Mirovine za 21. stoljeće. Treći stup – prilika koju ne treba propustiti

Objavljeno

Powered by Raiffeisen društvo za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima d.d.

Ad
Ad

U šest prošlogodišnjih nastavaka serije Mirovine za 21. stoljeće obradili smo glavne pojmove i probleme hrvatskog mirovinskog sustava i objasnili funkcioniranje prvog i drugog stupa mirovinskog osiguranja. U sedmom nastavku bavimo se trećim ili dobrovoljnim mirovinskim stupom. Radi se o često zanemarenom, ali iznimno važnom dijelu mirovinskog sustava. Treći stup predstavlja dobru dugoročnu investicijsku priliku. Objasnit ćemo razloge za to. No, prvo treba podsjetiti čemu služi treći mirovinski stup i zašto država potiče dobrovoljnu mirovinsku štednju.

Zašto je nastao treći stup

U prvim nastavcima serijala objašnjeno je da prvi mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti zbog demografskih kretanja neće pružiti adekvatne mirovine u budućnosti. Stanovništvo je u prosjeku sve starije. To postavlja strukturna ograničenja rastu realne vrijednosti mirovina u budućnosti, osim ako kao društvo ne odlučimo imati rizično visok javni dug. Pretpostavimo da se možemo dogovoriti kako bi to bilo nesmotreno.

Činjenica da su mogućnosti za izdašne mirovine u takvim uvjetima ograničene jasna je i kada se pogledaju aktualne mirovine: prosječna hrvatska mirovina predstavlja svega oko 40% prosječne neto plaće. Kada bi se gledao omjer za malobrojne radnike koji su išli u punu starosnu mirovinu, ovaj bi se omjer popeo prema ne toliko loših 70%, ali i perspektiva i toga omjera nije ružičasta. Demografske promjene u dugom roku djeluju takvom silinom da je za očekivati kako će se spomenuti omjeri u sljedećih 20-30 godina dodatno smanjiti za oko 5 postotnih bodova. To bi trebalo jako zabrinuti buduće umirovljenike.

K tome, izračuni koje smo prikazali u prethodnim nastavcima potvrđuju da i uz značajne reforme tržišta rada i optimističnu projekciju gospodarskoga rasta omjer prosječne mirovine i plaće teško može prijeći 35% u dugom roku. Prema tome, osobna štednja za mirovinu je, uz dulji ostanak u svijetu rada, jedini način za sprječavanje daljnje erozije životnog standarda građana treće dobi, osim ako se ne želi pribjeći povećanom oporezivanju rada ili značajnom povećanju javnog duga. To bi samo po sebi bilo problematično jer bi moglo ugroziti gospodarski rast i izazvati negativne povratne učinke na životni standard radnika i umirovljenika.

O spomenutim projekcijama govori se već gotovo trideset godina (a projekcije, kako demografske, tako i one o mirovinama, do sada su se ostvarivale) i stoga je 2002. godine započeta velika reforma mirovinskog sustava kroz tri stupa.

Također smo pokazali da doprinos od 5% bruto plaće za drugi mirovinski stup sporo stvara novu mirovinsku štednju koja bi bila dovoljna za isplatu adekvatnih (kombiniranih) mirovina u budućnosti za prvu generaciju osiguranika nakon reforme. To nije iznenađenje; izračuni iz vremena pripreme reforme, oko 2000.-te godine, pokazivali su da bi za drugi stup trebalo izdvajati 8-10% bruto plaće ako se želi postići značajno poboljšanje standarda budućih umirovljenika u rasponu od samo jedne generacije.

Treći mirovinski stup poticane dobrovoljne štednje za mirovinu komplementaran je prva dva, koja zbog demografskih trendova, deficita proračuna i razmjerno niske stope izdvajanja za drugi stup većini građana ne jamče solidan životni standard u trećoj dobi

Međutim, zbog fiskalne situacije bilo je teško postići veću stopu izdvajanja za drugi stup. Inače bi prvi stup međugeneracijske solidarnosti ostao bez značajnog dijela financiranja. Naime, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje dio je konsolidiranog državnog proračuna i stvara veliki deficit (4-5% BDP-a). Prihodi od mirovinskih doprinosa financiraju samo malo više od polovice ukupnih rashoda za mirovine. Taj omjer je tek malo bolji ako se iz izračuna izdvoje mirovine po posebnim propisima.

Kako se ukupan doprinos za mirovinsko osiguranje u početku reforme 2002. nije mogao povećati jer je opterećenje troška rada ranijim ukupnim mirovinskim doprinosom od 20% već bilo razmjerno visoko, reforma je započela 2002. godine na temelju načela da se povećanje izdvajanja za drugi mirovinski stup (uplate u obvezne mirovinske fondove, OMF) financira smanjenjem izdvajanja za prvi stup međugeneracijske solidarnosti. Tako je stopa izdvajanja od 5% za drugi stup nastala kao kompromis kako bi se zadržalo značajno izdvajanje od 15% bruto plaće za prvi stup, te na taj način u isto vrijeme započela mirovinska reforma.

Međutim, i ovih 5% bilo je dovoljno veliko u smislu pritiska na proračun zbog izgubljenih prihoda od doprinosa u prvom stupu tako da se vlada, umjesto da još više poveća doprinos za drugi stup i još više smanji doprinos za prvi, odlučila na kompromis oko podjele ranije stope doprinosa od 20% bruto plaće prema ključu 5:15, koji je ojačan s još dva instrumenta. Prvo, propisan je minimalni postotak ulaganja u hrvatske državne obveznice u mirovinskim fondovima kako bi se dio novca koji je iz prvog preusmjeren u drugi stup vratio u prvi kroz zaduživanje države (o tome je bilo više riječi u prethodnom nastavku). Drugo, uveden je poticaj za mirovinsku štednju u trećem mirovinskom stupu – dobrovoljnim mirovinskim fondovima.

U ovom tekstu ćemo objasniti dvije vrste poticaja za dobrovoljnu mirovinsku štednju – poticaje za građane koji štede u dobrovoljnim mirovinskim fondovima i poticaje za poslodavca ili udruge poput sindikata koji uplaćuju sredstva u dobrovoljni mirovinski fond za svoje radnike odnosno članove. No, prije prikaza poticaja moramo prokomentirati to što ukupan iznos državnih poticaja predstavljaja izdatak za državni proračun. Pitanje glasi: u čemu je razlika kada i poticaji za dobrovoljnu mirovinsku štednju i eventualno smanjenje doprinosa za prvi i povećanje za drugi stup povećavaju deficit državnog proračuna?

Razlika je u visini tih iznosa. Jedan postotni bod doprinosa vrijedi oko 1,4 milijarde kuna, a za poticaje za treći stup u proračunu 2021. bilo je predviđeno ukupno 85,7 milijuna kuna. S obzirom da relativno malo ljudi štedi u trećem stupu i uglavnom ne koriste maksimalne poticaje, drugi iznos je znatno manji.

Doduše, Slika 1 pokazuje da broj članova dobrovoljnih mirovinskih fondova kontinuirano raste. Može se primijetiti blago usporavanje rasta broja članova u fondovima trećeg stupa u vrijeme duge gospodarske krize 2009.-2014 no blagost toga usporavanja ukazuje na to da sveukupno gospodarsko stanje utječe na popularnost dobrovoljne mirovinske štednje, ali ni dramatično duga recesija poput ondašnje nije uspjela zaustaviti rast broja ljudi koji dragovoljno štede za mirovinu. Rast je nastavljen i u toku recentne pandemijske recesije.

Prema tome, u ovom vidu mirovinske štednje očito postoji nešto posebno privlačno, a to su ranije spomenuti državni poticaji koji iznose maksimalno 750 kuna po osobi godišnje. Taj iznos poticaja postiže se samo ako godišnja uplata u fond iznosi minimalno 5,000 kuna (inače je poticaj 15% od uplaćenog iznosa). Prema tome, kada bi svi članovi fondova trećeg stupa svake godine štedjeli minimalno 5,000 kuna za mirovinu, država bi za poticaje u trećem stupu trebala izdvojiti gotovo 300 milijuna kuna, a tek kada bi se broj članova koji štede barem 5,000 kuna godišnje povećao na blizu dva milijuna, poticaji za treći stup dostigli bi vrijednost jednog postotka mirovinskog doprinosa. No prosječne dobrovoljne uplate u mirovinske fondove iznose manje od 5,000 kuna na godinu po osobi. 

Slika 1. Broj članova dobrovoljnih mirovinskih fondova 2002.-2021.

Izvor: HANFA

Teško je ocijeniti može li se prikazani porast broja članova dobrovoljnih mirovinskih fondova do gotovo 400 tisuća smatrati uspjehom ili neuspjehom. S jedne strane, ako približno svaki četvrti zaposleni u Hrvatskoj ima dobrovoljnu mirovinsku štednju, očito je riječ o načinu štednje za treću dob koji je pobudio značajan interes građana. Iznos skupljen u trećem stupu će za dio građana predstavljati važnu dopunu mirovine u budućnosti. S druge strane, u svjetlu nemalih poticaja, prosječno ušteđenih oko 20 tisuća kuna po individualnom računu za oko 400 tisuća građana nije mnogo. Ipak, to je oko 8 aktualnih prosječnih mjesečnih mirovina, a to nije trivijalan iznos.

Sredstva u dobrovoljnim mirovinskim fondovima će i dalje rasti, prije svega po osnovi daljnjih uplata postojećih članova. Prosječna starost ulagača u dobrovoljne mirovinske fondove je oko 47 godina, pa im ostaje još najmanje 15-ak godina za uplate do pune mirovine (iako isplata iz trećeg stupa može početi i ranije, prije klasičnog umirovljenja u prvom stupu, o čemu će biti više riječi u nastavku).

Broj članova dobrovoljnih mirovinskih fondova stalno raste i dostiže približno četvrtinu zaposlenih što se objašnjava državnim poticajima, prinosima na štednju i osvještavanjem činjenice da bez dobrovoljne mirovinske štednje nema solidnog životnog standarda u trećoj dobi

Ako prosječni ulagatelj u dobrovoljne mirovinske fondove ima blizu 50 godina, znači da potencijal za rast broja članova dobrovoljnih mirovinskih fondova postoji među mlađim radnicima. Trenutačno svega oko 30% članova dobrovoljnih mirovinskih fondova ima manje od 40 godina. To je očekivano: mladi ljudi manje štede za mirovinu jer u prosjeku imaju niža primanja od ljudi srednje dobi. Mirovina je „daleko“, pa se o njoj ni ne razmišlja; životni prioriteti su drugi  – djeca, stan, putovanja, bolji automobil…; i još uvijek je prisutan životni optimizam u smislu: „ima vremena do mirovine“. Međutim, trenutno stanje na tržištu rada je takvo da bi upravo primanja mlađih ljudi u budućnosti mogla razmjerno solidno rasti. Uz to, širi se svijest da državni proračun tj. prvi mirovinski stup dugoročno neće moći osigurati adekvatne mirovine. To ostavlja prostor za raniji početak osobne štednje za mirovinu povrh obvezne štednje u drugom stupu mirovinskog osiguranja. Usporedo rastu i stupanj obrazovanja i financijska pismenost, pa sve veći broj mladih razumije logiku dugoročnog ukamaćivanja odnosno mogućnost da i umjereni prinosi uz poticaje na neveliku ali kontinuiranu štednju osiguraju znatno povećanje mirovina u dugom roku.

O dosadašnjim mogućnostima stvaranja i povećavanja štednje za mirovinu svjedoči sljedeći primjer koji je izračunat na temelju podataka za Raiffesein dobrovoljni mirovinski fond čije je društvo za upravljanje sponzor serijala Mirovine za 21. stoljeće. Pretpostavljamo da osoba štedi od kolovoza 2002. i uplaćuje 5,000 kuna godišnje u jednakim mjesečnim obrocima. To je plavi pravac u sredini slike. Na to se dodaju državna poticajna sredstva od 750 kuna godišnje (najniža linija na slici), ali uloženo i dobiveno kroz poticaje treba uvećati za stvarni rezultat ulaganja sredstava koji uvećava glavnicu. Tako se dolazi do ukupne vrijednosti dobrovoljne mirovinske štednje koja na kraju 2021., dakle nakon manje od 20 godina štednje, iznosi gotovo 200 tisuća kuna.

Slika 2. Rezultat štednje u dobrovoljnom mirovinskom fondu 2002.-2021.

Izvor: Raiffeisen društvo za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima d.d.

Da bi se masovniji ulazak mlađih građana u dobrovoljnu mirovinsku štednju uistinu dogodio, treba bolje razumjeti sustav – njegove prednosti i mane. Pri tome ne mislim samo na poticaje, iako su i oni veoma važni, nego i na to kako su fondovi vođeni i nadzirani, koliko je taj oblik štednje siguran i mogu li se neka ušteđena sredstva povući prije odlaska u mirovinu. Moguće je da bi upravo svijest o mogućem ranijem raspolaganju sredstvima mogla potaknuti veći broj ljudi na razmatranje ovog oblika dugoročne štednje. Stoga prikaz karakteristika trećeg stupa mirovinskog osiguranja u nastavku počiva na usporedbi s drugim stupom koji ljudi bolje poznaju, a i detaljno je prikazan u prethodnim nastavcima serijala Mirovine za 21. stoljeće.

U čemu je, osim u uplatama i poticajima, razlika između drugog i trećeg stupa

Najvažnija razlika između drugog i trećeg stupa, osim obveznosti drugog odnosno dobrovoljnosti trećeg, leži u tome što se sredstvima koja su ušteđena u trećem stupu može slobodnije raspolagati. Raspolaganje nije potpuno slobodno kao kada štedite u banci ili u otvorenom investicijskom fondu (iz kojih u svakom trenutku možete povući sva svoja sredstva), ali je slobodnije nego u drugom stupu iz kojeg sredstva s mirovinskog računa u trenutku „odlaska“ u mirovinu možete povući do granice od 15% (više o tome u sljedećem nastavku o isplatama mirovina – za povlačenje 15% treba ispuniti i neke uvjete).

