika: pet jahača apokalipse i godina dana od njenog engleskog izdanja, a svijet se u međuvremenu iz temelja promijenio. Rat u Ukrajini i inflacija potpuno su preuzeli pažnju javnosti. Više nema dvojbe da je Vladimir Putin neslavnim povijesnim govorom 21. veljače 2022. kojim je najavljen napad na Ukrajinu zapravo proglasio kraj pandemije. I dok se događaji nižu kao na traci gubimo osjećaj za kontinuitet povijesti kojom plivamo. Ne primjećujemo kako pipci prošlih događaja utječu na ovaj trenutak. Zbog toga je korisno odmaknuti se od trenutne stvarnosti i pogledati širu sliku. U tu svrhu poslužit će ideja iz knjige o pet jahača apokalipse. Ta ideja izdržava test vremena. Dakle, gdje su jahači apokalipse, jašu li još uvijek?
Pet jahača: podsjetnik
Za početak, citat iz knjige: Promatranjem kako se dinamika pandemije povezuje s ekonomskim šokovima bilo je lako uočiti uzlet pet loših ideja koje je širenje straha od koronavirusa katapultiralo na društvenu površinu: (a) „helikopterski novac” – ideja da se gospodarski problemi u vrijeme pandemije mogu riješiti distribucijom svježeg novca, (b) „kompromitacija Europske unije” – ideja da svjedočimo kraju multinacionalnih okvira međunarodne suradnje i razmjene, što se posebno odnosi na Europsku uniju koja je navodno kompromitirana zbog nesposobnosti pružanja zajedničkog odgovora na krizu i pomoći najugroženijim državama članicama, (c) „samodostatnost” – ideja da se gospodarska paradigma globalnog kapitalizma mijenja u korist reafirmacije nacionalnih okvira za razvoj, što navodno predstavlja novu prigodu, osobito za poljoprivredu, (d) „država-majka” – ideja da će reafirmacija nacionalne države kao političkog okvira za borbu protiv virusa reinkarnirati socijalizam ili još snažniji državni odnosno politički kapitalizam kao institucionalni okvir za budući razvoj i (e) „suspenzija demokracije” – ideja da je kineski „uspjeh” u borbi protiv virusa pokazao da previše individualizma i oslanjanja na liberalni model građanske kontrole vlasti može biti opasan po opstanak kolektiva u uvjetima epidemije, zbog čega je nužno promišljati o novim modelima društvene organizacije koju obilježava snažna kontrola i koordinacija iz središta uz prikupljanje i obradu mnoštva podataka o građanima. Ove ideje su usko povezane i predstavljaju cjeloviti pogled na svijet – svjetonazorski pogled na čovjeka i budućnost Europe i zapadne civilizacije. Taj duh je u ovoj krizi strelovitom brzinom izletio iz boce i mnoga društva gurnuo do ruba autarkije na kojem se zapadni svijet liberalnih demokracija opasno zaljuljao.
Više od dvije godine kasnije došlo je vrijeme za pregled što se s jahačima događalo u međuvremenu. Krenut ćemo od petog prema prvom. Prvi jahač apokalips – helikopterski novac – zbog inflacije je očito ostao najprisutniji.
Peti jahač: suspenzija demokracije
Ne mislim da svaka radikalna mjera ograničavanja osobnih sloboda poput ograničavanja kretanja i propisivanja ponašanja predstavlja suspenziju demokracije. Postoje uvjeti u kojima takve mjere mogu biti učinkovite i razmjerne opasnosti. Problem je u tome što su u pandemiji korištene i neke mjere koje nisu bile učinkovite i razmjerne. Građani su se u mnogim zemljama pobunili protiv takvih mjera. Međutim, zdravstvene vlasti, dio „Struke“ i glavnostrujaških medija, umjesto prenošenja i analize takve kritike i pobune, prvoloptaški su ih proglašavali fašističkim, nazadnim ili u najboljem slučaju sebičnim ravnozemljaškim reakcijama nastojeći ih sasjeći u korijenu i identificirati s radikalnim antivaxerskim idejama koje su u takvim pobunama ipak bile na margini.
