Koronaekonomika (X): četvrti jahač apokalipse, država-majka

Objavljeno

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

U tekstu koji objašnjava kako se dinamika pandemije povezuje sa šokom u gospodarstvu identificirao sam pet loših ideja koje je širenje straha od koronavirusa katapultiralo na površinu: zagovaranje čvrste ruke – suspenzija demokracije; „helikopterski novac“; povratak socijalizmu ili jačanje državnog kapitalizma; strategija samodostatnosti; teška kompromitacija i/ili raspad EU. Ove ideje su usko povezane i predstavljaju cjeloviti pogled na svijet – svjetonazorski pogled na čovjeka i budućnost Europe i zapadne civilizacije. Taj duh je u ovoj krizi strelovitom brzinom izletio iz boce i mnoga društva gurnuo do ruba autarkije na kojem se svijet opasno ljulja.

U ranijim nastavcima obradio sam helikopterski novac, navodnu kompromitaciju Europske unije i samodostatnost. Sada je vrijeme za temu o državi-majci (eng. „nanny state“).

Država-majka se kroz noviju povijest manifestirala kroz različite ideje i oblike – komunizam, socijalizam, fašizam i nacizam. Sva četiri užasa protutnjala su Hrvatskom, ne bez posljedica. Danas se država-majka manifestira kroz mješovite oblike državnog kapitalizma, od rigidnog kineskog (transformiranog komunističkog), do politički benignog liberalno-demokratskog modela koji najbolje predstavlja država-majka u Francuskoj.

U nastavku ću pretpostaviti da država-majka nastaje kao odgovor na osjećaje straha, neizvjesnosti i nesigurnosti (što sigurno nije jedino pogonsko gorivo oblikovanja državnog ustroja, političke kulture i prevladavajuće političke filozofije).

Država i njezin oblik, između ostalog, određeni su snagom potražnje za uslugama vlasti. Zaštita stanovništva jedna je od temeljnih takvih funkcija. U društvu straha ljudi su spremni žrtvovati mnogo – prvo tuđu, a na kraju i vlastitu slobodu, samo da bi se osjećali zaštićeni. Ovo je tekst o svijetu koji bi mogao nastati ako strah trajno poveća potražnju za uslugama države-majke.

Povijest i kultura kao odrednice države-majke

Kada sam 2015. dulje boravio na Islandu, obišao sam nekoliko poznatih mjesta – vodopada i vulkana. Udaljeni otok u sjevernom Atlantiku tada je već postao turistička meka. Staze za hodanje nisu bile uređene, ako ih je uopće i bilo. Gotovo nigdje, osim na najopasnijim mjestima, nije bilo rukohvata za koje biste se mogli primiti kako biste bili sigurni da nećete pasti. Tek na nekoliko mjesta vidio sam table na kojima je uz uobičajene natpise „Dalje idete na vlastitu odgovornost“, u potpisu stajalo: „Island nije država-majka.“ (eng. „Iceland is not a nanny-state“).

Takvi natpisi vjerojatno imaju pravnu svrhu. Oni će vas odvratiti od pomisli kako biste u slučaju nemilog događaja mogli tražiti odštetu od islandske države (jer bili ste upozoreni). Svrha im je i praktična: 330 tisuća Islanđana u zemlji koja je prostorno oko dva puta veća od Hrvatske premalen je broj ljudi da adekvatno opreme sve planinarske staze za više od 2 milijuna turista koliko ih svake godine posjeti Island. Jednostavnije je zabiti u zemlju nekoliko tabli s natpisima nego izgraditi stotine kilometara rukohvata i užadi na mjestima kojima se ne može prići automobilom.

Odluka da se država na taj način brine o „sigurnosti“ milijuna turista dio je kulture. Podrazumijeva da možete ići kamo god želite i raditi što god želite, ali sve što činite – činite na vlastitu odgovornost. Ako hodate Islandom, prihvaćate rizik onako kako to čine Islanđani.

Kulturni aspekti odnosa prema nesigurnosti i neizvjesnosti ključni su za razumijevanje razlika među zemljama u reakciji na koronavirus. Taj dio kulture može se mjeriti. Na Slici 1 prikazana je usporedba Hrvatske i Islanda uz pomoć Hofstedeova indeksa izbjegavanja neizvjesnosti.

Indeks odražava odnos prema budućnosti. Postavlja se, naime, pitanje želimo li kontrolirati budućnost, ili smo ju spremni prigrliti bez obzira na to što se desi (jer je inherentno nepredvidiva)? Izrazita želja za kontrolom budućnosti obilježje je kultura koje žele izbjeći neizvjesnost. Prema Hofstedeu, kulture s visokom vrijednošću indeksa ne toleriraju neuvriježena ponašanja i ideje. U kulturama s niskom vrijednošću indeksa ima više tolerancije i važnija im je praksa od principa. Više detalja pronaći ćete na poveznici uz izvor u dnu slike, a detaljno istraživanje koje je prema ovoj metodi provedeno u Hrvatskoj pronaći ćete ovdje: Rajh, Anić i Budak (2015).

Izvor: Hofstede-Insights

Kultura ne može izravno objasniti svako ponašanje potaknuto strahom. Ako vas napadne lav, strah će vas natjerati u bijeg bez obzira jeste li Hrvat ili Islanđanin.

Međutim, kultura je ugrađena u formalne norme koje uređuju društveni život – u zakone i ustave zemalja, u tipične kolektivne odluke. Utoliko, formalne norme naslijeđene iz prošlosti oblikuju reakcije u neizvjesnoj situaciji.

Na tom tragu možemo pretpostaviti da je koronavirus izazvao podjednak strah u Kini, Hrvatskoj, Mađarskoj i Francuskoj, kao i u Švedskoj i na Islandu. Međutim, reakcije društava na istu dozu straha različite su, jer su različita ustavna i zakonska ograničenja, kao i politička kultura koja proizlazi iz tradicije.

Na primjer, u Kini je primijenjen model apsolutističke kontrole iz jednog partijskog centra koji, između ostalog, štiti ljude. U Francuskoj o mjerama bez prevelikih ograničenja odlučuje jedan čovjek – demokratski izabrani predsjednik. Sličan model je na snazi u Srbiji koja je prakticirala „policijski sat“. Mađarski parlament je na početku krize delegirao bitne ovlasti svemoćnom permijeru koji je poznat po tome što već deset godina „uspješno“ štiti ljude; s jedne strane ih štiti od Europske unije, a s druge od najezde muslimana. Političari u Hrvatskoj sakrili su se iza svemoćnog „Stožera“, u kojem najveći udjel imaju policajci (predstavnici MUP-a). Ministar zdravstva nije niti član Stožera koji vodi potpredsjednik vlade i ministar unutarnjih poslova. Ministar je s početkom krize kod kuće ostavio odijelo i obukao uniformu (civilne zaštite, ne MUP-a).

Objektivna opasnost

U slučaju covid-19 nije lako ocijeniti je li se doista radilo o napadu lava, ili su u strahu bile velike oči. Ako opasnost, ali i uspjeh u borbi protiv virusa, definiramo kao minimizaciju broja umrlih od covid-19 u odnosu na broj stanovnika, donja slika pokazuje da je srednja i istočna Europa, za razliku od većine zemalja na zapadu, bila veoma uspješna u postizanju deklariranoga cilja (a Hrvatska nije najbolja kako vam govore, nego je u sredini).

Za sada su u optjecaju različita objašnjenja prikazane razlike: kasniji početak prijenosa virusa, manja gustoća naseljenosti, procijepljenost BCG cjepivom itd. Proći će nekoliko mjeseci u ozbiljnim istraživanjima kako bi se utvrdilo stvarne razloge kretanja prikazanih linija, a naročito kako bi se utvrdilo ulogu koju su u tome imale pojedine restriktivne mjere.

Dakle, mjere su jednim dijelom bile izazvane objektivnom opasnošću u uvjetima informacijskoga mraka. U prvoj polovici ožujka o virusu se znalo puno manje nego danas. Govorilo se čak da se prenosi i zrakom. Zbog toga su prve slike ljudi koji šeću Jarunom izazivale osudu, stigmu i agresivnu medijsku kampanju protiv „neodgovornih“.

Danas se ljudi manje boje. Ne samo zbog prikazanih brojki, nego i zbog toga što znamo da infektivna doza virusa ne leti lako zrakom. Znamo gdje i zašto treba nositi maske, čemu služi higijena, itd. Općenito, više znanja znači manje straha. Ali, sada u prvi plan pomalo izbija jedan drugi strah – strah od kolapsa gospodarstva.

Strah i ekonomske mjere

Strah i osjećaj nesigurnosti paralizirali su društveni život i aktivirali državu-majku. Ono što smo vidjeli u području epidemioloških mjera nije ništa u odnosu na ovo što se događa u gospodarstvu.

Poduzećima je najvećim dijelom onemogućeno raditi. Oni koji mogu raditi rade u posebnim uvjetima koji u većini slučajeva smanjuju ionako šokiranu ponudu. Relaksacija je vrlo spora, a svi se slažu oko jednog osjećaja – ništa više neće biti kao prije. Kao što se u početku o virusu nije znalo ništa, sada se ništa ne zna o tome što ovaj zastoj znači za gospodarstvo. Unatoč tome, ne samo da nema panike, nego vlada čudan, prividan mir. Jer država-majka tako obećaje.

Kao što je poznato, hrvatska Vlada je u početku krize primijenila model financiranja ostanka na poslu za više od pola milijuna radnika. Model je snazi tri mjeseca. Država iz proračuna financira isplatu plaća za ožujak, travanj i svibanj koje se isplaćuju u travnju, svibnju i lipnju. Suštinski, premda ne i formalno, država je privremeno postala poslodavac za gotovo milijun ljudi ili za oko dvije trećine zaposlenih u Hrvatskoj.

Proračun se jako slabo puni. Malotko osim državnih službi i infrastruktura za kućanstva radi punim kapacitetom. Deficit proračuna zbog toga poprima nezapamćene razmjere. Javni dug eksplodira. Do kraja ove godine iznosit će najmanje oko 90% BDP-a. Uz tendenciju daljnjeg rasta. Ta razina zaduženosti Hrvatsku u srednjem roku uvodi u razdoblje izrazitih gospodarskih rizika koji prijete trajnijim onemogućavanjem razvoja. To može značiti nastavak iseljavanja i pad standarda javnih usluga, što uključuje i usluge javnog zdravstva.

Fiskalni napor (povećani izdaci proračuna) koji je potreban da država obavi svoju zaštitničku ulogu u gospodarstvu dovest će do toga da će izdaci proračuna u postotku BDP-a naglo narasti i prijeći 50% BDP-a. Narast će i udjel izdataka odnosno dodane vrijednosti državnih poduzeća u BDP-u. Zbog toga ne bi trebalo čuditi ako javni sektor – Mastodont, koji je i prije krize zauzimao 55-60% hrvatskog gospodarstva, uskoro zauzme oko 70% BDP-a.

U takvim uvjetima otprije poznate ekonomske i financijske slabosti će se multiplicirati: država će postati nezaobilazan poslodavac ili naručitelj roba i usluga. „Privatni sektor“, odnosno onaj njegov dio koji će i na strani kupnje inputa i prodaje outputa ostati istinski privatan (u smislu da većinu transakcija obavlja s isto tako privatnim sektorom), svest će se na manje uslužne jedinice poput trgovina, restorana i sličnog servisnog biznisa te na nekoliko stotina značajnijih čistih izvoznika. Za većinu subjekata to znači nemoć i ovisnost. EU fondovi će postati glavna poluga razvoja i zemlja će postati ovisna o vanjskoj pomoći koju kanalizira sve moćnija birokracija. O njihovim planovima i odlukama zavisit će alokacija novca.

Narod je za sada zadovoljan takvim razvojem događaja. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da politički lideri uživaju snažnu potporu javnosti, a većina ispitanika odgovara da zemlja ide u dobrom smjeru.

Keynes, uloga države i sindrom Hotela California

Takvo razmišljanje nije bez osnove: prirodno je da država u uvjetima velike krize reagira i pokuša smanjiti rizike i posljedice drame. Šimović i Deskar-Škrbić su u jednom sjajnom tekstu pokazali kako su države kroz povijest u ovakvim krizama uvijek preuzimale snažnu ulogu. Ta uloga ostajala je trajna.

U vrijeme kada je javni sektor bio zanemariv, reakcije države u krizama značile su širenje korisnih funkcija kao što su javno zdravstvo i javno obrazovanje. Deskar-Škrbić je u drugom, još boljem tekstu o idejama Johna Maynarda Keynesa, pokazao razloge zbog kojih društvu može biti racionalno osloniti se na državu u krizi: investicijski horizonti se skraćuju, poduzetnici nisu u stanju formirati racionalna očekivanja, percepcija rizika eskalira, inovacije zastaju, a država je jedina koja ima dovoljnu koncentraciju moći da to pokuša promijeniti.

Princip je isti ako se vratimo u naš svijet pandemije. U neizvjesnosti koja je vladala oko 10. ožujka bilo je racionalno reagirati oštrim mjerama. Ne govorim o svim detaljima, govorim o generalnom smjeru intervencije. Slijedom iste logike, kratka i snažna intervencija države u gospodarstvu ima nezamjenjivu moć ako je čitavo društvo paralizirano.

Međutim, u svaki brak je lakše ući nego izaći. Jedan moj prijatelj koji ne voli da mu se ime povlači u javnosti, zove to problemom asimetrije. Problem je davno opjevan u slavnoj pjesmi Eaglesa Hotel California: jednom kada uđeš u hotel „You can check out any time you like, but you can never leave“.

Sve čemu svjedočimo ovih dana, od straha pri relaksaciji mjera preko straha od buduće prezaduženosti i promjena koje će društvu donijeti država-majka, može se opisati sindromom Hotela California. Međutim, kako su sve korisne funkcije države već pokrivene promjenama u XX stoljeću, teško je zamisliti neke nove koje bi mogle nastati zadržavanjem i širenjem javnog sektora na 70%, 80%, 90% BDP-a. Lakše je zamisliti destrukciju vrijednosti do koje dovodi zakon opadajućih prinosa koji djeluje i na javne funkcije.

Keynes se nije previše zamarao stihovima Hotel California. Napustivši ovaj svijet 1946., nije ih mogao čuti. Iako je službeno tvrdio da smo „u dugom roku svi mi mrtvi“ (pa je valjda jedino bitno ući, a za izlaz koga briga), Englez je zbog tradicije s kojom je odrastao implicitno vjerovao u dugoročnu racionalnost liberalno-demokratskih društava. No, nama se nameće pitanje koliko osnove za takvo vjerovanje ima ako se rodite recimo – na Balkanu?

Rasplet od 2021.: jahači apokalipse ili preokret?   

Moguća su dva raspleta ekonomskih posljedica ove krize. Nužnost pritom ne postoji. Kultura nije sudbina. Moguće je da se oba raspleta skicirana u nastavku dogode, ali ne u isto vrijeme.

Prvi rasplet ćemo nazvati „Pet jahača apokalipse jašu zajedno“, a drugi „Scenarij preokreta“. Sjetite se o kojih pet jahača govorimo: helikopterski novac, samodostatnost, kompromitacija EU, svemoć državnog kapitalizma i na kraju, suspenzija demokracije. Jahat će oni i kao trojka ili četvorka ako im se ukaže prilika.

Doista,nije teško zamisliti da ćemo od sljedeće godine gledati kako pet jahača apokalipse jašu zajedno, dok ne padnu preko ruba provalije nakon čega će uslijediti „Scenarij preokreta“. Isto je tako moguće zamisliti da iduće godine krene „Scenarij preokreta“, ali ne uspije, pa pet jahača ponovo uzjašu i krenu.

Na kraju ove priče zanimaju nas moguće sudbine četvrtog jahača – svemoćnog državnog kapitalizma. Jer, u dobroj mjeri imali smo ga i do sada, samo ćemo sada u njega do kraja zagaziti.

  1. Pet jahača apokalipse jašu zajedno

Samodostatnost je riječ koja je u proteklih mjesec i pol dana ušla u raširenu upotrebu. Pitanje je trenutka kada će se početi realizirati takvi programi, uz obilne subvencije. Javni sektor će zbog neumoljive logike kratkoročne intervencije u krizi doseći oko 70% BDP-a (kada se zbroje izdaci opće države i dodana vrijednost državnih poduzeća, i taj zbroj podijeli s BDP-om). Nitko ozbiljan osim malih servisa i trgovina te nekolicine izvoznika neće moći zaobići Mastodonta (malo poduzetnika moglo je to činiti i do sada). Trebat će biti dobar s ljudima koji upravljaju javnim sektorom. Jer i oni malobrojni koji mogu poslovati mimo Mastodonta bit će strogo nadzirani. Potražnja za zaštitom od virusa ili ekonomskog kolapsa prirodno će ojačati državnu moć. Nositeljima te moći nitko neće odveć zamjerati „sitne“ koruptivne nepodopštine ako na stolu ostane pokoja mrvica za sve. Neki ljudi volje kljucati, kao ptičice. Kao i uvijek, rogoborit će potiho, pričat će viceve u birtijama (tj. na terasama i društvenim mrežama), no kad maca dođe na vratanca (izbori), racionalan će Hrvat zaokružiti broj koji se zaokružiti mora da bi se sudjelovalo u raspodjeli.

Moguće je da Mastodontu i pored svih EU transfera u nekom trenutku usfali novca za podmazivanje sustava, no tu je svevremenski izum helikopterskoga novca koji, barem nakratko, može suzbiti svaki strah. Neće nas nikakava „EU pravila“ ili „apstraktne ekonomske zakonitosti“ ograničavati u ostvarenju nacionalnih interesa! Što će nam neprijateljski nastrojena financijska tržišta, to zlo financijskog kapitalizma, kada javni sektor može otvoriti tekući račun bez limita na prekoračenje kod „naše“ centralne banke; za što ju, dovraga, imamo?

U svijetu u kojem pet jahača apokalipse ponovo jašu povremeno će se javljati pobune raznih interesnih skupina. Tražit će više pravde, pravedniju raspodjelu, „ravnomjerno snošenje tereta krize“, proglašavat će se ratovi protiv uhljeba i birokracije (tako je, uostalom, počeo i Slobodan Milošević – antibirokratskom revolucijom), no bit će to, kao i u propadanju bivše države 80-ih, ratovi za (ras)podjelu sve manjeg kolača, a ne borba za novi društveni razvoj.

  1. Scenarij preokreta

U Scenariju preokreta, ideja samodostatnosti ne eskalira. Društvo ostaje vjerno srednjoeuropskim korijenima. Ljudi shvaćaju da od Europske unije ima više koristi nego štete. Shvaćaju i sindrom Hotela California: Mastodont se prirodno teži oteti kontroli. Cilj mu je da se nikada ne povuče s pozicija koje je osvojio, da oni koje je u svoju mrežu uhvatio nikada iz nje ne izađu, a da je ni ne pokidaju. Zato u mreži treba biti barem malo ugodno, toplo. Nepotizam i korupcija u mreži cvjetaju. U scenariju preokreta ljudi odjednom shvate narav Mastodonta i snažno požele slobodu koju vrednuju više nego zaštitu u propadanju. Ljudi iskreno žele to promijeniti. Raste svijest da financijske poteškoće i prezaduženost države nisu nastale samo zbog korona krize, već je riječ o posljedici dugog političkog, strukturnog procesa koji je izrastao iz kulture straha. Dolaze lideri koji imaju potporu i mandat za promjene. Bolje upravljanje, digitalizacija javnih administrativnih procesa, strogi nadzor korupcije i nepotizma, transparentnost, ukidanje privilegija i selekcija službenika prema kriterijima vještine i stava, a ne prema kriterijima pripadnosti mrežama, sve to iz temelja mijenja javni sektor. Prevelika zaduženost države i neefikasnost rješava se privatizacijom državnih poduzeća, osim onih infrastrukturnih, i to ne „prijateljskom privatizacijom“ u mrežama povezanih ljudi koji imaju moć, već transparentnom privatizacijom kroz uvrštenja dionica na burze u čemu sudjeluju i građani. Pravosuđe počinje bolje funkcionirati, a socijalna politika vodi se prema jasnim kriterijima tako da relativno najviše novca dolazi do onih kojima je najpotrebniji.

Ne pitam vas u kakvom biste vi svijetu željeli živjeti. Pitam, što očekujete? Kakvim će svijetom Hrvatska (p)ostati? I hoće li od svega na kraju ipak ostati samo slabašni mješanac – bljutavi gemišt s previše vode? Odgovor na ovo pitanje u dobroj će mjeri zavisiti o funkcioniranju demokracije. Slabost demokracije – taj zadnji, peti jahač apokalipse, tema je sljedećeg nastavka ove serije.