Srpanj 2024. U jeku je žestoka kampanja za predsjedničke izbore u SAD-u, kandidat Donald Trump drži govor pred masom svojim pristaša. Iznenada, metak iz nepoznatog smjera okrzne mu uho, a on se u trenu sklanja ispod govornice, ruke mu zakrvavljene nakon primanja za ranjeno uho, osiguranje ga zaklanja tijelima, a već koju sekundu kasnije u zanosu bijesa i prkosa ustaje sa šakom podignutom u zrak, te počne izgovarati: „Fight! Fight!“. Ta je scena – ranjeni Trump, okružen osiguranjem, sa stisnutom šakom u zraku – gotovo filmski predodređena za buduće udžbenike povijesti. Podsjeća na brojne čuvene scene koje se vrte po udžbenicima uz nastavnu jedinicu koja obrađuje pad nekog sustava/režima/poretka – podizanje sovjetske zastave u Berlinu, iskrcavanje na Normandiji, rušenje Berlinskog zida, govori Walese i Havela u posrnulim socijalističkim prijestolnicama i sl. Uvijek ista dramaturgija – sustav se ruši, a slika opstaje kao njegova epitafna gesta.
Te su scene ovjekovječene u udžbenicima povijesti obično uz lekciju koja nosi naslov „Slom fašizma u Europi/svijetu“ i/ili „Slom komunizma u Europi/svijetu“. Ako bismo, prema tome, zamišljali lekciju u nekom budućem udžbeniku povijesti naslovljenu „Slom liberalizma u svijetu“, teško bi se našla upečatljivija ilustracija od ove Trumpove. Jer, dok s jedne strane imamo prkosnog Trumpa, s druge se odvija kontrapunkt: dezorijentirani, poraženi Joe Biden, koji napušta skup, nesigurno mašući okupljenima. Dvije slike, dva svijeta, dva iscrpljena simbola epohe. Ili možda ipak nije tako?
Danas nije potrebno mnogo historijske distance da bismo uočili duboku krizu liberalnog poretka. Ona se više ne može prikrivati retorikom napretka ni projekcijom pobjedničke budućnosti, kakva je pratila liberalni trijumf nakon pada Berlinskog zida. Još prije samo pet ili šest godina, svijet se činio bitno stabilnijim – liberalne su demokracije, doduše uz trzajeve, uspijevale upravljati krizama koje su se redale, održavajući dojam samopouzdanog, ako već ne i sveprisutnog, modela društva.
Tada – prije malo više od 5 godina – napisao sam tekst u kojemu sam, povodom 30. godišnjice najveće pobjede liberalizma u povijesti, pada Berlinskog zida, detektirao tri krize liberalizma s kojom se taj pobjednički poredak suočio u razdoblju od svojeg najvećeg trijumfa. Prva, sigurnosna kriza, uslijedila je nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine, kada je postalo jasno da liberalna globalizacija ne donosi nužno sigurnost, nego i nove oblike ranjivosti. Druga, ekonomska kriza, izbila je krajem prvog desetljeća 21. stoljeća, srušivši vjeru u samoregulirajuće tržište i otkrivši paradoks liberalne demokracije koja, oslobođena ograničenja, proizvodi vlastite ruševine. Treća, migracijska kriza, sredinom drugog desetljeća otvorila je pitanje održivosti liberalnog pojma otvorenosti – mogu li liberalne demokracije ostati vjerne idealu slobodnog protoka ljudi, a da pri tom ne izgube vlastitu socijalnu koheziju i osjećaj građanstva?
Te tri krize označile su prijelaz iz razdoblja liberalnog optimizma (1990-e) u razdoblje liberalnog pesimizma. Taj je pesimizam svoje konačno uporište pronašao početkom 2020-ih u pandemiji novog koronavirusa, koja je potaknula neliberalne reakcije (nalik kineskoj) unutar samih liberalnih društava: restrikcije, nadzore, ograničenja, i cijeli spektar „izvanrednih mjera“ koje su razotkrile krhkost liberalnog razumijevanja slobode. To sam nazvao u tekstu napisanom samo nekoliko mjeseci kasnije „četvrtom krizom liberalizma“.