Prva mogućnost korištenja sredstva ušteđenih u dobrovoljnom mirovinskom fondu je korištenje ušteđenih sredstava za početak isplate mirovinske rente po navršenoj 55. godini života, bez obzira jeste li „otišli u mirovinu“ (koristite li radničku mirovinu iz prvog stupa međugeneracijske solidarnosti ili ne). Druga mogućnost je da vam se pri prijelazu iz faze štednje u fazu isplate do 30% ušteđenih sredstava na zahtjev isplati na vaš tekući račun.

Zašto zakon ne omogućava povlačenje cjelokupnog iznosa ako je taj vid mirovinske štednje dobrovoljan? Zašto minimalno 70% ušteđenog iznosa treba koristiti za isplatu mirovinske rente? Razloge smo objasnili u ranijim nastavcima: razlog državne intervencije u drugom stupu (obveznost i potpuno ograničenje raspolaganja osim za namjenu isplate mirovine) i u trećem stupu mirovinskog osiguranja (poticaji i ograničeno raspolaganje po umirovljenju) je osigurati povećanje životnog standarda u trećoj dobi. Državi nije cilj isplaćivati poticaje za štednju koju će neki ljudi potrošiti u prvoj godini nakon umirovljenja, recimo do 67. godine života. Ljudi izlaze na izbore do kraja života, a ubuduće će stariji glasači još više dominirati u glasačkom tijelu (zbog demografskih promjena), pa je cilj stvoriti temelje za novu međugeneracijsku solidarnost u kojoj stariji građani neće imati toliko izražene motive za povećanje poreza, doprinosa i državnih izdataka za mirovine i zdravstvo, jer će se pouzdati u sigurnost koju im daju vlastita ušteđena sredstva.

Radi se o afirmaciji norme osobne odgovornosti za treću dob koja ne isključuje društvenu solidarnost s obzirom da prvi stup i dalje ostaje stožerni stup mirovinskog osiguranja. Treći, dobrovoljni mirovinski stup (kao i drugi) treba promatrati kao dio složenog trostupačnog mozaika koji afirmira neke druge društvene i ekonomske vrijednosti te stvara pretpostavku za dugoročnu održivost socijalne kohezije i perspektive za gospodarski rast u uvjetima brzog starenja stanovništva.

Mirovinskom štednjom u trećem stupu, u usporedbi sa štednjom u drugom, možemo slobodnije raspolagati

Nadalje, tri ista društva za upravljanje mirovinskim fondovima (mirovinska društva) upravljaju i obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima (AZ, Raiffeisen i Ersteplavi). PBZ Croatia upravlja obveznim mirovinskim fondovima, no Croatia mirovinski fondovi (u vlasništvu vodećeg osiguravatelja Croatia osiguranja d.d., bez PBZ-a) upravlja dobrovoljnima. Nekada je upravljanje obveznim fondovima bilo odvojeno od upravljanja dobrovoljnim mirovinskim fondovima, no već dugi niz godina iz razloga optimizacije poslovanja upravitelji mogu biti isti. I glavna tehnička rješenja u drugom i trećem stupu su ista:

  • sredstva se uplaćuju na osobni mirovinski račun kod fonda, koji ima narav namjenske individualne kapitalizirane štednje (mirovinski računi u trećem stupu odvojeni su od računa u drugom stupu),
  • sredstva na mirovinskim računima odvojena su od imovine mirovinskog društva (jer pripadaju članovima i predstavljaju privatnu imovinu koja je predmet nasljeđivanja u slučaju smrti člana) te se ne mogu ovršiti, a fondovi odnosno članovi ne odgovaraju za obaveze mirovinskog društva,
  • dobrovoljni mirovinski fondovi su u naravi investicijski fondovi – imovina u vlasništvu ulagača, koja se ulaže u vrijednosnice na financijskim tržištima, i
  • nezavisni depozitar svakodnevno kontrolira vrijednost imovine dobrovoljnog mirovinskog fonda (i cijene udjela).

Rješenje s istim upraviteljima fondova drugog i trećeg stupa osigurava i jednaku primjenu strogih pravila poslovanja za mirovinska društva koja upravljaju budućim mirovinama. Radi se o pravilima koja se odnose na minimalni kapital mrovinskog društva, druge uvjete za obavljanje poslovanja, uvjete za vlasnike, članove uprave i nadzornog odbora društva, uvjete za upravljanje rizicima, sprječavanje sukoba interesa, nadzor HANFA-e, unutarnje organizacije i procese, zabranjene radnje i sl.. Ovo je veoma važno radi sigurnosti mirovinske štednje budući da su mirovinska društva u obvezi članovima fondova nadoknaditi štetu koja bi proizašla iz propusta mirovinskog društva u obavljanju dužnosti dobrog upravitelja.

U Hrvatskoj posluje osam otvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova o kojima će biti više riječi u nastavku. Nakon ulaska Hrvatske u EU predviđena je i mogućnost da dobrovoljnu mirovinsku štednju odnosno mirovinske programe na hrvatskom tržištu ponude i mirovinska društva iz drugih država članica, no za sada za tako nešto nije iskazan interes.

Dobrovoljni mirovinski fondovi mogu biti otvoreni (ODMF) i zatvoreni (ZDMF). Članom (uplatiteljem) u ODMF može postati svaki građanin Republike Hrvatske. Nasuprot tome, ZDMF organiziraju poslodavci ili interesne organizacije – takozvani pokrovitelji – u dogovoru s mirovinskim društvom koje upravlja dobrovoljnim fondom zaposlenika ili članova dotične organizacije. Organizacije se odlučuju na pokretanje ZDMF-ova radi dobrobiti zaposlenika ili članova, stvaranja lojalnosti i korištenja poreznih olakšica. ZDMF-ova ima dvadeset, a pokrenula su ih uglavnom veća poduzeća i sindikati.

Poticaji države

Ranije je objašnjeno zašto su za dobrovoljnu mirovinsku štednju uvedeni izdašni poticaji. Na ovom mjestu vrijedi još jednom objasniti što oni znače za članove dobrovoljnih mirovinskih fondova. Godišnji državni poticaj iznosi 15%, ali do iznosa godišnje uplate od 5,000 kuna, što znači da maksimalni godišnji poticaj iznosi 750 kuna. Dakle, ako u dobrovoljnom mirovinskom fondu štedite 1,000 kuna na godinu, Ministarstvo financija će na to dodati 150 kuna odnosno 15%. Međutim, ako štedite 10,000 kuna, Ministarstvo će tome dodati maksimalnih 750 kuna odnosno 7,5%. To znači da je ovaj oblik štednje dugoročno veoma isplativ zbog poticaja čak i ako zanemarimo činjenicu da će upravitelji (mirovinska društva) u dugom roku vjerojatno ostvariti značajan povrat na uložena sredstva, što će ovaj oblik štednje učiniti još isplatljivijim (sjetite se Slike 2).

Država potiče dobrovoljnu mirovinsku štednju izravnim isplatama iz proračuna na račune osiguranika do 750 kuna godišnje, poreznim poticajima za organizacije koje uplaćuju mirovinsku štednju svojim radnicima ili članovima, a poreza na dohodak na mirovine iz trećeg stupa – nema

Postoji i porezni poticaj za poslodavce koji dio dohotka isplaćuju radnicima u vidu uplata u treći mirovinski stup. Porezni poticaj koriste poslodavci koji su pokrovitelji zatvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova kao i poslodavci koji žele uplatiti sredstva za mirovinsku štednju radniku koji je sam odabrao otvoreni dobrovoljni mirovinski fond. U oba slučaja uplate poslodavca na osobni mirovinski račun radnika do 6,000 kuna na godinu predstavljaju porezno priznati trošak za poslodavca. To znači manju osnovicu za obračun poreza na dobit. Ako poduzeće plaća porez na dobit po stopi od 18%, znači da će po svakom radniku za kojeg uplati 6,000 kuna godišnje kroz umanjenje porezne obveze uštedjeti 18% od toga iznosa ili 1,080 kuna. Efektivni neto izdatak za poduzeće iznosit će 4,920 kuna, što je približno 50% manje od troška alternative kada bi poduzeće radniku isplatilo dodatnu plaću od 6,000 kuna neto (i na taj iznos platilo porez na dohodak, prirez i socijalne doprinose). Ovu poreznu olakšicu mogu koristiti i obrti i samozaposleni koji su u sustavu poreza na dohodak.

Atraktivnost poreznih poticaja ranije je bila umanjena iz perspektive člana fonda – korisnika mirovine – jer je nakon početka isplate mirovine trebalo platiti porez na dohodak na dio mirovine koji je financiran iz uplata poslodavca. Poreznim izmjenama iz 2019. godine ukinut je različit tretman mirovina ovisno o izvoru uplata; sve isplate mirovina na temelju osobne mirovinske štednje u trećem stupu nisu oporezive porezom na dohodak i prirezom. Ova promjena je dodatno povećala atraktivnost dobrovoljne mirovinske štednje i za radnike i za poslodavce.

Dobrovoljni mirovinski fondovi i njihovi rezultati

Ljudi su skloni odabrati ono što im se prvo nudi, pa će prečesto slijediti logiku prepoznatnosti brenda, odnosno vezanosti uz banku u kojoj imaju otvoren račun ili uz obvezni mirovinski fond u koji se svakoga mjeseca zakonskim automatizmom slijeva 5% bruto plaće. No, dobrovoljni mirovinski fond je financijski produkt odnosno usluga koju treba promatrati neovisno od drugih financijskih proizvoda i usluga koje koristimo.

U Tablici 1 prikazano je šest glavnih obilježja osam otvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova koji posluju na hrvatskom tržištu. Glavna obilježja su: (1) veličina (vrijednost imovine pod upravljanjem), (2) karakter fonda odnosno strategija i investicijska politika koji određuju rizični profil fonda i potencijal za zaradu od ulaganja, (3) prinos odnosno povrat na ulaganje u novije vrijeme, (4) anualizirani prosječni prinos od početka poslovanja, (5) starost fonda odnosno period od početka poslovanja i (6) naknada za upravljanje.

Tablica 1. Glavna obilježja otvorenih dobrovoljnih investicijskih fondova (ODMF)

Izvor: HANFA i internetske stranice mirovinskih društava

Na tržištu posluju dva relativno novija fonda Croatia osiguranja stara četiri godine te njihovu veličinu i prinose treba sagledavati u kontekstu starosti, s obzirom da ostali fondovi rade od 2002., 2003. odnosno 2005. godine. Osim starosti fonda, veličina mjerena imovinom pod upravljanjem približno odražava odnose veličina najvećih vlasnika mirovinskih društava i obveznih mirovinskih fondova kojima upravljaju, s obzirom na snagu brendova i prodajnih kanala.

U ODMF-ove je na kraju 2021. bilo uloženo oko 6,4 milijarde kuna. Kada se tome pribroji imovina u ZDMF-ovima (1,4 milijarde), dolazimo do 7,8 milijardi kuna mirovinske štednje u dobrovoljnim mirovinskim fondovima. To predstavlja svega 5,9% vrijednosti imovine u obveznim mirovinskim fondovima (gdje je uloženo oko 133 milijarde kuna), odnosno oko 1,9% BDP-a. Iz makroekonomskog kuta gledanja još uvijek se radi o relativno malom iznosu. No upravo ta činjenica pokazuje potencijal za rast dobrovoljne mirovinske štednje u budućnosti. Osobito kada dohoci narastu i dodatno se osvijesti vjerojatna nedostatnost mirovina iz prvog odnosno prvog i drugog stupa za kombinirane mirovine za isplatu solidnijih mirovina u budućnosti.

Za ulagatelje je najvažnije uočiti razlike u investicijskim politikama pojednih fondova. Dok se obvezni mirovinski fondovi dijele na tri kategorije rizika (A – visoko rizični, koji pretežito ulažu u rizične instrumente poput dionica; B – balansirani ili uravnoteženi koji su između A i C, i C – nisko rizični koji prežito ulažu u obveznice i instrumente tržišta novca), među dobrovoljnim mirovinskim fondovima samo se jedan fond Croatia osiguranja može usporediti s OMF-om A kategorije, iako je i taj u osnovi balansirani. Ovdje se dakle uglavnom nude balansirani i obveznički fondovi. Klasifikacija je gruba, pa svakako moram preporučiti pažljivo čitanje prospekata fondova koji su lako dostupni na stranicama mirovinskih društava jer značajne razlike postoje i unutar tih okvirnih skupina fondova. Za potrebe ovoga teksta investicijske politike ćemo povezati s prikazanim prinosima i naknadama za upravljanje kako bismo još jednom potvrdili neke univerzalne financijske principe koji su objašnjeni u ranijim nastavcima.

Prvo, balansirani fondovi u prosjeku ostvaruju veće prinose od sigurnijih, obvezničkih fondova u dugom roku. Isti rezultat smo pokazali kod obveznih mirovinskih fondova različitih kategorija rizika. Riječ je o fundamentalnoj financijskoj zakonitosti koja kaže da su rizik i prinos u dugom roku pozitivno povezani. U kratkom roku to stvara određenu opasnost, jer rizik znači mogućnost naglog pada vrijednosti udjela u fondu (vrijednosti sredstava na osobnom mirovinskom računu kod fonda). Zbog toga se općenito preporuča da veći rizik uzimaju osobe čiji je investicijski horizont dug – mnogo godina ili nekoliko desetljeća – jer postoji velika vjerojatnost da će se spomenuta financijska zakonitost manifestirati u dugom roku i u konačnici dovesti do većeg prinosa. Nasuprot tome, osobe s kraćim investicijskim horizontom – na primjer građani koji uskoro namjeravaju u mirovinu (ili osobe koje po navršenih 55 godina života namjeravaju povući 30% sredstava, a ostala sredstva usmjeriti u isplatu mirovinske rente) – suočene su s opasnošću da ih manifestacija rizika u kratkom roku „uhvati na krivoj nozi“. To znači da će prenijeti mirovinska sredstva u fazu isplate u trenutku krize, umanjena u odnosu na vrijednost nekoliko mjeseci ranije, odnosno da će ta sredstva vrijediti znatno manje nego što bi vrijedila godinu ili dvije kasnije kada se oporave cijene vrijednosnica u koje su uložena sredstva. Prisjetite se da smo o tome već raspravljali u petom nastavku serijala Mirovine za 21. stoljeće u kontekstu zakonom propisanog seljenja sredstava iz obveznog mirovinskog fonda kategorije A u B 10 godina prije dobi za mirovinu, odnosno iz B u C 5 godina prije dobi za mirovinu. Takvih pravila nema kod dobrovoljne mirovinske štednje: znači da svatko slobodno bira kada želi seliti sredstva između različitih fondova, na primjer, iz balansiranih u manje rizične obvezničke.

