Više od godinu dana otkako je Donald Tusk krajem 2023. postao poljski premijer njegova je vlada krenula u veliku kampanju deregulacije. Dio je to širih globalnih deregulacijskih inicijativa na čije su se dobre i loše strane (kao i na OECD-ove smjernice za regulatornu politiku) Velimir Šonje i Labov redakcijski tim osvrtali već nekoliko puta tijekom ove godine.
Val aktualnih inicijativa i rasprava o deregulaciji u EU pokrenut je Draghijevim izvješćem o konkurentnosti EU iz rujna prošle godine. Izvješće je oživjelo staru temu pojednostavljenja propisa koja je u vrijeme pandemije i vala uvođenja novih zelenih regulativa stajala duboko zakopana ispod političke površine koja se kretala u krivom smjeru. Stvari su se počele mijenjati kada su političari shvatili da produktivnost rada u EU više ne raste (a to znači stagnaciju životnog standarda), a europski poslodavci počeli su se sve glasnije žaliti zbog propisa i troškova regulative. Kulminacija je uslijedila kada se shvatilo da je ugrožena gospodarska perjanica, europska auto industrija. Tako je deregulacija postala jedan od glavnih političkih projekata nove Europske komisije.
S druge strane Oceana, Projekt 2025 inicirao je agendu Donalda Trumpa za administrativna rasterećenja. Medijski najvidljivija (neuspješna) priča, Muskov DOGE, postala je kontroverzna. Manje kontroverzne inicijative nisu bile toliko medijski vidljive, no njihovo je širenje dio novog globalnog vala. Stoga umjesto na ad-hoc inicijative s upitnim demokratskim uporištima, poput Muskovog DOGE-a, pažnju treba posvetiti bolje utemeljenim projektima deregulacije: Teksas je ozakonio svoj DOGE koji se zove Texas Regulatory Efficiency Office (TREO je različit od DOGE jer Trumpu uopće nije palo na pamet prvo ozakoniti DOGE u Kongresu), a Mileijev ministar za deregulaciju Sturzenegger zasad uspješno provodi deregulaciju u Argentini. Nas u nastavku zanima što se događa u EU, u ovom slučaju u Poljskoj.
Poljski primjer političke fuzije ekonomskog nacionalizma i liberalizma
Poljska je krenula u regulatornu reformu tijekom predsjedanja Vijećem Europske unije. Ova vjerna saveznica SAD-a deregulaciju je stavila visoko u rangu političkih prioriteta. Jedan razlog je ekonomski liberalna orijentacija Tuskove Građanske platforme. Drugi razlog je „signaliziranje vrline“ spram Trumpove administracije gdje se na EU gleda kao na prenormirano područje. Iako je prethodna poljska vlada koju je vodila stranka Pravo i pravda (PiS – politička grupacija ECR u Europskom parlamentu), a koja nakon nedavnih izbora i dalje drži poziciju predsjednika države, svjetonazorski bliža MAGA pokretu od Tuskove Građanske platforme (politička grupacija EPP), PiS nije napravio osobite pomake na planu deregulacije. Njima su ekonomska pitanja bila manje važna od svjetonazorskih.
Treći razlog je najvažniji. Radi se o neobičnom miješanju (zapravo, o promjeni starih političko-ekonomskih koncepcija) politika: Tuskovi ekonomski liberali afrimiraju političke koncepte i ideje koje su slične Trumpovim ekonomskim konceptima prema tome što unutarnju deregulaciju vide kao odgovor usmjeren povećanju unutarnje troškovne efikasnosti i produktivnosti u uvjetima kada geopolitičke napetosti i ograničenja širenju slobodne međunarodne trgovine umanjuju razvojne potencijale koji proizlaze iz veće prekogranične razmjene (u Poljskom slučaju izvan EU; za Poljsku su ti potencijali sada vrlo limitirani).
Dakle, nova poljska ekonomska politika mora odgovoriti na geopolitičku nestabilnost i krizu dobave resursnih sirovina, budući da se prema istoku od Poljske podigao novi zid, dok je velika susjedna Ukrajina ekonomski oslabljena i – premda je Poljska prihvatila mnoštvo ukrajinskih izbjeglica – potencijalni je ekonomski konkurent Poljske, osobito u poljoprivredi.
U takvim geopolitičkim okolnostima Poljska vlada odustaje od tradicionalnog liberalnog koncepta male državne intervencije i planira aktivne podrške domaćem gospodarstvu čiji se rast temelji na poljskom kapitalu i u zadnje vrijeme velikoj ekspanziji izdataka za obranu. Poljaci će uskoro dostići ostalima u NATO-u zasad nedostižnih 5% BDP-a za obranu. Nove geopolitičke okolnosti, relativna blizina istočne bojišnice i, što tradicionalni, a što novi strah od ruskog imperijalizma, nagnali su ekonomske liberale Donalda Tuska na promociju politika jačanja nacionalnih poduzeća i „repolonizacije” gospodarstva.
Sam Tusk govori o tome da kapital ima nacionalnost. Njegova Vlada namjerava aktivno podržavati poljska poduzeća u procesima nabave i investiranja. Državne institucije bit će obvezne odabrati domaće dobavljače ako oni ponude usporedive uvjete na javnim natječajima. Jedan od vladinih prioriteta je obnova industrije i, očekivano – s obzirom na velike izdatke za obranu – pokretanje proizvodnje oružja.
Tusk želi vratiti povjerenje Poljaka u vladin sektor i obnavlja državni intervencionizam za novo doba.
Takva politika nije bez rizika. Poljska je pala u proceduru prekomjernog proračunskog manjka. Javni dug brzo raste i uskoro će prijeći prag od 60% BDP-a (što će biti problem s obzirom na poljska ustavna ograničenja duga). Fiskalni deficit je blizu 5%. Gospodarski rast je solidan, a kako i ne bi uz ogromnu fiskalnu ekspanziju. Nakon usporavanja rasta u prethodne dvije godine očekuje se rast BDP-a oko 3% 2025. i 2026. (slično kao kod nas). Međutim, poljsko približavanje europskom prosjeku realnog BDP-a po stanovniku je usporeno. Ovaj istočnoeuropski šampion realne konvergencije (približavanja europskom prosjeku) zastao je na kritičnom pragu od oko 80% prosječnog realnog dohotka po stanovniku EU. Zadnji podatak je malo bolji od hrvatskoga (79% vs. 77%). No, Poljska se na toj razini nalazi od 2020. godine i više ne bilježi one razvojne pomake po kojima je bila široko poznata od 2000. do 2019. (Podsjetite se eseja Velimira Šonje u dva nastavka iz 2017. gdje je u formi putopisa objašnjen tada vidljiv poljski razvojni uspjeh).
Vrijeme će pokazati je li daljnja konvergencija prema europskom prosjeku moguća uz ekonomski nacionalizam, novootkriveni intervencionizam i ogromna izdvajanja države za obrambeni sektor. Vrli novi svijet u kojem se Tuskovi ekonomski liberali pokušavaju snaći ipak je zadržao neke elemente starih ideja i politika. Zbog toga uz nove politike koje Tuskovi liberali smatraju iznuđenima u novim geopolitičkim okolnostima (ali ih prigrljuju kako bi blokirali novi uspon desnice, spomenutog PiS-a), zadržavaju dio političkog naslijeđa tako što projektu deregulacije dodjeljuju središnje mjesto u svojim politikama. Pojednostavljeno, djelovanje vanjskih ograničenja nastoje kompenzirati povećanjem unutarnje efikasnosti.
