Prošli tjedan je navršeno 50 dana od inauguracije Donalda Trumpa. Nije to onih 100 koliko je potrebno za prvu sveobuhvatnu ocjenu, no 50 dana ipak omogućuje analizu smjera. U poplavi dnevnih odluka i zaokreta i u općem kaosu počinju se nazirati strategija, način rada i ograničenja nove administracije.
Ovo je tekst o tome – drugačiji (i duži) od svega što ste dosad imali prilike pročitati o Donaldu Trumpu. Tekst je oslobođen apologetike i moralnog užasavanja s kojima nas bombardiraju sa svih strana. Fokusiran je isključivo na informacije i ishode.
Analiza je podijeljena na četiri dijela: (1.) fiskalni nered, (2.) carinski kaos, (3.) ekonomske teme koje tek dolaze, i (4.) teškoće povezane s ruskom agresijom u Ukrajini.
Fiskalni nered
Ulogu fiskalnog nereda u Americi nije moguće prenaglasiti ako želimo razumjeti drugi uspjeh Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima 2024. i njegove prve odluke i akcije.
Fiskalni nered je s jedne strane pokazatelj slabosti funkcioniranja demokracije. Američke političke institucije nisu uspjele iznjedriti održive javne financije, što ugrožava njihove temelje. Javni dug koji je veći od 120% BDP-a samo je površni termometar dublje upale. Drugo je pitanje je li fiskalni nered u SAD-u uistinu poprimio dramatične razmjere, to jest, je li ovo temperatura 37,8 ili 39,8? Točnije, pitanje glasi: je li Donald Trump samo iskoristio okolnost nastajućeg fiskalnog nereda kako bi percepcijski napuhao opasnost, pa da se svima čini kako je sazrijelo vrijeme za velike, revolucionarne poteze? Državni tajnik za financije Scott Besset je izjavio, otprilike: „…mogli smo po starom još godinu, dvije, možda i do kraja mandata…“… No, tu izjavu ne treba tumačiti kao da je Trump mogao ignorirati fiskalni problem. Amerika u svakom slučaju ima jako ozbiljan problem koji bi prije ili kasnije trebalo riješiti. Trump je odlučio problem početi riješavati odmah, u ambicioznom paketu s drugim ekonomskim politikama. Da se nije odlučio na čvrste poteze, vjerojatno ne bi mogao isporučiti porezna rasterećenja koja je obećao biračima i brojnim interesnim skupinama, o čemu ćemo više znati sredinom godine (zakoni su u ovom trenutku još u pripremi, no prema najavama to neće biti klasični rezovi „samo za bogate“, nego se planiraju rasterećenja za primatelje prosječnih i ispodprosječnih dohodaka; dodajmo tome da je i otvoreno pitanje koliki će rezovi biti mogući jer je stanje u federalnom proračunu vrlo napeto).
Prvo kratka geneza problema: eksploziju deficita proračuna u dobrim ekonomskim vremenima na preko 6% BDP-a 2024. uzrokovao je Joe Biden. Njegova ekspanzija rashoda nadovezala se na historijski lockdown-deficit iz zadnje godine mandata Trumpa 1.0, 2020., kada je deficit iznosio 15% BDP-a (samo je 1943.-1945. bio veći).
U brojkama, federalni rashodi su 2019. iznosili 4,8 bilijuna (tisuća milijardi) dolara, a zatim su u godini lockdowna povećani na 6,7 bilijuna. Umjesto da se potom smanje, Biden ih je 2021. podigao na 7,3 bilijuna (i time izazvao inflaciju). Povećanje za 2,5 bilijuna u samo 2 godine (2021./2019.) ili gotovo 10% BDP-a, značilo je rast rashoda veći od 50%. Kada je pandemijski stres 2022. olabavio, a nezaposlenost i transferi se smanjili, slijedilo je smanjenje rashoda na 6,1 bilijun. No, 2023. i 2024. uslijedio je novi rast na 6,5, pa na 7 bilijuna dolara. To je 46% više nego 2019. Inflacija je u tih pet godina iznosila puno manjih 23%.
Usto, Trump je 20. siječnja 2025. naslijedio zakon o privremenom financiranju federalnih rashoda koji je bio na snazi do 14. ožujka. Taj zakon je predviđao daljnji rast federalnih izdataka.
Tako se Muskov DOGE na početku našao u raskoraku između ambicije kresanja rashoda i od strane Kongresa verificiranog fiskalnog okvira koji je predviđao daljnji rast federalnih rashoda.
U Muskovoj motornoj pili sam objasnio problem održivosti fiskalnih ušteda Muskovog DOGE-a u takvom okviru. Dosadašnji rezovi bili su dijelom proizvoljni, bez utemeljenja u fiskalnom okviru koji utvrđuje Kongres. To su osnove demokracije u kojoj administracija ne može proizvoljno baratati javnim novcem bez odobrenja i nadzora narodnih zastupnika. Demokracija je, kako kažu u Americi, od naroda, u ime naroda i za narod. Temeljne ustavne principe štite sudovi, pa smo u fiskalnom i političkom vakuumu na samom početku mandata Donalda Trumpa svakodnevno svjedočili sudskim odlukama koje poništavaju odluke DOGE-a, nalažu nastavak financiranja, vraćanje otpuštenih ljudi na posao, i slično.
Kada je shvatio potencijalni problem, Trump je državnim tajnicima i Musku nakon 40-tak dana u Bijeloj kući dao do znanja da DOGE radi samo analize i daje preporuke, a konačne odluke u resorima donose nadležni državni tajnici. Oni imaju pravne savjetnike koji su u stanju procijeniti što se može odlučiti bez straha od sudskih sporova koji na koncu mogu i uvećati javne izdatke. To je bila prva važna proceduralna korekcija kojom je preoblikovan početni odnos moći između Elona Muska, državnih tajnika i izabranih predstavnika u Kongresu. Ti odnosi su zbog osobnog odnosa Muska i Trumpa na samom početku mandata bili nagnuti na Muskovu stranu, a sada su postavljeni na logične osnove. Logične osnove znače da Musk/DOGE više nema autonomnu političku snagu jer nema formalnu mogućnost arbitrarnog odlučivanja.
Međutim, nakon što je novi fiskalni okvir za federalne rashode usvojen u Kongresu u petak 14. ožujka (više detalja u nastavku), DOGE bi mogao zapravo ojačati tako da u suradnji s državnim tajnicima implementira političku volju Kongresa. Politička volja Kongresa sada je takva da bi rezovi u drugom dijelu ove fiskalne godine mogli zahtijevati i veći fiskalni napor od rezova koje je DOGE dosadašnjom potragom za džepovima neefikasnosti bio u stanju isporučiti.
Da bismo shvatili ovaj obrat, moramo znati tri stvari o američkoj fiskalnoj politici:
- Federalni deficit je za pet mjeseci fiskalne 2025. (fiskalna godina u Americi počinje 1.10.) zaključno s veljačom prešao bilijun dolara uz puno brži rast rashoda od prihoda. Zasad izgleda da ni uza sve planirane uštede (vidjeti točku 2) deficit ne može biti značajno manji od prošlogodišnjega (kada je iznosio 1,7 bilijuna dolara, što je više od 6% BDP-a). Privremeni fiskalni okvir financiranja federalne vlade do 30.9. ove godine koji je usvojen u petak 14. ožujka, zahtijeva zamrzavanje rashoda na razini prošle fiskalne godine što znači da se deficit može smanjiti samo za godišnji rast prihoda. Taj efekt će biti vrlo mali u odnosu na naslijeđenu visinu federalnog deficita, što znači da se fiskalna drama nastavlja.
- DOGE je u prvih 50 dana prema vlastitoj procjeni uštedio 115 milijardi dolara na federalnim javnim rashodima. To je malo s obzirom na tempo rasta rashoda koji su na godišnjoj razini veći za više od 300 milijardi dolara u prvih pet mjeseci fiskalne 2025. (rast rashoda po stopi od 13%). 115 milijardi fiskalnih ušteda u prvih 50 dana je malo i s obzirom na Trumpov plan poreznih rasterećenja koji se ubrzano izrađuje i zahtijeva snažne rezove rashoda da bi bio izvediv (jer će deficit inače ostati na neodrživoj razini). Usto, DOGE u početku bere nisko voće ušteda; zbog toga ne možemo linearnom logikom reći da, ako je DOGE pronašao uštede od 115 milijardi za 50 dana (čak i kada bi to bio točan i konačan iznos održivih smanjenja rashoda), onda će kroz 350 dana uštedjeti 7 x 115 milijardi (što bi već bilo oko pola godišnjeg deficita). Ovu jednostavnu logiku ne možemo primijeniti jer, kako će vrijeme odmicati, bit će sve teže kresati rashode na ho-ruk bez teških političkih bitki u Kongresu. Pitanje je kako će na sve gledati kongresmeni i Trumpovi birači kada se na meniju nađu njihova prava bez čijega ukidanja daljnje uštede neće biti moguće nakon što DOGE iscrpi uštede na efikasnosti bez zadiranja u prava glasača. Naime, glavne komponente federalnih rashoda, osim obrane i nacionalne sigurnosti, su programi socijalne pomoći, Medicare i Medicaid (javnozdravstveni programi za starije, invalide i osobe s nižim primanjima, gdje ima puno Trumpovih glasača).
- Trump je u svom prvom nastupu pred Kongresom najavio uravnotežen federalni proračun (naravno, nemoguće), a državni tajnik za financije Scott Bessent sada komunicira cilj deficita od 3% BDP-a. Međutim, ovi ciljevi nemaju jasan vremenski okvir. Možemo procijeniti da će u fiskalnoj 2025., koja nije cijela Trumpova godina (1.10.2024.-30.9.2025.), deficit i dalje biti oko 6% BDP-a. Sva daljnja predviđanja su nezahvalna. Zbog toga sam još u Muskovoj motornoj pili naglasio da je pitanje kada će Trump uspostaviti kontrolu nad federalnim proračunom.
Pogledajmo još i kratko objašnjenje političkog procesa donošenja privremenog fiskalnog okvira do 30. rujna, koji je uključio presudnu ulogu demokrata. O toj pozadini treba znati više, jer će nas uvesti u dubinu problema aktualnog političkog i fiskalnog trenutka u Americi: Federalni proračun SAD-a donosi se za razdoblje fiskalne godine 1.10. – 30.9. Međutim, do 30.9.2014. proračun nije donesen. Prije izbora u studenom prošle godine demokrati i republikanci nisu mogli postići dogovor o godišnjem federalnom proračunu, pa su osigurana dva privremena financiranja od kojih je drugo istjecalo u petak 14. ožujka. Do tada je Predstavnički dom, koji odlučuje samo (republikanskom) većinom, već bio prihvatio Trumpov prijedlog koji u osnovi zadržava federalne rashode na razini prethodne fiskalne godine, uz manje modifikacije: 6 milijardi dolara više za obranu (dakle ništa od Hegsethovog najavljenog smanjenja rashoda za obranu po stopi od 8% na godinu, to je bio samo blef), i 13 milijardi manje za neobrambene rashode. To je de facto nominalno zamrzavanje rashoda. I dok je za usvajanje fiskalnih zakona u Predstavničkom domu Kongresa dovoljna obična većina, u Senatu je potrebno 60 od 100 glasova. Republikanci u Senatu imaju 53 glasa, a prema najavama se znalo da barem jedan republikanac (Rand Paul koji se protivi svemu što dolazi od Trumpa zbog carina) neće glasati za Trumpov prijedlog, što je značilo manjak od čak 8 glasova koje su morali popuniti senatski demokrati.
Demokrati su se tako našli u neobranom grožđu: da su svi u Senatu glasali protiv Trumpovog prijedloga, kao što je javno zagovarala radikalna Alexandra Ocasio-Cortes, srušili bi treći privremeni fiskalni okvir i bili bi odgovorni za potpunu financijsku paralizu vlasti. To bi tek Trumpu i Musku omogućilo da djeluju proizvoljno u smislu smanjenja aktivnosti federalne vlade, bez ograničenja fiskalnog okvira određenog u Kongresu. Kako bi spriječio takav ishod, vođa demokratske manjine u Senatu Chuck Schumer prošli je petak ujutro pokušao pokrenuti demokrate izjavom kako smatra da je odgovorno glasati za Trumpov prijedlog jer demokrati ne smiju biti odgovorni za paralizu vlade i njezin shutdown. Još 9 od preostalih 46 demokrata u Senatu slijedilo je vođu senatske manjine, i zakon je prošao.
Prema tome, vlada SAD-a u razdoblju 1.10.2024.-30.9.2025. može potrošiti isti nominalni iznos kao i Bidenova u prethodnoj fiskalnoj godini. To znači nominalni freeze rashoda. A to pak znači da će DOGE morati pronaći još puno ušteda kako bi se isporučio ciljani ishod. Prema mom grubom izračunu, nakon proboja prošlogodišnjih rashoda za 356 milijardi dolara u prvih pet mjeseci ove fiskalne godine, u preostalih sedam mjeseci treba ići 356 milijardi ispod prethodne fiskalne godine, a trend rasta rashoda je do sada bio 13% iznad prethodne godine. To se prevodi u trend-zaokret smanjenja rashoda za 2-2,5% BDP-a tijekom drugog i trećeg tromjesečja ove godine (600-800 milijardi dolara).
Tako nagli fiskalni zaokret može završiti samoporažavajućom fiskalnom prilagodbom. Naime, puno toga na fiskalnom frontu u ovoj godini zavisit će o tempu rasta prihoda koji još neće zavisiti o budućim poreznim rezovima (čiji razmjeri još nisu poznati jer zakoni idu u proceduru na ljeto i bit će u primjeni tek od iduće godine). Prihodi će do 30.9. zavisiti o tempu rasta BDP-a i inflaciji. A tempo rasta BDP-a i inflacija u kratkom roku uvelike zavise o tome kako kontrakcija javnih rashoda i carinski rat utječu na očekivanja te kako, preko očekivanja aktera, utječu na gospodarsku aktivnost.
Nakon pojave prvih slabih statistika potkraj veljače i u prvoj polovini ožujka, te naročito nakon korekcije cijena dionica na burzama koja je započela 20. veljače, proširio se strah od velikog usporavanja gospodarstva ili čak recesije. Stoga ne možemo isključiti pojavu samoporažavajuće fiskalne prilagodbe u SAD-u koja se događa kada porezna rasterećenja i bolja alokacija resursa i/ili puka inercija BDP-a ne uspiju podići javne prihode dovoljno snažno da kompenziraju negativan učinak kontrakcije fiskalnih rashoda na BDP i javne prihode. Vjerojatnost takvog ishoda povećana je zbog prorecesijskog učinka carina kojima se bavimo u nastavku.
Kaos s carinama i rizik usporavanja i recesije
Za sada znamo četiri stvari u vezi Trumpovih carina:
- Posebne carine za pojedine države (Meksiko, Kanada, Kina) nisu dio ekonomske nego sigurnosne politike. Radi se o pokušaju da se spomenute zemlje u okviru širih pregovaračkih paketa prisile na akcije u interesu SAD-a, kao što su bolji nadzor nad prekograničnim tokovima droga odnosno fentanila, manje oslanjanje na izravne strane investicije iz Kine (Meksiko), i slično.
- Sektorske carine odnosno carine na pojedine skupine proizvoda primjenjuju se bez obzira odakle dolazi uvoz. Do sada su uvedene na proizvode od čelika i aluminija po stopi od 25%, a prema Bessentovim riječima mogle bi obuhvatiti i automobile. Proizvodnju proizvoda od čelika, aluminija i prijevoznih sredstava Trumpova administracija vidi kao strateške proizvodnje za obranu („If you don’t have steel, you don’t have a country.“ poznata je Trumpova uzrečica). Lance nabave treba staviti pod nacionalni nadzor. Kod automobila koji su finalni proizvod vjerojatan razlog je nekonkurentnost američke automobilske industrije koja traži zaštitu od inozemne konkurencije, pa se lobistički uspješno, a i zbog automobila kao simbola srednje klase, podvlači pod strateški važne industrije. Nakon što je Pandorina kutija otvorena ne treba se čuditi da još industrija izlobira povlašten status kod Trumpove administracije.
- Hibridne carine koje kombiniraju (1) i (2): na primjer, carine na čipove proizvedene na Tajvanu. Nakon što je Trump zaprijetio ovom carinom po stopi od 100%, najveći svjetski proizvođač poluvodiča tajvanski TSMC obećao je uložiti 100 milijardi dolara u pogone u Arizoni. I čipovi su strateška industrija koja spada u skupinu (2). Unatoč objavi velike investicije, Trumpova administracija nije odustala od ove hibridne carine za Tajvan jer želi podgrijavati pritisak sve dok ne započne realizacija investicije na tlu SAD-a. Ta investicija je važna jer Trump možda ima druge namjere s Tajvanom – npr. ponuditi ga Kini prema modelu kako je Velika Britanija prepustila Hong Kong potkraj 20. stoljeća, ali u zamjenu za širi globalni sigurnosni sporazum. Trump to može učiniti tek nakon što osigura lanac dobave čipova koji neće ni neposredno ni posredno ovisiti o Kini.
- O carinama pod (2) neće biti pregovora, za razliku od takozvanih recipročnih carina (The way you treat us, we treat you). Ovaj načelni fer pristup primijenit će se na „sve“ zemlje i proizvode (osim onih koji su obuhvaćeni carinama pod (1), (2) i (3)). Analitičke podloge i namjeravane odluke o recipročnim carinama bit će objavljene 2. travnja. Tada mogu započeti pregovori s trgovačkim partnerima, za koje nije moguće znati koliko će trajati i kada će koja zemlja doći na red (detaljnije objašnjeno u tekstu o državnom tajniku za trgovinu Howardu Lutnicku).
Postojanje recipročnog pristupa carinama (4) nagoni naivne na zaključak da je pristup SAD-a carinama načelno fer. To je zabluda iz nekoliko razloga:
- Nitko (ni zemlja ni sektor) ne može znati kada će se naći na posebnoj listi za odstrel pod (1), (2) ili (3) u gornjem redoslijedu. Na primjer, Europljani su u jednom trenutku povjerovali da bi se njima važni automobili mogli naći na recipročnoj listi, pa su ponudili spuštanje EU carinske stope na američke automobile s 10 na 2,5% koliko iznosi američka carina na uvoz europskih automobila, no odgovor nisu dobili. Točnije, čeka se 2. travanj – tako je glasio američki odgovor. A u međuvremenu, Europljani su dobili 25% carine na čelik i aluminij (što vrijedi za sve), na što su odgovorili s 99 stranica dugom listom carina odmazde čiji je cilj stvoriti proporcionalan odgovor u smislu zahvaćanja jednake vrijednosti uzajamne trgovine dodatnim carinama (oko 26 milijardi dolara obostrane razmjene). Taj prethodni trgovački rat u velikoj mjeri umanjuje mogućnost uspjeha pregovora o recipročnim carinama.
- Pregovarački okvir Svjetske trgovačke organizacije omogućavao je dogovor o fer recipročnim carinama, no SAD su odlučile zaobići taj okvir jer je spor, nije u potpunosti pod njihovom kontrolom, ne omogućava (1), i ne omogućava raspravu o carinskim i poreznim sustavima „u paketu“;
- Američki pristup carinama kroz čak četiri vrste, od kojih su tri posve arbitrarne, dok recipročne služe više kao ukras (i kronološki zadnje dolaze na red), je nepredvidiv. Povećava vjerojatnost izbijanja trgovačkih ratova kroz carinske odmazde; nema kontrolne mehanizme koji mogu spriječiti povratak trgovačkih ratova nakon što se jednom primire nekim dogovorom; i ne omogućava sigurnost poduzetnicima u pogledu dugoročnih uvjeta na tržištu.
- Carine u Trumpovom arbitrarnom jednostranom modelu postaju nerazvidne i relativne, jer je svako uvođenje carine praćeno mnoštvom iznimki za koje se žestoko lobira, kao što sam opisao u jednom ranijem tekstu o carinama. Tako politika i administracija kroz carinsku politiku dobivaju dodatni primat nad tržištem.
Neizvjesnost u pogledu stabilnih očekivanja carinskih odnosa u dugom roku glavni je problem. Bez predvidivih dugoročnih odnosa cijena nema racionalne kalkulacije povrata na ulaganja, a bez takve kalkulacije nema privatnih investicija. Arbitrarne promjene carina kratkoročno podižu neizvjesnost u pogledu inflacije i investicija, pri čemu i koncept kratkog i dugog roka postaje arbitraran. Kratki rok traje sve dok se pregovara o carinama. To može biti mjesec-dva, ali i godinama ili zauvijek.
Drugo, toliko željene investicije u SAD (proizvodnja u SAD-u umjesto uvoza u SAD) koje Trump želi potaknuti carinama, neće se potaknuti u željenom obujmu ako se ne znaju carinski odnosi u dugom roku, tj. ako okvir poslovanja nije predvidiv. Naravno, carinski problem može se premostiti drugim instrumentima (npr. direktni poticaji za investicije), no ti instrumenti koštaju, a vidjeli smo koliko su SAD fiskalno napete u ovom trenutku.
Način kako je Trump pristupio carinama – sporo i arbitrarno – već je uzeo svoj danak. Stvorena je neizvjesnost; neizvjesnost negativno utječe na očekivanja, poremećena očekivanja znače pesimiziam, a pesimizam nije dobar za potrošnju i investicije. Od druge polovine veljače počele su se javljati loše gospodarske vijesti. Dionički indeks S&P 500 je od maksimuma 19. veljače do 14. ožujka pao za 8,2%. Međutim, takve vijesti još uvijek ne ukazuju na neizbježnu recesiju (zasad), niti je korekcija na Wall Streetu od 8,2% na dnevnim podacima unutar mjesec dana neki izniman događaj; to se događa gotovo svake godine. Ipak, u sprezi sa opasnošću od samoporažavajuće fiskalne prilagodbe koju smo objasnili u prvom poglavlju, a nakon početnog negiranja da se događa nešto neželjeno što bi moglo imati veze s politikom ove administracije (Trump: „Dionice prodaju globalisti!“; Lutnick: „Za sve je kriv Biden!“), prvo smo došli do priznanja da se ekonomija „malo ljulja“ (Bessent), a zatim i do toga da sada ni administracija ne isključuje mogućnost recesije.
Oni su uvjereni da su promjene koje rade toliko dobre i duboke da je možda potrebna kratkoročna bol da bi se došlo do dugoročnih dobitaka (to je logika short-term pain, long-term gain). Tako Bessent govori o „detoksikaciji“ gospodarstva (od viška federalne potrošnje), dok Trump i Lutnick govore otvorenije. Trump 11. ožujka govori: Look, we’re going to have disruption, but we’re OK with that; Lutnick 12. ožujka govori: Trump’s policies are worth it even if they lead to recession.
Otkud tolika samouvjerenost? Odakle ideja da bi gospodarstvo koje je do sada raslo po stopi od 2,3% na godinu trebalo proći kroz recesijski purgatorij, disrupciju, ili svojevrsno „čišćenje organizma“, i otkud uopće ideja da je Donald Trump izabran s takvim mandatom od građana? To se pitaju i mnogi u Americi.
Ugledni republikanski senator Rand Paul sustavno glasa protiv svih prijedloga Trumpove administracije dok ne promijeni svoj odnos prema carinama. Bessent i Lutnick kao financijaši sigurno imaju „prag bola“ nakon kojega što sami, a što zbog pritiska znanaca i prijatelja iz financijske zajednice započinju s preispitivanjem politika i stavova; procijenio sam da se taj prag počinje postupno aktivirati nakon što S&P 500 padne ispod 5 500 (još nije). Najveći američki poduzetnik, Larry Fink, osnivač i direktor najvećeg asset managera na svijetu BlackRocka koji upravlja s više od 10 tisuća milijardi dolara imovine (oko trećina američkog BDP-a pod upravljanjem), i koji je na mig nove administracije već munjevito odradio posao preuzimanja luka s obje strane Panamskog kanala od honkoških poduzetnika (zbog čega se KP Kine žestoko pobunila kritizirajući „beskičmenjaštvo“ prodavatelja), ali po svemu što znamo nije dio Trumpovog unutarnjeg kruga, taj Larry Fink je počeo glasno upozoravati i kritizirati Trumpovu administraciju zbog „baražnog“ pristupa ekonomskoj politici koji zbunjuje i stvara neizvjesnost.
Ekonomske teme koje tek dolaze
Objašnjenje fanatičnog pristupa ekonomskoj politici Trumpovog unutarnjeg kruga treba tražiti u ideji disrupcije koja izvire iz Trumpovog razumijevanja povijesti Zapada i uvjerenja u vlastitu mesijansku ulogu. Moramo bolje razumjeti intelektualne korijene koncepta historijske disrupcije koji se veže uz osobu Donalda Trumpa.
Trumpovo razumijevanje novije povijesti krajnje je jednostavno i nepromijenjeno kroz desetljeća njegovoga javnog djelovanja. Taj stav se može svesti na jednu jedinu rečenicu: Amerika nepotrebno plaća cijenu Pax Americane od Drugog svjetskog rata; gule nas oni koji sami imaju novca da štite sebe. Trump je još 1987. plaćao oglase u američkim novinama s takvim sadržajem, što znači da je uvjerenje o tome morao steći puno ranije. Vjerojatno govorimo o čovjeku koji već pola stoljeća razmišlja na isti način, a danas to uokviruje u koncept zdravorazumske politike. Uistinu, ako kažemo da se svatko treba pobrinuti sam za sebe, nije li to „common sense“?
Amerika je u očima Trumpa žrtva koja nepotrebno doprinosi na oltaru globalizma. Trump je slijep spram mogućih koristi koje je Amerika imala od Pax Americane u proteklih 80 godina. Kao vodeća svjetska sila, Amerika je imala privilegiran pristup tržištima saveznika za prodaju svoje vojne i informacijske tehnologije. Na istim je tržištima uživala zaštitu intelektualnog vlasništva. Od globalne prodaje Lockhead Martinovih borbenih lovaca i Boeingovih putničkih zrakoplova do Oracleovih baza podataka i Microsoftovih Windowsa, pa i najnovije generacije Metinih društvenih mreža i Googleovih usluga, ništa od toga ne bi bilo moguće, ili bi išlo puno teže da nije bilo Pax Americane koja je imala i svoju komponentu meke moći – kulturološkog i identitetskog prihvaćanja američkih proizvoda širom svijeta kao da su domaći proizvodi. U Trumpovoj slici svijeta te stvari nisu vrijedne spomena: Amerika je “oguljena” od svojih saveznika, on čak misli da je EU nastala da zezne Ameriku.
Razdoblje relativnog svjetskog mira nakon Drugog svjetskog rata? I to je relativno za Trumpa. Američki sinovi su ginuli po svijetu, od Koreje do Afganistana. Trump 1.0 nije pokrenuo niti jedan rat. Započeo je povlačenja iz Afganistana i Iraka koje je dovršila Bidenova administracija.
Trump iskreno vjeruje da američku globalnu moć i interese može projicirati i zadovoljiti kroz investicijske poslove, bez ulaska u sukobe, i uz agresivan pregovarački stav prema svima jednako, dakle i prema saveznicima, što će erodirati američki soft power. Njegovu idiličnu globalnu viziju svijeta kao velike investicijske zone kvari jedino Kina koja se uzdiže do razine globalnog tehnološkog rivala. Naime, dok je prva generacija poduzetnika iz Silicijske doline, koju simboliziraju Jobs, Gates i Ellison, svojim proizvodima pokorila svijet uz slabašan otpor Kine (jer prva generacija Silicijanaca objektivno nije imala konkurente na globalnom tržištu), za drugu generaciju koju simboliziraju Musk i Thiel Kina je sila koja ne samo da ima svoje poduzetničke odgovore koji joj omogućuju da zatvori domaće tržište, nego ima i razvoj (za razliku od SSSR-a koji je bio zatvoren, ali je ostao bez razvoja). Štoviše, kineski odgovori mogu biti snažni i globalno konkurentni spram američkih proizvoda. U širem smislu, Kina se može uzdići u ovom stoljeću do razine sposobnosti za aktivan napad na američke interese. Zbog toga se Trumpova Amerika treba dugoročno pripremati za obranu – kroz kontrolu lanca nabave vojne industrije, kontrolu susjedstva (Paname, Kanade i Meksika) kako ne bi previše šurovali s Kinezima, i kroz kontrolu sjevera (Grenland, Arktik) gdje će topljenje leda otvoriti nove vodene puteve. Tamo ima i mnogo mineralnih resursa koje će buduće generacije eksploatirati. U toj slici svijeta Rusija je preslaba da bi bila rival i jedino je bitno otvoriti joj prostor da djeluje autonomno i neovisno od Kine; Rusija je opasna po SAD samo u simbiozi s Kinom, što ni za Rusiju na dugi rok nije dobar scenarij (Kinezi su već duboko penetrirali na jugoistok Rusije i Amerikanci dobro znaju da Rusija ne želi biti kineski vazal).
Za Trumpa, stari globalistički liberalni svijet dopustio je tehnološki uzlet Kine i njezino preuzimanje najvećega dijela svjetske industrijske proizvodnje, u čemu je ključna bila uloga dolara kao svjetske rezervne valute.
Na mjestu ove tvrdnje počinje šira makroekonomska priča: sada upoznajte predsjednika Vijeća ekonomskih savjetnika Donalda Trumpa, Stephena Mirana. Upoznajući Mirena shvatit ćete važnost ekonomskih tema koje možda tek dolaze na dnevni red, ali i objašnjavaju početni fanatizam i baražni pristup vođenju ekonomske politike kako je to precizno dijagnosticirao Larry Fink.
Stephen Miran je donedavno anonimni ekonomist koji je doktorirao na Harvardu 2005. Proveo je karijeru kao glavni ekonomski i strateški analitičar u malo poznatom upravitelju hedge fondova Hudson Bay Capitalu (HBC). HBC je veoma zanimljiv zbog svoga osnivača Sandera Gerbera koji se pokazuje kao ključan akter na početku priče o Stephenu Miranu.
Znalcima iz područja financija preporučam ovu poveznicu koja objašnjava Gerberovu statistiku – unaprjeđenje Markowitzeve portfeljne teorije koje Gerber primjenjuje u financijskoj praksi. Radi se o koeficijentu korelacije koji zavisi samo o korelacijama iznad određenog praga volatilnosti. Iskreno, i nije neka osobita analitička inovacija, ali ipak, pokazuje da je Gerber znalac. Ostalima skrećem pažnju na to da se Gerber odnosno HBC bavi istim poslom kojim se bavio i državni tajnik za financije Scott Bessent (upravljanje slabo reguliranim hedge fondovima). I ne samo to – Gerber je član istih klubova kao i Bessent: Ekonomskog kluba New Yorka i Council of Foreign Relations. I Gerber je od 2020. donator kampanja Donalda Trumpa. Prema tome, Gerber, Bessent i Lutnick ne samo da se dobro poznaju zbog posla kojim se bave i klubova kojima pripadaju, nego su i dio užeg kruga Trumpovih donatora. Samo što Gerber, slično Peteru Thielu, nije pod svjetlima reflektora, i utjecaj ostvaruje diskretnijim kanalima što u ovom slučaju znači postavljanje HBC-ova glavnog ekonomista (odnosno stratega kako mu je točno zvučao job title u HBC-u) na čelo Trumpova Vijeća ekonomskih savjetnika.
Međutim, ne podcjenjujmo Mirana; Gerber nije jedina, a možda ni najvažnija Miranova referenca. Miran je u materijalu koji je pisao sa slavnim Dr. Doomom, Nourielom Roubinijem (čije sam apokaliptične prognoze koje se gotovo nikada ne ostvaruju sarkastično kritizirao na Ekonomskom labu 2021.), kritizirao metodu upravljanja američkim javnim dugom koju je prakticirala državna riznica pod vodstvom Bidenove državne tajnice Janet Yellen. Iako vremenski izvrsno tempiran vis a vis izbora Trump-Harris (papir je objavljen u srpnju prošle godine), kritika Yellen i rad za Trumpovog donatora Gerbera sigurno ne bi bili dovoljni za kvalifikaciju Mirana za položaj predsjednika Vijeća ekonomskih savjetnika Donalda Trumpa.
U međuvremenu je izašao ključan Miranov materijal iz studenog 2024., koji je objavljen neposredno nakon Trumpove pobjede na izborima pod nazivom Korisnički priručnik za restrukturiranje globalnog trgovačkog sustava. Taj dokument stavlja carinsku politiku u širi kontekst funkcioniranja globalnog financijskog sustava s dolarom kao svjetskom valutom u njegovome središtu.
Po svemu što znamo, o idejama iz ovog dokumenta vođene su rasprave među ključnim Trumpovim ljudima u Trumpovom domu u Mar-a-Lagu na Floridi prije inauguracije. Mnoge od ideja iz dokumenta podudaraju se s ranijim Bessentovim stavovima o potrebi postizanja globalnog dogovora o „novom Bretton-Woodsu“. No, Bessent nikada nije razradio ovu ideju do razine na kojoj ju je razradio Miran. Zbog toga se u medijima počelo spekulirati o tome da bi Miranov materijal mogao biti podloga za novi „Mar-a-Lago Accord“, mutan koncept dogovora o novom globalnom monetarnom sustavu čiji je naziv posuđen od „Plaza Accorda“ – valutnog sporazuma sklopljenog u slavnom njujorškom hotelu 1985., tri godine prije nego što će ga kupiti Donald Trump i na njemu izgubiti više od 80 milijuna dolara. Sporazum Plaza iz 1985. uključivao je tada najveća gospodarstva svijeta – SAD, Japan, Zapadnu Njemačku, Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo. Dogovoreno je slabljenje dolara spram valuta ovih država jer je raniji ciklus realnog jačanja dolara doveo do velikih makroekonomskih neravnoteža – eksternog deficita SAD-a i suficita „ostatka svijeta“.
Paralela s današnjim svijetom je očita: jači dolar i eksterni deficit SAD-a. Miran u „Priručniku“ polazi od toga da je uloga dolara kao svjetske valute dovela do ogromne potražnje za američkim vrijednosnicama od strane središnjih banaka zemalja s trgovačkim viškovima. To je s jedne strane Americi omogućilo niske kamatne stope i visoku domaću potražnju (i potražnju za uvozom), dok je dolar s druge strane jačao, što je uzrokovalo ne samo trgovački deficit nego i deindustrijalizaciju jer je proizvodnja u SAD-u postala preskupa. Carine prema Miranu mogu riješiti ovaj problem tj. poništiti efekt jačeg dolara, ali samo ako vrijede posebni uvjeti. To je Miranov cilj, za koji on tvrdi da je dokazano izvediv na temelju iskustva iz perioda Trump 1.0 2017.-2019.: zadržati dobru stranu jednadžbe (fleksibilnost u poticanju domaće potražnje) i eliminirati lošu stranu (deindustrijalizacija, trgovački deficit). To se prema Miranu može postići carinama čija je stopa jednaka stopi nominalnog jačanja dolara. Jači dolar poništava učinak carine na cijene (nema inflacijskog efekta), a carina generira novi prihod u američkom proračunu koji dolazi od zemlje izvoznika koja de facto plaća carinu jer vrijednost njezine valute prema dolaru pada. Zbog toga domaća potražnja u SAD-u može rasti, dok se potražnja zemlje izvoznika proporcionalno smanjuje. BDP zemlje čija valuta deprecira pada kada se iskaže u dolarima. Tako u idealnom Miranovom svijetu carina služi kao korektivni mehanizam koji SAD-u omogućuje da zadrži najbolje od oba svijeta – dolar ostaje svjetska valuta, a Amerika se fiskalno stabilizira i reindustrijalizira. Štoviše, Amerika koristi svoju financijsku i vojnu moć na nove načine – uglavnom kroz prijetnju uskrate svojih usluga – prema svima koji odbijaju pristati na novi globalni sporazum o carinama. Dakle, ako je suditi po Miranovom tekstu, njegova teorija o carinama i valutama ukorijenjena je u teoriji o posebnoj američkoj moći koja može prisiliti trgovačke partnere na prihvaćanje carina koje odgovaraju SAD-u.
Detalji Miranovog „Priručnika“ zahtijevaju posebnu analizu. Ovdje smo ga samo spomenuli jer pokazuje duboku političko-ekonomsku ideju kruga oko Trumpa. Ta ideja je naizgled logična (Trumpovim rječnikom rečeno, „zdravorazumska“), ali je i puna unutarnjih proturječja. Spomenimo samo pretpostavke da je (a) Amerika u povlačenju iz svijeta još uvijek dovoljno moćna da osigura za sebe optimalne carine bez odmazdi koje vode u carinske ratove, (b) gubitak američke soft power kroz prakticiranje međunarodne moći nije bitan, (c) međunarodni gospodarski sustav i razmjena je igra nulte sume u kojem je sve određeno financijskim tokovima bez bitne uloge tehnoloških promjena (ovo je tipična merkantilistička pretpostavka), i (d) nema realne i financijske volatilnosti (iako već vidimo da uvođenje carina može izazvati pad, a ne rast vrijednosti dolara, u sprezi s očekivanjem gospodarskog usporavanja i smanjenja FED-ovih kamatnih stopa), itd.
Kako je Miranov „Priručnik“ visoko apstraktan teorijski model, za sada je otvoreno pitanje hoće li on ikada biti pretočen u cjeloviti prijedlog politike. Brzina razvoja događaja, Trumpov nepredvidiv karakter i taktika, te unutarnja proturječja zasad stvaraju kaotičan ambijent u kojem je teško zamisliti nastanak novog globalnog (zapadnog) financijskog sustava prema predlošku koji bi diktirao SAD.
Osim toga, dio spontanog razvitka možda može zadovoljiti Trumpa. Primjeri su: (a) promjena očekivanja kamatnih stopa u korist eura proteklih tjedana spontano je dovela do pada vrijednosti dolara koji mijenja relativne cijene izvoza i uvoza u korist Amerike, (b) Europa će, zgrožena novom američkom strategijom, više izdvajati za obranu, što će smanjiti fiskalni teret za SAD, a sada će se Europa s nanovo priključenim Ujedinjenim Kraljevstvom sigurno početi i više brinuti za organizaciju svoje obrane, što će na dugi rok omogućiti Amerikancima da se povuku iz Europe te smanje rizike i troškove kojima su izloženi.
Ako Washington procijeni da je spontani razvoj događaja povoljan i dovoljan za Ameriku, možda će se zadovoljiti samo manjim doradama globalnog monetarnog sustava. Ne bi me iznenadilo da u svojoj neortodoksnosti Amerikanci počnu promovirati bitcoin kao dio svjetskih monetarnih rezervi jer na taj način, makar oni tako misle, mogu smanjiti relativnu snagu potražnje za dolarom u portfeljima međunarodnih rezervi, odnosno pritiske na njegovu aprecijaciju. Nedavna odluka o centralizaciji kriptovaluta koje su zaplijenjene u akcijama federalnih sigurnosnih agencija može biti prvi korak u smjeru stvaranja javnog kripto-fonda SAD-a. No, zasad o tome nema objavljenih planova i informacija.
Ruska agresija na Ukrajinu
Pokazali smo otkud potječe Trumpov geopolitički pragmatizam. On polazi od historijske bilance (financijskog i moralnog odnosa potraživanja i dugovanja) između SAD-a i „ostatka svijeta“. Trump vjeruje da je ta bilanca do sada bila u debelom minusu za Ameriku. Ne ulazeći u točnost takvog načina saldiranja cjelokupne povijesti nakon 1941., te uzimajući Trumpov geopolitički pragmatizam kao zadan, moja će generacija morati savladati grč u želucu zbog napuštanja važnosti nekih temeljnih principa demokracije i mira koji su vrijedili u kratkom povijesnom razdoblju 1990. – 2020., i promisliti o novoj stvarnosti. A ta stvarnost je takva da Europska unija, zajedno s Amerikom, takvom kakva jest – oslabljenom i u trajnom povlačenju iz svijeta – treba osmisliti novu strukturu europske budućnosti i sigurnosti uvažavajući američku dugoročnu strategiju i stavove Trumpove administracije. Snebivanje nad novom američkom politikom nikome neće koristiti, kao ni zgražanje nad Trumpovim „približavanjem“ Putinu i patroniziranjem nad Ukrajinom (Zelenskim). Puno je korisnije pokušavati bolje razumjeti novu Ameriku.
Trump iz svoje pozicije vidi dva šira kruga oko problema rješenja ili barem privremenog smirivanja rata u Ukrajini. Prvi je krug europske sigurnosti: kako osigurati da negdje na istoku Europe ne izbije novi rat, koji bi vjerojatno, na Putinovo zadovoljstvo, pokazao da je članak 5. Povelje NATO fikcija, ali bi i resursno i diplomatski nastavio iscrpljivati Ameriku koja si ne bi mogla priuštiti ignorantski odnos spram takvoga rata u kojemu bi morala barem indirektno ponovo projicirati snagu, makar kroz podršku liniji obrane; drugi je krug globalne nuklearne sigurnosti: kako preokrenuti trend erozije starih sporazuma koji traje više od 25 godina, prvenstveno sporazuma SAD-Rusija, ali i širih nuklearnih pitanja koja uključuju Kinu, Iran i ostale. Sjetite se da je Trump nekoliko puta od stupanja na dužnost komunicirao utopijsku viziju svijeta bez nuklearnog oružja.
U takvoj široj slici, Trump na početku mandata otvara komunikacijske kanale prema Moskvi (njegov ključan čovjek Steve Witkoff već je dva puta letio gore) i želi opipati gdje je Rusija danas. Ne ideološki, jer je čak i gledano iz Washingtona jasno da je Rusija ideološki na istoj poziciji na kojoj je bila na kraju 2021. i početkom 2022.: Ukrajina i Rusija su jedno, savez s Kinom protiv “kolektivnog zapada” je historijski čvrst kao stijena, a NATO se mora vratiti na granice iz 1997. (rat u Ukrajini nikada nije bio samo o Ukrajini).
Rusija ne mijenja samo tako ideološke pozicije i metode ostvarenja svojih ciljeva, pa je iz te perspektive jasno i zašto Rusija trenutačno odugovlači s pristupom pregovaračkom stolu na bazi američkog prijedloga o 30-dnevnom primirju, koji je Ukrajina prihvatila. Rusija njuši američku slabost i ne žuri, barem dok ne dovrši operaciju u Kursku. No, pravo pitanje na koje Trumpova administracija tek pokušava dobiti odgovor glasi gdje je Rusija stvarno, politički, ekonomski i vojno: koliko je umorna od rata, ili je, eventualno, spremna za novi val jačanja svojih ratnih napora. Doklegod je odgovor na drugo pitanje potencijalno pozitivan, Amerika se ne može povući iz Europe odnosno pretvoriti svoj angažman u investicijsko-poslovni, onako kako bi Trump želio i kako ga je pokušao predstaviti Ukrajincima kroz Sporazum o mineralima, koji je prošlog tjedna negdje nestao iako je pred dva tjedna bio glavna tema na stolu.
Amerika je zbog toga, i unatoč svemu, ključan partner Ukrajine i Europske unije, što znači da partnera trebamo bolje razumjeti i maksimalno uvažavati njegove interese, pa i mane, i ne čuditi se ako je savezništvo predstavljeno kao usluga koju treba nekako plaćati, kao rentu. Uostalom, bez poslovnog interesa – neke vrste rente – makar i kao metafore ili obveze, savezništva su prevrtljiva i lomljiva. Ne bi bilo ni prvi ni posljednji puta u povijesti da nečija potpora nestane preko noći.
Na koncu, možda se sve svodi na vrijeme koje je potrebno da Amerikanci ponovo upoznaju Ruse. Trump je do sada shvatio da u Ukrajini neće biti quick win-a, ako je ikada ona napomena o rješenju u 24 sata bila mišljena ozbiljno (on sam ju je jučer nazvao “sarkazmom” i iskazom želje da mir bude postignut što prije). Važno je da ih upoznaju ne samo Trump, nego i Witkoff, Waltz i vojska njihovih pozadinskih analitičara (Kellog, rođen 1944., vjerojatno ih dobro poznaje i zbog toga je Moskva, ne slučajno, tajnovito tražila da upravo Kellog ne bude uključen u razgovore). U svakom slučaju, bez Amerike i vremena koje je njoj potrebno, teško je zamisliti ne samo rješenje (teško) nego i neku napetu ravnotežu straha koja bi mogla zaustaviti ili usporiti Putina. Na koncu, i sama “koalicija voljnih” koju predvode Velika Britanija i Francuska, cijelo vrijeme ponavlja da ne može i neće ništa bez podrške SAD-a (famozni “backstop”). Prema tome, niti će SAD sutra otići iz Europe, niti će igrati za Ruse protiv Europe. Samo se treba naviknuti na to da SAD sada igra drugačije.
Trumpa možemo mrziti ili voljeti. Možemo ga doživljavati kao agenta apokalipse ili agenta pokušaja da svijet dođe do mira. Možemo ga doživljavati kao sijača kaosa ili sijača sjemena novog poretka. Kakogod ga doživljavali, Trumpu se mora priznati da je sadržaj koji je isporučio u prvih 50 dana bez presedana. Što li će tek biti kada brojač dana stigne do 100? Postoji verzija u kojoj će se od sada do početka svibnja broj novosti i iznenađenja radikalno smanjiti, a djelovanje predsjednika i administracije usmjeriti duž linija koje su jasno iscrtane u prvih 50 dana kako bi se smanjila neizvjesnost koja počinje ozbiljno nagrizati rezultate i percepciju rada ove administracije.
Prethodni tekstovi o temi:
Muskova motorna pila: uzroci, posljedice i razlike između SAD-a i EU
Zašto Trump još nije raspalio posebne carine Europskoj uniji
Trgovački ratovi: novo normalno u svijetu geopolitičkih napuklina (III)