U prethodna dva teksta skicirali smo koji su glavni problemi s kojima se danas suočava liberalni poredak te tko i kako nastoji transformirati liberalizam. U ovom ćemo tekstu predstaviti što nas vezano uz to mogu naučiti klasični liberalni mislioci.
Pod klasičnim liberalnim misliocima podrazumijevaju se kako mislioci protoliberalnog i predprosvjetiteljskog perioda (Locke, Montesquieu, Hume, Kant…), tako i oni moderne, prosvjetiteljske tradicije (Smith, Tocqueville, Mill…).[1]
Srž liberalne misli provući će se tako, osim kroz temeljne ideje mislioca (proto)liberalne tradicije, i kroz pripadajuća područja – metafizičko/ontološko, antropološko, etičko, političko i ekonomsko, s naglaskom na shvaćanje ideja slobode i jednakosti.
Cilj je iz klasične misli izdvojiti jezgru koja bi mogla biti primjenjiva i danas, naročito na izazove koje smo opisali u prvom tekstu. Ako želimo znati što liberalizam danas može biti, moramo se vratiti onome kako su klasici zamišljali vrijednost slobode.
Adaptacija klasičnog liberalizma: dva izazova
Povratak klasicima ne podrazumijeva nostalgiju ili neki oblik liberalnog reakcionarstva. Ne radi se o restauraciji, nego o reinterpretaciji i prilagodbi temelja liberalne misli današnjem vremenu koje je različito od praga Novoga vijeka kada nastaje liberalna misao. I to današnje vrijeme, kao i svako ranije moderno vrijeme, također zahtijeva kritiku društvene stvarnosti i želju pozicioniranja ideje individualne slobode i pripadajućih joj političkih i društvenih institucija u suvremene okolnosti koje su – a to je novost koja motivira promišljanje – obilježene s dva izazova.
Prvi je tehnološko-epistemološki rez povezan s umjetnom inteligencijom, tehnokorporativizmom, gubitkom autonomije individualnog ljudskog subjekta zbog pojave mekih formi manipulacije kroz moderne medije i društvene mreže, do tvrdih formi ugroze od strane digitalnog nadzora.
Drugi izazov odnosi se na političko-društvenu eroziju liberalnih institucija u vidu desnog populizma, lijevog moralnog aktivizma i „centrističkih“ tehnokratskih rješenja. Izazove ćemo nastojati promatrati na dubljoj antropološkoj i etičkoj razini, vodeći se time da su područja politike i ekonomije refleksi (odrazi) prvog. Ovu premisu uspostavljenu kroz prva dva teksta također ćemo koristiti i ovdje.
Empirizam i antiutopizam u temeljima klasične liberalne misli
Još „dublje“ od antropologije i etike nalazi se ontologija, odnosno „opća metafizika“, kako se u tradicionalnijim pristupima filozofiji još naziva. Ona objedinjuje oba područja i daje one često prešutne pretpostavke koje formiraju sliku o čovjeku te, konzekventno, pripadajuću etiku.
Liberalizam je u tom smislu, pojednostavljeno, skromna slika svijeta; njegove su prešutne pretpostavke ontološki skromne. To znači da on izbjegava suvišnu „metafizičku prtljagu“, jako koristi Okamovu britvu, pa nije ni čudno da proizlazi ponajprije iz filozofije britanskog empirizma.
Upravo je na britanskom otočju, na samom početku Novoga vijeka, zahvaljujući visokom stupnju razvoja i najvećoj emancipaciji buržoazije (u odnosu na ostatak Europe) sazrijela ideja koja je čovjeka i ljudsko društvo nastojala gledati izdvojeno i autonomno, skoro u potpunoj pareleli, kao i prirodu.
Hobbes i Locke, praoci liberalne filozofije[2], koristeći mehanicističku, iz fizike „posuđenu“, rezolutivno-kompozitivnu metodu, razvili su viđenje slobode kao odsustva prepreka, a društvo kao „kompozit“ individua koje, sklapajući društveni ugovor, „dogovaraju“ građansko (nasuprot prirodnom) stanju. Nekoliko je glavnih konzekvenci te minimalne ontologije: ograničenost, ali racionalnost individue, veza između autonomije, odgovornosti i moralnosti, te gradnja institucija na bazi dogovora („ugovora“) stvarnih ljudi, a ne njihovih idealnih projekcija. Prva, metafizička poanta je da se poredak definira za stvarnu (autonomnu, ali i ograničenu) individuu, a ne za savršenstvo. Tako shvaćen liberalizam kao antiutopizam danas se može suprotstaviti preambicioznom tehno-entuzijazmu.
Već smo na tlu antropologije. Budući da je čovjek ograničen, ali autonoman, on ne može biti atomiziran i bez veze s drugim individuama – on opstaje i stvara poredak („ugovara“) baš zato što želi mirnu, kooperativnu zajednicu. Taj je zaključak neovisan o tome shvaćamo li čovjeka „mračnije“, kao što je to činio Hobbes, ili nešto „vedrije“, kao Locke. Još je konkretniji Montesquieu koji uključuje kulturni faktor, naglašavajući razlike među narodima i običajima („mentalitetima“), sugerirajući da sloboda može poprimiti razne oblike. Dok su Hobbes i Locke praoci modernih zapadnih političkih institucija, Montesquieu već unosi svijest o svjetskoj različitosti. Ako bismo tražili adaptaciju Montesquieua za današnje vrijeme, on podučava o jalovosti tzv. „liberalnog intervencionizma“.[3]
Adam Smith, nadovezujući se na skeptika i pravog ontološkog minimalista Humea, povezuje ljudsku autonomiju s potrebom kooperacije, što bi danas bio odgovor na vulgarno shvaćanje (i kod zagovornika i kod protivnika) ekonomske dimenzije liberalizma. To znači da ekonomski liberalizam ne podrazumijeva „goli“ individualizam kao amoralni egoizam, nego da uvažava važnost suradnje, kooperacije, pa i altruizma, o čemu nas danas uče i suvremene evolucionističke teorije. Protivnici ekonomskog liberalizma nerijetko ga portretiraju kao čisto „predatorstvo“ i „džunglu“ bez morala, a ima i nekih njegovih zagovornika (uglavnom tzv. „libertarijanaca“, pogotovo onih radikalnijih) koji to spremno i prihvaćaju.
Konzervativniju, čak i komunitarniju notu daje Tocqueville naglašavajući važnost udruženja, naročito lokalnih, i vrlina građanskog angažmana, dok J. S. Mill daje socijalniju notu uvodeći ideju jednakosti i značaj raznolikosti. Druga, antropološka poanta: pojedinac je socijalno i kulturno ukorijenjen, postoji snažna veza između morala, individualizma i kooperacije, a pluralizam („različitost ljudskih stvari“) uvjet je slobodnoga društva.
Etika i liberalizam
Površne kritike liberalizma i s lijeva i s desna najčešće su pozivale na kritiku liberalizma-individualizma kao vrijednosno prazne sebičnosti, nedostatka temelja za solidarnosti i empatiju. No već prvi uvid u temelje liberalne misli pokazao je da je spomenuti moral bio visoko na listi prioriteta klasičnih liberala. Iako često nespomenute i svedene na puki mehanicizam (od poimanja slobode kao odsustva prepreka nadalje), liberalne vrline čine okosnicu sustava – još od Lockeovog proklamiranja tolerancije, tada najviše u kontekstu vjerskih sukoba (Pismo o toleranciji), preko Smithova tematiziranja suosjećanja (Teorija moralnih osjećaja) i Humeove autorefleksije (Rasprava o ljudskoj prirodi, Istraživanje principa morala), sve do kritičke otvorenosti u Milla (O slobodi).
Okupiranost moralom u klasičnih liberala sugerira da liberalizam nije zamišljen kao „vrijednosno prazan“.[4] Prema tome, danas, u vremenu kada se politički diskurs sve više oslanja na emocionalnu mobilizaciju („moralni aktivizam“), moralno osuđivanje („signalizacija vrlina“) i tribalizam (često s populističkim prizvukom), vraćanje temeljnoj etici klasičnog liberalizma znači vraćanje unutarnjim ograničenjima koja su imanentna liberalnom shvaćanju slobode. To je treća, etička poanta.
Političke i ekonomske izvedenice
Konačno došavši na tlo politike u užem smislu, vidimo da liberalizma nema bez oštre društvene kritike svojeg vremena – vremena kada se društvo emancipira od države i kada se definira suverenitet kao ključni moderni politički pojam današnjice.[5] Locke je inzistirao na ograničenju vlasti, Montesquieu na podjeli vlasti, Tocqueville, inspiriran demokracijom u Americi, na moći lokalne („u bazi“) participacije, Mill na slobodi govora… Implikacije za shvaćanje države, suvereniteta i političkih institucija jesu sljedeće: moć/vlast mora biti ograničena, država mora biti snažna, ali relativno minimalna (aparat), civilno društvo je korektiv vlasti/države, individualne slobode temeljna su vrijednost, a pojedinačna prava (individua ili skupina) moraju biti zaštićena od majorizacije – „tiranije većine“. Sve skupa čini arhitekturu liberalne demokracije koja u suštini sjedinjuje dvije kontradiktorne tendencije – ideju vladavine većine (politička demokracija) i ideju zaštite individualnih prava (često i od same volje većine). Na tom samo naizgled kontradiktornom check and balances principu najdosljednije je izvedeno ustrojstvo Sjedinjenih Američkih Država, državne zajednice za koju se može reći da njezino utemeljenje u potpunosti počiva na ideji klasičnog liberalizma.
Valja spomenuti i liberalizam u ekonomiji koji s ostalim dimenzijama čini cjelinu. Unatoč tome, nerijetko su liberalne tendencije u ekonomiji uistinu išle protiv progresije u političkim institucijama liberalne demokracije. Ta je tenzija bila prisutna što se više širilo pravo glasa, odnosno što se pravo glasa više širilo na slojeve koji prethodno nisu bili njime obuhvaćeni.[6] Potpunom normalizacijom općeg prava glasa, danas (i već dugo vremena) ta je tema valjda skinuta s dnevnog reda. Za ekonomski liberalizam danas je važnije reći to da po shvaćanju klasičnih liberala tržište funkcionira samo uz anti-monopolska ograničenja, snažne političke institucije i vladavinu prava (rule of law), iz čega bi trebao proizlaziti prosperitet, a sloboda bi se trebala odražavati i u autonomiji i u efikasnosti. U tom smislu, današnjim ekonomskim liberalima nije moguće apstrahirati od konkretnih vrlina poput etike rada, štednje i uzajamnog pomaganja, jer bez toga riskiraju gubitak veza s dubljim etičkim korijenima klasične liberalne misli. Ovo je posebno važno danas, u vremenu u kojemu postoje snažni tehno-libertarijanski zahtjevi, kao i snažni redistributivni zahtjevi, kao podsjetnik na to da klasični autori nude srednji put – otvoreno tržište i slobodna trgovina ukorijenjeni u vrlinama i odgovarajućem institucionalnom okviru. Tome se najbliže približio njemački ordoliberalizam nakon Drugog svjetskog rata kada je Njemačkom upravljao kancelar Konrad Adenauer – oporavak njemačkog gospodarstva i društva tada se temeljio na snažnom gospodarskom rastu temeljenom na ordoliberalnim idejama.
Danas su neka druga vremena?
Uvijek su bila neka druga vremena koja su zahtijevala adaptacije, pa se možemo odvažiti potražiti odgovor na pitanje što od svega toga može biti relevantno danas?
