Nije novost da nam izvoz raste. No, o samoj strukturi toga rasta puno se manje zna. Kada biste pitali ljude na ulici koji je to izvozni proizvod zaslužan za ovakve trendove u posljednjih nekoliko godina, vjerojatno bi vam većina odgovorila – turizam. Mediji nas svakodnevno izvještavaju o gužvama na cestama, popunjenim sobama, rekordnim zaradama ugostitelja i hotelijera. Sve je to točno, no odgovor bi svejedno bio pogrešan. Naime, za veliki preokret u vanjskotrgovinskoj razmjeni RH u razdoblju od 2008. naovamo nije zaslužan turizam, već izvoz – roba.
Naime, hrvatski robni izvoz je tijekom 2016. godine dostigao, a u prvom kvartalu 2017. i prestigao obujam izvoza usluga, čiju glavnu komponentu čini turizam. Posljedica je to višegodišnjeg ubrzanog rasta, koji je hrvatski robni izvoz danas doveo na razinu koja je za više od 40% veća od one zabilježene pretkrizne 2008. Istovremeno, izvoz usluga tek je u 2016. dostigao razinu iz 2008. (Slika 1.).
Slučaj da je izvoz roba na višoj razini od izvoza usluga nezabilježen je u novijoj hrvatskoj povijesti. Na vrhuncu dužničko-potrošačkog balona 2008. izvoz roba bio je tek na 70% razine izvoza usluga. U međuvremenu je vanjskotrgovinska bilanca (koja uključuje i robe i usluge, op. ur.) od 25 milijardi kuna deficita 2008. dogurala do 7 milijardi kuna suficita 2016. To je napredak od nevjerojatnih 11 postotnih bodova BDP-a (Slika 2.), odnosno plus od 32 milijarde kuna u osam godina!
Sezonski prilagođeni podaci HNB-a izraženi u stalnim cijenama pokazuju da od tih 32 milijarde plusa, više od 20 milijardi ili 60% otpada na rast robnog izvoza, oko 3 milijarde na rast izvoza usluga (turizam) dok oko 8,5 milijardi kuna dolazi od toga što i dalje manje uvozimo nego 2008. godine (Slika 3.).
Kako objasniti ovakav spektakularni rast hrvatskog robnog izvoza? S makro i mikroekonomskog gledišta, tri su glavna razloga koja mogu objasniti prikazana kretanja.
Prvo, ulazak Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine doveo je do ukidanja barijera trgovini i lakšeg pristupa hrvatskih izvoznika europskom tržištu. Uz to, hrvatski su izvoznici „ožilavili“ tijekom šestogodišnje recesije i bili se prisiljeni restrukturirati kako bi opstali na jakom i vrlo konkurentnom europskom tržištu. Rezultate prilagodbe na novonastale okolnosti ubiru danas.
Drugo, ekonomski oporavak koji se u našem najznačajnijem vanjskotrgovinskom partneru – Eurozoni dogodio puno prije nego kod nas, povećao je potražnju za hrvatskim proizvodima. Kada naši susjedi i trgovinski partneri imaju više novca (čitaj: raste im BDP), kupuju više svih proizvoda, pa tako i hrvatskih. Veći dohodak znači da će europski potrošači više i češće kupovati Dorina čokolade i Vegetu, dok će europski investitori u većoj mjeri naručivati vagone Đure Đakovića.
Treći razlog, nedovoljno spominjan u stručnoj javnosti, možemo pronaći u realnom tečaju domaće valute. Kuna je u posljednjih šest godina doživjela jaku realnu deprecijaciju prema košarici valuta naših trgovinskih partnera u iznosu od 15%, što je povećalo izvoznu konkurentnost hrvatskih proizvoda. Pojednostavljeno rečeno, hrvatski proizvodi postali su 15% realno jeftiniji u odnosu na proizvode naših trgovinskih partnera, što je također potaklo ubrzanu potražnju za hrvatskim izvozom.
Sva tri procesa dogodila su se gotovo istovremeno i spojila u „savršenu oluju“ od 2013. godine naovamo, što pomaže objasniti postojeće trendove.
Realni tečaj je vrlo zanimljiv pokazatelj. Promatrajući samo tu jednu makroekonomsku varijablu moguće je saznati puno o strukturnim slabostima ili snagama neke ekonomije. Vrijedi stoga malo detaljnije raščlaniti pozadinu kretanja realnog tečaja hrvatske kune.
Realni tečaj nije ništa drugo nego nominalni tečaj (onaj kojeg svakodnevno vidimo u bankama i mjenjačnicama) korigiran za razinu cijena ili troškova u zemlji i inozemstvu. Iako je fokus javnosti kontinuirano na nominalnom tečaju kao važnoj odrednici rezultata naših izvoznika, zapravo je realni tečaj taj koji u velikoj mjeri određuje konkurentnost. Ako realni tečaj deprecira (kuna oslabi), naši proizvodi postaju jeftiniji u odnosu na proizvode naših trgovinskih partnera, što potiče naš izvoz i smanjuje uvoz. Ako realni tečaj aprecira, učinak je obratan.
Gotovo u potpunosti ispod radara prošla je činjenica da je hrvatska kuna od 2010. naovamo realno deprecirala više od 15% prema košarici valuta naših trgovinskih partnera (Slika 4.), što pojednostavljeno znači da su naši proizvodi u prosjeku za toliko postali jeftiniji od konkurencije. U samo šest godina, postali smo osjetno konkurentniji. U cijeloj Europskoj uniji, samo je u Irskoj i Grčkoj realni tečaj deprecirao više nego u Hrvatskoj! Dakle, ne samo da nam je članstvo u EU-u ukinulo barijere i otvorilo vrata ogromnog tržišta, već su i proizvodi hrvatskih izvoznika postali osjetno jeftiniji od konkurencije.
Napomena: Efektivni tečaj je tečaj kune prema košarici valuta najznačajnijih trgovinskih partnera Hrvatske. Što je trgovina s nekom zemljom intenzivnija, veći je i ponder valute te zemlje u košarici.
Slika 4. usporedno prikazuje kretanja nominalnog i realnog tečaja kune. I dok nominalni tečaj kune vidljivo bilježi vrlo blage oscilacije zbog politike tečajnog sidra HNB-a, realni tečaj kune je u prethodna dva desetljeća imao izuzetno velik raspon kretanja. To upućuje na zaključak da ključ hrvatske (ne)konkurentnosti nije u toliko spominjanom nominalnom tečaju, već u nečemu drugome. A to „nešto drugo“ su – cijene i troškovi rada, odnosno koliko efikasno proizvodite to što izvozite?
Pokazatelji koji najbolje odgovaraju na ovo pitanje zovu se jedinični troškovi rada (u literaturi se koristi poznata kratica ULC, prema engl. unit labour cost). Iako neprivlačnog naziva, riječ je o relativno jednostavnom pokazatelju. ULC pokazuje omjer plaće koju radnik prima i produktivnosti njegovog rada u zemljama koje uspoređujemo (a to su u pravilu zemlje koje imaju razvijenu međunarodnu razmjenu). Drugim riječima, gleda se dobivaju li radnici realno više, manje ili jednako novca za svoj rad u odnosu na dodanu vrijednost koju stvore.
Upravo se u ovom pokazatelju krije ključ deprecijacije realnog tečaja, a time djelomično i preokreta u vanjskotrgovinskoj bilanci RH.
Jedinični troškovi rada su u Hrvatskoj osjetno pali u posljednjih sedam godina i početkom 2017. bili su 9,5% niži nego 2010. Za usporedbu, niti jedan od naših glavnih vanjskotrgovinskih partnera u ovom razdoblju nije zabilježio pad, već isključivo rast ULC-a. U Austriji i Njemačkoj je rast troškova rada bio 11%, u Italiji 5%, a u Sloveniji 1% (Slika 5.). Ako Hrvatsku uspoređujemo samo sa zemljama srednje i istočne Europe, razlike su još veće (Slika 6.). U usporedbi s EU-28 kao cjelinom, jedinični troškovi rada u Hrvatskoj danas su manji za čak 15 postotnih bodova nego 2010. godine.
Znače li niži jedinični troškovi rada da plaće u Hrvatskoj padaju i da hrvatski izvoz i BDP rastu zbog izrabljivanja hrvatskih radnika? Pogledajmo činjenice. Slika 7. otkriva usporedno kretanje plaća i produktivnosti hrvatskih radnika u posljednjih 17 godina, podijeljeno u podrazdoblja do trećeg kvartala 2008. i nakon njega.
U razdoblju nakon 2008. plaće su pale u odnosu na vrhunac iz 2008., ali se polako približavaju tim razinama, dok je produktivnost rada danas veća za oko 10% u odnosu na 2008. Na prvi pogled zvuči kao da bi se uistinu moglo zaključiti kako su hrvatski radnici neadekvatno plaćeni za vrijednost koju stvaraju. No, prije donošenja naglih zaključaka, vratimo se malo unatrag i osvrnimo se na razdoblje do 2008.
Odmah u oči upada nevjerojatan nesklad između kretanja plaća i produktivnosti od 2000. do 2008. U tih osam godina produktivnost rada je porasla oko 30%, dok su plaće istovremeno narasle čak 90%! To znači da su plaće rasle puno više nego što je rasla produktivnost, odnosno radnici su bivali nagrađivani neproporcionalno više u odnosu na dodanu vrijednost koju su stvarali. Po ovom neskladu Hrvatska je do 2008. bila među europskim prvacima, a nesklad je bio daleko najviše izražen među svim zemljama s kojima najviše trgujemo (Slika 8.). Čini se da je upravo taj nesklad prije 2008. desetkovao hrvatsku konkurentnost (imali smo deficit tekućeg računa od 9% BDP-a!), a ne “jaka kuna” koja je mnogima omiljeni dežurni krivac čim vanjskotrgovinska bilanca ode u minus. Recentnija jaka realna deprecijacija uzrokovana padom jediničnih troškova rada tako je samo djelomično povratila dio hrvatske konkurentnosti izgubljene tijekom prošlog desetljeća.
Dojma sam kako su u domaćoj javnoj sferi do sad u najvećoj mjeri vladale dvije razine rasprave o tome kako povećati konkurentnost hrvatskog gospodarstva. S jedne strane su oni koji tvrde da ključ hrvatske konkurentnosti leži u monetarnoj sferi i da se većina naših problema može riješiti malo jačim depreciranjem nominalnog tečaja (pritom zanemarujući potencijalno katastrofalne posljedice na hrvatsko gospodarstvo kroz negativni efekt bogatstva).
Na drugoj strani su oni koji znaju da bi jaka nominalna deprecijacija bila pogubna, ali tvrde da je onda za povećanje konkurentnosti nužno rezanje troškova kroz smanjenje plaća. No, to je također vrlo neprivlačan scenarij s obzirom na nizak prosječni životni standard u Hrvatskoj i potencijalno prorecesijsko djelovanje takvog poteza.
Ovom analizom sam htio ukazati da postoji i treća solucija koja kaže da je moguće napraviti ogroman pomak u konkurentnosti bez diranja u nominalni tečaj i bez smanjenja plaća. Možda je najkorisnija strukturna reforma koja Hrvatskoj treba ona koja će motivirati radnike da budu produktivniji.
dr. sc. Tomislav Globan je docent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu