Američka financijska hegemonija nalazi se na svojevrsnoj prekretnici. Nakon više od osam desetljeća vidljive su prve konstrukcijske pukotine koje izvorno nisu izazvane potezima Trumpove druge administracije, ali ih je ona razgolitila i pojačala u prvih stotinjak dana svojega mandata. To je učinila prvenstveno nastavkom neodgovornog vođenja fiskalne politike, napadom na neovisnost sudbene i monetarne vlasti te pokretanjem globalnog trgovinskog rata. Ipak, dublje razumijevanje priče o trenutačnim izazovima s kojima se suočava hegemonija američkog dolara zahtijeva misaoni vremeplov i povratak u rane 1970-e.
U svojoj utjecajnoj knjizi Globalni Minotaur grčki ekonomist i bivši ministar financija iz vremena Syrize, Yannis Varoufakis, opisao je plan američkog političkog establishmenta okupljenog oko Henryja Kissingera i Paula Volckera u trenutku velikog izazova za SAD kao sidrište poslijeratnog Bretton Woodskog sustava – sustava koji je počivao na konvertibilnosti dolara u zlatu.[1] Njihov plan sastojao se u napuštanju izvornih postavki sustava iz 1944. godine i osmišljavanju međunarodnog financijskog sustava na novim osnovama. Povod za takvo postupanje nalazio se činjenici da je SAD 1971. godine po prvi puta od Drugog svjetskog rata zabilježio vanjsko-trgovinski deficit. Time se nametnulo ultimativno pitanje: kako unatoč preokretu u bilanci plaćanja sačuvati američki primat u svijetu?
Konvencionalno promišljanje išlo bi u smjeru smanjenja nacionalne potrošnje i povećanja štednje kako bi se stabilizirala bilanca plaćanja te osiguralo povjerenje u američki dolar koji je tada još uvijek bio vezan uz zlato. Međutim, lucidni umovi okupljeni oko Kissingera odlučili su deficite pretvoriti u američku prednost i obilježje novog sustava, a ne u grešku u njegovu dizajnu.
Nixonovo napuštanje zlatno-deviznog standarda i odbacivanje konvertibilnosti dolara izazvalo je šok za međunarodni monetarni poredak i trasiralo put prema onome što se neformalno može nazvati Bretton Woods II. Njegova ključna obilježja su: hegemonija američkog dolara oslobođenog “okova zlata“, uloga Federal Reserve kao de facto svjetske središnje banke koja svojim odlukama pokreće “globalni dolarski ciklus“, enormna akumulacija dolarskih deviznih rezervi u državama čiji se ekonomski modeli temelje na neto izvozu, te pokretanje vala financijske liberalizacije i deregulacije.
Tako su SAD postale jedina država u povijesti (odnosno “monetarni imperij“) koja je uspjela povećati svoju hegemonsku moć proporcionalno rastu blizanačkih (dvostrukih) deficita, tj. deficita na tekućem računu bilance plaćanja i fiskalnog deficita. Američki trgovinski deficiti s vremenom su postali inverzna slika masovnog priljeva kapitala u SAD, a Wall Street izvor lukrativnih renti za posrednike u recikliranju globalnih kapitalnih tokova.
Početkom 1980-ih godina financijska deregulacija dodatno je učvrstila hegemoniju američkog dolara na međunarodnim tržištima kapitala. To je išlo ruku pod ruku s potpunim ili djelomičnim ukidanjem kapitalnih kontrola u državama koje su se transformirale u izvoznice kapitala, napose u Japanu i Kini. Američki deficiti na tekućem računu bilance plaćanja povećali su atraktivnost američkih financijskih tržišta, dok su relativno izdašni fiskalni deficiti ojačali inozemnu vrijednost dolara i omogućili ostatku svijeta stabilnu i obilatu ponudu likvidne financijske imovine.
