Pogledajmo da li bi najvažnija događanja na financijskim tržištima u protekla dva dana mogla biti reprezentativna za dulje vremensko razdoblje koje će obilježiti drugi mandat Donalda Trumpa:
- Na američkom dioničkom tržištu vlada ushićenje; S&P 500 je samo u ovom tjednu dodao gas od oko 4%, dijelom zbog očekivanja pobjede u ponedjeljak i utorak, dijelom zbog njezina ostvarenja jučer (još jednom se pokazalo da financijska tržišta često dobro predviđaju).
- (1) se događa unatoč tome što se 10-godišnji obveznički prinos vratio na 4,4% (oko 1.10. bio je na 3,75%).
- Dolar je ojačao prema euru, s više od 1,09 gotovo do 1,07, dakle oko 2%.
- Europske burze su išle u suprotnom smjeru od američkih.
Ovakva će konstelacija znalcima izgledati neobično. No, ona ne mora biti neobična i neostvariva u dugom roku ako će gospodarstvo reagirati prema obrascu koji je Trump pretpostavio i obećao. Taj obrazac je jednostavan:
- Velka američka fiskalna ekspanzija ide dalje, kao što smo objasnili u prethodnom tekstu: glavni mehanizam bit će rezovi poreza na dobit i dohodak.
- Ako će fiskalna ekspanzija nastaviti podržavati rast u Americi, i ako će na rast pozitivno djelovati i najavljena deregulacija/liberaliacija (suradnja Trumpa i Elona Muska je obećanje u tom pravcu koje naročito oduševljava investitore), onda će SAD imati produljeno razdoblje relativno visokog rasta ali i inflacije iznad 2%. Koliko iznad 2% teško je reći (i predviđati poteze FED-a), jer će osim nastavka fiskalne ekspanzije i rasta, na inflaciju utjecati i veće carine.
- Ako veće carine omoguće veću domaću proizvodnju koja će amortizirati učinak skupljeg uvoza, neće biti osjetnog utjecaja carina na inflaciju. Tome se nada Trump. Međutim, teško je očekivati potpunu neutralizaciju inflacijskog efekta carina, tako da čak tri silnice (fiskalna ekspanzija, gospodarski rast i carine) upućuju na veću inflaciju što se odražava u višim dugoročnim obvezničkim prinosima i posljedično jačem dolaru. To je posebno logično ako imamo u vidu da gospodarstvo europodručja trenutačno ima značajno slabiji potencijal rasta, nižu inflaciju i niže inflacijske izglede, a to razliku kamatnih stopa (a time i tečaj) dodatno gura na mlin SAD-a.
- Ako Amerika prva (iz drugog pokušaja) zahtijeva žrtvovanje odnosa s EU, so be it – SAD mogu sve same.
Iako nema puno smisla izvlačiti bilo kakve zaključke na temelju jednog dana na financijskim tržištima, jučerašnja konstelacija se zgodno pojavila jer logično odražava dominantno očekivanje od Donalda Trumpa koje je formirano na temelju obećanja koja je davao kada je riječ o gospodarskoj politici u novom mandatu.
Pitanje je postoje li u tom obećanju kakve rupe?
Prvi rizik su historijski visoke valuacije američkih dionica koje limitiraju potencijal daljnjeg dugoročnog rasta. U zadnjem tekstu Ivice Brkljače ovo je pitanje dobro obrađeno.
Drugi, po meni glavni rizik ostvarenja prikazane vizije, je veza fiskalne ekspanzije, protekcionizma i rasta koju pretpostavlja Donald Trump. Protekcionizam u prvom Trumpovom mandatu nije dao nikakve opipljive rezultate: industrijska proizvodnja u SAD-u stagnira već 15 godina unatoč afirmaciji protekcionizma i Bidenovom nastavku takve politike s dodatnim poticajima:
Stoga zasad nema osnove za očekivanje da će obećano nabijanje carina od 60% Kini i 15-20% ostatku svijeta bilo što bitno promijeniti. Zapravo bi se, u svjetlu gornjeg prikaza, protekcionizam koji je primarno usmjeren na robe koje proizvodi industrija mogao pokazati potezom očajnika koji u svjetlu 15-godišnje stagnacije pokušava od tradicionalne industrije spasiti što se još spasiti dade. Takvo objašnjenje, nažalost, ne ostavlja puno prostora za optimizam u smislu Trumpove sposobnosti shvaćanja da sloboda trgovine sa saveznicima nije isto što i sloboda trgovine s Kinom. No, to je druga tema izvan ovog teksta.
Paradoksalno je da mnogih tradicionalnih industrijskih kapaciteta, kao uostalom ni u Europi i u nas, više nema. Kapaciteti koji postoje rade punom parom, a nezaposlenost je vrlo niska unatoč velikoga angažmana radnika-imigranata. A kako će dio njih vjerojatno biti zahvaćen obećanim deportacijama ilegalnih imigranata (ako ih uopće bude), stanje na tržištu rada u SAD-u moglo bi se dodatno zaoštriti i pretočiti u pritisak na rast plaća i opet – inflaciju.
Drugim riječima, opisana početna trijada burza-prinosi-tečaj zasad pomaže samo u tome da bolje prepoznamo moguće kamenčiće na putu koji mogu omesti ostvarenje predizbornih obećanja. Stoga evo rezimea u vidu dva ključna pitanja iz domene domaće ekonomske politike koja će obilježiti drugi mandat Donalda Trumpa:
- Može li fiskalna ekspanzija i dalje biti jednako učinkovit stimulator rasta kao u proteklih 15 godina, iako su nominalne kamatne stope dvostruko veće nego u cijelom tom razdoblju, a udjel kamata koje plaća federalni proračun u BDP-u je povećan s 1,5% 2015. na gotovo 3% ove godine, uz tendenciju daljeg rasta? Mislim da će učinkovitost fiskalne stimulacije u SAD-u postupno padati. A ako bi Trump pokušao provesti Muskov prijedlog o rezanju federalnih izdataka za 2 bilijuna dolara (vjerojatnost minimalna), što je gotovo 7% BDP-a, kratkoročni efekt bila bi recesija. Kako god okrenemo, fiskalna politika vjerojatno neće moći još četiri godine održavati pozitivne efekte na rast kao u proteklih petnaest.
- Mogu li se visoke carine uvoditi, a da to ne utječe na inflaciju jer će dovesti do savršene uvozne supstitucije kroz jačanje domaće ponude/proizvodnje? Zasad ne vidim kako bi to bilo moguće.
Trenutačno izgleda da će nakon gotovo 3% rasta BDP-a ove godine i nakon isto toliko 2023. te 2,5% 2022., SAD ući u fazu sporijeg gospodarskog rasta 2025. Osim ako najavljeni porezni rezovi, deregulacije i liberalizacije ne stvore dovoljno jak pozitivan poduzetnički naboj na strani ponude koji će poništiti utjecaj vjetrova koji pušu u pramac. Teško je prognozirati je li takav razvoj događaja uopće moguć. Ipak je to Amerika.