Pet bitnih stvari o dramatičnom padu Hrvatske na ljestvici Doing Business Svjetske banke

Ilustracija: Alphaspirit / Dreamstime

Ad
Ad

Hrvatska je toliko navikla na loše ekonomske vijesti da vjerojatno nikoga nije iznenadio pad na ljestvici Doing Business Svjetske banke za osam mjesta u odnosu na prošlu godinu (s 43. na 51. mjesto od 190 država u svijetu).

Podsjetimo: sustav Doing Business mjeri kvalitetu institucija, administrativnih procesa i informacija za odvijanje poslovanja u užem smislu, u deset područja: (1) osnivanje poduzeća, (2) pribavljanje građevinskih dozvola, (3) priključenje na elektro-energetsku mrežu, (4) registracija vlasništva nad nekretninom, (5) pristup kreditima, (6) zaštita manjinskih investitora, (7) plaćanje poreza, (8) procedure u međunarodnoj trgovini, (9) provedba ugovora i (10) rješavanje nesolventnosti poduzeća.

Pokazatelji se mogu tumačiti na dva načina. Prvi je očitavanje ranga (kao što je spomenuto u uvodu). Drugi je očitavanje «udaljenosti od granice « (engl. distance to frontier, DTF), što je zapravo postotak od najbolje prakse (komentirat će se u nastavku).

Na primjer, neka zemlja može stagnirati ili čak napredovati u pogledu DTF-a, ali joj rang može pasti, jer se druge zemlje brže približavaju najboljoj praksi.

Razlikovanje ranga i DTF-a važno je zbog ocjene prioriteta reformi. Ako je DTF mali, onda je mala vjerojatnost da to područje predstavlja prepreku za rast, bez obzira na rang. Na primjer, Hrvatska je vrlo loše rangirana prema  procedurama za osnivanje poduzeća (na 87. mjestu), ali DTF je na 86,4%, što se može označiti kao dobra praksa. S druge strane, Hrvatska je bolje rangirana prema pribavljanju kredita (77. mjesto), ali DTF je na svega 55%. To i rješavanje nesolventnosti poduzeća najudaljeniji su od najbolje prakse. Klikom na donju sliku možete se i sami uvjeriti u to kako stoje stvari.

Izvor: www.doingbusiness.org 

Evo, dakle, pet bitnih činjenica o netom objavljenom rangiranju Doing Business:

  1. Ukupan DTF se u usporedbi s prošlogodišnjim mjerenjem nije smanjio (ostao je na 71,7%), što znači da se renking pogoršao jer su se drugi, koji su ranije bili iza Hrvatske, brzo približavali granici najbolje prakse (radili su reforme usmjerene poboljšanju poslovne klime).
  2. Između ostalih Hrvatsku su preskočile i neke bliske i susjedne države – Srbija, Kosovo, Crna Gora. To može biti najava njihovog stvarnog sustizanja Hrvatske u dugom roku. Ne treba se umirivati činjenicom da je Hrvatska na listi preskočila jednu Belgiju u usporedbi s prošlom godinom.
  3. Hrvatska je najudaljenija od granice najbolje prakse kod kriterija pribavljanja kredita zbog toga što nema javnih podataka o kreditnoj sposobnosti dužnika i zbog slabe pravne zaštite u pogledu upotrebe kolaterala pri kreditiranju malih poduzeća do 50 zaposlenih.
  4. Podjednako velika udaljenost od granice zabilježena je kod rješavanja nesolventnosti, i to prema svim kriterijima: stopi naplate potraživanja u stečaju (33% naspram 71% u prosjeku u razvijenim zemljama OECD-a), broju godina stečaja (3,1 u prosjeku spram 1,7 u prosjeku u razvijenim zemljama OECD-a), prosječnom trošku stečaja (14,5% spram 9,1%) itd. Klikom na gornju sliku, pa na područje, sami možete pregledavati metodološke kriterije i promatrati kako Hrvatska stoji prema svakom od njih.
  5. Hrvatska najbolje (DTF=100%) stoji prema kriteriju procedura međunarodne razmjene, što se može zahvaliti ulasku u EU pa to i nije neka osobita konkurentska prednost jer se najvećim dijelom odnosi na sve članice EU.

Informacije o položaju Hrvatske na rang ljestvici Doing Business oduvijek su izazivale pažnju. Kada su početkom prošloga desetljeća uočena prva zaostajanja za zemljama srednje i istočne Europe, odgovorni kreatori hrvatske ekonomske politike kritizirali su metodologiju umjesto da nešto poduzmu. Više od deset godina kasnije znamo da se relativno zaostajanje doista dogodilo.

U međuvremenu, metodologija se znatno mijenjala, usavršavala. To je ponekad dovodilo do promjena položaja na ljestvici zbog metodoloških promjena, što je navelo neke komentatore na zaključak da se radi o nepouzdanom sustavu pokazatelja. U prilog tome se često isticalo nelogično rangiranje u odnosu na dostignuti stupanj razvoja; na primjer, Hrvatska je ispred Belgije i Izraela, a ispred nas su, na primjer, Makedonija (11. na svijetu!) i Kazkhstan (Makedonija doista u zadnjih 10 godina najbrže raste od svih zemalja bivše Jugoslavije).

Uporno se odbijalo shvatiti da Doing Business mjeri vrlo precizno definirane stvari u institucionalnom okviru, što je dobar alat i poticaj za konkretne reforme. Iako između rangiranja i gospodarskog rasta u dugom roku postoji povezanost (uz druge stvari zadane ili ceteris paribus kako to volimo reći), lakoća poslovanja sigurno nije jedini čimbenik koji određuje stupanj razvoja neke zemlje, pa je zbog toga moguće da se Izrael nađe iza Hrvatske na ovoj listi. Međutim, to ne umanjuje rezultat koji pokazuje odnosno potvrđuje ono što znamo – da Hrvatska u svakom pogledu relativno zaostaje.