Većina interpretacija sastanka/“dogovora“/sporazuma Donalda Trumpa i Ursule von der Leyen od prošle nedjelje na tragu je europskog političkog duha sadomazohizma. Trump se prikazuje kao genijalni pregovarač i pobjednik (jer je ranijih 2-3% carina na uvoz roba iz EU u SAD digao na 15%), a von der Leyen odnosno EU kao gubitnica (jer je pristala na 0% carina na uvoz roba iz SAD u EU i „obvezala se“ na uvoz 750 milijardi dolara energenata iz SAD-a u razdoblju 2025.-2028., te na 600 milijardi investicija iz EU u SAD). Iz takvih ocjena ne vide se ni šira slika ni činjenice od kojih treba poći ako se želi dati ocjena takozvanog sporazuma:
- Sporazum je principijelne naravi (ne radi se o pisanom međunarodnom ugovoru nego o nekoj vrsti memoranduma); veoma je sličan ranije postignutom sporazumu SAD-a s drugim saveznicima ( s Japanom), a carinska stopa od 15% upola je niža od 30% koliko bi se primjenjivalo da nije došlo do neke vrste dogovora i za 5 postotnih bodova niža od početne carinske stope SAD-a koja je utvrđena na „Liberation Day“ 2. travnja. Povoljniji okvir s nižih 10% do sada je dobilo samo Ujedinjeno Kraljevstvo koje ionako nije imalo trgovački suficit sa SAD-om. To znači da se konkurentski položaj europskih proizvođača na američkom tržištu u odnosu na globalnu konkurenciju izvan SAD-a koja prodaje svoje proizvode u SAD-u neće značajno promijeniti (može se promijeniti samo konkurentnost spram domaćih američkih proizvođača).
- Donald Trump je figurativno bacio bombu na globalni okvir međunarodne trgovine koji je uređen kroz Svjetsku trgovačku organizaciju (WTO) i 2. travnja uveo te potom zamrznuo (9. travnja) takozvane recipročne carine koje se određuju pojedinačno po zemljama (gdje se EU kao carinska unija tretira kao jedna zemlja). Za pregovaranje detaljnih i čvrstih međunarodnih ugovora nije bilo administrativnih kapaciteta i vremena. Političarima s obje strane jedino je preostalo da pokušaju izbjeći trgovački rat i dogovore načelne sporazume koji u najvećoj mjeri znače da smo se dogovorili da ćemo se dogovarati, što se odnosi i na ključni dio regulacije međunarodne trgovine – ne-carinske barijere i standarde koji najnovijim sporazumom nisu dotaknuti povrh generalnog opredijeljenja obje strane da će se raditi na njihovom pojednostavljivanju odnosno ujednačavanju.
- EU uvozi oko 360 milijardi eura (oko 400 milijardi dolara) vrijednih energenata na godinu ili oko 1,5 tisuću milijardi u četiri godine, što bi obećanih 750 milijardi ukupnog uvoza američkih energenata do 2028. učinilo dostižnim kada bi se pola uvezenih energenata u EU uvozilo iz SAD-a. Međutim, udjel SAD-a je daleko ispod 50% (toliko dostiže samo u uvozu LNG-a koji je manji dio energenata). Uz to, EU povećava vlastitu proizvodnju iz obnovljivih izvora i energetsku efikasnost, pa ne vidimo načina kako bi se – s obzirom da je energetska politika u najvećoj mjeri u domeni nacionalnih država koje trakođer imaju ograničenu moć u upravljanju tržišnim tokovima – moglo uvesti 750 milijardi vrijednih energenata iz SAD-a do 2028.
- Europska komisija (EK) odnosno EU okvir je još manje bitan za investicijske tokove. To nije samo „problem“ EK nego je „problem“ svake vlade u demokratskim zemljama koja se ne može obvezivati na ukupne iznose ulaganja (naravno, ne radi se o problemu nego je dobro što je tako – o ulaganjima uglavnom odlučuju privatni investitori). Stoga je 600 milijardi obećanih transatlantskih investicija, slično kao i 750 milijardi energenata, deklaracija političke spremnosti i volje, kojima se stvara dojam političke moći koje nema. Spominjanje stotina i tisuća milijardi ulaganja je platforma na kojoj Trump od prvoga dana voli komunicirati sa svojim političkim partnerima (na prvom sastanku s Japancima spominjalo se historijskih 1000 milijardi). Dakle, to je komunikacijska igra koju su svi prihvatili jer političarima nije strana projekcija moći koju nemaju, a usto svi misle da time titraju Trumpov ego; drugim riječima, da je Trump tražio 1000 ili 1500 milijardi, Ursula bi rekla „Yes, of course.“, ali to ne bi ništa značilo.
- Nakon što je Trumpu po pitanju Ukrajine trebalo gotovo šest mjeseci da shvati kako njegov friendly pristup Vladimiru Putinu ne vodi nikamo (osim u Trumpovu blamažu i sve više bombi i mrtvih civila u ukrajinskim gradovima), Trump je proteklih dana dao ultimatum Putinu, zaprijetio povećanim carinama svima koji značajnije trguju s Rusijom (prva se na meti našla Indija) i odlučio isporučiti razna oružja Ukrajini, što predstavlja fundamentalni geopolitički zaokret u pravcu očuvanja transatlantskog sigurnosnog partnerstva koje je građeno od Drugog svjetskog rata naovamo. Trgovačke elemente sporazuma SAD-EU treba gledati u tom svjetlu. EU ima interes da se Ukrajina obrani radi odvraćanja Rusije od daljnjih agresija i radi nuklearne sigurnosti, te je logično da je spremna nešto (indirektno) platiti Americi za realizaciju tog interesa.
- Prethodnu točku treba sagledavati u kontekstu nedavnog NATO Summita na kojem je dogovoreno povećanje (nacionalnih) izdataka za obranu i sigurnost (dakle ne samo za obranu) na 5% BDP-a do 2035. Taj okvir se pragmatično tumači kao obveza kupnje američke vojne opreme u okviru NATO standarda, no to se često kritizira jer, otkud novac za to; postavlja se pitanje vodi li to u militarizaciju zapadnih društava? Ako imamo u vidu desetljetni vremenski okvir za postizanje ciljane razine ulaganja, u kojem će se svijet još barem dvaput promijeniti naglavačke (uključujući i ljude koji ga vode), očito je kako je očuvanje NATO-a sukladno Trumpovim zahtjevima u ovom trenutku ruske prijetnje bio prioritet. Usto, činjenica je da postoje vojne tehnologije u kojima je SAD jednostavno najbolji i u dogledno vrijeme ga nitko ne može zamijeniti.
Vezano uz sporazum SAD-EU treba naglasiti još nekoliko važnih činjenica:
- Po većoj stopi carinit će se proizvodi od čelika i aluminija. Trump je početkom lipnja podebljao ovu carinsku stopu na 50%, ali ne samo za EU nego za uvoz iz cijeloga svijeta. Vjeruje da će na taj način obnoviti američku metaluršku industriju koju smatra strateški važnom u slučaju rata. SAD i EU će u ovom segmentu koordinirati razvoj lanaca opskrbe (još jedna prilično deklarativna klauzula sporazuma).
- SAD i EU će poduzimati komplementarne mjere za rješavanje netržišnih politika trećih strana i uspostaviti suradnju na pregledima ulaznih i izlaznih ulaganja, kontroli izvoza i izbjegavanju carina. Pod pojmom treća strana treba čitati „Kina“, što znači da će SAD i EU surađivati i koordinirati se spram opasnosti da subvencionirani kineski proizvodi preplave zapadna tržišta (Kina ima višak ponude stvoren državnom intervencijom u mnogim sektorima).
- U dijelu trgovine digitalnim proizvodima i elektroničkog prijenosa podataka strane ostaju vjerne načelu slobodne razmjene, što je posve apstraktan dio sporazuma pa treba očekivati još puno „natezanja“ oko detalja dok, s druge strane, zrakoplovi, zrakoplovni dijelovi i avioprijevoz definitivno ostaju u režimu slobodne trgovine jer EU i SAD imaju jednak interes u očuvanju žila kucavica međusobne fizičke povezanosti. Nula je dogovorena i za niz strateških proizvoda; pored zrakoplova i njihovih komponenti, tu su i određene kemikalije, poluvodička oprema, određeni poljoprivredni proizvodi i kritične sirovine. Detaljna lista, koliko nam je poznato, još nije objavljena.
U široj slici ključno je shvatiti kako je riječ o principijelnom dogovoru koji nastaje u teškom trenutku za obje strane. EU je na geopolitičkom polju pogođena ratom i neizvjesnošću na istoku Europe, a na ekonomskom polju energetskim razlazom s Rusijom i slabljenjem međunarodne konkurentnosti i inovativnosti tradicionalnih industrijskih perjanica poput autoinudustije. SAD je na geopolitičkom polju pogođena velikim jačanjem Kine koja ugrožava američke pozicije u jugoistočnoj Aziji, a na ekonomskom gubitkom kontrole nad dobavom nekih ključnih inputa koje kontrolira Kina, većom deindustrijalizacijom nego u EU, te najvažnije, gubitkom kontrole nad proračunom i javnim dugom što, uzeto zajedno, predstavlja toksičnu kombinaciju koja prijeti urušavanjem globalnog poretka predvođenog pobjednicima u Drugom svjetskom ratu na čelu s SAD-om. Trump je na svoj, ne nužno najbolji način, odlučio pokušati nešto promijeniti, a EU se, kao „junior partner“ (ništa novo – ona je to od 1945.), pokušava tome prilagoditi.
U tom procesu, principijelna narav sporazuma te nedostatak kontrolnih mehanizama i detalja znače da se ukupni odnosi SAD-a i EU u preostalome dijelu Trumpova mandata (u vremenskom smislu već je prošlo 13% mandata) iz ove točke mogu razvijati u dva smjera. Smjer će zavisiti o nizu okolnosti, ne samo ekonomskih, koje nitko ne može predvidjeti (npr. kako će se razvijati američki trgovački deficit, hoće li EU uspjeti pokrenuti rast produktivnosti unatoč poteškoćama s izvozom u SAD, kako će se razvijati situacija u Ukrajini). Jedan je mogući smjer sve tješnje suradnje i daljnjeg (postupnog) uzajamnog otvaranja na novim osnovama, od čega će koristi imati potrošači s obje strane Atlantika. Drugi je smjer cikličkog vraćanja u stanje prijetnje trgovačkim ratom kada se pokaže da strane neke elemente sporazuma tumače različito, a da glavna regulacija međunarodne razmjene – necarinske barijere – još nije ni dotaknuta, osobito u najosjetljivijem dijelu trgovine hranom.
U svakom slučaju, sada barem postoji neka šansa da se stvari krenu razvijati prvim smjerom; trgovački rat, u kojem prvi stradaju potrošači, zasad je izbjegnut. To je na tragu optimalnog rješenja u danim okolnostima, što smo objašnjavali u tekstovima na proljeće kada je počinjao zaplet. Velimir Šonje je tekst 11. travnja zaključio rečenicom: „Do nekog će sporazuma doći, a kako će vrijeme sve više pritiskati Trumpov tim dok će u Europi sazrijevati svijet o tome da savezništvo nije nepovratno puklo, taj sporazum ne mora biti toliko loš kao što se činilo 2. travnja.” Uistinu, carinska stopa je za 5 postotnih bodova niža od one 2. travnja, a Trumpova administracija se u pogledu stavova prema ratu u Ukrajini približila stavovima Europske unije.
Sada je ovaj sporazum najvažnije tumačiti kao odraz strateške želje SAD i EU da očuvaju transatlantsko partnerstvo. No, ovo je daleko od bilo čega što bismo mogli nazvati rasplet. Bolji naziv je intermezzo zbog zamora obje strane nakon prvih pola godine drugog Trumpovog mandata, uz pokušaj rekuperanja i novog zaleta kako bi se vidjelo kamo se stvari (ekonomski, politički i vojno) zapravo kreću. Zbog toga nema razloga za optimizam, kao ni za brzopotezno proglašavanje “pobjednika” i “gubitnika” ovog sporazuma. Nepredvidivost zbog dovođenja pravila međunarodne trgovine u stanje permanentno otvorenog pregovaranja će potrajati, rusko-ukrajinski rat pokazao se kao pretvrd orah da bi se mogao riješiti na jednostavan način, a strukturalne promjene u međunarodnim ekonomskim i političkim odnosima toliko su duboke da će proći nekoliko godina prije nego što se utvrde učinci. No, početni šok je prošao, kao i prvi val redefiniranja i usklađivanja interesa, i šansa za novi početak je tu.