Poljska – lider u deregulaciji
Tuskova vlada deklarirano želi biti europski lider u deregulaciji. Tusk je izjavio da ako želimo da se Europa učinkovito deregulira, Poljska mora početi od sebe. Izrazio je uvjerenje kako će se poljsko predsjedanje Unijom pamtiti kao povijesno zbog zamaha u deregulaciji. Također je izjavio kako svaka vlada i parlamentarna većina dodaje propise, a onda se ljudi probude i kažu da je dosta i da treba deregulirati.
Tuskov europski nerv potiče ga da poruku o deregulaciji diže na razinu EU (Poljaci su inače sebe počeli doživljavati kao silu u EU): Tusk je istaknuo kako je EU preuzela obvezu deregulacije i uputio joj apel da još odlučnije krene tim putem (takve se izjave sviđaju i Trumpu).
Povjerenje za operativno vođenje tima koji provodi projekt (pandan otpalog Elona Muska u Trumpovom SAD-u) dobio je poduzetnik, investitor i menadžer Rafał Brzoska (po uzoru na Trumpa: Brzoska je jedan od poljskih milijardera). No, političko predsjedanje timom deregulatora povjereno je Tuskovom bliskom političkom suradniku ministru Macieju Bereku. Ovaj utjecajni ministar koordinira lomljenje političkih otpora i osigurava političku razinu provedbe: svi ministri dobili su u zadatak preispitati mjere (de)regulacije u svojim ministarstvima. Berek je naglasio da su vlada i socijalni partneri razvili model suradnje kako bi se postigao javni interes, a to je učinkovito funkcioniranje države. Cijela je vlada tako uključena u pojednostavljenja propisa, a Brzoska je zadužen za tehniku i operacije. Važnu ulogu u reformi ima i Ministarstvo razvoja i tehnologije.
Reforme se temelje na preporukama radne skupine za deregulaciju. Tusk želi digitalizaciju, manje pravila, više slobode i želi afirmirati pretpostavku nevinosti poreznih obveznika u postupcima pred Poreznom upravom po istom principu kao što je svatko pred sudom nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Tako je donesen prvi paket deregulacije koji predstavlja važan signal poduzetnicima u smislu više slobode kako bi se poboljšalo stanje gospodarstva. Kao i obično u takvim inicijativama, najavljeno je da će najveće koristi od regulatorne reforme imati mikro i mali poduzetnici.
„Provjeravamo“
Reforma se bazira na otvorenom projektu SprawdzaMY (Provjeravamo) u kojem svatko može predložiti ideju i ukazati na regulatorne apsurde koji zahtijevaju promjenu. To je pristup koji je različit od DOGE-a gdje inicijative za rezove idu odozgo prema dolje. Poljski projekt je sličan Sturzeneggerovom pristupu u Argentini gdje se potiču deregulacijske inicijative odozdo prema gore. Provjeravamo koristi mišljenja stručnjaka, naprednu analizu podataka i druga inovativna rješenja (sjetimo se da je Sturzenegger u tu svrhu upogonio AI). Prijedloge za izmjene zakona procjenjuju neovisni timovi stručnjaka, ovisno o temi i sektoru. Potom se vrši procjena učinka na način da prijedlozi prolaze javnu raspravu i društvenu evaluaciju koja se provodi putem komentiranja, rasprava i online glasanja. Ovisno o rezultatima, vladi se odabrane inicijative koje su prošle filtere preporučuju za inicirianje zakonodavnog postupka. Nakon toga se provjerava provodi li vlada prijedloge tima za deregulaciju što znači da postoji stalan pritisak na ministre da budu proaktivni. Projekt predlaganja deregulacije koordinira Upravni odbor koji uključuje čelnike poslovnih, društvenih i sindikalnih organizacija. Popis zaprimljenih ideja možete pronaći ovdje.
Poljski primjer je načelno izvanredan u smislu političke arhitekture. Kao što je Velimir Šonje pokazao u tekstu o SAD-u i Argentini, neuspjeh tima Trump-Musk bio je neminovan zbog notornog demokratskog deficita, potpunog nedostatka šire ukorijenjenosti i potpore politikama deregulacije koje su odvojene od Kongresa pod pokroviteljstvom „svemoćnog“ predsjednika i usamljenog jahača Muska koji je mislio da može raditi što hoće. Neviđena politička improvizacija, nezamisliva i u zemljama s puno nižim demokratskim standardima. Milei je bio dovoljno mudar da svoj deregulacijski projekt pokrene nakon što je specifičnu okolnost (inflacijske) krize iskoristio za dobivanje eksplicitne podrške (peronističkog, dakle nenaklonjenog mu) parlamenta, a Tusk je kao ipak najiskusniji političar među spomenutima išao na stvaranje najšire moguće deregulacijske platforme odnosno koalicije s dubokim legitimitetom među uključenim dionicima. Milijarder Brzoska bio je ograničen s jasnim operativno-tehničkim mandatom u takvom političkom okviru. i zapravo je posve nebitno to što je čovjek milijarder, spominjemo to zbog paralele s Muskom, bilo je jedino bitno da je čovjek kompetentan menadžer koji je u stanju učinkovito upravljati kompleksnim procesom.
Zanimljivo je da je Tusk primjenjujući opisanu političko-organizacijsku arhitekturu proveo ideju koja je kao preporuka iskazana u Bijeloj knjizi 2024. Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj (FICC), ali ne zato što je čitao Bijelu knjigu, nego zato što su i Tusk i autori Bijele knjige inspirirani poznavanjem istih iskustava i najbolje prakse koja je detaljno opisana u dokumentima OECD-a iz kojih se može „ubrati“ najbolja praksa.
Pogledajmo brojke u Poljskoj (do sada): 202 od 259 zaprimljenih prijedloga deregulacije proslijeđeno je vladi koja je razmotrila njih 197, a za provedbu prihvatila 122 (62%). Radi se o paketu od oko 120 zakona koje se planira obraditi na prvoj sjednici Sejma (poljskog parlamenta) nakon predsjedničkih izbora (koji su održani 1. lipnja 2025). Tako je krajem svibnja spomenuti menadžer Rafał Brzoska završio svoju operativnu ulogu u timu za deregulaciju. Preostaje politička borba za usvajanje prijedloga. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li prema Tusku neprijateljski nastrojeni novi ultrakonzervativni predsjednik Karol Nawrocki blokirati ili propustiti ovu Tuskovu inicijativu.
Primjeri deregulacije
Primjeri deregulacije su (zanimljivo je usporediti s našim iskustvima od kojih su neka slična, u nekima smo i ispred Poljske, ali treba tražiti stvari koje mi još nemamo): skraćivanje maksimalnih perioda za provođenje inspekcija i zahtjevi za jasnija tumačenja, mišljenja i rješenja; digitalizacija i integracija podatkovnih sustava (interoperabilnost) javne uprave kako građani ne bi morali više puta na više mjesta davati podatke koje država već ima (poznato načelo „samo jednom“); izjednačavanje digitalne dokumentacije s papirnatom; digitalizacija pravosuđa i zemljišnih knjiga; digitalizacija odluka iz područja medicine rada; podnošenje online zahtjeva za prijevozne karte za osobe s poteškoćama u kretanju; online rezerviranje i otkazivanje termina liječničkog pregleda uz tekstualne poruke kao podsjetnike na posjet uz mogućnost otkazivanja također putem tekstualne poruke; uvođenje pretpostavke o nevinosti poreznog obveznika – zaštita od neutemeljenih poreznih tužbi i rješenja; uvođenje nacionalnog sustava e-računa uz prateći model ubrzane naplate neplaćenih računa tako da slučaj ide izravno izvršitelju umjesto sudu (rasterećenje pravosuđa); uvode se nekažnjavanje nenamjernih pogrešaka, jasnija i ujednačenija tumačenja poreznih propisa, paket digitalizacije s novim uslugama u sustavu mObywatel kao što su e-potpis, chatbot, mFirma i e-ID); automatski će se rješavati predmeti u korist podnositelja zahtjeva ako institucija ne odgovori u roku (princip šutnje administracije); uvodi se oslobođenje od PDV-a za mikro poduzeća s godišnjim prihodom do 350 000 PLN (oko 83 000 eura, kod nas je 60 000) uz skraćivanje roka zastare poreznih obveza. Uvodi se elektronički ugovor o leasingu; pojednostavljenje administrativnih postupaka; uvodi se načelo jednostupanjskog postupka u upravnim postupcima zbog bržeg dobivanja konačnih odluka; podiže se granica energetskih instalacija za vlastite potrebe na 500 kW zbog većih mogućnosti ulaganja u obnovljive izvore energije; uvode se jasniji i jednostavniji računi za struju; uvodi se certificiranje tvrtki koje sudjeluju u javnim natječajima u području obrane i poboljšanje učinkovitosti u organizaciji redova čekanja u zdravstvenim ustanovama. Nadalje, poduzetnici će se klasificirati prema kategoriji rizika: uvode se različiti inspekcijski postupci ovisno o kategoriji rizika dodijeljenoj svakom poduzetniku (risk-based inspections); omogućava se da tijela kontaktiraju poduzetnika radi dobronamjernog ispravka prije pokretanja postupka, a određene će se kazne moći otpisati po službenoj dužnosti. Uvodi se mogućnost izdavanja tzv. hibridnih odluka na način da dio dokumentacije bude u papirnatom obliku, a dio elektronički. Uvodi se šestomjesečna odgoda primjene propisa koji uvode nove obveze za poduzetnike, a svako novo opterećenje morat će se kompenzirati uklanjanjem drugog po pravilu „jedan unutra, jedan van“. Razvit će se obvezne ex post procjene učinaka (evaluacije) svih gospodarskih propisa na način da će se isti preispitivati nakon najviše 24 mjeseca. Planira se digitalizacija postupaka sklapanja ugovora o radu i postupaka pred nacionalnim tijelom za žalbe osim onih vezanih uz javnu nabavu.
Usporedba s Hrvatskom
Mjere deregulacije nove poljske vlade trebalo bi detaljno usporediti s hrvatskim mjerama kroz administrativna rasterećenja i liberalizaciju tržišta usluga, dijelom i na osnovi OECD-ovog pristupa tržišnoj deregulaciji.
U odnosu na prvi paket poljske vlade, Hrvatska je provela reformu inspekcija koja se može usporediti s poljskim slučajem. Međutim, pitanje je u kojoj mjeri u našim inspekcijskim službama postoje inspekcije bazirane na rizicima nadziranih subjekata. Hrvatska nema šestomjesečnu odgodu primjene propisa s novim obvezama za poduzetnike. Načelo dostave podataka građana „samo jednom“ uvedeno je već kroz više zakona, a provjere po službenoj dužnosti ako podaci postoje u evidencijama i kod nas se provode u sve više slučajeva (dok u nizu slučajeva i dalje postoji birokratska inercija unatoč zakonskom okviru), no veliko je pitanje koliko se “samo jednom” univerzalno primjenjuje budući da građani kontaktiraju s lokalnom upravom i samoupravom, državnim poduzećima s javnim ovlastima, agencijama i sl. Načelo šutnje administracije postoji samo u nekim slučajevima, kao primjerice kod Zakona o gradnji. Nastavno na ranija rasterećenja poreznih obveza i opterećenja, Hrvatska već provodi projekt Fiskalizacija 2.0. i e-Račun (svi računi idu u digitalnoj formi od 1.1.2026.). Digitalizacija se u Hrvatskoj nastavlja dodavanjem niza e-usluga, a počela se uvoditi i interoperabilnost podataka koja se primjerice može vidjeti kod pokretanja poslovanja na jednom mjestu. Već postoje sustavi za e-potpis, chatbot (npr. kod ePorezne), e-Osobnu te digitalizaciju pravosuđa (e-Komunikacija) i zemljišnih knjiga kojima se lako pristupa kroz e-građani.
Bila bi potrebna detaljnija analiza za zaključak tko je bolji odnosno lošiji u ovim inicijativama – Hrvatska ili Poljska. U svakom slučaju, bilo bi jako zanimljivo detaljno se uspoređivati s državom koja nam je bliska, važna, deklarira se kao predvodnik EU u deregulaciji (premda, budimo realni, Poljaci se ne mogu mjeriti s Nizozemcima, Dancima i ostalim ne samo europskim nego i globalnim predvodnicima administrativne efikasnosti), ali po dostignutom stupnju razvoja više nije tako daleko ispred nas (sjetite se: 79% Poljska vs. 77% Hrvatska od prosjeka EU u 2024. godini).
Ipak, politički koncepti, ideje i postavke važniji su od detalja jer detalji proizlaze iz učinkovitosti ili neučinkovitosti koja kreće s najviše političke razine. Stoga je za nas najzanimljivije kako je Tusk postavio širi politički okvir za provedbu i vjerojatan uspjeh ovog projekta. Hrvatska Vlada nema tako široko postavljen politički okvir koji smo ranije u tekstu označili kao izvanrednu političku arhitekturu projekta deregulacije koja osigurava široku potporu dionika i demokratsku ukorijenjenost projekta, što je sušta suprotnost u odnosu na Trumpov pristup u SAD-u.
Poljska očekivanja od EU i Omnibus paketi
Poljska očekuje i sječu europskih propisa. Taj je proces već pokrenut od strane Europske komisije kroz njezin Omnibus paket pojednostavljenja propisa. U svibnju 2025. predstavljen je Omnibus IV i tom prilikom je Valdis Dombrovskis, povjerenik za gospodarstvo, produktivnost, provedbu i pojednostavljenje propisa, istaknuo kako će paket smanjiti troškove poslovanja u Europskoj uniji za 400 milijuna eura povrh ušteda više od 8 milijardi eura na temelju paketa koji su prošli ranije ove godine.
Omnibus I i II paketi pojednostavili su pravila izvještavanja o održivosti i dubinskim analizama donoseći oko 6,3 milijarde eura godišnjeg administrativnog rasterećenja. Omnibus III paket donio je pojednostavljenje Zajedničke poljoprivredne politike uz procijenjene uštede oko 1,58 milijardi eura godišnje za poljoprivrednike i 210 milijuna eura za nacionalne administracije. Sljedeći Omnibus paket, okvirno planiran do kraja ovoga mjeseca, usredotočit će se na obranu. Time se podržava cilj Komisije da do kraja mandata smanji ukupne administrativne troškove za 25% odnosno za 35% za mala i srednja poduzeća.
Europska komisija je identificirala novu kategoriju tvrtki, male i srednje kompanije (SMC), tj. tvrtke s manje od 750 zaposlenika i do 150 milijuna eura godišnjeg prihoda ili do 129 milijuna eura ukupne imovine. Ove tvrtke srednje tržišne kapitalizacije kojih je gotovo 38 000 u EU-u, imati će pristup postojećim pogodnostima za mala i srednja poduzeća prema postojećoj definiciji kao što su izuzeća od GDPR obveza i pojednostavljena pravila koja olakšavaju i smanjuju troškove uvrštavanja dionica na burzu. Uvodi se i izuzeće od registracije fluoriranih stakleničkih plinova: oko 10 000 tvrtki u EU više se neće morati registrirati na EU portalu za F-pline. Također, poduzeća i organizacije iz ove nove kategorije morat će voditi GDPR evidenciju samo kada je obrada osobnih podataka „visokorizična“. Izjave o sukladnosti proizvoda i upute za uporabu neće se morati dostavljati na papiru. A kako bi se pomoglo industriji baterija da se nosi s izazovima nabave sirovina u neizvjesnim vremenima, tvrtkama se daje više vremena za pripremu za nova pravila dubinske analize pomicanjem roka za usklađivanje s 2025. na 2027. godinu, dok će smjernice za dubinsku zelenu analizu biti objavljene godinu dana prije stupanja na snagu propisa.
Zaključak: šira slika
Svijet i EU zahvaćeni su probuđenim valom deregulacije koji je zasad još uvijek samo valić. U EU je pokrenut Draghijevim izvješćem o konkurentnosti iz rujna prošle godine.
Praćenjem dosadašnjeg razvoja događaja potvrđuju se neka otprije poznata načela dobre prakse koja polaze od toga da političke i organizacijske improvizacije ne traju dugo i ne daju trajne rezultate. Osim dobre organizacije, menadžerskog pristupa operacijama, digitalizacije, korištenja AI, ključ leži u političkim postavkama projekata deregulacije. Bez široke potpore, duboke demokratske ukorijenjenosti, nadzora i političke volje koja se reflektira kroz organizaciju projekta signalizirajući najviši politički prioriet, nema uspjeha.
Poljska vlada je ambiciozno krenula. To joj nije prvi put i u tome nije jedina u Europskoj uniji. Konačan rezultat zavisit će o konkretnim mjerama u nastavku, kako se ne bi sve svelo na kampanju koja je dosad napravljena pod operativnom koordinacijom očito sposobnog menadžera Brzoske koji, kao i Musk, odlazi, jer prije svega treba upravljati svojim ogromnim kapitalom što je više nego “full time job”.
Otvoreno je pitanje hoće li uštede i povećanja efikasnosti iz ovog projekta biti dovoljni za kompenzaciju ne odveć povoljnog šireg ekonomsko-političkog okvira. Taj okvir je u Poljskoj opterećen velikom fiskalnom ekspanzijom, izdacima za obranu i novim oblicima državnog intervencionizma – ekonomskog nacionalizma. Poljska se kreće oko 80% (točnije: malo ispod toga praga) prosječnog realnog dohotka po stanovniku EU. Povijest pokazuje da je 80 magičan broj – u njemu se krije razvojna zamka. Grčka je svojedobno preskočila 80% europskog prosjeka (prije krize 2008./09.), ali se brzo vratila ispod. Estonija je svojedobno preskočila prag i izgledalo je da je izbjegla zamku (prije ruske agresije na Ukrajinu), ali su ju nepovoljne okolnosti i šok cijena energenata vratili natrag (Estonija je kao i Poljska na 79%). Portugal se desetljećima „vrti“ oko 80% i primjer je snage djelovanja razvojne zamke. Rumunjska je također prišla pragu od 80% ali je stala (i njezini izgledi trenutno nisu dobri iako 79% uopće nije loše, ali je ugroženo). Češka i Slovenija su veći dio svoje povijesti iznad 80%, pa svjedoče o mogućnosti da se dugo boravi blizu europskog prosjeka bez opasnosti pada natrag (obje su na 91% i pitanje je tko će prvi u lov za Italijom koja je na 98%). Jedina zemlja koja je zadnjih desetljeća uvjerljivo i trajno izbjegla zamku 80% probivši je i poletjevši dalje je Irska. Na istoku je najzanimljivija Litva koja je taj prag prešla 2018. i održava se čvrsto iznad, na 87%, posve blizu Češke i Slovenije. Dakle, Poljskoj i Hrvatskoj (kao i Rumunjskoj (79%), Mađarskoj (kao i mi: 77%) i Slovačkoj (75%)) zajedničko je to što smo (možda) uhvaćeni u zamku 80%. Za izlazak iz nje nije dovoljna samo deregulacija. No, deregulacija i poticajni okvir za ulaganja važne su kockice velikog mozaika koji u dugom roku određuje razvojne mogućnosti zemlje.