Na tržištu se nude balansirani i obveznički dobrovoljni mirovinski fondovi čija je struktura ulaganja raznolikija od ulaganja obveznih mirovinskih fodnova, a pri odabiru fonda valja voditi računa o investicijskom horizontu, odnosu očekivanog povrata i rizika, i o troškovima

Naravno, odabir fonda prema kriteriju investicijske politike ne mora zavisiti samo o investicijskom horizontu. Netko ne trpi rizik i/ili je veliki pesimist u pogledu ekonomske budućnosti, a netko voli rizik i optimističan je u pogledu ekonomske budućnosti. Zbog toga i osobne preferencije i stavovi imaju ključnu ulogu pri odabiru fonda.

5,1 milijardi kuna ili oko 79% od ukupno uloženih sredstava u ODMF-ove investirano je u balansiranim dobrovoljnim mirovinskim fondovima, a zanimljivo je usporediti strukturu njihovih ulaganja s ulaganjima obveznih mirovinskih fondova. Slika 3 pokazuje znatno manji udjel domaćih državnih obveznica u portfeljima dobrovoljnih nego obveznih mirovinskih fondova. Zajedno sa stranim državnim obveznicama udjel je oko 40% ili za oko 20 postotnih bodova manji nego kod obveznih mirovinskih fondova. S druge strane, veći je udjel dionica i ulaganja u investicijske fondove koji kod dobrovoljnih mirovinskih fondova dostiže oko 44%, što znači da je struktura portfelja puno bliža smislu riječi balansirani, odnosno onome što se u terminologiji obveznih mirovinskih fondova naziva kategorija rizika B. Postavlja se pitanje kako objasniti razliku u odnosu na obvezne mirovinske fondove gdje je udjel državnih obveznica mnogo veći? U vrijeme kada su propisi strogo propisivali donji prag ulaganja u domaće državne obveznice dobrovoljni mirovinski fondovi rasli su puno sporije od obveznih koji su dominantno morali ulagati u tu klasu imovine, a kasnije su limiti ulaganja više liberalizirani za dobrovoljne mirovinske fondove. To je upraviteljima omogućilo brže prilagođavanje struktura portfelja ciljanim strategijama ulaganja u vremenu kad je dobrovoljna mirovinska štednja značajnije narasla.

Slika 3. Struktura ulaganja balansiranih dobrovoljnih mirovinskih fondova

Izvor: HANFA, vlastiti izračun

Kada je već spomenuta mogućnost seljenja osobnog mirovinskog računa kod dobrovoljnog mirovinskog fonda, postavlja se pitanje naknada koje se plaćaju u slučaju isplate odnosno preseljenja sredstava. Izlazne naknade su zakonom limitirane na 2,5%, ali primjenjuju se samo u slučaju seljenja sredstava između fondova kojima upravljaju različiti upravitelji. Nema naknada u slučaju seljenja sredstava između dobrovoljnih fondova kojima upravlja isto mirovinsko društvo. Nekada su postojale i značajne ulazne naknade (koje se plaćaju pri uplati), a koje su destimulirale prinos na dobrovoljnu mirovinsku štednju. Te naknade su ukinute 2019. godine, što je dodatno povećalo atraktivnost dobrovoljne mirovinske štednje. S druge strane, iz ulaznih naknada u fondove uobičajeno se financira njihova prodaja. To znači da više nema prodajnih agenata koji će zakucati na vrata vašeg ureda i ponuditi vam dobrovoljnu mirovinsku štednju, ali u digitalno doba sve bitne informacije raspoložive su na internetu i samo o osobnoj financijskoj pismenosti pored raspolaganja viškom za štednju zavisi hoćete li se i kako odlučiti na ovaj oblik štednje.

Balansirani ODMF manje ulažu u državne obveznice od obveznih mirovinskih fondova kategorije B i imaju nešto veće naknade za upravljanje, no ulazne su naknade ukinute u svim ODMF što dodatno povećava očekivane koristi od dobrovoljne mirovinske štednje za osiguranike

No, kada je riječ o naknadama, najvažnije su naknade za upravljanje (koje su prikazane u Tablici 1), a one se tiču druge financijske pravilnosti koju uočavamo i kod ove vrste fondova.

