Jedan od najistaknutijih hrvatskih sociologa Ivan Burić nedavno je dao jako zanimljiv intervju Glasu Slavonije (pročitajte ovdje). Zamolio sam ga za razgovor o tezama koje je iznio u tom razgovoru kako bismo pokušali produbiti i pojasniti neke od njegovih ideja o granulaciji društvenih stratuma i klasa, a osobito njegovu tezu da je hrvatsko društvo danas dinamičnije no ikad u svojoj povijesti. Potkraj ove godine izlazi Burićeva knjiga Sociologija hrvatskog društva koju ovim putem najavljujemo.
***
Govoriš o „dojmu veće dramatičnosti“ u kasnom modernizmu u kojem živimo, a koji je posljedica granulacije životnih iskustava, ideja i ideologija. Možemo li to, pojednostavljeno, prevesti na hrvatskom primjeru na sljedeći način: nekada smo se (i to od strane „nadležnih“ kontrolirano) dijelili po pitanjima kapitalizma i socijalizma, ustaša i partizana, a danas smo u fazi kada se otvoreno, demokratski i nekontrolirano (što znači samo naizgled dublje i jače) dijelimo po desecima drugih pitanja kao što su seksualnost, migracije, pobačaj, klima, zelene politike, korupcija, itd… Podjele su činjenica, no dojam o njihovoj dramatičnosti je ipak samo – dojam?
Navike srca, da iskoristim naslov knjige američkog sociologa N. Bellaha i suradnika koji upućuje na društvene vrijednosti, i prijepori koji se oko njih mogu pojavljivati u otvorenim i demokratskim društvima, imaju svoje konjunkturne cikluse. Da, izgleda da „partizani i ustaše“ više nisu dominantni dio domaće konjunkture društvenih razdioba, izgleda da su ih zamijenili neki globalno konjunkturniji vrijednosni prijepori. To nije ni čudno jer smo otvoreno i pluralno društvo koje politički, ekonomski i tehnološki nije otok. Više nego ikad smo integrirani u globalne tokove pa se onda trendovi društvenih polarizacija koji dominiraju u našem dijelu svijeta vrlo brzo repliciraju i u domaćem kontekstu. Pri tom mi je kao sociologu zanimljivo pitanje koliko na promjene u konjunkturi društvenih prijepora i podjela utječu generacijske i stratifikacijske transformacije hrvatskog društva. Naime, društvene razdiobe ne artikuliraju se samo oko novih rascjepa već se sve više artikuliraju i od strane novih društvenih aktera. Pomalo se profiliraju nove društvene elite sa specifičnim i drugačijim kulturnim habitusom no prethodne, zauzimaju elitne društvene položaje u gotovo svim društvenim poljima, te postaju sve izraženiji protagonisti stvaranja novih područja političke borbe. Dok god se ta borba odvija u ringu ograđenom konopcima legitimnog izražavanja partikularnih društvenih interesa i dok god ne prelazi u političko nasilje ili ne rezultira paralizom društvenih institucija, tj. nekom vrstom društvene anomije, situacija nije dramatična. No ne znači da nije društveno uočljiva.
Tvoja teza o tome da je hrvatsko društvo danas kulturno i socijalno više stratificirano nego ikada u svojoj povijesti mi je „sjela“; uklapa se u moje (intuitivno) poimanje Hrvatske 2023. Ipak, sigurno jasnije vidiš neke i dalje bitne linije podjela i dijeliš ih od manje bitnih. Koje su, po tebi, najvažnije nove podjele, kako ih nazivaš, „podjele zbog navika srca“? Metaforički, je li nedavni „kulturni rat“ na društvenim mrežama između onih koji pohađaju Arenu kada je tamo koncert Depeche Modea i onih koji idu na Aleksandru Prijović stvarna linija podjele, ili su te dvije skupine možda bliže jedna drugoj no što izgleda na prvi pogled?
Kao što sam naveo, pod podjelama čije su izvorište „navike srca“ mislim na kulturno-vrijednosne podjele koje u našem kulturnom krugu, kako izgleda, postaju sve izraženije i koje očito izazivaju jaku emotivnu rezonancu. Istovremeno, teško je točno procijeniti koje od njih su pojedinačno najistaknutije budući da je dubinu kulturne polarizacije prilično teško empirijski istražiti. Nisam siguran ni da ima domaćih istraživanja koja bi mogla relativno precizno odgovoriti na ovo pitanje. No, mislim da nije ni previše važno koji konkretni sociokulturni prijepori trenutno izazivaju najveće društvene razdiobe već mi se čini važnijim apostrofirati da oni u paketu predstavljaju sve dinamičnija izvorišta društvenog raslojavanja, a posljedično tome i političke borbe. Moj dojam je da zajednički nazivnik tog paketa sačinjavaju postmaterijalističke vrijednosti. Čini mi se kako će u dogledno vrijeme u nas porasti broj podjela u vezi toga trebaju li pojedine od njih, i kojom brzinom trebaju, postati izraženiji dio vrijednosnog mainstreama a shodno tome s vremenom i formalni principi normiranja društvenog života. Sadržaj tog paketa svakako uključuje odnos spram migranata i problematiku društvene otvorenosti, ekološka pitanja, prvenstveno vezana uz brzinu i dubinu zahvata planiranih zelenih transformacija, problematiku spolosti, odnos spram novih formi artikulacije religioznosti kao i brojne druge epifenomene dualizma materijalizam-postmaterijalizam.
Pri tom mi se čini da pozadina podjela oko ovakvih pitanja u Hrvatskoj ima izrazitu srednjeklasnu narav. Naime, glavni akteri koji sudjeluju u njima dolaze iz srednjeklasnog miljea. I drugo, mišljenja sam da će društvene transformacije koje će uslijediti kao posljedica rješenja prijepora koji proizlaze iz sadržaja navedenog paketa imati izrazit utjecaj na srednjeklasne životne obrasce. Možda to može dobro ilustrirati naizgled banalan primjer bicikli vs automobili u Zagrebu. Život u Zagrebu za veliki broj njegovih stanovnika, ne samo u smislu mobilnosti već i „socijalno-aspiracijski“, jednostavno nije moguć bez automobila. Svakako je nezamisliv za onu frakciju srednje klase kojoj sam i sam nekad pripadao, a koju obilježava rad u korporativnom sektoru s istovremenim honorarnim poslovima, želja za profesionalnim i materijalnim postignućem, obiteljski život i snažna usmjerenost na odgoj i obrazovanje djece. Sve ono što čini svakodnevnicu ne baš malobrojnog zagrebačkog srednjeklasnog „punog gnijezda“, npr. intenzivni radni ritam od 9 do 17, a katkad i znatno duže, život s djecom koja pohađaju brojne izvannastavne aktivnosti; različite radionice, sportske treninge, škole stranih jezika ili glazbenu školu, nije moguć bez jednog ili dva automobila u obitelji. Drugim riječima, u prostorno razvučenom gradu u kojem ne postoji podzemna željeznica ili neki vid jednako učinkovitog javnog prijevoza, ubrzana redukcija mogućnosti korištenja automobila za ovaj srednjeklasni fragment predstavljala bi značajnu barijeru u ostvarenju njihovih socijalnih aspiracija. Oni bi time postali jedna vrsta socijalnih gubitnika. S druge strane, interes da se snažnije afirmira mogućnost alternativnih životnih stilova, primjerice onog koji podrazumijeva mogućnost intenzivnog korištenja bicikla kao prometnog sredstva, interes za veći broj pješačkih zona i smanjenje ulazaka automobila u centralni dio grada također je najjače artikuliran od strane onih koje bi po nekoj klasičnoj sociološkoj klasifikaciji mogli nazvati srednjim slojevima. Taj interes dolazi iz onog klasnog miljea koji s obzirom na ekonomsku snagu nije bitno različit od onog kojem sam ja pripadao. No po brojnim drugim kriterijima radi se o potpuno drugačijem društvenom svijetu od mojeg. Vjerojatno ga obilježavaju drugačija sociodemografska obilježja, npr. vjerojatno je u njemu prisutan znatno veći broj samaca ili parova bez djece iz centra grada, a zasigurno ga obilježava znatno snažniji intenzitet pristajanja uz pojedine inačice postmaterijalističkih vrijednosti kao i znatno drugačija struktura socijalnih aspiracija. Ovo je jedan od primjera na prvi pogled efemernih, ali svakako onih društvenih podjela koje su izraz dinamike hrvatskog društva i kojima odgovara pridjev „nove“. Također, ovo je primjer rascjepa koji proizlazi iz spomenutog dualizma materijalizam-postmaterijalizam a koji se dominantno artikulira na srednjeklasnoj ravni. Mišljenja sam da se takvi sitni rascjepi zadnjih godina multipliciraju i postaju sve uočljiviji na društvenom krajobrazu te da će u budućnosti biti još izraženiji.
Što se tiče pitanja o koncertu, prilično sam siguran da je po ekonomskoj snazi publika Depech Modea i Aleksandre Prijović puno bliža nego što je bliska s obzirom na navike srca. Mislim da ne treba pretjerana hrabrost za konstataciju kako je po ekonomskoj dimenziji presjek skupova ovih dvaju publika znatno veći no što je to po kulturno-vrijednosnoj.
Možemo li granulaciju podjela smatrati društvenim napretkom, i što je, uopće, „napredak“ za sociologe?
Profesionalno sam se socijalizirao u vremenu u kojem se hrvatska sociologija oslobađala ideološkog zagrljaja pa nisam sklon vrijednosno procjenjivati društvene pojave ili procese. Granulacija ili unutarklasna fragmentacija svakako je posljedica intenziviranja procesa strukturalne diferencijacije i individualizacije. Strukturalna diferencijacija rezultira povećanjem broja dostupnih društvenih funkcija i pozicija koje pojedinci mogu zauzeti, a što ima neposredni učinak na granulaciju društvene strukture. S druge strane, individualizacija podrazumijeva širenje prostora slobode u koncipiranju osobnih identiteta, mogućnost da vlastitim životom upravljamo oslobođeni od različitih društvenih ili kulturnih utega. Posljedično tome, individualizacija je podloga za veću slobodu u izboru različitih tipova kolektivnih pripadnosti. Dakle, individualizacija kao sloboda izbora, kao mogućnost samoostvarenja i upravljanja vlastitim životom neovisno od različitih društvenih ograničenja, kao oslobađanje od tradicionalno pripisanih društvenih uloga čini jedan od dva zaglavna kamena granulacije klasičnih društvenih stratuma. Kako se individualizacija obično smatra jednim od modernizacijskih ishoda tako se i granulacija iz perspektive koja modernizaciju poistovjećuje s društvenim napretkom može tretirati kao pozitivan, napredan fenomen. No, postoji i naličje individualizacije, a shodno tome i granulacije kao stratifikacijskog procesa. Primjerice, slabljenje primarnih društvenih veza, pritisak na pojedinca u vidu neprestane potrebe identitetske proizvodnje te kidanje tradicionalnih društvenih mreža koje su ranije funkcionirale kao egzistencijalni osigurači. Nemali je broj onih koji smatraju da su ovakvi ishodi modernizacijskih procesa daleko od ikakvog društvenog napretka.
Smatraš kako je opisana društvena granulacija bolna za neke tradicionalne klase koje su u ranoj fazi modernizma imale čvrsta vrijednosna i politička uporišta, a koja se postupno gube ili su već nepovratno izgubljena. Jedna takva klasa koja gubi (sindikalna) uporišta je tradicionalna radnička klasa. E sad, ona se očito dijeli – s jedne strane lako pada žrtvom populista, no s druge strane, njeni predstavnici (ili oni čiji su roditelji pripadali toj klasi) migriraju u neke druge dobitničke skupine. Kako vidiš ta dva procesa generacijske migracije bivše radničke klase? Iz toga očito izvodim pod-pitanje: kolika je u RH vertikalna mobilnost, koliko smo u Hrvatskoj sposobni savladavati utege obitelji i mjesta na kojem smo rođeni?
Hrvatska je u proces tranzicije ušla s velikom socijalističkom industrijskom radničkom klasom kao brojčano dominantnim društvenim stratumom. Riječ je uglavnom o klasičnim „kombinatskim“ plavim ovratnicima, ekonomskoj klasi koja je tijekom poslijeratnog društvenog razvoja stvarana prema socijalističkoj ideološkoj recepturi. Prema podacima koje je sociolog Krešimir Peračković iznio u knjizi (Za)što raditi u postindustrijskom društvu? ona je 1991. godine činila oko 36% radno aktivnog stanovništva i dio je šire koncipirane radničke klase kojoj su pripadali i radnici u trgovini, radnici u uslugama i radnici bez zanimanja, a koja je brojala cca. 54% radno aktivnog stanovništva. Svoj socijalistički život ova klasa završava u prilično lošem materijalnom stanju koje odlično prispodobljuje Valent, glavni lik filma San o ruži Zorana Tadića, industrijski radnik koji u lokalnoj mesnici s čežnjom promatra komad teletine kojeg si ne može priuštiti. Nakon što je podnio brojčano najveće žrtve u Domovinskom ratu, ovaj, već u socijalizmu osiromašen društveni stratum, uslijed procesa deindustrijalizacije i tercijarizacije ali i zbog bioloških razloga, devedesetih godina počeo se smanjivati i granulirati. Dio je otišao u mirovinu, dio je ostao dugoročno nezaposlen, dio je prešao u neke uslužne djelatnosti, ili pokrenuo neki, najčešće sitno-trgovački posao iz nužde, a dio je ostao u preživjeloj i konsolidiranoj industriji. Normalno, protok vremena učinio je svoje pa danas možemo govoriti o novoj industrijskoj radničkoj klasi koja zapravo brojčano nije uopće beznačajna što je prije par godina pokazao i Ivica Brkljača u tekstu Razbijanje mitova II: udjel zaposlenih u industriji u ukupnoj zaposlenosti veći u Hrvatskoj nego u Njemačkoj, objavljenom na Ekonomskom labu. Da radništvo kao generalizirana društvena klasa, a posljedično tome i industrijska radnička klasa nije nestala, pokazuje i istraživanje sociologinja Karin Doolan i Željke Tonković. Prema njihovom istraživanju općenita radnička klasa trenutno čini 44% hrvatskog društvenog korpusa. Pri tom starija radnička klasa (osobe između 46 i 60 godina starosti) zauzima 19%, a mlađa (osobe u dobi do 45 godina) 25% klasnog prostora. Navode da u mlađoj radničkoj klasi dominiraju osobe sa završenom srednjom školom i osobe čiji su roditelji završili trogodišnje strukovno obrazovanje što upućuje na unutarklasnu reprodukciju. To ujedno potvrđuje da nalazi sociologa iz osamdesetih godina prošlog stoljeća o niskoj intergeneracijskoj društvenoj pokretljivosti još uvijek stoje. Od novijih istraživanja, uz spomenuto istraživanje Doolan i Tonković, na opstojnost ovog fenomena ukazuju i rezultati istraživanja sociologinje Dunje Potočnik kao i analize Siniše Zrinščaka i Duška Sekulića. Ova dva sociologa ističu da je društvena pokretljivost u suvremenom hrvatskom društvu ograničena relativno visokom korelacijom između obrazovne razine roditelja i obrazovnih postignuća djece. Navode da, prema istraživanju provedenom na reprezentativnom uzorku muškaraca, kod manualnih radnika i poljoprivrednika postoji visoka korelacija između zanimanja oca i zanimanja sina (52 % ispitanika nalazi se u istom zanimanju kao i otac). Svi ovi podaci sugeriraju da je međugeneracijska uzlazna društvena pokretljivost u Hrvatskoj relativno ograničena. Jasno je da ona u određenom obimu postoji, jer u suvremenim društvima ne postoji apsolutna zatvorenost kanala društvenog uspinjanja, no izgleda da su klasni gabariti prilično čvrsti okovi koji mnogima priječe uspinjanje prema višim društvenim pozicijama.
Pitanje kao i prethodno, ali za drugu nekada kompaktniju i društveno zastupljenu klasu koju ističeš – tradicionalnu srednju klasu. Pri čemu te molim da malo preciziraš koga, odnosno, koje tipove nekadašnjih karijera vidiš među tipičnim predstavnicima te nekadašnje klase u Hrvatskoj. Jesu li to bili, generalno, intelektualci, ili oni koji su imali priliku dobiti društveni stan? Očito aludiram da je pad tradicionalne srednje klase u RH povezan s padom socijalizma u kojem su oni bili formirani i sljubljeni sa službenim sustavom. Kako bi obilježio karakteristike te nekadašnje srednje klase i kako ona generacijski migrira u neke nove granule u novoj Hrvatskoj koja u EU, kako i sam primjećuješ, dobiva veću društvenu dinamiku nego ikada u svojoj novijoj povijesti?
Tzv. petite bourgeoisie – obrtnici i mali poduzetnici dijelovi su društva koji su se u najranijim teorijskim konceptualizacijama podvodili pod pojam srednje klase. To su manji kapitalistički vlasnici koji, kako se to npr. ističe u marksističkoj tradiciji, zauzimaju društvenu poziciju između proletarijata i krupnih vlasnika. Za razliku od velikih industrijalaca koji su uspostavom jugoslavenskog socijalističkog društveno-ekonomskog poretka bili primarni objekt stratifikacijskog čišćenja, socijalističke vlasti tolerirale su postojanje ovog srednjeklasnog fragmenta, ali u reduciranom obliku. Primjerice, ubrzo nakon rata korištenje tzv. najamne radne snage u obrtu i uslužnim djelatnostima ograničeno je zakonom na jednog radnika i dva učenika u privredi. Iako su stalno bili pod ideološkom lupom zbog sumnje da su „kolebljiva društvena klasa koja uvijek može zabiti nož u leđa radničkoj klasi”, socijalistički sustav omogućio im je kakvu-takvu društvenu reprodukciju. Stoga će usprkos ideološkom zazoru i brojnim normativnim ograničenjima ovaj društveni stratum egzistirati do propasti socijalističkog društvenog projekta te će činiti jedno od izvorišta novih postsocijalističkih vlasničkih slojeva. No, znatno veći srednjeklasni fragment u bivšem društvu činili su socijalistički bijeli ovratnici, pandan srednjeklasnim stratumima koje je u kapitalističkim poslijeratnim društvima detektirao američki sociolog C. W. Mills. Riječ je o konglomeratu birokrata, tehničara, upravljača i stručnjaka zaposlenih u organizacijama državnog aparata, društvenim institucijama i gospodarskim subjektima, tj. o klasi koju su onodobni jugoslavenski sociolozi, primarno zbog ideoloških razloga krstili čudnovatim nazivima kao što su kontraklasa ili posredna klasa. Jednostavno, radi se o socijalističkoj tehnokraciji koja se formirala uslijed utjecaja tri faktora. Prvo, nastaje kao kumulativni efekt socijalističke modernizacije. Modernizacijski učinci, bez obzira kakvim se procjenjuju, s vremenom su se reflektirali na porast broja visokoobrazovanog stanovništva. Drugo, ekonomske i tehnološke okolnosti u kojima se odvijao kasnosocijalistički društveni razvoj snažnije su generirale potrebu za tehničarima i stručnjacima različitih profila. Naposljetku, bujanje socijalističke tehnokracije potaknuto je i procesima koje je Josip Županov nazvao institucionalnim gigantizmom ili hiperinstitucionaliziranošću društva. Naime, nakon reformi s početka 1970-ih te donošenja novog Ustava 1974. i Zakona o udruženom radu 1976., u bivšoj državi stvoren je povijesno unikatan sustav umreženih državnih i paradržavnih institucija koje su za potrebe svog funkcioniranja iziskivale angažman znatnog broja birokrata – upravnog i administrativnog osoblja. Njihov živući ostatak ali i odličan primjer institucionalne inercije je FINA, bivša Služba društvenog knjigovodstva. Ona je živi ostatak socijalističke tehnostrukture, u socijalizmu stvorenog spleta institucija koje su uz stručne kadrove napučivali i brojni niže rangirani birokrati. Upravo su oni činili središnji dio onog što možemo nazvati starom srednjom klasom. Njena glavnina preživjela je tranzicijske procese jer je jednostavno kooptirana u institucije nove države pa tako i njeni institucionalni nasljednici i danas čine jedan od najvećih srednjoklasnih društvenih stratuma. Pri tom je uslijed porasta složenosti birokratskih poslova kao i uslijed porasta obrazovanosti njegova struktura prilično promijenjena na način da ga u znatno većem broju čine stručni kadrovi.
Izuzev ovog tehnokratskog fragmenta državnih službenika i namještenika u hrvatskom srednjeklasnom miljeu danas se može raspoznati i niz novih društvenih fragmenata koji se u zadnja tri desetljeća formiraju uslijed tehnoloških i kulturnih promjena kao i promjena u strukturi ekonomskih aktivnosti. Možda ih skupno najbolje opisuje naziv kognitivni radnici u privatnom sektoru. To su visokoobrazovani kadrovi zaposleni u privatnim poduzećima koji brendiraju, planiraju, optimiziraju proizvode i usluge, prilagođavaju globalne poslovne strategije lokalnim okolnostima ili vrše različite poslove lokalnog koordiniranja, izrađuju financijske proračune, analiziraju kupce, konkurenciju i baze podataka, smišljaju prodajne i marketinške strategije i komunikacijske kampanje, upravljaju odnosima s javnošću, održavaju informatičke sustave ili razvijaju softvere. Determinante njihove stratifikacijske pozicije slične su kao i u slučaju visokoobrazovanih tehnokrata u javnom sektoru: visoki kulturni kapital i obavljanje stručnih egzekutivnih poslova do razine srednjeg menadžmenta. Posljedično tome, zauzimaju socioprofesionalne položaje kojima je svojstveno posjedovanje relevantnih radnih vještina i stručnog znanja na srednjoj i višoj razini organizacijske hijerarhije definirane kriterijem samostalnosti rada. Ovaj stratum se sastoji od brojnih fragmenata među kojima u svojoj novoj knjizi, Sociologija hrvatskog društva. Procesi i strukture u suvremenom hrvatskom društvu, detaljnije analiziram one koje nazivam simbolički analitičari, numerati i developeri. Simbolički analitičari obavljaju poslove saturirane kulturnim sadržajima, dok numerati i developeri obavljaju poslove saturirane informacijskim sadržajima. Kristalizacija ovih socioprofesionalnih srednjeklasnih stratuma zorno ukazuje na transformaciju hrvatskog stratifikacijskog poretka, posebice na granulaciju srednjih društvenih pozicija do koje je došlo u zadnjih trideset godina. Ona je neposredan izraz pojačane stratifikacijske dinamike hrvatskog društva.
Govoriš o tome da je danas prisutno sve snažnije odvajanje novih elitnih slojeva od društvene većine. Mene to, kao ekonomista, zbunjuje. Istraživanja ne pokazuju značajan rast nejednakosti u raspodjeli dohotka, a vladin sektor je ostao sveprisutan u poslovima preraspodjele i osiguravanja jednakih šansi kroz obrazovani sustav, javno zdravstvo i druge javne funkcije. Moguće je da kod nas vertikalna društvena mobilnost nije osobita; možda nejednakost nije smanjena, no ne vidim pogoršanja – povećanja jazova o kojima govoriš.
Pitanje je optike. Kao ekonomist ti si fokusiran na ekonomske razlike koje prema većini relevantnih podataka nisu drastične. Kada sam u intervjuu u Glasu Slavonije naveo tezu o odvajanju, prije svega sam mislio na odvajanje u sferi koju apostrofiram i u ovom intervjuu. Radi se o sociokulturnom odvajanju, prvenstveno onom za koje mi se čini da se odvija između pojedinih elita i ostatka društva. Teško mi je procijeniti dubinu takvih rascjepa u Hrvatskoj no djeluju mi kao određena inačica rascjepa koji se uglavnom pojavljuju i u drugim zapadnim zemljama. Tako se u Francuskoj zadnjih godina dosta govori o trendovima tzv. periferizacije pri čemu nije samo riječ o ekonomskom odvajanju metopolitanskih centara od tzv. provincije. Nisam siguran da se takvi trendovi ne naslućuju i kod nas. Primjerice, ponekad mi se čini kako ljudi izvan Zagreba jednostavno ne razumiju stavove i koncepte koji se ovdje etabliraju u različitim elitnim krugovima, da su im oni prilično nerazumljivi i strani te da čak ponekad djeluju kao neki vid kulturne agresije.
Kada se govori o mogućnosti da trenutno jača uočljivost sociokulturnih dispariteta možda je i stvar u tome da kulturni kapital kojeg posjeduju viši društveni slojevi i u Hrvatskoj počinje djelovati kao sve značajniji instrument društvene diferencijacije, tj. da sve jače fiksira klasne razlike i sve uočljivije odvaja životne svjetove različitih društvenih klasa. Da bi ova pretpostavka mogla biti točna ukazuju istraživanja Mirka Petrića, Inge Tomić-Koludrović i suradnika. Oni su istraživali diferencijalno povezivanje koje se odnosi na spoznaju da je vjerojatnije da će se ljudi koji dijele iste društvene položaje povezivati kao poznanici, prijatelji ili seksualni/bračni partneri. Rezultati istraživanja ukazuju da u Hrvatskoj postoji visoka razina povezivanja s bračnim parterima i bliskim prijateljima prema obrazovanju i zanimanju. Pripadnici nižih klasa uglavnom stupaju u brak i uspostavljaju bliska prijateljstva s onima koji su završili osnovnu školu, dok su stabilne veze s onima koji imaju više obrazovanje relativno rijetke. Identična je situacija i s pripadnicima srednjih klasa, oni se uglavnom vezuju uz visokoobrazovane te stručnjake i rukovoditelje. Dakle, možda bi adekvatan odgovor na tvoje pitanje apostrofirao trend prema kojem kulturni kapital i u Hrvatskoj sve snažnije oblikuje klasni krajobraz, povećava jasnoću društvenih jazova, tj. linije klasnih razgraničenja čini uočljivijim no što su bile u nedavnoj prošlosti.
Unatoč granulaciji, smatraš da se ipak dijelimo na tri dominantne grupe: post-moderniste (tu su zeleni, lijevi i lijevi liberali), ekonomski liberalne profesionalce i poduzetnike, i tradicionaliste-konzervativce, kamo je privučen i dio nekadašnje radničke klase. Nisam siguran jesam li to dobro opisao, a naročito nisam siguran u tvoj stav da ove tri skupine danas imaju adekvatnu političku reprezentaciju u Hrvatskoj. Dok se post-modernisti mogu pronaći (možda) u SDP-u, a stvorili su i svoj novi pokret Možemo!, tradicionalisti-konzervativci imaju najširi mogući izbor između HDZ-a, Mosta i Domovinskog pokreta. No ovi u sredini čine mi se politički prilično izgubljeni. Stoga bih problematizirao samo njihovo postojanje kao neke jasno definirane treće ili srednje klase, a osobito kao skupine koja u današnjoj Hrvatskoj ima svoju jasnu političku zastupljenost.
Primarno sam pokušao pretpostaviti neke od vrijednosnih orijentacija koje bi bile svojstvene različitim hrvatskim srednjeklasnim miljeima. Dakle, radi se isključivo o teorijskoj pretpostavci. Pri tom ih ne smatram ekskluzivnim vrijednosnim orijentacijama u smislu da pristajanje uz jednu vrijednosnu orijentaciju podrazumijeva apsolutno odbijanje drugih dvaju. Različiti oblici vrijednosnih inkonzistencija nisu rijetkost, pa su tako mogući i u ovom slučaju. Moguće je da osoba koja u najvećoj mjeri pristaje uz liberalne vrijednosti ekonomskog postignuća istovremeno pristaje i uz pojedine tradicionalne vrijednosti ili pojedine ekološko-kozmopolitske, postmaterijalističke vrijednosti. No, pretpostavljam da je svaka od ove tri vrijednosne orijentacije dominantno svojstvena spomenutim srednjeklasnim miljeima. Normalno, sve izrečene pretpostavke trebalo bi empirijski provjeriti. Što se tiče njihove političke reprezentacije čini mi se da su tradicionalne i postmaterijalističke vrijednosti prilično dobro politički reprezentirane. Prve dominantno kroz djelovanje političkih stranaka Most i Domovinski pokret te udruge U ime obitelji, druge u djelovanju političke stranke Možemo ali i kroz djelovanje niza udruga lijevog građanskog aktivizma. Također mi se čini da dvije najveće stranke pomalo zahvaćaju u sve tri vrijednosne orijentacije, normalno s jasnim ideološkim naginjanjem spram tradicionalnih (HDZ) ili postmaterijalističkih vrijednosti (SDP). Što se tiče vrijednosti ekonomskog postignuća one se trenutno artikuliraju prvenstveno kroz djelovanje političke stranke Fokus. Međutim, „problem“ s ovom vrijednosnom orijentacijom je u tome što ona podrazumijeva dominantno protržišne stavove. Dakle, interferira primarno s konceptom ekonomskog liberalizma, tj. sastoji se od desnih ekonomskih vrijednosti koje u našem društvu nisu baš previše popularne. Većina istraživanja ukazuje kako je prema ekonomskim stavovima hrvatsko društvo mnogo bliže lijevim pozicijama, dok protržišne stavove, u osjetnoj mjeri, zastupa manjina. Prema tome, većina hrvatskih građana, bez obzira jesu li po drugim kriterijima pozicionirani više lijevo ili desno, (post)moderno ili tradicionalno, u znatno većoj mjeri pristaje uz ekonomske vrijednosti državnog paternalizma-protekcionizma pa se onda nameće i pitanje je li uopće moguća učinkovitija politička promocija drugog vrijednosnog tipa.