Dugi rok traje dugo, barem tridesetak godina. Što dulje razdoblje promatramo to možemo bolje razumjeti pravilnosti dugog roka. Ako se traže objašnjenja promjena tokom dugog razdoblja ne možemo se baviti prolaznim događajima kao što su poslovni ciklusi ili povremeni poremećaji na tržištima. Ako nas zanimaju dugoročne promjene onda one kratkoga roka ne mogu zamagljivati stvari.
Slika 1 pokazuje o čemu se radi. Ona prikazuje kretanje realnog BDP-a Hrvatske od 1995. do 2018. godine. Prije nego objasnimo što nam slika govori važno je zamijetiti kako prema ranije spomenutoj definiciji dugog roka u Hrvatskoj, zbog nedostupnosti podataka, još uvijek o njemu ne možemo govoriti (službena statistika računa BDP od 1995., za ranije razdoblje postoje procjene koje se ovdje nisu htjele miješati sa službenim računom, do 1990. Hrvatska je bila dio veće ekonomske cjeline, a zadatak povezivanja BDP-a između dva politička i ekonomska sustava ostavljen je za kasnije). Nakon dvadeset i tri godine podataka tek se polako približavamo pravom dugom roku, što onemogućava konkretnija istraživanja. Međutim, slika može poslužiti da objasnimo razlike između kratkog i dugog roka.
Slika 1: Trend i ciklus realnog BDP-a*
*trend je izračunat pomoću tzv. Hodrick-Prescott filtera, često korištenog alata koji se koristi za dekomponiranje BDP-a u trend komponentu i cikličku komponentu; iako je popularan ima mnogo nedostataka
Izvor: Europska komisija
Pojednostavljeno, u analizi kratkog roka zanimala nas je plava linija. Nju smo opisali kao poslovni ciklus, tj. odstupanje tekućeg kretanja realnog BDP-a od potencijalne razine, koja se često (iako neprecizno) prikazuje dugoročnim trendom, o čemu će više riječi biti kasnije. U analizi kratkog roka nas je zanimalo što je dovelo do odstupanja BDP-a od potencijalne razine, kako i kada se gospodarstvo samo na nju vraća i što ekonomska politika može napraviti kako bi ga vratila na potencijalnu razinu. Poslovni ciklusi su prolazni, što pokazuje desni dio Slike 1. Hrvatski BDP se u promatranom razdoblju već tri puta nalazio ispod dugoročnog trenda i sada se treći put nalazi iznad dugoročnog trenda, a takvi ciklusi će se nastaviti i u budućnosti. U analizi dugog roka nas zanima žuta linija, tj. zanima nas što određuje kretanje BDP-a u dugom roku pa o ciklusima ne možemo aktivno razmišljati. Ne možemo razmišljati o tome hoće li smanjenje snižene stope PDV-a povećati potrošnju, hoće li se aktivirati jamstva za neko brodogradilište ni hoće li turistička sezona biti dobra. Naravno, neke značajnije kratkoročne šokove moramo imati na umu, jer teorija histereze govori da oni mogu značajno utjecati na kretanje dugoročnog BDP-a, ali one ne mogu biti u fokusu.
Posljedica toga je ta da kada se analizira i istražuje dugi rok ekonomisti ne mogu istovremeno imati ‘sve loptice u zraku’ i neke moraju spustiti. Za valjanu analizu važno im je da su u zraku one loptice koje su ključne za njihovu analizu odabrane teme. One druge loptice mogu privremeno staviti po strani, ali ih ne smiju zaboraviti i svako malo moraju provjeravati da li su dobro posložili stvari. Sve te izostavljene loptice se kasnije po nekom redu uključe, ali to se ne može na početku.
Četiri prizemljene loptice
Ovo poglavlje se bavi s četiri takve ‘prizemljene’ loptice u analizi dugog roka. One se na početku mogu izostaviti, ali ih treba negdje sačuvati u pamćenju i kasnije ih se mora uključiti i ‘vratiti’. Zbog važnosti izostavljenog treba na njih posebno upozoriti.
Četiri privremeno spuštene loptice kojima se bavi ovo poglavlje su:
- Neefikasnost korištenja faktora proizvodnje
- Neiskorištenost dostupnih faktora proizvodnje
- Definiranje mjere dugoročnog rasta
- Implikacije izbora BDP-a kao osnovne makroekonomske veličine
Standardna mikro i makroekonomska analiza pretpostavljaju da su proizvođači i potrošači racionalni (racionalno ne znači pametno nego da se u istim uvjetima donose iste odluke i da su sve odluke jedne vrste donesene prema istim načelima). Odluke se donose na temelju maksimizacije profita ili korisnosti, uz neka ograničenja, te akteri djeluju na slobodnom tržištu koje omogućava slobodan ulazak i izlazak s tržišta, ne mogu utjecati na cijene i sl. Poduzetnici poznaju svoje funkcije troškova, proizvode se homogeni proizvodi i ne postoje ekstra profiti (profiti iznad normalnih, uključujući monopolističke rente) jer vlada savršena konkurencija. Takve pretpostavke osiguravaju da proizvođači efikasno proizvode, a da tržište efikasno alocira resurse u ekonomiji.
Međutim u stvarnom svijetu se ne proizvodi uvijek efikasno na način kako to ekonomisti pretpostavljaju. Ne mora vladati ni tehnička (maksimalan fizički output uz minimalno fizičko ulaganje) niti alokativna efikasnot (raspodjela resursa u proizvodnju koja donosi najveći povrat). To treba imati na pameti i onda nastaviti kao da su ishodi efikasni. Tri primjera mogu prikazati o čemu se radi.
Efikasnost i proizvodnost
Jedan od najpoznatijih pojmova u (mikro i makro) ekonomskoj analizi je granica proizvodnih mogućnosti (eng. production possibility frontier, PPF), koja pokazuje maksimalnu razinu proizvodnje uz zadanu razinu tehnološkog razvoja i zadane resurse. PPF je prikazana na Slici 2, na kojoj su prikazane tri točke. Točka A nalazi se ispod PPF, što znači da se u tom gospodarstvu zadani resursi ne upošljavaju efikasno, tj. uz danu razinu tehnološkog razvoja mogla bi se postići veća proizvodnja jednog ili oba proizvoda. Točka B se nalazi točno na granici proizvodnih mogućnosti, što znači da se resursi koriste efikasno, tj. da se za zadanu razinu resursa i tehnologije proizvodi maksimalna količina proizvoda. Naposljetku, točka C se nalazi izvan granice proizvodnih mogućnosti, što znači da se uz postojeće resurse i postojeću razinu tehnološkog razvoja ona ne može doseći. Kasnije ćemo pokazati da upravo tehnološki razvoj može pomaknuti granicu proizvodnih mogućnosti „prema van“ i omogućiti veću proizvodnju, uz istu količinu resursa.
Slika 2: Granica proizvodnih mogućnosti
Postoji puno naznaka da se hrvatsko gospodarstvo sustavno nalazi ispod granice proizvodnih mogućnosti. Primjerice, detaljno istraživanje Svjetske banke, uz pomoć podataka s vrhunca ekspanzije 2008. godine, pokazalo je kako je najveći broj poduzeća u Hrvatskoj koncentriran u regiji niske do srednje produktivnosti, što upućuje da nema alokativne učinkovitosti koja bi podrazumijevala da je većina proizvodnje koncentrirana u regiji visoke produktivnosti.
Slika 3: Funkcija gustoće produktivnosti poduzeća u Hrvatskoj
Izvor: Svjetska banka
Postoji jedan zanimljiv pogled na ova pitanja koji povezuje produktivnost i efikasnost gospodarstva, a u Hrvatskoj se rijetko spominje iako se nalazi u standardnim udžbenicima ekonomike rasta. On se temelji na teoriji produktivnosti gospodarstva.
Omjer produktivnosti A između dva gospodarstva može se shvatiti kao odnos omjera ukupne proizvodnje Y i omjera faktora proizvodnje rada L i kapitala K, uz elastičnost rada i kapitala na proizvodnju koja odgovara udjelima dohotka od rada (1-α) i kapitala α u ukupnom dohotku, što se može zapisati kao:
Literatura o teoriji rasta govori da je produktivnost gospodarstva u dugom roku određena s dvije stvari. Prvo, tehnologijom T, koja se definira kao znanje kojim se faktori proizvodnje mogu koristiti i kombinirati u proizvodnji outputa, te efikasnošću E koja pokazuje koliko se uz postojeću tehnologiju raspoloživi faktori proizvodnje efikasno koriste. Dakle, možemo reći da se odnos produktivnosti može podijeliti na odnos tehnološkog napretka i odnos efikasnosti između dva gospodarstva.