Sve ubrzo nakon toga uopće nije bilo potrebno nazivati daljnjim krizama jer su krize liberalnog poretka ubrzo postale simultane i višestruke („svijet naglavce“) – uzrokovane ratom u Ukrajini, energetska kriza, inflacijska kriza, galopirajući rast tzv. „populističke desnice“, kulturološki ratovi post-ljevičarskog woke-a i alternativne desnice, očito odustajanje od liberalizma u međunarodnim odnosima u korist realizma itd. Šećer na kraju ponovna je pobjeda Donalda Trumpa u Americi, najava odustajanja od multilateralizma, poticanje sukoba unutar zapadnih nadnacionalnih asocijacija (unutar „kolektivnog Zapada“), konsolidiranje „novog Istočnog bloka“, tehnokorporativizam koji od olakšavanja života prelazi u modus nadzora i kontrole itd.
Nazovimo sve to „izazovima liberalizma“, kako bismo ostavili slobodan teren za sve moguće scenarije – i da se liberalni poredak oporavi i konsolidira, i da eventualno propadne u potpunosti i petrificira se u udžbeničku sliku iz uvoda ovog teksta. Spominjanje Trumpa i SAD-a nije iz notorne medijske fiksacije na njega, nego iz činjenice da je SAD ipak (bio) nosilac liberalnih ideja i (geo)političkih praksi, i da je veliki dio svijeta, ne samo ovaj naš koji nazivamo „kolektivnim Zapadom“ nastojao biti formiran na sliku, priliku i ideju SAD-a.
*
Ako te izazove pokušamo pobrojati, mogli bismo ih – bez pretvaranja u strogu hijerarhiju među njima – navesti ovako:
- Ukorijenjenost praksi pre-regulacije života i rada, koje su pandemijom samo ubrzane – Europska unija i SAD postaju laboratoriji birokratske racionalnosti sa sve manje obilježja liberalne slobode;
- Nepovjerenje u multilateralizam i formiranje „imperatorskih blokova“ – autoritarna Kina trenutna je pobjednica globalizacije koja je kao proces započela na sliku i priliku liberalne Amerike;
- Inflacija uzrokovana ekspanzionističkom politikom središnjih banaka („tiskanje novca“ kao paradigma razvoja);
- Klimatski alarmizam koji se ogleda u pre-regulaciji života i rada, te u konačnici poskupljenju troškova života;
- Woke kao obilježje zapadne ljevice i mnogih samozvanih liberala – jak utjecaj woke-a u liberalnodemokratskim ustanovama (ideološka rigidnost pod krinkom emancipacije)
- Galopirajući rast tzv. „populističke desnice“ u Americi i Europi na antiliberalnoj retorici i retorici borbe „autentičnog naroda“ protiv „liberalnih elita“;
- Permanentnost migrantske krize započete 2015. – od humanitarnog pitanja postala pitanje sigurnosti i demografski problem;
- Razdor među „liberalnim saveznicima“ – vjeruje li itko više NATO-u i EU?;
- Uspon tehnokorporativizma, oličen u likovima poput Elon Muska i Peter Thiela, s transhumanističkim reperkusijama (gdje inovacija prelazi u nadzor, a sloboda u algoritam).
Sve te točke ne čine samo katalog teškoća kroz koje prolazi liberalni svijet; one zajedno tvore njegovu unutarnju anatomiju krize. Nije riječ samo o vanjskim prijetnjama, nego o simptomima samog procesa kojim je liberalizam postao globalan, i praktički sinoniman s globalizacijom. Liberalni poredak danas ugrožavaju njegove vlastite globalne posljedice – monopoli multinacionalnih korporacija, neliberalni (autoritarni) pobjednici globalizacijskog procesa poput Kine, individualizam koji se pretvorio u fragmentaciju društva i galop identitarijanizma (i slijeva i zdesna)[1] itd. Drugim riječima, izazovi liberalizma nisu negacija liberalizma, nego njegova zrcalna slika. Mogli bismo biti cinični, pa reći da je to dijalektika liberalizma.
Kako su, dakle, sve te pojave izazovi za liberalni poredak? Može li se liberalizam poistovjetiti s globalizmom, i što nam o tome govori uspon Kine kao neliberalnog pobjednika liberalne globalizacije? Nije li liberalizam već dosad pokazao svoju ekonomsku „savitljivost”? I koja je uloga tehnologije u svemu tome? Štiti li u konačnici možda Trump liberalizam od njega samoga – paradoksalno, vraćajući mu granice i identitet koje je sâm ranije razgrađivao?
*
Prvo, globalizam i liberalizam. Liberalizam se često poistovjećivao s globalizmom, no ta je identifikacija povijesno i teorijski netočna. Danas kritike liberalizma zdesna u potpunosti izjednačavaju liberalizam i globalizam. Nasuprot tome, liberalizam je povijesno zaslužan za nacionalne države i za koncept suvereniteta na koji se danas najčešće pozivaju tzv. desni populisti, a globalizacijski modus tek je jedna prolazna faza u njegovu životu. Tu ipak treba povući jedno važno razlikovanje – niti „suverenizam” znači ono što u njega upisuju oni koji se najviše na njega pozivaju, niti globalizam nužno znači predominaciju svjetskih nadnacionalnih institucija. U vrijeme nastanka i razvoja liberalizma, kada je nosio sa sobom najveće emancipatorne ideje svojeg vremena, pojam suvereniteta bio je usko povezan s kontrolom državne moći, odnosno s ograničenjem vlasti. Drugim riječima, liberalizam kao ideologija individualnih prava i ograničenja vlasti sa sobom je nosila koncept narodnog suvereniteta – preko prvih, protoliberalnih teoretičara poput Bodina, Machiavellija, Hobbesa, Lockea, Montesquieua i dr., preko onih koji su prvi praktično uozbiljili liberalizam kao američki oci-osnivači, sve do pojedinačnih liberalnih pokreta inspiriranih Američkom i Francuskom revolucijom.[2] To što je liberalizam sa sobom nosio koncept narodnog suvereniteta ne znači da je gradio suverenizam kao puki izolacionizam i autarkiju – upravo naprotiv, slobodna trgovina u temelju je liberalne ideje. U tom je smislu u liberalizmu gradnja suvereniteta u potpunom skladu s njegovim univerzalističkim („globalističkim”) tendencijama. Danas se problem stvorio iz nemogućnosti ostvarenja (potpune) univerzalnosti, odnosno razočaranja dosezima i mogućnostima liberalističke globalne misije (Fukuyaminim „krajom povijesti”).[3] „Suverenizam” kao odgovor na to suštinski tako ne mora biti antiliberalan, već upravo naprotiv – vraćanje liberalizma svojim korijenima. Je li to tako kod pojedinih pokreta, stranaka i pojedinaca koji sebe nazivaju „suverenističkima”, drugo je pitanje.
Drugo, liberalizam u ekonomiji. Ide li uvijek nužno ruku pod ruku s političkim liberalizmom? Neki ljevičarski teoretičari poput npr. Ishaya Lande oštro su razdvajali politički i ekonomski liberalizam, tvrdeći da oni povijesno idu u suprotnim pravcima – dočim je politički liberalizam nastojao proširiti demokratsku participaciju masa u politici, ekonomski liberalizam se ustezao od toga. Na ovom bismo mjestu stvar prilično nepotrebno proširili da se dulje zadržimo na Landinim zanimljivim povijesnim opservacijama, ali ta podvojenost koju on izražava ima u nekom drugom obliku i globalnu potkrijepu. Upravo spomenuti primjer Kine koja je zadržala jednopartijski sustav i autoritarnu državnu vlast, a prilagodila se pravilima liberalizma i slobodnog tržišta „prema van”, pokazuje da je moguće razilaženje ekonomskog liberalizma (doduše, u globalnom kontekstu, „prema van”) i političkog okvira liberalne demokracije. Rani liberalni optimisti, poput Miltona Friedmana, tu su pogriješili. Nije Kina jedini primjer – upravo kriza liberalizma krajem prvog desetljeća ovog stoljeća pokazala je da tržište zahtijeva često i veliku intervenciju države i središnjih banaka u vidu sve prihvaćenijeg monetarnog ekspanzionizma, kvantitativnog popuštanja, famoznog „tiskanja novca” – sve to postaje nova ekonomska ortodoksija. Ekonomski liberalizam tako pokazuje nevjerojatnu savitljivost: sposobnost da preživi negaciju vlastitih načela. Povijesno gledajući, također primjećujemo tu „savitljivost” – od zlatnog standarda, preko sustava iz Bretton Woodsa, sve do “plutajućih tečajeva”. Sve to nije u domeni radikalne negacije liberalizma, nego promjene njegova guvernmentaliteta, njegove vlastite tehnologije upravljanja.
Treće, klimatski alarmizam i zelene politike. Zemlje EU i SAD pod vodstvom Demokratske stranke preplavile su politike pogonjene idejom zaustavljanja klimatskih promjena, a u tome su sekundirali mainstream mediji i aktivistkinje (a zapravo više pop-zvijezde) poput Grete Thunberg. To nisu bile samo politike stranaka koje imaju otvoreno „zeleni” predznak, nego i velike većine stranaka uzduž političkog spektra od ljevice do desnog centra – svima kao da je postao cilj „smaniti stopu CO2” (50% do 2030.!), a Europa da postane „klimatski neutralan kontinent” do 2050. godine. Pod krinkom moralne hitnosti i znanstvenog konsenzusa te su politike dodatno tehnokratizirale Europsku uniju, pri čemu je vrhunac bio pretpandemijska 2019. godina kada je Europska komisija pod vodstvom nove predsjednice, danas čuvene Ursule von der Leyen donijela Europski zeleni plan. Pretpandemijska 2019. godina kao da nije bila slučajna u tom smislu – svetost stručnjaka koja se gradila po pitanju klimatskih promjena samo je „skliznula” prema pandemijskoj krizi i ulozi stručnjaka u njoj, da bi konačno zelene politike potpuno bile legitimirane postojanjem „vanjskog” neprijatelja – Rusije koja je napala Ukrajinu, a o čijim fosilnim gorivima i plinu je ovisio nemali dio Europe.[4] Klimatski alarmizam i zelene politike spojile su tako znanstveni konsenzus, moralnu ispravnost i borbu protiv zapadnog arch-nemesisa – Rusije. Je li u tim okolnostima moguće uopće imati kritičko razmišljanje o politikama koje nisu demokratski legitimirane, koje poskupljuju troškove života i koje uopće jako reguliraju (kontroliraju) svaki aspekt života i rada?[5]
Četvrto, tehnokorporativizam. Taj fenomen pogađa pitanje tehno-optimizma, oduvijek nerazdojivog od liberalne (i bilo koje prosvjetiteljske) ideje. Tehnokorporativizam je u pogledu tehnološkog razvoja ono što je monopolizam za slobodno tržište – i glavni neprijatelj i neizbježna posljedica. Danas imamo slučaj da velike tehnološke kompanije preuzimaju institucije liberalnog poretka, grade svoju moć na učinku i novcu (a ne demokratskom legitimitetu), te pretvaraju slobodu u podatak i algoritam. Nije to nastalo i razvilo se s likovima poput Petera Thiela i Elona Muska, bliskih Trumpu, to je tinjalo već sa svim tehno-ideolozima Silicijske doline, samo se u krajnjosti razobličuje u Thielovu i Muskovu transhumanizmu.
Tehnokorporativizam tako potencijalno ukazuje da liberalizam nije uništen revolucijom, nego vlastitom evolucijom – umjesto političke zajednice slobodnih građana, nastaje ekonomska zajednica korisnika; umjesto javne rasprave, algoritamski konsenzus; umjesto slobodnog izbora, prediktivno ponašanje. Pitanje je može li u pogledu tehnologije liberalizam preživjeti vlastitu automatizaciju i zarobljavanje demokratskih institucija od strane tehno-korporativnih feuda, te uistinu ponuditi optimističku, tehnoliberalnu alternativu?
Peto, migracijska kriza. Ona također sadržava tu podvojenost u sebi. Liberalne demokracije nisu posrnule zato što su odbacile načelo solidarnosti i gostoprimstva, nego zato što su shvatile da ne mogu istodobno biti i univerzalne i održive, odnosno da ako premisa o primjenjivosti liberalnih vrijednosti na cijeli svijet pada u vodu (premisa iz razdoblja liberalnog optimizma), da onda zaključak ne može biti neselektivno gostoprimstvo svima i svakome – i onima koji te vrijednosti jednostavno ne priznaju i ne žive. Kako je rekao još prije ljevičarski filozof Slavoj Žižek „Norveška ne postoji, čak ni u Norveškoj”. Otvorene granice bile su ideal dok su bile apstraktne; kad su postale konkretne, liberalni sustav suočio se s vlastitim granicama, ali i s paradoksom tolerancije – kako biti tolerantan prema netolerantnima?[6] Mogući je odgovor da liberalizam tako ne izdaje svoje ideale, nego ih ojačava u dosljednosti i izbjegavanju mogućih kontradikcija. Prema tome, na apstraktnoj razini jedno isprva čisto humanitarno pitanje vrlo je brzo postalo pitanje sigurnosti, a sve je više (a budućnosti će biti tek pogotovo) i demografski problem.
Šesto, i konačno, može li se, međutim, na Trumpa iz uvoda ovog teksta gledati i drugačije, ne nužno kao tipsku figure „sloma liberalizma”? Iako na domaćem planu izgleda kao da napada tekovine liberalizma (npr. napadi na sudove i izražavanje nepovjerenja u check and balances), ne stvara li ipak na međunarodnom planu pretpostavke za čuvanje liberalizma protutežom koju stvara u odnosu na utjecaj Kine i „kineskog svijeta”? Podsjetimo se, liberalizam i globalizam nikako nisu sinonimni, išli su ruku pod ruku tek jedno vrijeme, kada je postojala jaka vjera u tome da je liberalna demokracija politički model za cijeli svijet.
Pogledajmo to izbliza i konkretnije. Trumpov protekcionizam, koliko god se činio antiliberalnim, zapravo je pokušaj da se liberalni poredak obrani od vlastitih globalističkih posljedica – od svijeta u kojem su plodove globalizacije počeli odnositi autoritarni neliberalni sustavi poput kineskog, i gdje se pod krinkom liberalizma i liberalnih ideologema provode neliberalne politike (regulacije na razini EU, progon slobode govora pod egidom borbe protiv govora mržnje, tzv. cancelkultura i sl.). Liberalizam koji je slavio slobodan protok ljudi, roba i ideja sada pokušava ponovno nacrtati karte svijeta i granice suvereniteta – to je jedan od mogućih pogleda na Trumpov protekcionizam i ratovanje carinama (Trumpov reset). No, ta se gesta teško može provesti bez unutarnje neliberalnosti: bez kontrole, nadzora, selekcije, bez onoga što liberalizam nominalno odbacuje. Trump tu predstavlja obje strane te kovanice – onu unutarnju (nadzor, kontrola, razgradnja liberalnodemokratskih ustanova), i onu vanjsku (učiniti „ponovno velikim” zapadni, liberalni svijet, ovaj put bez slijepe vjere u globalizaciju i multilateralizam kao put prema tome).
*
Možda će u budućim udžbenicima doista stajati fotografija s početka ovog teksta – ranjeni vođa s uzdignutom šakom, koji najavljuje kraj jednog dekadentnog sustava. Ali možda će, ipak, liberalizam preživjeti još jednom, onako kako je već mnogo puta: ne pobjedom, nego prilagodbom. I to ne nužno usprkos Trumpu, nego možda i baš zahvaljujući njemu. Liberalizam, čini se, nije sustav koji propada spektakularno, nego onaj koji se troši tiho, ali se i regenerira. Nema više rušenja zidova, revolucija ni novih dogmi – ima tek postupno otapanje uvjerenja da su sloboda i napredak sinonimi. U tom smislu, današnji liberalni svijet nalikuje starom carstvu koje još uvijek ima vojske, institucije i protokole, ali više ne vjeruje u vlastiti smisao. Zasad ga još ne treba pokapati. Liberalizam je kroz povijest pokazao sposobnost regeneracije upravo onda kada je izgledao potrošeno. Njegova je snaga uvijek bila u sposobnosti da svoju krizu pretvori i u moguću drugu stranu. Možemo se našaliti i reći da je liberalizam „dijalektičniji” od njegova „dijalektičkog” protivnika, arch-nemesisa kojeg ovdje nećemo imenovati.
Zato pitanje možda ne glasi hoće li liberalizam preživjeti, nego u kojem će se obliku ponovno pojaviti. Hoće li, kako sugeriraju Patrick Deneen i postliberalni konzervativci, morati pronaći novu moralnu jezgru i obnoviti zajednički osjećaj svrhe? Ili će, kako vjeruju Fukuyama i Rorty njegova budućnost ovisiti o povratku pragmatičnom, građanskom liberalizmu – onome koji se ne brani velikim idejama, nego malim praksama solidarnosti i povjerenja?
Liberalizam je, u konačnici, neodvojiv od moderniteta i racionaliteta – ne nužno kao moderna i racionalna savršenost, ali sasvim sigurno kao najfleksibilnija ideologija te epohe. Ako uspije ponovno pronaći mjeru između slobode i pripadnosti, tržišta i zajednice, individualnosti i društvene odgovornosti, možda će još jednom preživjeti vlastitu najavu smrti. Ako ne uspije, ostat će ono što već jest – zrcalo u kojemu se Zapad gleda, ne znajući više vidi li vlastitu budućnost ili vlastiti odraz.
Ovaj tekst, dakle, ne zatvara raspravu, nego je tek otvara. U sljedećim nastavcima pokušat ću, kroz prizmu različitih autora i suvremenih mislilaca, razmotriti moguće puteve liberalizma: od njegovih postliberalnih transformacija do pokušaja unutarnje obnove. Možda je vrijeme da se u tu svrhu vratimo temeljima – raspravi o velikim idejama poput slobode i jednakosti, a da se okanemo povijesno efemernih opreka koje u suštini samo zamagljuju cjeloviti problem.
Karlo Jurak je filozof, lingvist, konzultant za javne politike i strateško planiranje i doktorand suvremene i moderne povijesti na Sveučilištu u Zagrebu
[1] I woke (lijevi identitarijanizam) i alt-right (desni identitarijanizam) nerijetko će za sebe reći da su „liberalni“, za razliku od „onih drugih“. Budući da i jedni i drugi koriste liberalizam kao pozitivnu oznaku, mogli bismo biti malo cinični i reći da se u tome ogleda baš pobjeda liberalizma, a ne izazov za nj – kad neliberalni praktičari uzimaju liberalizam kao nešto pozitivno, a ne nešto što treba odbaciti.
[2] Spominjanje Američke i Francuske revolucije u istom (liberalnom u širem smislu) kontekstu implicira da u ovom tekstu apstrahiramo od inače vrlo važnih razlikovanja između tih dviju revolucija (koje je npr. jako suprotstavila Hannah Arendt), kao i između triju različitih koncepcija prosvjetiteljstva – francuskog, škotskog i njemačkog.
[3] Sâm je Fukuyama u više navrata odustao od teze o „kraju povijesti“. Nasuprot tome, danas je najaktualnija ona njegova o priznavanju „identitarijanskog izazova“ za liberalni poredak.
[4] Paradoksalno, „zeleni” su jako protiv nuklearne energije koja je mogla biti dobra alternativa ruskom plinu i nafti, no upravo je pod njihovim lobijem Njemačka zatvorila svoja nuklearna postrojenja (i još se više bila vezala uz Rusiju). Bismo li možda mogli reći da su njemački Zeleni, čija je prijašnja ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock bila jedna od najglasnijih kritičara Putina, zapravo istinski „putinofili” jer su baš oni servirali politike koje su značajnije vezale Njemačku (a time i Europu) uz Putina?
[5] Zelene politike pravi su primjer biopolitike – politizacije kompletnog života (navika, habitusa) i, posljedično, discipliniranja pojedinaca i kontrole njihovih tijela. Interesantno je da su kritičke teorije biopolitike došle s ljevice (Giorgio Agamben, Michel Foucault), a da je danas baš nominalna ljevica prvak u poticanju na zelene politike, promjene životnih navika i, prema tome, „discipliniranje ljudskih tijela”.
[6] Budući da je riječ o Popperovu paradoksu, mogli bismo biti poprilično sigurni da on, tvorac koncepta „otvorenog društva” bi imaš štošta kazati po pitanju lažnog humanitarizma i selektivnog prakticiranja prosvjetiteljstva, jako zastupljenih pojava kod „open borders” fanatika i uopće apologeta masovnih migracija.