Prešućivalo se da velika većina kritičara i pobunjenika reagira na nedostatak dokaza o tome da odricanje koje vlasti traže u ime spašavanja nekih života, uistinu spašava te živote, dok gotovo sigurno ugrožava neke druge živote i vrijednosti. Iako bi se prema nekim kasnijim potezima vlasti (prijetnje terorom i gubitkom ljudskih prava u Francuskoj i Kanadi, i u nešto blažem obliku nemušte odluke Ustavnog suda u Hrvatskoj) moglo zaključiti da je opasnost od suspenzije demokracije jednako prisutna i danas, sve je više informacija i priznanja o tome da radikalni lockdown nije bio primjeren odgovor te da je predstavljao javnozdravstvenu i političku pogrešku.
Demokratski nerv građana nije oslabio od 2020. naovamo. Naprotiv, bivajući sve uvjereniji da vlasti, institucije i glavni mediji nisu ovdje da zaštite njihove slobode, građani su sve spremniji braniti ju kritikom, neposluhom i protestom. U tom smislu nema govora o suspenziji demokracije iako su izljevi očite ljubavi spram čvrstorukaških rješenja u samome početku pandemije („Kina je naš uzor!“ i „Šveđani ubijaju starce!“) dali naslutiti mogućnost takvog ishoda. Spasili smo se, barem ovaj put.
Četvrti jahač: država-majka
Ako državne rashode u postotku BDP-a promatramo kao ekonomsku aproksimaciju raširenosti države-majke, onda nema sumnje da četvrti jahač apokalipse i dalje jaše. Kao što je prikazano u Koronaekonomici, jednokratna povećanja državnih rashoda zbog kriznih okolnosti neće se vratiti na razinu prije krize kada ona prođe. Tome su dva razloga: (1) organizacije u krizama doživljavaju stres koji sporo prolazi i (2) u krizama dolazi do rekonfiguracije interesa, a novi koji se uspijevaju nasloniti na javni novac uvijek izvuku više od onoga što se starima oduzme (ako do toga uopće dođe). Slika to zorno pokazuje: uzlet državnih rashoda u postotku BDP-a 2020. bio je uvjerljivo najveći u ovome stoljeću, a smiraj toga omjera nakon gospodarskog oporavka 2021. godine ne obećaje skori povratak na razine prije krize. Hrvatskoj ipak pripada utješna nagrada: pad i šansa za normalizaciju udjela države u BDP-u veći su nego u EU, ako je suditi prema prošloj godini.
Izvor: Eurostat
Na slici vidimo samo ekonomsku aproksimaciju koja odražava puno dublje procese. Oni se odvijaju u sferama psihologije, politike, gotovo svih društvenih odnosa. Uzlet linija 2020. simbolički pokazuje da su od početka pandemije ojačala očekivanja građana od državne zaštite ali i spremnost dijela građana da se u to ime prihvate sve veća ograničenja, čak i kada za to nema dovoljnih opravdanja. Ideja „bolje puhati na hladno“ duboko je prožela društvo, a ideološke perspektive spram realnih problema preuzele su primat. Na primjer mnogi su građani spremni bespogovorno predati svoje osobne podatke i privatnost državnim službama u ime bolje zaštite od rizika. Zbog toga se produbljuju društvene podjele između ljudi koji potražuju sve veću državnu zaštitu i ljudi koji prema takvome modelu društvene organizacije gaje skepsu. Ta podjela nadrasta tradicionalne linije podjele lijevo-desno, socijalizam-kapitalizam. To pripada prošlosti. Ovdje se radi o novom tipu društvenih podjela, pa sam skovao pojam diktatura blagostanja kako bih opisao nove oblike autoritarnosti koji izrastaju iz demokratskih poredaka u kontekstu pandemijskoga šoka, često i uz potporu većine građana.
