U ne baš prvoj ali rijetkoj komunikaciji te vrste, najveća domaća turistička kompanija Valamar prošlog je tjedna objavila da odgađa neke investicije «..zbog neizvjesne fiskalne politike za investitore u turizam te izazova u pripremi potrebne tehničke dokumentacije.»
Dobro je da Valamar* prijeti
Iako nemam puno razumijevanja za kompanije i industrije koje za sebe traže poseban porezni tretman, Valamarovo prošlotjedno priopćenje vrijedi zabilježiti. Javno je i implicitno se referira na sporni porez na nekretnine i administrativne prepreke u poslovanju.
To je razlika u odnosu na prevladavajuću praksu prema kojoj poslovni sektor svoje probleme nastoji riješiti kroz gospodarska interesna udruženja ili izravne kontakte s državnim tijelima. U lošoj oportunističkoj ravnoteži izravnih kontakata problemi često ostaju skriveni od javnosti.
Na njima nitko ne inzistira ako se riješe iza zatvorenih vrata, pa javnost nema uvid u stvarne probleme i njihova rješenja. Jeste li ikada čuli da je netko iz Agrokora javno kritizirao neku vlast? Oni su bili dobri sa svima, pa se sve nekako rješavalo. Do početka ove godine. A onda je puklo. Možda baš zato što se ranije “rješavalo” tako.
U zemlji u kojoj se bitne stvari rješavaju iza čvrsto zatvorenih vrata slobodan je prostor za ideološka i slična lupetanja, koja su se gotovo svima popela navrh glave. Ali kada se problemi prezentiraju ovako kako je to učinio Valamar, u javnosti se otvara prostor za raspravu o konkretnim pitanjima.
Time se zatvara prostor za neka druga fluidna pitanja i nameću nove dvojbe: treba li turizmu i ugostiteljstvu niži PDV; zašto su administrativno-tehničke prepreke ulaganjima još uvijek visoke; je li najavljeni porez na nekretnine doista stvorio fiskalnu neizvjesnost za turističke tvrtke kojima nitko iz lokalne vlasti nije rekao koliko će poreza plaćati ubuduće, pa da nekako slože poslovne planove? O tim stvarima zavisi hoće li se stvoriti tisuće novih radnih mjesta.
Porez na nekretnine po stoti put
Od proljeća, pa tako i protekloga tjedna, stalno se vraćamo na prokleti porez na nekretnine. Postao je simbol dvije negativne stvari u ovoj zemlji. Prvo, sada je jasno da je ukupna visina poreznog i sličnog državnog opterećenja prešla razumne granice. Sve veći broj ljudi i institucija progovara o tome. Ne žele čuti ni o kakvom novom porezu ako nije dio reforme koja bi u konačnici smanjila ukupne državne terete.
Drugo, sve češće se traži ono elementarno, što se u razvijenim zemljama podrazumijeva: predvidivost. Svi imamo životne i poslovne planove. Ako se pravila igre mijenjaju, treba ih mijenjati tako da im se stignemo prilagoditi.
Nedostatak kakve-takve predvidivosti poreznih i drugih regulatornih intervencija dio je šireg demokratskog deficita u Hrvatskoj. U tom kontekstu, Valamarov javni prigovor s prijetnjom odustajanja od investicije nije obično poslovno lobiranje. Takva javna komunikacija, koju će netko nazvati ucjenom, može predstavljati doprinos smanjenju demokratskog deficita. Kao što je cjelokupna javna komunikacija oko poreza na nekretnine koju je vodila udruga Lipa smanjila demokratski deficit jer je ukazala na nepredvidivost i širenje prostora diskrecije vlasti.
Ako je itko imao dilema u tom pogledu, i bio sklon promatrati taj porez kao mnogo bolje tehničko rješenje od komunalne naknade koje će u teoriji stvoriti prostor za porezno rasterećenje rada, stvarnost je brzo poslala demanti. Nova gradska vlast u Splitu predložila je povećanje prireza s 10% na 15% u proračunu u kojem je zacrtan višestruki rast prihoda od budućeg poreza na nekretnine. Masa plaća službenika nije ni dotaknuta.
Sve teže prolaze takve gimnastike. Razmrvljenost političke scene (dobrodošla «politička nestabilnost») i povećani senzibilitet javnosti i medija za ova pitanja otežali su političkim improvizatorima kretanje po društvenom terenu. Čak i Plenkovićevo gotovo mjesec dana dugo migoljenje s bi-ne-bi-vidjet-ćemo izjavama o porezu na nekretnine, koje poput mokre ribe izmiču shvaćanju razumnog slušatelja, moralo je završiti nedvosmislenim odustajanjem. Još uvijek čekamo kako će to izgledati kada se konkretan prijedlog izmjena i dopuna zakona pošalje u Sabor, ali obećanje je do sada ponovljeno dovoljan broj puta da bi rizik daljnjeg inzistiranja na tom porezu bio prevelik.
Ne želim imati svog ministra!
U Hrvatskoj još uvijek živi i radi mali broj pojedinaca i individualnih kompanija koji progovaraju otvoreno. I dalje prevladava oportunističko saginjanje glava, nezamjeranje, pokušaji rješavanja stvari ispod žita, skrivanje iza tuđih leđa, stavljanje glava na kup i kukavičko izbjegavanje vendete neke državne inspekcije. Malodušje se javlja i kod dijela onih koji se ne plaše i koji su skloni individualnim akcijama. Neki su iz ranijih pokušaja naučili da se kroz javno djelovanje ništa ne može promijeniti. Nije ovo ni Amerika ni Danska. Neki su pragmatični oportunisti; pusti to, nikad se ne zna kad ću trebati nekog ministra.
Ipak, nešto se mijenja. Sve je više onih koji imenom, prezimenom i nazivima odgovorno staju iza svojih stavova i aktivno ih šire iako nisu «u politici». Ne bih želio preuveličati važnost priopćenja jedne kompanije, ali poruka je jasna: ovako se komunicira i ovo su teme od ključne važnosti za budućnost ove zemlje.
Da ne budem nepravedan, prisjećam se da prvenstvo u takvom načinu komunikacije pripada bivšem predsjedniku udruge malih i srednjih poduzeća pri HUP-u Petru Lovriću. On je pred dosta godina na pitanje o tome je li zadovoljan osnivanjem ministarstva za mala i srednja poduzeća i obrte zgrožen gotovo uzviknuo: «Ali, ja ne želim imati svog ministra!»
Stoga uopće nije važno slaže li se netko s Valamarom ili ne (već sam rekao da ne vidim razlog za niži PDV u ugostiteljstvu i turizmu). Važno je da se o tome govori i da se kroz sučeljavanje stavova nameću teme.
Evo još jedne takve, provokativne: što će Valamaru njihov ministar? Što će Hrvatskoj ministarstvo turizma ako već nema ministarstva industrije ili trgovine nego svi lijepo rade pod krovom ministarstva gospodarstva? Ministarstvo turizma među prvima treba ukinuti i pripojiti ministarstvu gospodarstva. Kao i mnoga druga suvišna ministarstva za institucionalizirano gransko lobiranje i multiplikaciju dužnosničkih fotelja i drugih radnih mjesta.
Kada se stvari tako shvate, postaje jasno zašto ovakve teme trebaju rasti. Zato da se prevladaju stare podjele i nametnu neke nove, važnije (o tome sam pisao i prošlu nedjelju). To je lijek protiv socijalne nekrofilije.
Foto: Biserko / Dreamstime
Socijalna nekrofilija
Socijalna nekrofilija je bolest čiji je najvažniji simptom stav nema nam naprijed dok ne riješimo sve nepravde iz prošlosti. Socijalna nekrofilija je protekloga tjedna uobičajeno dominirala javnim prostorom (reminiscencije na palu Titovu ploču i pariranje s izvlačenjem Ive Lole Ribara iz gradonačelnikovog poderanog šešira te putovanja ZDS ploče zapadnom Slavonijom). Treba se zapitati kako se taj atipičan oblik nekrofilije hrani: emocijama ili spoznajom o zdravom odnosu prema povijesti, jer je povijest učiteljica života? Da, time, ali i porezima.
Glavni sudionici nekrofilskih rasprava i sukobljavanja o pitanjima iz Drugog svjetskog rata su ljudi koji su izabrani ili neizabrani državni službenici. I kada im se priključe neki iz privatnog sektora poput glavne zvijezde protekloga tjedna, izvjesnog neonacista Mate Skeje, pokaže se da imaju ili su imali velika salda s poreznom upravom i velike poslove s poduzećima povezanima s drugim državnim dužnosnicima. Opet, dakle, sveprisutna država i porezi. Što mislite, je li pozitivna korelacija između broja ministarstava i društvene orijentacije prema prošlosti slučajna?
O nepravdama iz prošlosti mora se progovarati. Neke, gdje je moguće, treba ispravljati. Valja uvažavati i emocije i različite traumatične obiteljske povijesti koje snažno utječu i na današnje generacije. Zato sam prošlu nedjelju u tekstu Ja protiv tebe, ili mi, pisao o tome zašto mislim da u modernoj Hrvatskoj nema mjesta ni za ZDS ni za Tita na gradskim trgovima.
No, pravo pitanje glasi: dokle će oni koji pokušavaju nešto poduzimati i raditi (pri čemu u ovim pitanjima ne razlikujem kapitaliste i radnike ako je nekome zgodna ta podjela prema «mjestima u procesu društvene reprodukcije»), trpjeti da se politička bulumenta primarno bavi stvarima otprije tri četvrt i više stoljeća, umjesto da se učinkovito posveti važnim životnim pitanjima?
U ovim, kao i u mnogim drugim stvarima, kapital i rad idu ruku pod ruku. Konflikti ciljeva vlasnika kapitala i radnika postoje. Znaju se institucije gdje se to rješava. No, njihovi ciljevi nisu pretežno konfliktni. Većim su dijelom upućeni na suradnju. Stoga interesne sukobe vlasnika kapitala i radnika nastoje multiplicirati oni koji bi prema načelu zavadi pa vladaj htjeli da im kapitalisti i radnici zajedno dovijeka financiraju zapaljive političke govore, komisije za prošlost i plaće za babe i stričeve koje dolaze na početku svakog mjeseca, a da nitko ništa ne pita. Interesna podloga socijalne nekrofilije važnija je od one opravdane – povijesne i emotivne.