Ako pretpostavimo da je gospodarstvo 2, čiji je tehnološki napredak u prethodnom razdoblju rastao po nekoj stopi g (rast ukupne faktorske produktivnosti) na višem stupnju tehnološkog razdoblja od gospodarstva 1, tj. da gospodarstvo 1 za gospodarstvom 2 zaostaje G godina, odnos razina tehnologije možemo zapisati kao:
Izrazi 1-3 omogućavaju analizu odnosa produktivnosti i efikasnosti između zemalja, uz pretpostavku o godinama zaostajanja u tehnološkom napretku. Primjerice, ako pretpostavimo da Hrvatska po tehnologiji (znanjima) zaostaje 10, 20 odnosno 30 godina za Danskom (koju smo izabrali kao primjer zbog slične veličine i korištenja fiksnog tečaja, ali drukčijeg stupnja razvoja; račun se može provesti za bilo koji par zemalja), i ako znamo da je ukupna faktorska produktivnost (eng. total factor productivity, TFP) u Danskoj od 2000. godine rasla po prosječnoj stopi od 0,21% na godinu (TFP se pronađe u bazi AMECO), iz gornjih izraza možemo lako izračunati odnose produktivnosti i efikasnosti ova dva gospodarstva.
Tablica 1: Odnos razina, produktivnosti, tehnologije i efikasnosti između Hrvatske i Danske
Izvor: autori, prema Weil (2009), AMECO
Tablica 1 pokazuje da se Hrvatska, kada se u obzir uzme razlika u stupnju razvijenosti i dostupnosti faktora proizvodnje, nalazi na oko 45% produktivnosti Danske. Ako pretpostavimo da za Danskom u tehnologiji zaostaje 10 godina, možemo zaključiti kako se efikasnost korištenja raspoloživih faktora proizvodnje nalazi na oko 45% od danske razine. Ako pretpostavimo da Hrvatska zaostaje 30 godina, onda se Hrvatska nalazi na oko 47% efikasnosti u Danskoj. Povećanjem efikasnosti korištenja faktora proizvodnje na primjerice 60% danske efikasnosti, uz postojeću razinu tehnologije i postojeću razinu faktora proizvodnje hrvatska produktivnost bi se povećala na oko 58% danske produktivnosti, a to znači da bi u Hrvatskoj došlo do povećanja životnog standarda za oko 28%. Ovaj izračun predstavlja vrlo jednostavan analitički okvir koji nema za cilj nuditi točne odgovore nego dati okvir za razmišljanje.
Neiskorištenost dostupnih faktora proizvodnje
Prema tome, proizvodnja u nekom gospodarstvu ne mora biti efikasna te se resursi ne moraju koristiti optimalno kako pretpostavlja standardna ekonomska teorija. Osim tehnologije i organizacije proizvodnje, na proizvodnju utječe i stupanj iskorištenosti faktora proizvodnje, za koje se u teoriji pretpostavlja da se uvijek koriste maksimalno. Međutim, u stvarnosti to ne mora biti tako.
Primjerice, ako se pogledaju podaci o iskorištenosti kapaciteta poduzeća može se zaključiti kako se Hrvatska nalazi u skupini zemalja s najnižom iskorištenošću kapaciteta u EU. Takva je situacija bila zabilježena na vrhuncu ciklusa 2008. godine, a vrijedi i sada. Ovi podaci upućuju na nisku proizvodnost u hrvatskom gospodarstvu.
Slika 4: Iskorištenost kapaciteta (%)
Izvor: Eurostat
Osim korištenja proizvodnih kapaciteta (kapitala) važno je i kako se koristi faktor rada. Naravno, jasno je da ako neko gospodarstvo bilježi visoku stopu nezaposlenosti, da ono ne koristi maksimalno potencijal radne snage. Jer, podsjetimo, nezaposlene osobe su one koje aktivno traže posao. Također, poznato je i da zemlje s visokim postotkom neaktivnih osoba također ne koriste maksimalno potencijal rada. Ove podatke za Hrvatsku znamo i znamo da Hrvatska ne stoji dobro i da postoji veliki neiskorišteni potencijal neaktivnih radnika.
Međutim, manje je poznato da poduzetnici ne koriste ni maksimalni potencijal zaposlenih radnika. Ako radnici koji su zaposleni ne rade onoliko koliko bi htjeli može se pojaviti problem tzv. podzaposlenosti rada (eng. underemployment) ili nedovoljne iskorištenosti rada (eng. undercapitalization of labor). Zašto je to važno u kontekstu ovog B2B nastavka?
Zato što je jedna od pretpostavki standardne ekonomske teorije, koja se koristi i u analizi dugog roka, da su radnici uvijek na krivulji ponude rada, tj. da uz zadanu nadnicu slobodno biraju količinu sati rada i na taj se način na tržištu rada pozicioniraju na krivulji ponude rada. Međutim, realnost je drukčija, i nove teorije tržišta rada uzimaju u obzir situaciju u kojoj zaposleni radnici za danu nadnicu žele raditi i više, a ne mogu pa su podzaposleni. Također, dostupne su i neke nove statistike, koje se rjeđe komentiraju, ali su postale dostupne za veliki broj zemalja.
Primjerice, jedan od najčešće korištenih pokazatelja podzaposlenosti su zaposlenici koji nedobrovoljno ne rade puno radno vrijeme (eng. involuntary part-time workers). Dakle, postoje radnici koji žele raditi part-time (posebno s novim free lance poslovima), ali i oni koji žele raditi puno radno vrijeme, ali im poslodavci to ne omogućavaju. Eurostat za europske zemlje objavljuje statistiku ove kategorije radnika pod nazivom „underemployed part -time workers“, a prikazan je na Slici 5.
Slika 5: Stopa podzaposlenosti u zemljama EU (% ukupnog broja part-time radnika) u 2017.
Izvor: Eurostat
Prema ovom pokazatelju je podzaposlenost part time radnika u Hrvatskoj među deset najviših u EU, značajno iznad prosjeka. Međutim, ovaj pokazatelj ne daje informaciju o tome koliko bi više radnici htjeli raditi, ne daje ni informaciju o osobama koje su zaposlene na puno radno vrijeme, a možda bi htjele raditi više, a ni ne daje mogućnost da neke osobe žele raditi manje. Zato su poznati ekonomisti tržišta rada David Bell i David Blanchflower razvili metodologiju koja koristi i podatke o zaposlenima na puno radno vrijeme i na nepuno radno vrijeme, a uzima u obzir i činjenicu da neki radnici žele raditi manje. Izračun stope prezaposlenosti i podzaposlenosti prema njihovoj metodologiji je prikazan na Slici 6, koja još jasnije pokazuje kako je Hrvatska među zemljama s najvišom razinom podzaposlenosti u EU (na ovoj slici je prikazan manji broj zemalja zbog nedostupnosti podataka). Negativna vrijednost na slici za Češku sugerira prezaposlenost.
Slika 6: Stopa podzaposlenosti prema Bell-Blanchflower metodologiji
Izvor: Bell i Blanchflower (2018)
Definiranje mjere dugoročnog rasta
Iskorištenost faktora proizvodnje značajno utječe na potencijal rasta u nekoj zemlji.
Kako bismo objasnili što je potencijal rasta potrebno je vratiti se na Sliku 1. Ranije smo spomenuli da nas u dugom roku zanima žuta linija na Slici 1. Ta žuta linija prikazuje dugoročno kretanje, tj. trend BDP-a kroz povijest pa se ponekad kaže da taj dugoročan trend predstavlja neku ravnotežnu razinu koja se stabilno kreće kroz vrijeme, a realni BDP oko nje oscilira u ciklusima. Međutim, takvo promatranje dugoročnog kretanja BDP-a se temelji samo na statističkim obilježjima vremenske serije BDP-a, u njemu nema ekonomske teorije. Dugoročan trend je zato teško povezati s pojmom potencijalnog rasta BDP-a jer on ne govori ništa o iskorištenosti kapaciteta, o tehnologiji, o efikasnosti proizvodnje i sl.
Prema definiciji Europske komisije, koja je za Hrvatsku najrelevantnija, potencijalni rast predstavlja održiv rast, koji ne stvara inflatorne ni deflatorne pritiske u gospodarstvu ili, pojednostavljeno, rast uz stabilne cijene. Zato se kaže da ako je realni BDP iznad potencijalne razine dolazi do inflatornih pritisaka, a ako je ispod potencijalne razine dolazi do deflatornih pritisaka u gospodarstvu. Podatak o potencijalnom BDP-u se koristi kako bi se moglo zaključiti u kojoj se fazi poslovnog ciklusa gospodarstvo nalazi. Ta informacija je važna nositeljima ekonomske politike, koji na temelju nje odlučuju trebaju li voditi ekspanzivnu ili restriktivnu politiku, a važna je i u analizi fiskalne situacije u nekoj zemlji budući da se stvarna veličina deficita i karakter fiskalne politike mogu odrediti tek kada se podaci „očiste od ciklusa“.