Nekoliko je točaka koje bi mogle činiti jezgru liberalizma 21. stoljeća suočenog s mnoštvom izazova, problema i transformativnih pokušaja:
- Antropološki realizam – ljudi su nesavršeni, ali s potencijalom za stalno poboljšavanje unutar zadanih okvria. Liberalizam mora štititi integritet ljudi kao slobodnih i autonomnih individua, naročito u kontekstu prevelike tehnološke ambicioznosti i popratnih pretenzija za digitalnim nadzorom.
- Etika bazirana na klasičnim vrlinama (prvenstveno odgovornosti i tolerancije u klasičnom smislu) – bez vrlina u smislu kako su zamišljene još u antici, a onda prerađene u Novom vijeku, nemoguće je zamisliti stabilan i pravedan politički poredak.[7]
- Institucionalni pluralizam – ne podrazumijeva samo višestranačje i promociju raznih oblika različitosti, nego i disperziju moći kako je zamišljeno s check and balances ograničenjem moći/vlasti uopće (to je lijek i protiv populizma i protiv tehnokratizma, kao dviju krajnosti).
- Moralna ekonomija – slobodno tržište uz slobodne i stabilne političke institucije i osiguranu socijalnu mrežu.
Klasici nas uče da je liberalizam najstabilniji kad je najskromniji – uz realnu procjenu ljudske prirode, njegovanje bezvremenskih vrlina, raspodjelu moći, zaštitu slobode i stečenih prava. Time, osim što osigurava vlastiti opstanak kao ideje koja je fundirala najuspješniji politički poredak na Zapadu (liberalna demokracija), kombinira i konzervativne (blaga skepsa prema ljudskoj prirodi, institucionalna evolucija nasuprot revoluciji) i socijalne ideje (širenje prostora za redistributivnost, usvajanje čitavog niza socijalnih prava kao ekstenzije temeljnih prava itd.).
Prema tome, povratak klasicima znači povratak temeljima bez kojih liberalizam gubi svoj ideološki identitet. Klasični mislioci doista ne nude rješenja za umjetnu inteligenciju, digitalne platforme, „post-istinu“ i sl., ali grade racionalnu jezgru koja se može pretvoriti u suvremenu društvenu kritiku (imanentna društvena kritika – jer pretpostavljamo da govorimo o svijetu u kojemu je liberalizam ipak još uvijek dominantna ideologija) baziranu na antropološkom realizmu, institucionalizmu i moralnoj strogoći, uz inzistiranje na trokutu slobode, prava i dužnosti. Tako klasična liberalna misao nije nikakvo normativno uputstvo, već domišljati sustav misli koji nadživljuje akcidentalne okolnosti postojećeg vremena. U suvremenom kontekstu to znači da liberalizam ne može opstati kao puki tehnički sustav upravljanja (tehnologija vlasti/upravljanja), niti kao još jedna „moralka“. On prvenstveno opstaje tako što kultivira političke institucije i društvene norme putem procedura, slobodarskih vrijednosti i autonomije sfera, a sve to nasuprot paternalizmu u tradicionalnom smislu (odnosno tehnokratizmu u suvremenijem smislu) i populizmu kao suvremenom izrazu „tiranije većine“.
Zato povratak klasicima nasuprot suvremenim plošnim i površnim imitatorskim pokušajima koji su opisani u drugom tekstu, nije intelektualna ili neka druga nostalgija, nego način da se jasno odredi što se zapravo brani i s kojih se polazišta kreće u sveobuhvatnu kritiku društva. Liberalizam je nastao kao povijesni idejni projekt radi zaštite autonomije nesavršenih ljudi, stvaranja okvira za pluralizam života i ograničenje moći u svakom smislu. Liberalizam sve to petrificira kroz stabilne i slobodne institucije. Ako se ta jezgra obnovi i prilagodi novim okolnostima, liberalizam može ponovno postati uvjerljiv odgovor na nove izazove, a ne tek puka reakcija na pritiske izvana. Pitanje nije može li se liberalizam primijeniti, nego može li se promijeniti a da ne prestane biti ono što ga je učinilo toliko uspješnom idejom.
[1] Metodološka napomena – podjela na „protoliberalni“/ „predprosvjetiteljski“ i „moderni“ / „prosvjetiteljski“ period prvenstveno je vremenski određen s obzirom na dva konstitutivna događaja za političku modernu – Francusku revoluciju i Američki rat za nezavisnost. U tom su smislu za ovu svrhu zanemarene razlike između francuske i američke revolucionarne tradicije (što je oštro povukla Hannah Arendt u O revoluciji), kao i između različitih prosvjetiteljskih tradicija – francuske, njemačke i škotske, makar su baš zbog važnosti za liberalizam uzeta dva mislioca škotskog prosvjetiteljstva – Hume i Smith.
[2] Ovdje se apstrahira od razlika između Hobbesa i Lockea i zadržavamo se isključivo na sličnostima, a to je fundiranje političke ontologije liberalizma koja se temelji na kontraktualizmu (društveni ugovor), rezolutivno-kompozitivnoj metodi preuzetoj iz astronomije i fizike te shvaćanju slobode primarno kao odsustva prepreka. Lockeovi su zaključci odveli više u smjeru modernih političkih institucija, pa je prema tome on važniji za liberalizam, ali iz ovih postavki se ne može izostaviti Hobbesa koji je prvi pretpostavio zamišljenu razliku između prirodnog i građanskog stanja.
[3] Jalovost „liberalnog intervencionizma“ može se proširiti i na kritiku Fukuyamina „kraja povijesti“ i vjere u sveobuhvatnost liberalne demokracije. Danas se čini da je najlakše, nakon svih promašaja američke vanjske politike, izbjeći upravo tu zabludu.
[4] Vrijednosnu prazninu liberalizma od suvremenih kritičara liberalizma najčešće spominje npr. Patrick Deneen, pripadnik tradicije konzervativnog komunitarizma.
[5] Još ne pripada ni protoliberalnoj tradiciji, ali je snažno utjecao na nju – Jean Bodin prvi je moderni teoretičar suvereniteta, i to u kontekstu vjerskih sukoba između katolika i protestanata (hugenota) u Francuskoj. Svojim određenjem suvereniteta kao „najviše, nedjeljive i trajne vlasti u republici“ (Šest knjiga o Republici) snažno je utjecao na novovjekovno razdvajanje društva od države i na kasnije shvaćanje liberalnih mislioca.
[6] Ishay Landa, ljevičarski povjesničar, u svom djelu Šegrtov čarobnjak jako naglašava shizmu između političke i ekonomske dimenzije liberalizma – on je išao toliko daleko da ih je međusobno prikazao kao smjerove koji završavaju u različitim ideologijama – dok politički liberalizam vodi k jačanju socijalnih prava i pripadajućih institucija, ekonomski liberalizam snažno se oslanja na konzervativnu teoriju elita (Le Bon, Pareto, Mosca, Michels) i vodi k dokidanju socijalnih prava i afirmaciji „surovog individualizma“.
[7] Kontinuitet vrlina od antike do Novog vijeka ustvari je pokušaj konkuriranja nekim komunitarističkim kritikama liberalizma (npr. Deneen i McIntyre) da postoji radikalni rez između shvaćanja slobode i (političkih) vrlina u antičko i novovjekovno vrijeme. Tako se u političkoj filozofiji inspiriranoj uglavnom komunitarističkim kritikama liberalizma iskristaliziralo uvjerenje da je supstancijalističko shvaćanje politike (sloboda kao unutarnja odlika čovjeka da djeluje u skladu s vrlinom) u antici zamijenjeno novovjekovnim instrumentalističkim shvaćanjem (sloboda isključivo kao odsustvo prepreka). Snažan naglasak na etici vrlina u Humea i Smitha, što je posebno naglašeno u ovom tekstu, dijelom opovrgava kako već ranije spomenutu vrijednosnu prazninu, tako i navodno odbacivanje klasičnog shvaćanja vrline u liberalizmu.
Karlo Jurak je filozof, lingvist, konzultant za javne politike i strateško planiranje i doktorand suvremene i moderne povijesti na Sveučilištu u Zagrebu