Agrokor je bio lijepak na koji su se svi navukli. Nije bio samo financijska kula od karata. Prikazivan je kao zaglavni kamen hrvatskoga gospodarstva ili, u zadnje vrijeme, kao prijelomna storija na kojoj će Hrvatska konačno raščistiti sa svojom prošlošću ortačkog kapitalizma. Međutim mit o Agrokoru umro je prošloga tjedna. Zbog toga ću mu posvetiti tek još jedan paragraf. Više, barem za ovu nedjelju, nije zaslužio.
S jedne strane, davno smo na Labu pokazali da je Agrokor manje važan nego što su ga prikazivali (što ne znači da uopće nije važan). U netom objavljenom izvještaju o reviziji stoji da u Hrvatskoj 2016. nije zapošljavao ni 60, ni 35-40 tisuća ljudi, koliko se govorilo u javnosti (taj mit su širili političari, jednako oni na vlasti kao i oni u oporbi), ali ni 30 tisuća, koliko smo mi procijenili, nego oko 28 tisuća. To je već danas vjerojatno znatno manje. Ljudi nalaze bolje, izvjesnije poslove drugdje.
S druge strane, ne treba nam Agrokor kad imamo Horvatinčićev slučaj, da nas podsjeti kako su pravda i institucije labavi u nas. To pogoduje raznim vrstama opsjena i kreativnih interpretacija propisa, podjednako od strane onih koji bi ih trebali poštovati, kao i od strane onih koji bi ih trebali provoditi. Ortački kapitalizam, kažu neki. Pred ortacima je božica pravde Nemeza, opet navodno, nemoćna.
Istina, Kafkina Nemeza imala je povez preko očiju. Ali i krila na petama – simbol straha da ne odleti, da nas ne napusti, makar i takva polu-slijepa kakva je.
Kad smo kod ortačkog kapitalizma, netko je jednom lijepo rekao da to nema veze s Hrvatskom. Ortaci u ortačkom kapitalizmu su oligarsi – moćni i sposobni ljudi koji u šaci drže političare, sindikate, medije, pravosuđe i druge bitne poluge društvenog života. I pri tom uspješno realiziraju svoje poslovne interese.
Amerika je u drugoj polovici devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća imala svoje «robbber barons» (iliti «captains of industry»). Danas ih pamtimo po Andrew Carnegiu (čelik), Andrew Mellonu i J. P. Morganu (financije). Što su drugo bili Thyssen i Krupp u Njemačkoj? I Rusija ima svoje. Najpoznatiji su Abramowcz jer je kupio Chelsea (iako je jedva ušao u prvih deset ruskih oligarha), poslovni vunderkind Khodorkovsky koji je kao Putinov politički protivnik poslužio Vođi da na njemu suđenjem i zatvorom demonstrira moć Kremlja i Boris Berezovsky, ruski matematičar i član ruske Akademije znanosti i umjetnosti, također Putinov politički protivnik i medijski magnat, pronađen obješen u svome domu u Londonu 2013. pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.
I najbogatiji čovjek na svijetu je oligarh – meksikanac Carlos Slim koji je ugrabio meksički telekom od države za reletivno male novce, ali tek nakon što je prije toga razgranao ozbiljno poslovno carstvo koje je počelo malom brokerskom kućom 60-ih godina XX stoljeća, nakon što je vlastitim ulaganjima na burzi zaradio prvih 400,000 dolara. Kakva li je samo razlika svih tih priča od ovog lokalnog (ne samo hrvatskog već sve-balkanskog) pokušaja da se na tragu mita o autarkičnom povezivanju zelene i plave Hrvatske, od polja do stola, od stabljike do drona, povežu poljoprivreda i trgovina uz neodržive troškove. Ulogu nacionalne mitologije i ekonomskog nacionalizma u stvaranju Agrokora tumačio sam ovdje.
Postoje stavovi ozbiljnih poznavatelja ruske situacije 90-ih (npr. Anders Aslund) o tome da su oligarsi pridonijeli uređenju zemlje u vrijeme kaosa 90-ih i uspona mafija. Zbog nefunkcionalne države sami su morali ulagati u sigurnost svoje imovine i poslovnih odnosa, čime su zaustavili totalni kaos. Ovdje su lokalni kvazi-oligarsi više rastakali državu odnosno njene institucije nego što su ih pomogli graditi. Nije bilo dovoljno obrazovanja i širine za shvaćanje koliko je za biznis važna sveukupna društvena modernizacija i funkcionalnost institucija, obrazovanje, kultura. Gledalo se više na kratak rok. Jedini javnosti vidljivi sistematski napori u tom pravcu bili su Adrisovi, koji je mnogo ostavio, pogotovo lokalnoj zajednici (kompleks stare tvornice u centru Rovinja, Galerija Adris), no za našu “tajkunsku generaciju” rođenu 50-ih i ranije (ta generacija bila je najbolje pozicionirana 1990.) zabrinjavajuće je da je filantropija dobila svoje poslovno lice tek kroz aktivnosti Nenada Bakića, samoniklog poduzetnika i financijskog stručnjaka iz post-tajkunske generacije rođene 60-tih, koja se u vrijeme početka 90-ih tek pokušavala preživjeti i snaći bez razgranatih poslovnih i političkih veza.
Zbog toga je iole upućenijima (npr. eto meni) prilično mučno čitati neke Todorićeve blogove između čijih redaka proviruje izostanak svijesti o društvu i očito nesvjesno uletanje u simboliku “promašenih investicija”. Kao kada u zadnjem napadu na Plenkovića piše da su ga spriječili u realizaciji grandioznog projekta dostave dronovima. A gdje to funkcionira profitabilno i jesu li ti tržišni uvjeti toliko slični našima, da možemo sa sigurnošću znati da će novac uložen u dronovske dostave donijeti profit, a ne samo dug koji se nikada neće moći vratiti? Trek-rekord s dugom je takav, da se ovo pitanje mora postaviti uz svaku rečenicu o koncernu kojem trenutno, prema pwc-u, nedostaje circa 14,5 milijardi kuna samo da poravna vrijednost imovine i obaveza.
Modeli koje oponašamo, bilo zapadni ili istočni, kod nas se pretvaraju u svojevrsne postsocijalističke karikature. Ovdje ni oligarsi ne uspijevaju. Razlikuju se od onih kakve pamti industrijska povijest kapitalizma ili jedan kratak trenutak razvoja u Rusiji kada su neki od najboljih studenata i matematičari prožeti poduzetničkim nervom pokušali stvarati kapitalizam. Zbog toga ortački kapitalizam možda predstavlja kompliment za društveni sustav koji je “na našim prostorima” najbliže pojmu neodređenoga kaosa koji izmiče svim definicijama koje su do sada izmišljene u društvenim znanostima.
No u tome, u tom lokalnom Međuzemlju, možda ima nešto dobro. Ako ona Kafkina Nemeza ne zalupeta krilima na petama i posve ne nestane, možda joj povez jednoga dana spadne s očiju?
Jako je važno pokušati realno pojmiti mjesto na kojem živimo. U glavi ga smjestiti na ono mjesto na mapi svijeta kojemu stvarno pripada. Ta se lokacija nalazi negdje između prevladavajućeg oduševljenja ljepotama domovine i jednako prevladavajućeg pljuvanja po svemu ljudskom što postoji između Bregane i Prevlake.
Bez ironije: Eurostat je upravo objavio statistiku prema kojoj stojimo solidno: broj psihijatara na milijun stanovnika. S oko 150 smo između Češke i Latvije. I Irska i Slovenija su blizu, čak i Portugal malo zaostaje. Imamo i psihijatra koji je perspektivan političar. Dakle, tu smo; u društvu zemalja koje su mnogo razvijenije od nas. Ima i drugih statistika u kojima dobro stojimo; sjetite se prošlotjednog spominjanja gladi djece, sigurnosti i kvalitete života.
Osim što je važno racionalno pojmiti sebe i svoju zemlju, važno je na isti način poimati i svijet. Duboko sam uvjeren da se prevladavajući obrazac poimanja stvari može svesti na veliku nekritičku ljubav ili krajnje neopravdanu kritičnost prema svome, uz skepsu prema svijetu, koja nastaje iz profane slike u kojoj «velike ribe jedu male», a «kapitalizam, neoliberalizam i nejednakosti» nalaze se na rubu smrtnoga hropca.
Stvarnost je, međutim, takva da je nezaposlenost u EU sada negdje oko dugoročnog prosjeka (dugoročno se odnosi i na period prije krize 2008.). Broj zaposlenih veći je no ikada u povijesti (prešao je 214 milijuna, maksimum prije krize bio je 213). I mnoge druge statistike pokazuju rapidne promjene, osobito u nekim područjima.
Tako je objavljeno da je 2016. u EU – na području na kojem živi malo više od pola milijarde ljudi – gotovo milijarda ljudi letjela avionima. Gotovo dva puta više od broja stanovnika. Naravno, neki od tih ljudi dolaze izvan EU (oko 36% prometa te je vrste). OK, među nama iz EU mnogo je onih koji putuju nekoliko puta na godinu kao i onih koji uopće ne putuju avionom. No ukupan je indikator važan jer pokazuje da se broj putnika u zraku povećao za nevjerojatnih 29% od 2009. i 5,7% samo u prošloj godini. Sve to u doba za koje ljudi mnogi misle da je obilježeno krizom, zaostajanjem, rastućim nejednakostima i besperspektivnošću u čitavome zapadnom svijetu. Je li zaista tako? Hrvatska je sa stopom rasta avio-putnika od 13,8% peta u Europi, ispred su samo Bugarska, Rumunjska, Cipar i Mađarska. To znači da Europa otkriva svoj istok i jug koji se sve jače integriraju s kontinentalnim centrom.
U prošloj godini je 8,1 milijun ljudi prošao kroz hrvatske zračne luke. To približno odgovara europskom omjeru od 2 u odnosu na broj stanovnika. Rast će ove godine ponovo biti dvocifren i prijeći ćemo europski omjer od približno 2 putnika u zraku po stanovniku na godinu. Razlika je u tome što je kod nas mnogo veći udjel stranih nego domaćih putnika zbog prevladavajuće uloge turizma naspram drugih motiva putovanja. To bi nekoga moglo navesti na zaključak kako statistika ništa ne govori – to jest, govori samo o turizmu i o tome što radi elita koja putuje avionom. No, i to je pogreška. Relativna cijena avio-prijevoza toliko je pala u zadnjih 20-40 godina, da ovdje zapravo gledamo masovnu ili ako hoćete narodnu seobu zrakom kakva nikada nije zapamćena, čak ni u ono vrijeme socijaldemokracije i navodne težnje jednakosti u Europi od 1950. do 1990., koje mnogi idealiziraju bez dovoljno argumenata . Ovdje ćete pronaći neke zanimljive grafove za relativne cijene letova u SAD-u. U EU je situacija vjerojatno slična, pogotovo što su se u ovom desetljeću razgranali low cost letovi i povećali popusti za rezervacije mnogo dana unaprijed.
Ovo jesu fragmenti, a ne analize. Ali, fragmenti su oni bitni sastojci od kojih se sastoje slike svijeta koje nosimo u glavi.