Ovako definiran potencijalni rast spada i u analizu kratkog i srednjeg roka jer je vezan za cikluse i ne predstavlja ravnotežnu stazu rasta koja je u središtu analize dugog roka. Ovako definiran potencijalan rast često se koristi u analizi dugog roka, ali treba jako paziti kako se to radi, a osobine ravnotežne staze rasta bit će objašnjene u sljedećem tekstu.
Izračun potencijalnog BDP-a nije trivijalan i postoje različite metodologije koje se dalje usavršavaju. Europska komisija koristi pristup proizvodne funkcije. Taj pristup se temelji na modelima, koji imaju uporište u ekonomskoj teoriji i održavaju sve faktore relevantne za analizu dugog roka. Taj pristup koristi i HNB. Polazna jednadžba u ovom pristupu se može zapisati kao:
Y predstavlja BDP, L rad, a K kapital. U-ovi predstavljaju iskorištenost kapaciteta, E-ovi efikasnost korištenja faktora proizvodnje, a α i 1-α elastičnost rada i kapitala s obzirom na BDP. Ovaj oblik proizvodne funkcije se naziva Cobb-Douglasova proizvodna funkcija, čija ćemo obilježja detaljno objasniti u sljedećim nastavcima. Jednadžba pokazuje da je potencijalni rast u nekoj zemlji određen količinom raspoloživih resursa ili faktora proizvodnje, stupnjem njihove iskorištenosti i efikasnosti njihovog korištenja. Količina kapitala je određena razinom investicija, količina rada je određena aktivnošću radno sposobnog stanovništva, ravnotežnom razinom nezaposlenosti i radnim satima u gospodarstvu, a iskorištenost kapaciteta i efikasnost su određene različitim „neopipljivim“ faktorima poput poslovne klime, poduzetničkog duha i sl., pa ih je nemoguće točno mjeriti, već se temelje na nekim pretpostavkama i procjenama.
Slika 7 prikazuje procjenu realnog BDP-a, trend BDP-a i potencijalni BDP u Hrvatskoj od 2001. do 2023. godine. Slika pokazuje kako razlike između dugoročnog (iako u Hrvatskoj s obzirom na dostupnost podataka moramo biti oprezni s ovim pojmom) trenda BDP-a i BDP-a procijenjenog na temelju proizvodne funkcije na prvi pogled nisu značajne, pogotovo u razdobljima umjerenih stopa rasta, ali se vidi kako se potencijalni BDP puno više mijenja u fazama snažne ekspanzije i recesije, koje utječu i na količinu faktora proizvodnje i na njihovu iskorištenost. Kretanje potencijalnog BDP-a nas zato podsjeća da, kako smo ranije napomenuli, događaje u kratkom roku ne možemo zanemariti jer oni utječu na potencijalni rast, ali nam to neće biti u fokusu. Također, slika pokazuje kako ova dva pristupa analizi daju bitno različite zaključke o budućnosti. Trend BDP-a sugerira rast, dok potencijalni BDP sugerira usporavanje dugoročne putanje BDP-a.
Slika 7: Realni BDP, potencijalni BDP (proizvodna funkcija) i trend (HP filter) BDP-a
Izvor: Europska komisija
Iako su ranije spomenuta definicija potencijalnog BDP-a i pristup proizvodne funkcije opće prihvaćeni, potrebno je napomenuti kako se potencijalni BDP može promatrati na još jedan, ne tako banalan način. Tvorac ideje takvog pristupa potencijalnom BDP-u je jedno od najpoznatijih imena ekonomike razvoja, nobelovac William Arthur Lewis (najpoznatiji po modelu tržišta rada s dva sektora i za taj rad mu je 1979. dodijeljena Nobelova medalja). Njegov pogled je prikazan na Slici 8.
Slika 8: Lewisov pogled na potencijalni BDP
Izvor: Europska komisija
Lewis je potencijalnim BDP-om smatrao najvišu moguću postojeću razinu koja može biti ostvarena u nekom gospodarstvu, a određena je maksimumima proizvodnje u povijesti. Grafički se to može prikazati na način da se kroz dvije točke maksimalne proizvodnje provuče linija, tj. da se procijeni linearna veza među tim točkama. Prema ovom pogledu Hrvatska se još uvijek nije vratila na potencijalnu razinu proizvodnje. Također, u recesijskom dnu 2014. godine je prema Lewisovom pristupu BDP je bio niži od potencijalne razine za oko 50 milijardi kuna, a prema pristupu proizvodne funkcije 14 milijardi kuna, što su značajne razlike. Osnovna Lewisova ideja je ta da je 2014. Hrvatska imala na raspolaganju resurse s kojima je 2008. proizvela bitno više (ako se zanemari učinak emigracije i ostalih negativnih faktora na tržištu rada koji su “gurnuli” veliki broj radno sposobnih u neaktivnost).
Implikacije izbora BDP-a kao osnovne makroekonomske veličine
Četvrta važna stvar koju stvar koju treba držati u pamćenju, ali se s njom nećemo skoro do kraja baviti, posljedica je izbora osnovne makroekonomske veličine, na kojoj se temelji i gore objašnjeni pojam potencijalnog rasta. Važnost tog izbora ne može se podcijeniti jer vrijede Stiglitzove krilatice, „to što mjeriš utječe na to što radiš“ ili „naše mjerenje ima posljedice“.
Osnovna makroekonomska veličina koja se koristi u analizi dugog roka je bruto domaći proizvod, nekada izražen kao agregat, BDP ili samo Y, ali može biti izražen i kao BDP po zaposlenom, Y/L PPP, ili po stanovniku, Y/N PPP (što znači PPP će biti objašnjeno kasnije). Izbor te veličine ima vrlo važne posljedice. Ono podrazumijeva korištenje mnogih skrivenih pretpostavki. Neke su tehničke, ali neke i stvar vrijednosnih sudova koje se na taj način potkradu u analizu.
Kada smo se u Makroekonomici I bavili kratkim rokom također se koristio BDP. U kratkom roku BDP nije bio problem jer je ta veličina sastavljena tako da može dobro mjeriti razinu gospodarske aktivnosti. To je zato jer se njeno računanje temelji na broju poslovnih transakcija. Kejnezijanska analiza kratkog roka na početku i ekonomska politika koju je iznjedrila (tridesetih) nije ispočetka imala temeljne veličine da se može provoditi. Te su temelje nakon Drugog svjetskog rata u okvirima UN-ovog projekta izgradnje sustava društvenog računovodstva napravila dva ekonomista i svaki od njih je i za taj rad dobio Nobelovu medalju, Simon Kuznets 1971. te Richard Stone 1984. Oni su izgradili sustav društvenih računa za provođenje kratkoročne ekonomske politike. Sustav je kasnije dorađivan na istom tragu i zato u analizi kratkog roka korištenje BDP-a nije zahtijevalo posebnu raspravu.
To ne vrijedi kada se BDP koristi u analizi dugog roka. U dugom roku nas zanima uspješnost gospodarskog života, a ne stanje kratkog roka i iznad svega nas zanima usporedivost te uspješnosti. U analizi dugog roka nas zanimaju promjene životnih uvjeta, standarda, blagostanja i dobrobiti društva. BDP nije sastavljen da to mjeri pa je svaka njegova upotreba za takve stvari delikatna.
Problemi nastaju zbog vremena i promjena koje se tijekom vremena odigravaju zbog zemljopisnih uvjeta u kojima se odvija gospodarski život, ali i zbog običaja koji vladaju u društvima. Što je dulji rok duži problemi su veći, što je razumljivo jer su i promjene veće. Problemi su tehničke i načelne prirode i oba su ekonomistima poznata već dugo (Kuznets recimo na njih upozorava već šezdesetih). Na glavne probleme treba upozoriti jer se radi o vrlo složenim pitanjima o kojima su napisani mnogi radovi.
Tehnički problemi tiču se prvenstveno promjene cijena. Kako bi se u usporedbi BDP-a uzele u obzir razlike u cijenama standard je računanje u ‘međunarodno usporedivim dolarima’ (u velikom projektu UN-a to radi Pennsylvania State University za sve članice Svjetske banke, račun je počeo pedesetih sa Gilbert-Kravis dolarima, a sada su Gheary-Khamney dolari), a za Europu u jedinicama kupovne moći (koje računa Eurostat).
Ostali tehnički problemi tiču se novih proizvoda (električne pisače mašine, mobilni telefoni i roboti), promjene tehničkih osobina istih proizvoda (100$ kompjutora 2000. i 100$ kompjutora 2020 nije ista stvar, mali Jugo i jednako mali Aygo također), neobračunate usluge (ne samo u kući nego s digitalnom ekonomijom sve više usluga ‘izlazi’ iz tradicionalnog tržišta) i proizvodnja (ne samo u kući nego veliki dio javnih proizvoda čiji opseg raste), imputirane rente (ne-monetizirane rente). Tiču se i različitih zemljopisnih uvjeta (jer Indijci ne trebaju zimsku odjeću i grijati se, a Eskimi ne trebaju ljetnu i ne hlade se). Utjecaj imaju i običaji potrošnje koji vladaju (na istim zemljopisnim širinama Nijemci piju pivo, a Francuzi vino, Japanci jedu puno ribe, a Hrvati malo). Statističari su uložili ogroman trud u rješavanju tih problema i taj se rad nastavlja i ne završava. Taj njihov rad je tehničke greške uvelike stavio u prihvatljive okvire, numerički i konceptualno.
Drugo su načelni problemi korištenja BDP-a kao mjere uspješnosti. Tu se javlja nekoliko pitanja. Prvo je utilitarizam. Pretpostavlja se da je cilj i mjera uspješnosti raspoloživost dobara i usluga za potrošnju, više je uvijek bolje. Drugo je raspodjela. Tko ima koristi od rasta, ili točnije kako su posljedice rasta raspodijeljene među stanovništvom? Od početka ovog stoljeća kada ‘inkluzivni rast’ i ‘bijeg gornjih 1%’ postaje sve važniji i to pitanje dobiva na značaju. Ista stopa rasta u Švedskoj, gdje su nejednakosti raspodjele dohotka relativno male, i u Rusiji gdje su nejednakosti gotovo dvostruko veće, nije ista stvar. Treće, važne su promjene preferencija društva i pojedinaca kroz vrijeme. Na primjer, sve veća sklonost eko-proizvodima i svijest o zagađenju je novija stvar s velikim posljedicama, ta svijest prije pedesetak godina nije postojala. Posljedica te promjene je da se osim ‘dobara’ prepoznaju i ‘loša’, tj. ‘negativne eksternalije’. Treba uzeti u obzir i utjecaj strukturnih promjena koje donosi digitalna ekonomija i ekonomije dijeljenja (‘share economy’) ili besplatne usluge koje su sada dostupne (recimo pristup internetu). Sve njih BDP također vrlo neprecizno predstavlja. Važno je i to što BDP ne mjeri količinu roba i usluga na raspolaganju stanovništvu za potrošnju nego koliko je proizvedeno za tržište odnosno zapravo mjeri broj obavljenih poslovnih transakcija. No naša sreća, zadovoljstvo i blagostanje i dobrobit (sve se više izbjegava pojam blagostanja, welfare i zamjenjuje se s dobrobit, wellbeing, koji je manje opterećen implicitnim pretpostavkama) ovisi o količini dobara i usluga koje trošimo, a ne koliko smo proizveli i razmijenili. Zato se ponekad stupanj razvijenosti prikazuje realnom potrošnjom po stanovniku u PPP.
Od kada je u svojoj publikaciji 1992. UNDP lansirao kompozitni indeks razvoja HDI, odnosno Human development index, razvila se industrija izgradnje kompozitnih indeksa. Pitanje je koliko su oni bolji jer ugrađuju niz vrijednosnih sudova. Prvi je izbor varijabli koje ulaze (u HDI tvrde da su pokazatelj razvoja očekivana duljina života, školovanje i standard), drugo mjerenje varijabli (gdje se javlja sve veći udio ‘mekih varijabli’) i ne manje važno odluka o relativnoj važnosti izabranih varijabli (koju održavaju ponderi). Niti jedan kompozitni indeks ne može izbjeći te vrijednosne sudove. Zato sve češće ozbiljni istraživači kada mogu izbjegavaju njihovo korištenje ili ih koriste uz velike ograde. Na raspolaganju je vise takvih kompozitnih indeksa za koje se tvrdi da dobro mjere stupanj razvoja i uspješnosti no najpoznatiji i dalje ostaje onaj prvi ponuđeni, HDI
Istraživači su ponudili i druge pokazatelje uspješnosti, pri čemu neki od njih pokazuju maštu istraživača. Među takve pokazatelje uspješnost svakako treba ubrojiti i ‘pogled iz svemira’. Osnovna ideja je da je intenzitet svijetla koje predvečer ili u ranu večer isijavaju zemlje tijesno povezan sa stupnjem razvoja: razvijenije zemlje isijavaju više luxa. Intenzitet zračenja je onda pretočen u mjeru razvoja. Posao je je počeo kao vic, a dodatni trud je dao dobre rezultate pa se sve ozbiljnije shvaća. Na Slici 9 su prikazana svjetla istočne Europe u 1992. i 2002. godini. Slika pokazuje da se intenzitet svijetla u Poljskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj značajno povećao (lijevi dio obje slike), dok je u Moldaviji i Ukrajini nakon propasti SSSR-a došlo do značajnog smanjenja intenziteta svjetlosti zbog teške i neuspješne tranzicije (desni dio obje slike).