Treći jahač: samodostatnost
Afirmacija koncepta samodostatnosti bila je jedna od ključnih manifestacija pandemijskoga šoka. Pamtim jedan javni nastup direktora Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo s početka pandemije, u doba kada je vladala opća zaslijepljenost „kineskim uzorom“ kojeg je u Hrvatsku uveo tada sveprisutni Igor Rudan. Gospodin Capak se pred kamerama čudio jer Hrvatska nije samodostatna u proizvodnji hrane. Uistinu, ne postoji kolektivna ideja koja bi bila tako prijemčiva i intuitivna kao što je ideja o samodostatnosti u hrani. Ona izrasta iz arhetipskog straha od gladi, a to je moćan strah – pokretač.
Realna vrijednost poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj od tada doista raste, no divna li čuda, cijene hrane su eskalirale jer pronositelji kineskog (intelektualnog i političkog) virusa nisu mogli znati što će lockdown posredno i neposredno napraviti cijenama energenata i svjetskoj proizvodnji hrane (i prije dodatnog devastirajućeg učinka rata u Ukrajini). Slika pokazuje da je rast cijena hrane započeo još 2020. godine iako su ljudi u toj godini radili mnogo manje. Rast je bio naročito izražen kod žitarica i ulja čije su cijene koje su dodatno eskalirale nakon šoka cijena energenata 2021. i početka rata u Ukrajini 2022. (Tragačima za dobrim vijestima skrećem pažnju na to da su se svjetske cijene hrane osim žitarica i šećera počele smirivati u travnju i svibnju ove godine).
Izvor: FAO
Samodostatanost je tako izgubila svoju privlačnost. Proširila svijest o tome da radikalna implementacija ove ideje vodi u kolaps s nesagledivim gospodarskim i društvenim posljedicama. No, radikalnu ideju samodostatnosti ne treba brkati s idejom o skraćivanju globalnih lanaca nabave. Pandemija, koja u Kini i dalje izaziva zatvaranja velikih područja, pa i samoga Šangaja koji je ključna luka za globalno gospodarstvo, pokazala je da geopolitički rizici u dugom roku odnose prevagu nad kratkoročnim ekonomskim koristima koje se javljaju preseljenjem proizvodnje na mjesta poput Kine (offshoring). Pandemija, a posebno rat u Ukrajini, afirmirali su koncept nearshoringa – dovođenja proizvodnji inputa u prijateljsko geopolitičko okružje. Iako Sjedinjene države Europskoj uniji (s pravom) zamjeraju stvaranje energetske ovisnosti o autoritarnoj i agresivnoj Rusiji, ne treba zaboraviti da je upravo SAD začetnik ideje hiperglobalizacije kojom je Kina pretvorena u veliki globalni industrijski pogon. Moćna Rusija jest čedo Europe odnosno njene promašene energetske politike, no moćna Kina čedo je SAD-a. Sada je i na njima i na nama da se iskobeljamo iz tih političko-ekonomskih (i idejnih!) zagrljaja te pokušamo nekako uravnotežiti globalne odnose. A to neće biti jednostavno, jer Kolektivni zapad (da se poslužimo ruskim terminom) nema dovoljno radne snage za povratak većine proizvodnji koje su otišle u zadnjih 20-30 godina, a radna snaga koju zapad ima relativno je skupa. Strukturno povećana inflacija mogla bi nastati kao posljedica tog procesa.
Drugi jahač: kompromitacija Europske unije
Ideja o drugom jahaču apokalipse – navodnoj kompromitaciji Europske unije – izvorno je nastala zbog brzog širenja stavova u ožujku 2020. o tome da EU nije u stanju iznjedriti jedinstveni odgovor na pandemiju i pomoći najugroženijim državama članicama.
Druga teza je brzo opovrgnuta. U EU je od travnja do ljeta 2020. dogovoren niz politika, fondova i kreditnih linija među kojima je svakako najpoznatiji program Sljedeća generacija EU. Tako je pokrenut koordinirani fiskalni odgovor koji je ublažio krizu 2020. i ubrzao oporavak 2021. EU je kroz to ojačala i pokazala određenu sposobnost.
A što se tiče prve teze – da je EU kompromitirana jer nije iznjedrila zajednički odgovor na pandemiju – ona je duboko pogrešna i zapravo ju treba izvrnuti; EU bi se kompromitirala da je iznjedrila zajednički odgovor pod kapom moćnih savjetnika – znanstvenika (tehnokrata), koji su pokušavali stvoriti dojam kako postoji „kamen mudraca“ koji je poznat (epidemiološkoj) struci (naravno, radilo se o pokušaju implementacije koordiniranog kontinentalnog lockdowna). U stvarnosti i danas postoje veliki prijepori o tome kako je trebao izgledati optimalan odgovor na pandemiju – ne postoji jedinstven stav „Struke“. A ono što je rađeno na razini Unije – poput zajedničkih nabavki cjepiva – ostalo je zasjenjeno favoriziranjem skupljih cjepiva, neopravdano velikim narudžbama, nerazjašnjenim izravnim SMSovima između predsjednice Komisije i direktora Pfizera i komunikacijskim kampanjama koje su ciljale sve, pa i djecu, na temelju dokazano pogrešnih teza o tome da cjepiva sprječavaju širenje zaraze.
Iako je EU objektivno izdržala test pandemijske krize, opisana kompromitacija zajedničkih institucija na žalost je ostavila dubok trag. Klišej o birokratskoj eliti odvojenoj od stvarnosti u Briselu koja svoje zamisli i interese ostvaruje na grbači naroda preslikava se na nove povijesne situacije u kojima za takva preslikavanja nema opravdanja. Najnoviji slučaj su sankcije Rusiji. One se u dijelu javnosti pokušavaju prikazati kao pucanj u vlastitu nogu, promašaj, kao da je agresiju trebalo pustiti bez kazne i pokušaja koordiniranog odgovora koji bi agresivnog susjeda Europske unije odvratio od jačanja utjecaja i širih vojnih akcija koje je Kremlj u nekom od scenarija očito zacrtao. Jedini način da se EU u konačnici ne kompromitira jest njezin opstanak kao zone demokracije i mira, što se ne odnosi na države-otočiće unutar nje, nego na cijelu Europsku uniju zajedno s njenim sastavnicama na istoku koje su prve na crti prema opasnom istočnom susjedu.
Prvi jahač: helikopterski novac
Stigli smo do prvog, još uvijek najvidljivijeg jahača apokalipse – helikopterskoga novca. Ideja da se negativni gospodarski učinci pandemije mogu lako poništiti ubrizgavanjem svježeg novca od početka je bila smiješna i opasna. U samome početku kada je ideja o prvom jahaču apokalipse nastala imao sam na umu direktno financiranje državnih proračuna od strane središnjih banaka. Tada se koketiralo s tom idejom. U nekim zemljama (čak i u Velikoj Britaniji) donijeti su propisi koji su omogućili takva rješenja. Međutim, kako to obično biva, događaji su u međuvremenu meandrirali i problem se kasnije očitovao na neočekivane načine.
Toksična kombinacija zadnje godine Trumpovog mandata (2020.) i prve godine Bidenovog (2021.) dovela je do fiskalne ekspanzije bez presedana. Kao što sam opisao u nedavnom serijalu o inflaciji u tri dijela, relativna snaga fiskalne ekspanzije u SAD-u bila je uvjerljivo najveća nakon Drugog svjetskog rata, dvostruko jača od Obamine fiskalne reakcije u Velikoj recesiji 2008.-2009. i više nego dvostruko jača od fiskalne reakcije u Europskoj Uniji 2020.-2021. ( sjetite se prve slike u ovom tekstu da dobijete osjećaj koliko je fiskalna ekspanzija u EU bila jaka). Kada se takav šok potražnje dogodi u najvećem svjetskom gospodarstvu, to potrese cijeli svijet. Jest da je gospodarstvo SAD-a zbog toga manje palo od gospodarstva EU 2020. i brže raslo 2021., no upravo je eksplozija viška potražnje pogonjenog fiskalnom i monetarnom politikom u SAD-u 2020.-2021. gurnula cijene energenata naglo prema gore u toku prošle godine. Ruska agresija na Ukrajinu bila je dodatak ulja na vatru, koje je već od početka siječnja ove godine kada su narasle tenzije na granicama dodatno rasplamsalo cijene. Naravno, takve reakcije ne bi bilo da nije bilo lockdowna 2020. Gospodarstvo nije mašina koja se pali i gasi po volji upravljača, ogromna je rigidnost tehnoloških i organizacijskih procesa na strani ponude. Pucanje lanaca nabave dalo je svoj doprinos inflaciji i povrh same potražnje.
Američka središnja banka FED povinovala se fiskalnoj ekspanziji (to zovemo akomodirajuća monetarna politika) i prekasno sklonila monetarne poticaje i krenula u podizanje kamatnih stopa. Time je FED kumovao inflaciji, no ne smijemo zaboraviti da je vatra krenula udarcem lockdownom i paljenjem prevelikog fiskalnog upaljača u Americi, čiju su aktivaciju blagoslovila oba predsjednika. Stoga se ovu inflaciju ne može tumačiti jednostavnom pučkom logikom štampanje novca – cijene rastu.
Ekspanzivna monetarna politika može biti i opravdana i neopravdana, i pravovremena i pogrešna, pa u slučaju SAD-a uistinu možemo govoriti o kašnjenju sa monetarnim (još više: fiskalnim) stezanjem. Nasuprot tome, u EU, za koju smo rekli da se od pandemijske recesije opravlja sporije od SAD-a, dulja monetarna ekspanzija imala je više opravdanja. Ne samo zbog kasnijeg i slabijeg oporavka nego i zbog slabijeg fiskalnog poticaja i činjenice da je inflacija došla kasnije i dugo bila niža nego u SAD-u. To se dogodilo zbog toga što je ovdje inflacija uvezena – primarno nastala nakon troškovnih udara (cost-push), a ne kao u SAD-u, izazvana viškom potražnje uslijed prevelikih poticaja (demand pull).
U SAD-u traju rasprave na temu “nismo li pretjerali”, a možemo pratiti i direktan prijenos kako središnje banke, naročito FED, sada love vlastiti rep. U strahu su da zbog kašnjenja sa monetarnim stezanjem ne izgube povjerenje javnosti u valute kojima upravljaju. Započelo je histerično podizanje kamatnih stopa ne bi li one što prije stigle do visina gdje su odavno (naročito u SAD-u) trebale biti, a cilj je makar malo suzbiti previsoku inflacija. Brzina zakašnjelog djelovanja zastrašuje te se spekulira o mogućoj recesiji, ako ne već u drugoj polovini ove, onda sljedeće godine.
Važno je naglasiti kako je riječ o kontinuitetu događaja čiji je slijed „okinut“ zatezanjem lockdownerske praćke u ožujku 2020. Naravno da pred dvije godine nitko nije mogao predvidjeti koliko će FED kasniti sa zatezanjem monetarne politike (i nitko nije mogao predvidjeti tko će dobiti predsjedničke izbore u studenom te godine i kakva će biti fiskalna politika novog predsjednika). Tada je glavno pitanje bilo drugo: kako se uopće iščupati iz nevjerojatnog gliba koji nije bio nalik ničemu ranije viđenom. Kada je nakon Bidenove pobjede postalo očito da se fiskalna ekspanzija bez presedana nastavlja, nitko nije mogao predvidjeti kako će to utjecati na tržišta energije i hrane, kako će reagirati Putin, a kako Kinezi koji su stalnim vraćanjem svojih zatvaranja dodali ulja na vatru pucanja globalnih lanaca nabave. Možda će zvučati pretjerano, ali i odluku Rusije da napadne Ukrajinu treba promatrati u kontekstu opisanog lanca događaja jer je i procjena o razjedinjenosti EU i njenoj iscrpljenosti pandemijskim šokom imala određenu ulogu u pokretanju agresije. Morski pas lako nanjuši krv ako postoji rana iz koje ona curi.
Doba velikih kolebanja: čekić i … ples?!
Više od dvije godine stara priča o helikopterskome novcu nije sadržavala predviđanje ovako visoke i dugotrajne inflacije koja trenutno ruši životni standard ljudi širom svijeta. Ipak, sadržavala je opis mehanizma koji je doveo do toga.
Radi se o tome da kompleksni mehanizmi (u ovom slučaju govorimo o globalnom gospodarstvu) imaju svoje unutarnje stabilizatore, ali kada ih se izvana udari dovoljno jako potrebno je mnogo vremena za pronalazak nove ravnoteže. Sustav se dugo trese, slično nailasku manjih potresa nakon prvog velikog udara.
Tako se obistinilo predviđanje iz knjige Koronaekonomika: pet jahača apokalipse, pa evo još jednog citata o tome: Koronaekonomika – područje koje bi trebalo integrirati epidemiološka, ekonomska i šira društvena razmatranja, u budućnosti bi trebalo afirmirati istraživanja o svijetu koji bi u XXI. stoljeću mogao ući u razdoblje kraćih i intenzivnijih razdoblja gospodarskoga rasta koja će biti isprekidana vrlo kratkim, ali snažnim kolapsima ekonomske aktivnosti. Propusti vođenja razboritih politika u kraćim periodima rasta mogli bi imati opaku cijenu. Svijet povećanih kolebanja i rizika bit će svijet koji neće lako praštati nedostatak pameti.
To nas vraća metafori čekića i plesa. Osmislio ju je neki marketinški stručnjak Pueyo, a u Hrvatskoj promovirao Igor Rudan. Ideja je da nakon „čekića“ (lockdowna) može uslijediti „ples“ (novo normalno). Danas znamo da se radi o promašenoj ideji. Ako plesača dovoljno snažno udarite čekićem po nogama, on neće plesati nego će otići u bolnicu po gips. Naš plesač je još uvijek u fazi oporavka koja je opterećena raznim komplikacijama.
Na dubljoj razini, metafora o pet jahača apokalipse bila je pokušaj šireg, holističkog sagledavanja pojave pandemije i reakcija na nju. Nasuprot tome, čekić i ples je bio proizvod redukcionističkog tehnokratskog uma koji se aktivira na sličan način kao što se naša percepcija sužava i fokusira u uvjetima snažnog stresa. Borbu između redukcionističkog (stresnog) i holističkog pogleda na događaje sjajno je obradio Karlo Jurak u seriji tekstova Pandemija bez izlaza koju ste mogli pratiti na Ekonomskom labu. Borba dva radikalno različita načina razumijevanja svijeta i dalje traje.
Stoga jedino što je u ovom trenutku sigurno jest to da još nismo došli do kraja zbrajanja (i množenja) posljedica društvene eksplozije koja se dogodila u ožujku 2020. Neki jahači su se umorili, neki su naišli na neočekivane prepreke, a neki su još uvijek u galopu. Daleko smo od toga da bismo s olakšanjem mogli zaključiti da su se vratili u svoje mračne štale.
Provjerite ostala izdanja biblioteke Ekonomski lab po sniženim cijenama:
