Vjerujem kako nije potrebno naširoko objašnjavati koliko nas pesimizam okružuje i koči. S jedne strane to je prirodno i dobro. Pesimizam je prirodna protuteža pretjeranom optimizmu koji može završiti jednako loše, ako ne i lošije kao i pretjerani pesimizam. Britansko-američki filozof Roger Scruton veličao je pesimizam. Njegova knjiga On the Uses of Pesimism nosi podnaslov Danger of False Hope koji puno govori sam za sebe. Scruton je isticao kako istražuje pesimizam kao način uspostave ravnoteže i mudrosti.
Ovdje je ipak riječ o drugačijoj uporabi pesimizma: o pretjeranom pesimizmu potaknutom pretvaranjem glavnih medija u neuravnotežene izloge plitke zabave i crne kronike, o paralizi mišljenja strahom koji je u manjoj mjeri potaknut dobrodošlim oprezom, a u većoj mjeri ludošću i interesima, kao i o pretjeranom pesimizmu kao instrumentu utjecaja koji odlazi predaleko, sve do stjecanja popularnosti i manipulacije najavama katastrofa historijskih ramzjera, bez obzira je li riječ o pandemijama, klimatskim promjenama ili nejednakostima u društvu.
Gospodarstvo i pesimizam
U tom kolopletu fundamentalnih civilizacijskih pitanja ekonomske se teme naizgled ne doimaju važne. Doduše, one se percipiraju kao važne u dugom roku. Na primjer, jasno je da odnos između Amerike i Kine kroz koji se preoblikuje geopolitika svijeta u 21. stoljeću u značajnoj mjeri zavisi o gospodarskim snagama i odnosima. Jasno je i koliko je važno povećava li se siromaštvo u svijetu i u pojedinim zemljama, ili se smanjuje. Međutim, pitanja kratkoga roka, koja su ključna za našu svakodnevicu, ne zaslužuju ni približnu pažnju u usporedbi s najavama kolapsa koji „tek što nije“.
Moguće je da u vremenskome smislu postoje dva odvojena svijeta. Ovaj, u kojemu smo uronjeni bez dovoljno vremena za previše optimizma ili previše pesimizma, jer nas svakodnevni zadaci vuku prema dolje, u pragmu posvećenosti poslu, obitelji i sitnim životnim užicima, i onaj drugi svijet dugoročnih promišljanja u vrijeme dokolice, kada neki ljudi aktiviraju impuls selekcije negativnih informacija i povjeruju u (ili propovijedaju) skori kraj. Pandemija je ojačala taj drugi svijet, dok prvi nekako uspijeva preživjeti.
Povremeno se ta dva svijeta ipak dotaknu; tada nastanu ekonomske interpretacije poput onih američkog ekonomista Nouriela Roubinija (popularnog Dr. Dooma) kojima sam se bavio u prva dva teksta (linkovi su u dnu ovog teksta). U njima se ne najavljuje kraj civilizacije, ali ipak – na radaru je gospodarska recesija.
Takve gospodarske najave dijele dvije zajedničke niti s ranije spomenutim najavama kastrofa – ponavljaju ih stalno, iz godine u godinu, čekajući trenutak u kojem će prognostički pogodak izbrisati sjećanje na niz ranijih promašaja; da bi se to dogodilo, vremenski okvir prognoza mora ostati neodređen – dovoljno je reći da će se nevolja desiti jednom u budućnosti (uistinu, tko pametan može tvrditi da neće?)..
Razlika između pasivnog (pesimističnog) pristupa gotovo svakodnevnom proživljavanju moguće katastrofe, naspram razumnog sagledavanja dobrih i loših informacija leži u tome što oni koji samouvjereno najavljuju nude izvjesnost, ili barem visoku vjerojatnost nekoga ishoda. Nasuprot tome, skromniji korisnici informacija marljivo preteražuju prostore rizika i vjerojatnosti u nadi da će pronaći neki argument na kojem će učvrstiti racionalno uvjerenje u neki scenarij budućega razvoja čija je vjerojanost u jednu ili drugu stranu veća od 50:50 koliko dobijemo nasumičnim bacanjem novčića.
Zbog takvog pogleda na svijet, na Labu ćete rijeđe naići na najave i prognoze; češće iritiram čitatelje uvjetnim tvrdnjama (npr. ako država ne poduzme reforme, nastavit ćemo stagnirati relativno u odnosu na druge europske zemlje, ili ako ovo, onda ono …). Time nastojim komunicirati mjeru vlastita neznanja odnosno nesigurnosti. Primijetio sam da to iritira dio čitatelja koji su navikli na samouvjerenu galamu. Ipak, valja priznati, ova godina je bila iznimka: od samoga početka pisao sam i govorio o snažnom gospodarskom oporavku (snažnijem od prošlogodišnjih očekivanja), a na Labu ste mogli pratiti i tekstove drugih autora koji su dijelili slična očekivanja.
Događaji koji su uslijedili u proteklih osam mjeseci nisu samo potvrdili spomenute najave, već su pokazali da će oporavak biti brži od najsmjelijih očekivanja, te će se preliti i na sljedeću godinu.
Očekivanja za Hrvatsku: fokus na izvoz
O ovogodišnjem turizmu sve je već rečeno (Brkljača na Labu prošli tjedan). Poznato je i da podaci o osobnoj potrošnji i graditeljstvu obaraju rekorde (potonje znači da se investicije snažno bude). No, slika o tome gdje je nestao pesimizam neće biti potpuna ako zaboravimo na međunarodnu razmjenu.
Robni izvoz je u prvih šest mjeseci u kunama bio za 26,3% veći nego u istom razdoblju prošle godine. Nemojte misliti da je tako visoka stopa rasta „normalna“ jer smo u prvoj polovici prošle godine upali u rupu izazvanu lockdownom pa sada izlazimo iz nje; robni izvoz je u istom razdoblju prošle godine pao za svega 7,2% u odnosu na prvu polovicu 2019. To znači da smo sada s izvozom daleko iznad razine iz 2019.!
Stopa rasta izvoza će do kraja godine značajno pasti, jer je u drugoj polovici 2020. uslijedio rast robnoga izvoza, ali i ta će godišnja stopa rasta robnog izvoza biti mnogo veća od stope rasta BDP-a za ovu godinu koja se očekuje između 5,5% i 7%. Očekivanja se podižu iz mjeseca u mjesec, a zadnja HNB-ova su najoptimističnija od svih i najavljuju rast realnog BDP-a po stopi od 6,8%.
Time će se nastaviti povećanje izvozne orijentacije hrvatskoga gospodarstva. Naš kronično slab omjer robnog izvoza i BDP-a povećao se sa svega 18% 2010. na 24% 2019., a ove će godine prema mojim proračunima iznositi barem 26%, te će nastaviti i dalje rasti.
Radi se o dugotrajnom, strukturnom procesu koji znači tri stvari. Prvo, Hrvatska u relativnom smislu sve manje ovisi o turizmu; turizam u smislu udjela u BDP-u ne raste toliko brzo; štoviše, stagnira, ponajviše zbog pandemije, iako u apsolutnom smislu turizam također raste u dugom roku, i to je, naravno, dobro. Drugo, sve veća izvozna orijentacija niza poduzetnika znači njihovu sve manju ovisnost o domaćem državnom sektoru, što mijenja političko-ekonomske odnose u zemlji i slabi moć administracije te ju izlaže snažnijim pritiscima za poboljšanje poslovne i investicijske klime. Treće, spomenuta strukturna promjena događa se jednim dijelom spontano (zbog toga se proces razvija polako), ali iza tih procesa stoje ohrabrujuća objašnjenja: novi poduzetnici i nove poduzetničke ideje starih poduzetnika, izravna strana ulaganja (dublja međunarodna integracija), korištenje novih prigoda u međunarodnoj razmjeni; sve je to strukturno potaknuto članstvom Hrvatske u EU.
Što s uvozom i EU fondovima?
Međutim, u Hrvatskoj je veoma raširen merkantilistički (arhaičan, srednjovjekovni) pogled na svijet prema kojemu se gospodarski „uspjeh“ mjeri viškom ukupnoga izvoza nad uvozom. Stoga se, bez obzira na kretanja izvoza, nad gotovo svakim uvozom, osobito onoga što i sami proizvodimo, zdvaja u moralnoj panici. Neki će opet povikati: ali uvoz raste po stopi od 18%, a osnovica je mnogo veća nego kod izvoza, što znači da se naša trgovačka bilanca uopće ne poboljšava!
Tehnički odgovor glasi: uvoz je u prvoj polovici prošle godine pao više od izvoza, za 13%, tako da ovih 18% tek vraća uvoz malo iznad razine iz prve polovice 2019. (sve u nominalnim iznosima – relano može biti malo drugačije). No, još je važnije ponuditi suštinski odgovor koji će pokazati koliko je merkantilistički pogled na svijet apsurdan: što mislite, bi li Hrvatska bila bogatija da izvozi 10, a uvozi roba za 20 milijardi eura, ili da izvozi 50, a uvozi 70 milijardi eura? „Hrvatska 10-20“ ima dvostruko manji trgovački deficit od „Hrvatske 50-70“, no u drugoj Hrvatskoj ljudi žive i rade neusporedivo bolje. Tu činjenicu treba stalno imati na umu jer, između ostaloga, čeka nas i boom uvoza – Hrvatska je malo i otvoreno gospodarstvo koje u dobroj mjeri zavisi o međunarodnom okružju. Merkantilistički dušebrižnici ponovo će zaslužiti svoj prostor u javnosti i treba preventivno pokazivati koliko su u krivu.
S obzirom na to da smo malo i otvoreno gospodarstvo, izloženi smo rizicima recesije u okružju. Zbog toga smo neizbježno „uvezli“ krizu 2008./09. koja je bila pojačana unutarnjim naslijeđenim slabostima. Sljedeća recesija će prije ili kasnije doći (alarmisti poput Dr. Dooma prije ili kasnije budu u pravu), pa se postavljaju pitanja kada bi ona mogla doći, i može li se ponoviti scenarij iz 2008./09. kada su unutarnje slabosti (zaduženost, neefikasna država, relativno autarkično i neinovativno gospodarstvo, loša ekonomska politika koja je dizala porezna opterećenja) recesiju pretvorile u dugotrajnu ekonomsku depresiju koja je trajala šest godina, od 2009. do 2014.?
Hrvatska je danas iz spomenutih razloga mnogo otpornija na krize unatoč naraslom javnom dugu zbog pandemije. Štoviše, pred Hrvatskom je prigoda da u kratkom vremenskom roku do početka 2023. cementira otpornost kroz značajno smanjenje omjera javnog duga i BDP-a i uvođenje eura. Uz nastavak opisanih strukturnih promjena i sve bolje korištenje nepovratnih EU sredstava, u 2023. godinu mogli bismo ući gospodarski osnaženi i mnogo spremniji da prebrodimo sljedeću recesiju, bez obzira na to kada će ona nastupiti.
Prema tome, ništa se neće događati samo od sebe; puno toga moramo učiniti sami, ali kratkoročni izgledi su zapravo sjajni. Ako vas riječ sjajni iritira jer ste navikli na pesimizam i novinske naslove koji najavljuju propast, te optimizam vam je odbojan i vjerujete da su Dr. Doomovi u pravu, onda molim imajte na umu da riječ „sjajni“ ne znači da je uspjeh zajamčen, nego da su nam se sada karte posložile bolje nego ikada od Domovinskog rata naovamo. Ništa nije izvjesno, a ponajmanje je izvjestan uspjeh; riječ je o prigodi na čije će iskorištavanje između ostaloga utjecati i prevladavajuća uvjerenja, osjećaji i pogledi na svijet. Drugim riječima: odaberite stranu.
Zar rizici uistinu ne postoje?
Unatoč optimizmu u kratkom roku, postoje i kratkoročni i dugoročni rizici. Neki od njih će se prije ili kasnije materijalizirati, pa s visokim stupnjem sigurnosti možemo predvidjeti da će Hrvatska u toku ovoga desetljeća proći kroz najmanje još jednu recesiju. Kako pandemija još traje, a njezine političke reperkusije još uvijek nije moguće u potpunosti sagledati, mislim da su kratkoročni rizici trenutno puno važniji od onih dugoročnih, Dr. Doomovih.
Kratkoročno gledano, jesen i zima pred nama donijet će nove zbrke i borbe u vezi mjera protiv virusa. U ovom tekstu iz siječnja objasnio sam kako su različite zemlje odabrale različite strategije borbe protiv virusa i kako kombinacija oštrih, ali neefikasnih mjera (npr. na istoku EU) i potpunog oslonca na cijepljenje otvara nove rizike ako cijepivo ne pruži idealnu zaštitu. Širenje delta soja u zemljama gdje je populacija procijepljena kao u Izraelu i UK ovoga ljeta pokazalo je da cjepivo ne štiti dobro od zaraze. I dalje vrijedi zaključak da jako dobro štititi od težih posljedica. Međutim, taj će se zaključak tek u narednim mjesecima naći na pravome testu. Za sada se u jednadžbi mortaliteta nalaze i sezonski čimbenici koji će uskoro početi slabije djelovati. Stoga nakon ljetnog opuštanja ulazimo u razdoblje opreza. Oprez će nagnati neke vlade na preventivno zaoštravanje mjera, što je moguće već od rujna kada će se podaci o zaraženima vjerojatno dodatno pogoršati širom EU. Stoga ne možemo isključiti rani smiraj turističke sezone. No kako već možemo tvrditi da je kolovoz sjajan turistički mjesec, veće ekonomske nevolje iz toga neće proizaći. A kada je riječ o gospodarskoj aktivnosti sljedeće jeseni i zime, možemo se pouzdati u to da si niti jedna europska zemlja nakon kampanje cijepljenja neće „priuštiti“ radikalne mjere koje bi mogle izazvati recesiju (jer čemu je onda služilo cijepljenje, pitat će se ljudi). I ekonomske politike neće se mijenjati dok opasnost od covida uvjerljivije ne mine. Doda li se tomu činjenica da velik broj eksperata ne očekuje pojavu mnogo opasnijih sojeva virusa, eventualni problemi bit će vjerojatno ograničeni i vrlo kratkoročni, bez značajnijeg utjecaja na glavni scenarij oporavka u srednjem roku. Osim toga, saznanja o covidu i liječenju napreduju svakodnevno, te je razumno očekivati niži sezonski mortalitet nego u istom razdoblju prošle godine u kasnu jesen i zimu. No, isto tako treba očekivati da ćemo ove jeseni proći kroz još jednu fazu kulturnog i političkog „rata“, zasnovanog na optužbama da se izbjegavanjem radikalnog lockdowna, ili protivljenjem “sanitarnim propusnicama” francuskoga tipa, „ubijaju starci“. Još jednom će se činiti kao da svijet nema budućnosti.
Podignemo li pogled prema dugom roku, i dalje je presudno pitanje naših sposobnosti za dugoročni gospodarski razvoj. Unatoč pozitivnom tonu ovoga teksta, u Hrvatskoj se premalo toga promijenilo u strukturalnom smislu: snaga djelovanja poreznih i neporeznih opterećenja, neefikasna administracija, korupcija, nedovoljno inovativno gospodarstvo, starenje stanovništva i neatraktivnost Hrvatske za domaće i međunarodne talente i investitore u poslovanje, sve to i dalje ograničava brži gospodarski rast. U tom smislu, EU fondovi su dvojaka prilika: prvo, ako u narednih nekoliko godina dođe do krize u EU, pojačano povlačenje sredstava ublažit će učinke uvoza recesije; drugo, pametno uložena EU sredstva mogu biti katalizator bržeg rasta produktivnosti. Studije mladih HNB-ovih ekonomista pokazale su da se pozitivni učinci na produktivnost mogu već i statistički dokazati. S druge strane, EU fondovi mogu predstavljati i opasnost: pod vodopadom tuđeg novca, ako se ne ulaže razborito, gospodarstvo može atrofirati na sličan način kao što tijelo zadovoljno unosom viška hrane i alkohola stvara naviku na još, puni se šećerima i zapravo dugoročno propada.
Prema tome, rizici nikada ne nestaju. Uvijek su tu. Ako se izgube iz vida, obično udare još većom snagom. Ipak, konstelacija je takva će Dr. Doom vjerojatno morati pričekati još neko vrijeme da bi mogao biti slavljen jer je „opet bio u pravu“.
Linkovi na prethodne tekstove iz ljetne serije Gdje je nestao pesimizam: