Iduću srijedu 2. travnja Trumpova administracija objavit će recipročne carine za glavne trgovačke partnere čime će još uvijek potencijalni opći trgovački rat ući u novu fazu pregovora na temelju jasnijeg iskaza američkih namjera.
Pregovori o carinama
Podsjetimo, Amerikanci su do sada odbijali bilo kakve pregovore o carinama. Osim s Kanadom i Meksikom kod kojih su predložene carine postavljene kao dio širih pitanja osiguravanja kopnenih granica SAD-a. U tim kvazi-pregovorima (bolje je reći: prepucavanju) pokazala se određena fleksibilnost, što se najbolje vidjelo od 4. do 6. ožujka kada je Trump prvo proglasio opću carinsku stopu od 25% na sav uvoz iz te dvije zemlje, a zatim uveo brojna izuzeća uključujući i ona na proizvode koji sadrže minimum američkih sadržaja inputa kako bi smanjio štetu zbog carina za SAD. Tada je i Kanada zastala s najavljenim carinskim revanšizmom i odlučilo se čekati famozni 2. travnja kada će sve biti postavljeno na jasniju platformu za pregovore.
I EU je pokušala djelovati preventivno kada je signalizirala spremnost da smanji svoje carine na uvoz automobila iz SAD-a. Ambiciozno je poslala člana Komisije zaduženog za trgovinu i ekonomsku sigurnost Maroša Šefčoviča u Washington, no on se vratio praznih ruku s porukom da Amerikanci još nisu spremni za pregovore. Kao što ćemo vidjeti, Amerikanci možda uopće neće biti zainteresirani za pregovore s Komisijom.
Jedini carinski rat koji je započeo u punom obujmu je onaj s Kinom za koju vrijede nove Trumpove carine od 10% + 20%, na što je Kina odgovorila. U nešto manjem obujmu započeo je carinski rat s EU. Nakon što je SAD uveo carine od 20% na proizvode od čelika i aluminija (za sav uvoz bez obzira na porijeklo), EU je – procijenivši da će ove carine obuhvatiti oko 28 milijardi dolara vrijednosti uvoza SAD-a iz EU – sastavila listu izvoznih proizvoda SAD-a koje EU uvozi na koje će odgovoriti istom mjerom. Međutim, nakon što je SAD zaprijetio odmazdom po stopi od 200% na alkoholna pića (direktno ciljajući Francusku, Italiju i Irsku), EU je primjenu većeg dijela svojih revanš-carina stavila na čekanje do sredine travnja kada će vidjeti s čime će to Amerikanci izaći 2. travnja.
Predsjenica Izvršnog odbora ECB-a Christine Lagade je u prošlotjednom govoru pred Europskim parlamentom procijenila da će američke carine na uvoz europske robe usporiti rast BDP-a EU za 0,3 postotnih boda, no europski carinski revanšizam mogao bi usporavanje uvećati do 0,5 postotnih bodova. Iako je naglasila nisku pouzdanih ovih procjena, boljih od njih nemamo, pa je pitanje hoće li poruka Lagarde ohladiti usijane glave kojih ne nedostaje, i koji bi najradije ratovali s Amerikom.
U prikazu lika i djela američkog državnog tajnika za trgovinu Howarda Lutnicka opisao sam kako ni samom Lutnicku još 10. ožujka nije bila jasna dinamika kojom će se odvijati stvari nakon 2. travnja. Niti danas nije jasno koje će (recipročne) carine stupiti na snagu odmah, a koje s vremenskom odgodom, te kojom će se dinamikom i prema kojim pravilima odvijati pregovori o carinama. Moguće je da o tome ni Trumpova administracija još nije donijela odluku jer će se odluke donositi u hodu.
To bi bilo posve u skladu s političkim stilom koji smo do sada vidjeli, a to je stil u kojem se ostavlja širok prostor diskrecije bez obećanja unaprijed, a sve radi maksimalizacije učinaka samih pregovora. Time se održava neizvjesnost kroz stvaranje osjećaja kaosa, no to nije neočekivano budući da nova administracija tek 20. travnja puni 90 dana u Bijeloj kući, što je već respektabilno razdoblje u kojem bi se očekivalo da su pohvatali konce. Prema tome, osjećaj kaosa jednim dijelom nije dio velike strategije nego je plod vremena koje je svakoj novoj vlasti potrebno da bi počela normalno raditi svoj posao. Vrijedi za Ameriku kao i za svaku drugu zemlju.
Trump je u ponedjeljak u svom duhovitom stilu kazao da će 2. travanja biti Dan oslobođenja Amerike, ali je i dodao da će pristup biti pragmatičan i da će obuhvatiti samo 15 najvećih trgovačkih partnera s kojima SAD ima najveće deficite. Tržišta su ovo protumačila kao naznaku ulaska u mirniju fazu, pa su burzovni indeksi nakon stabilizacije prošloga tjedna ušli u kratku fazu oporavka. To, naravno, ne isključuje da će Trump za tjedan ili dva ponovo iznenaditi.
U svakom slučaju, do kraja idućeg tjedna znat ćemo puno više nego što znamo danas, iako i danas već znamo da će se samo neke države članice EU naći na listi za carine i eventualne pregovore. To će biti veliki, ali ne nužno i nepremostiv izazov za nacionalne Vlade i Europsku komisiju budući da je carinska politika na jedinstvenom tržištu EU – zajednička. A opet, EU politika nije ništa drugo do politika mukotrpnih nacionalnih kompromisa u kojima se nacionalni interesi nastoje maksimalno uvažiti, ali i pomiriti.
Evo kako to izgleda po državama: slika koja prikazuje udjele izvoza u SAD u BDP-u pojedinih država članica dobro aproksimira i trgovačke deficite SAD-a, pri čemu stupce treba korigirati za veličinu gospodarstva. Tako će se na američkoj top 15 listi vjerojatno naći samo Irska, Njemačka, Italija i Francuska (tu je i Švicarska koja nije u EU). Hrvatska je daleko ispod američkih radara budući da smo mali, ali i vrlo malo izvozimo u SAD (oko 800 milijuna eura ili oko 1% hrvatskog BDP-a), dok uvozimo 781 milijun. Za tu razliku od dvadesetak milijuna, skoro ništa, lako ćemo se dogovoriti. Naši političari bi mogli pisati Trumpu da smo primjer idealnog trgovačkog partnera s kojim su odnosi robne razmjene skoro savršeno balansirani.
Izvor: Eurostat, izračun autora
Irska će biti u posebno teškoj situaciji jer američke farmaceutske kompanije imaju proizvodne pogone u Irskoj odakle izvoze u SAD, dok američke IT kompanije koriste Irsku kao poreznu oazu što naročito iritira Trumpovu administraciju ali i same kompanije koje povremeno uplaćuju porezne kazne u irski državni proračun koji je zbog toga u debelom suficitu. Irski premijer Martin već se susreo s Trumpom, ali bez velikog uspjeha, osim što je uz osmjeh na licu morao čuti što ga ide („Irska krade američke kompanije“). Trump će ipak morati sjesti s Ircima jer su Amerikanci irskog porijekla važna biračka baza.
Svakako najzanimljiviji bit će pregovori s Njemačkom zbog posrnule autoindustrije kojoj je Amerika važno tržište, ali i zbog relativno velikih 4% njemačkog BDP-a koji zavisi o izvozu u SAD. Iako si je Njemačka relaksacijom fiskalne kočnice otvorila odstupnicu budući da će svaki vanjski šok zbog pada izvoza u SAD moći amortizirati povećanom domaćom (državnom) potrošnjom, Njemačkoj će biti teško i zbog drugih visokotehnoloških sektora koji izvoze u SAD (strojogradnja) i zbog straha da kompanije doista ne presele proizvodnju u SAD. Iz Thyssena su već rekli da ne mare puno za carine jer imaju proizvodnju u SAD-u koju namjeravaju širiti.
Fiskalna politika
Poznata je uzrečica da je američka vanjska politika preslika unutarnje. Kako je fiskalna politika nakon Bidenove fiskalne ekspanzije bez presedana najvažnija američka unutarnja politika, moramo zabilježiti dvije važne informacije na tom planu.
Već sam nekoliko puta na Labu objašnjavao da carine nisu samo instrument trgovačke politike. U najvećoj svjetskoj ekonomiji sa jedinim od najvećih fiskalnih deficita na svijetu koji se oteo kontroli, povećanje prihoda od carina je način da se napuni proračun. Prošlu nedjelju mogli ste pročitati tekst u kojem sam objasnio kako je glavni Trumpov ekonomski savjetnik Stephen Miran zamislio „usku stazu“ duž koje carine pune proračun, ali ne izazivaju inflaciju nego potiču investicije. U međuvremenu sam naišao na ovaj novi intervju sa živopisnim državnim tajnikom za trgovinu Howardom Lutnickom koji tumači kako je Trumpov tabor prije izbora zamislio rješenje fiskalnog deficita koji u Americi iznosi (ostatku svijeta nezamislivih) 2 bilijuna (2 000 milijardi) dolara: „Elon će srezati bilijun rashoda, a ja ću carinama osigurati dodatnih bilijun prihoda državi!“ (uskličnik nije slučajno na kraju Lutnickovih rečenica). U skladu s time, Trump je u prvom nastupu pred Kongresom potkraj veljače obećao uravnotežen proračun.
Za razliku od Trumpa i Lutnicka, državni tajnik za financije Scott Bessent je prokleto analitičan, zakopčan do razine dosade i uravnotežen čovjek. Već je govorio o tome da je Američka realnost deficit od 3% BDP-a, a u najnovijem intervjuu bio je još konkretniji: deficit između 3 i 3,5% BDP-a do – 2028. Zar državni tajnik u svojim najavama može kontra predsjednika?
Meni je to, naravno, osobito drago, jer sam u tekstu povodom 50 dana Trumpa na čelu SAD-a procijenio da će ova administracija u prvoj godini teško srezati deficit ispod 6% BDP-a (što samo potvrđuje dubinu fiskalnog nereda koji su im ostavili Biden i Harris), pa mi se ovih 3% 2028. sada čini realno mogućim fiskalnim ciljem ako pretpostavimo da će biti i nekih poreznih rasterećenja (tema koja tek na ljeto dolazi na red).
Bessent dalje mirno i sistematski objašnjava kako namjerava stići do toga cilja:
- Prvo, držat će zamrznute rashode dugo na zatečenoj razini. Kako sad to, zar Muskova motorna pila ne reže na sve strane? Kao što sam tumačio u tekstu povodom 50 dana, Muskov „atak“ na državne rashode služi tome da spriječi eksploziju rashoda koja je bila ugrađena u planove privremenog financiranja federalne vlasti, a ne da smanji nominalne rashode ispod razine koju su imali Biden i Harris. Nakon što je Kongres nedavno ozakonio fiskalni okvir za financiranje federalne vlasti do kraja rujna ove godine, Muskov DOGE je dobio i demokratski legitimitet koji mu je u prvih nekoliko tjedana nedostajao. No, čak i uz relativno skromno postavljen cilj nominalnog zadržavanja javnih rashoda na istoj razini, veliko je pitanje hoće li DOGE isporučiti ciljane uštede. U Muskovoj motornoj pili objasnio sam da su radikalna fiskalna rješenja iznjedrena fiskalnom neodgovornošću koja nastupa kada politika (u ovom slučaju prethodnika demokrata) izgubi svoje centrističko sidro koje uvijek zahtijeva fiskalni oprez.
- Drugo, Bessent kaže da je Musk jako potreban, ali isto tako podsjeća da je DOGE Department of Government Efficiency, a ne Department of Government Extintion. Izvrsna rečenica koja je na tragu teze br. (1), ali poručuje i nešto više: Bessent je očito svjestan dojma koji je u javnosti ostavio Musk, pa ima potrebu opravdavati njegovo hitno i radikalno djelovanje: interesi oko javnih rashoda toliko su duboko pustili korijene u vrijeme vlasti demokrata da bi blaže i postupnije djelovanje onemogućilo bilo kakvu uštedu („ If you don’t move fast, the vested interest will nail you down.“). Bessent ne plijeni pažnju kao Lutnick, ali je komunikacijski daleko inteligentniji, što se upravo vidi na ovom primjeru (Lutnick je neki dan izjavio da bi trebalo obustaviti isplate socijalnih pomoći na mjesec dana da se vidi tko će skvičati, jer tko skviči taj je “fraudster”, pa su ga PR-ovci Bijele kuće morali vaditi iz živog pijeska u koji se ukopao). Ne bih isključio mogućnost da je Bessentov intervju istim intervjuerima koji je dan dva dana nakon Lutnicka bio dio PR strategije sanacije štete.
- Treće, Bessent je svjestan da bi radikalniji rezovi mogli dovesti do recesije i zbog toga želi ići srednjim putem u kojem će rast usporiti, ali ne i nestati, tako da će uz zamrznute rashode gospodarski rast ipak bolje puniti proračun i postupno smanjivati deficit. Naravno, izazov su kamate koje će zbog visokog duga uskoro prijeći 3% BDP-a i time dodatno istisnuti druge produktivnije javne rashode, no za to Bessent priprema deregulaciju: ukinut će se obveza američkih banaka da drže kapital za pokriće ulaganja u državne obveznice, što će po njegovoj procjeni smanjiti prinose za 0,3 – 0,7 postotnih bodova.
Prema tome, dvije najvažnije ekonomske politike Trumpove administracije – trgovačka i fiskalna – pomalo dobivaju svoje konture. Amerika usporava, o tome nema mnogo dvojbi, ali Amerika zasad ne ide u recesiju. Čini se da će Trump pokušati proći Bessentovim srednjim putem koji možda i nije toliko uzak kako se činio na prvi pogled. No opet, možda se Trump u nekom drugom kontekstu ili za tjedan ili dva prikloni agresivnijem Lutnicku koji barata bilijunima kao da je riječ o kilama jabuka.
Uglavnom, nakon Bessenta stječe se dojam da bi svi koji su se kladili na raspad sistema, kaos i brzi pad mogli biti u krivu barem onoliko koliko je u krivu bio sam Trump kada je najavio dolazak zlatnog doba za Ameriku. Pri čemu, naravno, ne smijemo podcijeniti Trumpovu sposobnost kreiranja iznenađenja. Scott Bessent je ipak samo tehnokrat koji služi predsjedniku.