Slika 9: Svjetla istočne Europe 1992. i 2002.
Izvor: Weil, Henderson i Storeygard (2009)
Unatoč svijesti o tim ograničenjima BDP i dalje predstavlja osnovnu makroekonomsku veličinu za analizu dugog roka. Ističe se nekoliko razloga. Prvi i vjerojatno presudni je stvar raspoloživosti podataka. Možda ima boljih pokazatelja uspješnosti, ali ih nema za dovoljno dugo razdoblje i nema ih za dovoljno zemalja da pokrivenost bude dovoljna. Ako dugi rok traje najmanje tridesetak godina onda bi serije trebale ići barem od 1990. Za te godine postoje podaci BDP p/c PPP, ali ne za druge veličine. Ako se hoće ići još dulje problemi postaju još veći. Na primjer sa BDP p/c PPP se može do početka 19. stoljeća, s drugim agregatima ne. To pokazuje Slika 10.
Slika 10: Dugoročan rast odabranih zemlja s različitih kontinenata
Izvor: Maddison Project Database
Još jedno heurističko opravdanje nudi Paul Krugman. Otprilike kaže ‘svi znaju da BDP p/c nije dobra mjera, ali kada se koriste navodno bolje mjere one daju otprilike istu ranglistu kao i loš BDP p/c. Niti jedna zemlja bitno ne mijenja rang’.
Treći je razlog ‘path dependency’. Jednostavno većina istraživanja i rezultata temelji se na BDP-u. Usporedivost i nadograđivanje novih rezultata na stare jednostavno nameće izbor BDP-a kao temeljne makroekonomske varijable i u analizi dugog roka.
Zaključno
Uz ovakvo upozorenje na četiri važne teme koje se više neće razmatrati može se nastaviti s izlaganjem ekonomske analize dugog roka.Za to će se koristiti modeli pa ovdje izložene stvari treba, kao što Keynes kaže, ‘čuvati u nekom kutku naše glave’ jer su one važne.
Za izvod glavnih rezultata dugoročne analize koriste se tri standardna modela rasta i dva ad hoc računa tijesno povezanih s modelima. Prvi model je onaj sa egzogenim tehničkim napretkom, drugi s endogenim tehničkim napretkom i treći sa linearnim opisom gospodarstva. Prvi ad hoc račun tiče se razlaganja stope rasta na sastavne dijelove, a drugi na konvergenciju i kretanje razlike razvijenosti.
Istraživači dugog roka često koriste matematički složene modele (po prirodi stvari dugi rok je jako pogodan za takve modele) no ovdje će se, kao i u Makroekonomici I imati na umu ‘Stephen Hawkinsovo pravilo’. Prema tome pravilu svaka jednadžba prepolovi broj čitatelja. Zato će glavni način izlaganja koristiti grafikone i samo najjednostavnije modele. No i takvi modeli dovoljni su za izvod osnovnih osobina dugoročnog ekonomskog rasta.
Prvi je na redu osnovni radni model (eng. Workhorse model) s kojim ekonomisti pristupaju analizi dugog roka. To je Neoklasični jednosektorski model rasta s egzogenim tehničkim napretkom, poznatiji kao Solow-Swannov model iz sredine pedesetih. Još uvijek vjerojatno devedeset posto razmišljanja ekonomista o dugom roku se temelji na tom modelu pa on predstavlja prirodni početak izlaganja. Zato su Solow-Swannove ‘naočale’ glavna tema sljedećeg nastavka.