Porastom dolarskih financijskih tržišta porasla je i međunarodna potražnja za stabilnim medijem globalne razmjene i sigurnom imovinom. Premda sustav nije bio savršen, i podrazumijevao je postojanje određenih kontradikcija poput rastućih globalnih trgovinskih ravnoteža između suficitarnih i deficitarnih država te rasta nejednakosti unutar dotičnih država, on je ipak svijetu olakšao pisanje priče o uspjehu globalizacije u prva dva desetljeća nakon završetka Hladnog rata. Pri tome su posebice profitirali ključni protagonisti spomenute globalizacije, američke multinacionalne korporacije.
“Izvanredna privilegija američkog dolara“: njezini dobitnici i gubitnici
Smanjenje carinskih i ne-carinskih barijera, uz već spomenutu liberalizaciju globalnih tokova kapitala, podržavalo je značajno povećanje profitabilnosti perjanica američkog korporativnog sektora čiji primarni razlog ipak treba tražiti u enormnoj inovativnosti američkih ICT kompanija. Američki korporativni profiti strelovito su porasli nakon kineskog ulaska u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) 2001. godine, te je njihov udio u američkom BDP-u skočio s 8% na 13,1% u 2024. godini. Američke multinacionalne korporacije zarađivale su daleko više od multinacionalnih korporacija u drugim dijelovima razvijenog svijeta, oslanjajući se na privlačnost američkih brendova, ekonomiju mrežnih efekata putem tehnoloških platformi, kao i na mogućnost seljenja proizvodnje u države s nižim troškovima. Važno je napomenuti da američke S&P 500 korporacije ostvaruju čak 41% svojih prihoda u inozemstvu, što je naročito izraženo u tehnološkom sektoru.
Ukoliko stvari zahvatimo šire od vizure multinacionalnih korporacija, SAD je samo naizgled gubio. Percepciju gubitnika pojačava Trumpova opsesivna fiksacija na deficit u trgovini dobrima, koja zanemaruje američki suficit u trgovini uslugama (pogotovo financijskih i ICT usluga) i koncept neto primarnog dohotka (vidi Sliku 1 i Sliku 2).[2]Trumpova iskrivljena percepcija naročito je vidljiva u trgovinskom odnosu SAD-a s EU, pri čemu je nakon pandemije koronavirusa američki deficit u trgovini dobrima kompenziran suficitom u trgovini uslugama i pozitivnim saldom neto primarnog dohotka.
Na globalnoj razini SAD je 2024. generirao trgovinski deficit u robama u iznosu od 1,2 bilijuna američkih dolara, ali je istovremeno ostvario 295 milijardi dolara suficita u trgovini uslugama. Još je važnije spomenuti da su podružnice američkih multinacionalnih korporacija u inozemstvu ostvarile prihod u iznosu od 2,1 bilijuna američkih dolara, dok su podružnice stranih multinacionalki po istoj osnovi uprihodile 1,5 bilijuna američkih dolara od prodaje na tržištu SAD-a. Prema tome, početnih 1,2 bilijuna robnog deficita treba umanjiti za oko 300 milijardi suficita na uslugama i za oko 600 milijardi razlike u prihodima američkih multinacionalnih korporacija u inozemstvu u odnosu na prihode inozemnih korporacija u SAD-u. Dodamo li tome da je SAD svoj utjecaj širom svijeta temeljio i na transferima (čitaj: poklonima koji povećavaju tekući deficit, op. ur.), poput onih kroz medijski široko popraćen slučaj USAID-a, otvara se potpuno drukčija slika od one koju komunicira Trumpova administracija, pri čemu je ključan element koji je SAD-u išao u prilog tijekom prethodnih desetljeća svakako kretanje suficita neto primarnog dohotka. Ukoliko se isključivo gleda deficit tekućeg računa bilance plaćanja, SAD je navodno bio teški gubitnik s kumulativnim deficitom tekućeg računa bilance plaćanja od 13,93 bilijuna američkih dolara u periodu od 2000. – 2023. godine, no ovu je brojku potrebno usporediti s pozitivnim saldom neto primarnog dohotka u iznosu od 3,07 bilijuna američkih dolara tijekom istog razdoblja (Slika 3 dalje u tekstu).
Američka ekonomska i geopolitička snaga desetljećima se temeljila na sposobnosti izvoza nematerijalne imovine u obliku ideja, tehnologija i znanja. Upravo ova neopipljiva imovina podupire globalnu mrežu podružnica američkih multinacionalnih korporacija koje su kontinuirano uspijevale, barem djelomično, kompenzirati deficite tekućeg računa bilance plaćanja. Ricardo Hausmann i Federico Sturzenegger sa Sveučilišta Harvard kontraintuitivan odnos negativnog salda tekućeg računa američke bilance plaćanja i kontinuiranog pozitivnog priljeva neto primarnog dohotka nazivaju “tamnom tvari”.[3] Države čiji je neto primarni dohodak veći u odnosu na ono što bi očekivali temeljem kumulativnog kretanja nacionalne bilance plaćanja (deficitima unatoč) zapravo uživaju koristi od neopipljive imovine u inozemstvu u obliku “tamne tvari”, dok države koje imaju neto investicijski dohodak ispod očekivane razine (suficitima unatoč) bilježe obveze temeljem korištenja tuđe “tamne tvari”. Baš kao što se tamna tvar može detektirati tek djelovanjem gravitacije, “tamna tvar” u međunarodnoj trgovini, poput svog kozmičkog pandana, može se uočiti tek indirektno, praćenjem tokova neto primarnog dohotka.
Slika 1
Izvor: World Development Indicators; autorov izračun
Slika 2
Izvor: Bureau of Economic Analysis; autorov izračun
Slika 3
Izvor: World Development Indicators; autorov izračun
Da li je sustav mogao biti održiviji i otporniji?
Podaci pokazuju kako je SAD tijekom navedenog razdoblja u cjelini ostvario enormne koristi od hegemonije američkog dolara i faktora povezanih s njome. Dobitnika je bilo puno, ali neki su profititali daleko više. To je s vremenom postajao sve veći uteg, kao i paralelno stvaranje alternativnih centara svjetske moći potaknutih procesom globalizacije, prvenstveno Kine.
Ključan razlog zbog kojega je američki monetarni imperij desetljećima mogao “printati“ bilijune američkih dolara nalazio se u činjenici da je upravljao globalnim financijskim sustavom i osiguravao prijeko potrebnu likvidnost koja je globalnu trgovinu i globalne kapitalne tokove činila učinkovitijima u odnosu na kontrafaktualni scenarij većeg broja valuta koje koriste različiti ekonomski blokovi. Nobelovac Robert Mundell jednom je prigodom spomenuo da je optimalan broj valuta u svijetu jednak optimalnom broju bogova, tj. da se radi o neparnom broju.
Prema tome, SAD je mogao de facto nametnuti globalno oporezivanje putem izvoza vlastite inflacije u mjeri u kojoj se drugi svojim monetarnim politikama nisu mogli zaštititi od učinaka takve politike. Troškovi koji su proizlazili iz takvog postupanja za druge države kompenzirani su time da je SAD istovremeno osiguravao niz globalnih javnih dobara koja su bila neizostavan dio liberalnog međunarodnog ekonomskog poretka. Tu primarno mislimo na osiguranje stabilnog i atraktivnog regulatornog okvira za strane ulagače, uspostavu najdubljeg i najlikvidnijeg svjetskog financijskog tržišta, izdavanje viza za najtalentiranije svjetske znanstvenike koji su osim jačanja američkog inovacijskog ekosustava također omogućavali globalnu diseminaciju znanja, etabliranje sustava vlasničkih prava, osiguravanje slobode plovidbe svjetskim morima, sankcioniranje “država parija“ u međunarodnim odnosima i izgradnju institucionalnog okvira potrebnog za slobodan protok dobara i usluga na međunarodnoj razini.
Međutim, zadnjih nekoliko administracija nakon fiskalno odgovornog Clintona počelo je dotičnu privilegiju tiskanja dolara koristiti u prevelikoj mjeri, produbljujući problem globalnih makroekonomskih neravnoteža. Istovremeno, ekspanzivna fiskalna politika nije vodila većem stupnju socijalne kohezije unutar SAD-a, s obzirom da programi poput Medicaid i Medicare nisu bili dovoljni da spriječe veće socijalno raslojavanje.
Nastavno na opisanu putanju američkih financija, Trumpovi nekontrolirani i nekoordinirani potezi prijete dodatnim povećanjem navedenih neravnoteža i posljedičnim slabljenjem utjecaja dolara i SAD-a.[4] Američko političko vodstvo teoretski bi i dalje moglo upravljati monetarnim imperijem, ali pod pretpostavkom pametnijeg usmjeravanja međunarodnih kapitalnih tokova, primarno putem održavanja ravnoteže između veličine financijskog i realnog sektora. Financijalizacija američke ekonomije i rast ekonomske nejednakosti predstavljaju dva usko prožimajuća trenda.
Imajući u vidu “prihode“ od globalnog inflacijskog poreza, niz dosadašnjih administracija mogle su ih u puno većoj mjeri usmjeriti u dobrobit vlastitih građana, pogotovo onih bez perspektive u deindustrijaliziranim zajednicama. Malo je reći da su američke ekonomske elite s vremenom postajale sve bogatije, čemu svjedoči utrostručenje broja milijardera nakon globalne financijske krize 2008. godine. One su povrh toga počele kreirati pravila igre prvenstveno sebi u korist. Najbolji dokaz za to su porezne olakšice promulgirane Trumpovim One Big Beautiful Bill Actom, od kojih više od 90% ide populaciji koja na godišnjoj razini zarađuje više od milijun američkih dolara. Prema podatcima Federal Reservea, 0,1% kućanstava na samom vrhu ekonomske piramide posjedovalo je čak 5,52 puta više bogatstva od kućanstava koja su se nalazila ispod medijana zaključno s 2024. godinom. Slika 4 pokazuje kretanje relativnog udjela bogatstva različih kohorti kućanstava od 1989. do 2024. godine, pri čemu je posebno važno naglasiti smanjenje udjela bogatstva populacije koja se nalazi između 50. i 90. percentila, ujedno populacije najviše pogođene percepcijom gubitka ekonomskog statusa i sigurnosti.
Slika 4
Izvor: federalreserve.gov
Zadnje i ne najmanje važno, SAD je mogao bacati daleko manje bombi na one koji nisu Amerikanci i okaniti se “izvoza demokratskih revolucija“. Ilustracije radi, američki “vječni ratovi“ u Iraku i Afganistanu stajali su prema istraživanju Sveučilišta Brown američke porezne obveznike više od 8 bilijuna američkih dolara od 2001. – 2022. Osim toga, nabujali i tromi američki vojno-industrijski kompleks za sada predstavlja neprobojan zid za pokušaje reformi koje bi vodile u smjeru povećanja učinkovitosti potrošnje i istinskog jačanja američkih obrambenih kapaciteta. Nažalost, DOGE Elona Muska nije uspio stati na kraj fiksaciji na ideju da će kontinuirano povećanje vojne potrošnje, bez adekvatnih nadzornih mehanizama, neminovno ojačati nacionalnu sigurnost. Racionalizacija vojne potrošnje i fokus na troškovno-najučinkovitije oružane sustave poput dronova i hipersoničnog oružja mogli bi imati iznimno važnu ulogu u stabilizaciji putanje javnog duga. Istodobno, rapidne tehnološke promjene, uz zadržavanje statusa quo, po prvi puta dovode do mogućnosti da SAD izgubi stratešku prednost u potencijalnom vojnom sukobu s Kinom, što negativno utječe na održavanje dugoročnog financijskog povjerenja u dolar.
Narativ žrtve i politike utemeljene na dotičnom narativu
SAD je nakon završetka Drugog svjetskog rata uvijek slijedio vlastiti interes, ali je to obično radio unutar šire definicije koja je također obuhvaćala važnost održavanja pretežito kooperativnog multilateralnog ekonomskog sustava. Politolog John Ikenberry opisao je tradicionalni američki pristup multilateralizmu na sljedeći način: Američki dužnosnici shvatili su da utemeljenje međunarodnog ekonomskog poretka na sili nije učinkovito i da je zapravo kontraproduktivno. To ne znači da SAD do sada nije koristio svoju hegemonsku moć, ali je shvaćao realna ograničenja nasilne implementacije vlastite agende održavanja primata.
Takva interpretacija ni u natruhama nije vidljiva u Trumpovom svjetonazoru impregniranom osjećajem “uvrijeđenosti“ i “ulogom žrtve“. U takvom mentalnom sklopu lakše je biračima ponuditi apstraktnu psihološku utjehu identificiranjem “krivaca“ za njihove nedaće i navodnim kažnjavanjem tih krivaca (svi drugi s kojima Amerika ima trgovački deficit), u odnosu na opciju osnaživanja biračkog tijela i stvaranja boljih prilika za sve. Naravno, to ne znači da na primjer Kina nije koristila nepoštene trgovinske prakse i nije doprinijela stvaranju globalnih makroekonomskih neravnoteža. Ipak, isključivo upiranje prstom u Kinu zanemaruje ulogu američkog korporativnog sektora u tehnološkom transferu i seljenju proizvodnje, te ulogu američkih političkih elita koje nisu osigurale kompenzaciju za gubitnike dotičnog procesa, kao što to uvjerljivo opisuju Michael Pettis i Matthew Klein u knjizi Trade Wars are Class Wars.
Iza Trumpovog narativa o tome da je SAD “žrtva“ nepoštenih praksi svojih trgovinskih partnera stoje tri raširena mita. Prvi se sastoji u tome da je trgovinska liberalizacija u koliziciji s merkantilističkim praksama američkih trgovinskih partnera, te u tome treba tražiti ultimativni uzrok američkih trgovinskih deficita. Drugi mit polazi od toga da status dolara, kao ključne svjetske rezervne valute, od SAD-a opetovano zahtijeva gomilanje trgovinskih deficita koji zadovoljavaju stranu potražnju za dolarima (primarno središnjih banaka). Treći mit počiva na tvrdnji da iza američkih deficita stoje strani financijski tokovi kojima se SAD mora prilagođavati tako što je primoran trošiti više nego što proizvodi. Stvarnost je daleko nijansiranija. Sučeljavanje domaćih i stranih trgovinskih politika kroz prizmu uvoza i izvoza nije presudan pokretač trgovinskog deficita. SAD može opskrbljivati svijet dolarima i bez nizanja trgovinskih deficita.
U nastavku: kako se Amerika mogla prilagoditi svojoj globalnoj ulozi na drugačiji način.
Izv. prof. dr. sc. Kristijan Kotarski, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
[1] Globalni Minotaur služi kao metafora za ekonomiju SAD-a koja je korištenjem blizanačkih deficita postala ključno odredište globalnih kapitalnih tokova. Umjesto danka u vidu mladih Atenjanki koje je mitski Minotaur navodno redovito proždirao kako bi se održao na životu, u novouspostavljenom monetarnom sustavu ekvivalent danka u krvi predstavljaju viškovi (kapitala, dobara i profita) drugih država usmjerenih prema SAD-u. Ekvivalent međunarodnog financijskog sustava predstavlja Minotaurov labirint na Kreti, s američkim dolarom kao njegovom ključnom sponom.
[2] Neto primarni dohodak podrazumijeva dohodak od investicija i naknade zaposlenima ostvarene izvan matične države.
[3] “Tamnu tvar” čini “nevidljiva” imovina u inozemstvu koja se većinom temelji na izvozu znanja iz jedne u drugu državu. Takav tip imovine obično se ne pojavljuje u trgovinskoj statistici, ali on državi izvoznici jamči značajan i stabilan priljev dohotka.
[4] SAD je sve manje neutralan arbitar sustava kojega je osmislio na vlastitu korist, te bi mogao izgubiti dobar dio moći koja se temelji na globalnom inflacijom porezu kojime financira vlastitu vojnu i civilnu potrošnju. Inflacijski porez daleko je lakše disperzirati na više od 7 milijardi ne-Amerikanaca u odnosu na 330 milijuna Amerikanaca. Glavnina MAGA pokreta ne shvaća koliko je poslovni model temeljen na tiskanju novca daleko profitabilniji od niza industrijskih grana, ali intuitivno shvaća da koristi koje osigurava sustav nisu ravnomjerno raspodijeljene.