Ta druga pravilnost glasi: naknade za upravljanje su u prosjeku veće kod balansiranih nego kod manje rizičnih obvezničkih fondova. To je logično, jer što je portfelj rizičniji, to je veća umješnost upravitelja fondova potrebna da bi se ostvario dobar rezultat. S druge strane, što je rezultat bolji (što dugoročno očekujemo kod rizičnijih portfelja), to fond lakše trpi nešto veću naknadu za upravljanje. Naknade za upravljanje zakonom su ograničene na 3% na godinu, no u praksi su niže, što možemo zahvaliti konkurenciji. Za očekivati je da će konkurencija u budućnosti pritiskati naknade za upravljanje prema dolje, osobito kako će vrijednost imovine pod upravljanjem rasti. Visoke naknade umanjuju prinose, međutim prinosi su u Tablici 1 iskazani na neto principu koji je s gledišta člana fonda jedini bitan, jer predstavlja stvarnu mjeru povećanja osobne mirovinske štednje kroz rezultate ulaganja. Neto prinosi su izravno usporedivi među pojedinim fondovima. Zbog toga konzervativni portfelji čiji je primarni cilj čuvanje vrijednosti imovine ne trpe značajne naknade, osobito u razdobljima kada ne treba očekivati rast vrijednosti manje rizičnih obveznica (zbog povećanja kamatnih stopa). A takvo je razdoblje u kojem se trenutno nalazimo. Više detalja o tome mogli ste pročitati u šestom nastavku.

Zaključak

Štednja za mirovinu u trećem mirovinskom stupu kod dobrovoljnih mirovinskih fondova predstavlja još uvijek nedovoljno iskorišten ali veoma važan dio financijske pripreme za treću dob i solidnu mirovinu. Tek s mirovinama iz trećeg stupa možemo očekivati solidna primanja u mirovini. Adekvatnost mirovina iz prvog stupa ograničena je zbog deficita, javnog duga i sve većih i uvijek sukobljenih potreba za financiranjem drugih javnih izdataka iz proračuna, a adekvatnost mirovina iz drugog ograničena je razmjerno niskom stopom izdvajanja od 5% i relativno kratkim razdobljem štednje (do sada oko 20 godina) za osobe koje sada idu u mirovinu. Sve vlade u Hrvatskoj već su dulje od dvadeset godina svjesne tih ograničenja i zbog toga od 2002. izdašno potiču ulaganja u dobrovoljne mirovinske fondove. One to čine izravnim subvencijama (do 750 kuna godišnje) koje se pripisuju osobnim mirovinskim računima, kao i poreznim poticajima za poslodavce i organizacije koji žele uplaćivati dobrovoljnu mirovinsku štednju za svoje radnike odnosno članove. Iako približno četvrtina zaposlenih u Hrvatskoj ima dobrovoljnu mirovinsku štednju, ona je i dalje razmjerno mala i ne prelazi 2% BDP-a. To ujedno predstavlja potencijal za njezin snažan rast u budućnosti. Ukidanje odnosno limitiranje nekih naknada vezanih uz dobrovoljnu mirovinsku štednju i promjena poreznog tretmana 2019. godine dodatno su povećali atraktivnost ovog oblika dugoročne štednje. Zbog toga je riječ o prigodi koju ne treba propustiti.

Prvi, drugi i treći stup, o kojima izravno ili neizravno skrbi država strogim propisima, poticajima i olakšicama, kako god ih kombinirali i što god o njima mislili – sve se to na kraju radnoga vijeka slijeva u jednu točku. U njoj imamo prava i mirovinsku štednju kakve smo do tog trenutka stekli. Vrijeme više ne možemo vratiti, a preostalo je još desetljeće, dva, možda i tri i više života nakon izlaska s tržišta rada. Sva pitanja u tom trenutku svode se na jedno: kako osigurati isplatu mirovine? Fazi isplate bit će posvećen sljedeći, osmi nastavak serijala Mirovine za 21. stoljeće.

 


Seriju Mirovine za 21. stoljeće podupire Raiffeisen društvo za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima d.d. Stavovi autora ne odražavaju stavove Društva. Serija izlazi mjesečno i obrađuje makro i mikro aspekte funkcioniranja mirovinskog sustava. Knjiga koja će biti objavljena kada serija završi omogućit će čitateljima lakše snalaženje u ovoj zahtjevnoj temi koja se prije ili kasnije tiče svakoga od nas.

Raniji nastavci serijala Mirovine za 21. stoljeće:

Šesti dio: Ulaganja mirovinske štednje u drugom stupu i tržište kapitala

Peti dio: Kako funkcionira drugi stup u Hrvatskoj

Četvrti dio: Mirovinski sustavi, štednja i ulaganja (2)

Treći dio: Mirovinski sustavi, štednja i ulaganja (1)

Drugi dio: Starenje (2. dio): pad, prilagodba, rast

Prvi dio: Starenje (1. dio): pad, prilagodba rast