Vremenske perspektive: podijelimo se zdušno oko sadašnjosti
Socijalna nekrofilija – orijentacija čitavog društva prema prošlosti – nije mistično obilježje «nacionalnog karaktera». Ne vjerujem da postoji nešto takvo. Postoje dominantne naracije, te ideje, ideologije, institucije i interesi koji stvaraju te naracije. U njihovom širenju ključni su ljudi, a u tome ljudi koji izlaze na vrh političkih hijerarhija. Zato su važni mehanizmi individualne selekcije: tko i kako ulazi u politiku i dolazi u poziciju da zastupa javni interes?
Želim izbjeći trivijalnosti u vezi negativne selekcije i partijskog poltronstva spram velikih vođa naših partija (još uvijek se mogu čuti rečenice “naš premijer je mnogo vremena utrošio na to i to” ili “naš premijer osobno vodi tu komisiju”), i upozoriti na nešto drugo – važnost psiholoških karakteristika ljudi. Ne zato da bi, kao što se pisalo u Americi zbog Trumpa, neke državne komisije procjenjivale psihološku spremnost političkih kandidata. Tek to bi bila čista katastrofa. Sposobnost prepoznavanja psiholoških karakteristika političkih kandidata osnažit će demokraciju jer će građani na vrijeme shvaćati s kim imaju posla i tome prilagođavati svoje političko ponašanje, glasanje i privatne odluke, uključujući i one o tome u kojoj će zemlji živjeti.
Foto: Catalin / Dreamstime
U kontekstu teze o prevladavajućoj socijalnoj nekrofiliji u Hrvata najzanimljivija je Boyd-Zimbardova teorija vremenske perspektive. Prema toj teoriji, osoba može biti orijentirana prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sva tri oblika orijentacije prema vremenu imaju pozitivne i negativne inačice.
Dominantno negativna orijentacija prema prošlosti može biti izvor neprevladanog žaljenja, sindroma žrtve ili nekog drugog oblika «sidra» koje nam ne da živjeti za danas ili sutra. Takva orijentacija je u korijenu sulude ideje da se sadašnjost svodi na neko savršeno ali nikada dostižno ispravljanje svih prošlih nepravdi. U tome može biti elemenata nekrofilije.
Međutim, dominantna orijentacija prema prošlosti može biti pozitivna. Iz prošlosti učimo, a sjećanja se mogu usmjeriti tako da budu selektivno pozitivna. To će nas činiti mnogo funkcionalnijima za život u sadašnjosti.
I u orijentaciji prema sadašnjosti možemo biti zaigrani hedonisti – kao mali napaljeni psići posve slijepi za sve prošlo i buduće, za uzroke i posljedice. No, isto tako možemo biti pozitivno i odmjereno usmjereni na sada, na trenutak u kojem živimo. Takva vremenska orijentacija u sprezi s pozitivnom orijentacijom prema budućnosti znači da težimo razboritom planiranju i vodimo računa o posljedicama – «vrtimo» scenarije.
I u tome se može pretjerati. Ako previše zaboravimo na sada i stalno «vrtimo» sve moguće buduće scenarije (bez obzira na njihove vjerojatnosti), dočekat će nas zamka anksioznosti ili čak fobije od nevjerojatnih stvari (pad aviona, ubod pauka ili smrt u terorističkom napadu).
U krajnjim oblicima transcendentalne orijentacije prema budućnosti gubi se svaki doticaj sa prošlosti i sadašnjosti. Sve bitno u životu seli se u neki drugi izmišljeni svijet. Kao kad bombaš samoubojica poduzima krajnji čin uvjeren da to čini zbog izmišljenog boga ili stotinu djevica koje ga čekaju na nebu. I to je nekrofilija. Zato su svi fanatici u svojoj biti slični, iako se na površini oštro suprotstavljaju jer ih pogoni ista vjera u različite naracije i simbole.
Društvo se ne može dobro razumjeti kroz vremenske perspektive. Ipak, kroz teoriju vremenskih perspektiva mogu se analizirati pojedinci koji ga tvore. I političari koji ga vode. To je možda folk-psihologija i ne moramo puno evocirati onu Shakespearovu da su političari luđaci koji vode slijepce (to citira predsjednik-zločinac Frank Underwood iz TV serije Kuća od karata).
Unatoč tome, prikazana teorija vremenskih perspektiva pokazuje mogućnost zdravih orijentacija prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Samo su dvije od šest orijentacija nekrofilske. Pa, da bismo ih izbjegli, prionimo zdušno novim podjelama u sadašnjosti! Makar se dijelili oko trivijalnih stvari, kao djeca oko igračke. To se zove odrastanje.
* Autor nije u posjedu dionica RIVP i ni na koji način nije poslovno povezan s grupacijom Valamar