U prethodnom smo tekstu pokazali da živimo u vremenu inflacije epistemološke sigurnosti i potiskivanja skepticizma, pa se nameće logično pitanje: što se događa s tom sigurnošću kada nastupi događaj koji se u taj okvir sigurnosti ne može uklopiti? Drugim riječima, što se događa u slučajevima kriza i izvanrednih stanja?[1]
Takva su stanja obično stanja epistemoloških lomova kada se uobičajeni obrasci predviđanja, objašnjavanja i opravdavanja pokazuju nedostatnima. Upravo tada postaje vidljivo da velik dio onoga što smo smatrali znanjem nije počivao na nužnosti, nego na stabilnosti okolnosti i navici mišljenja. Zato je najpotrebniji skepticizam kao disciplina mišljenja.
U krizama i izvanrednim stanjima prvenstveno puca iluzija sigurnosti i ulazi se u stanje trajne neizvjesnosti. Ono što se urušava nisu pojedinačne teorije, nego povjerenje u vlastite modele svijeta, u pretpostavku da se budućnost može pouzdano izvoditi iz prošlosti. Kako bi se takva stanja razlikovala od „udobnosti navika“, ovdje ćemo ih nazivati „krajnje nevjerojatnim“.
„Krajnje nevjerojatno“ u tom smislu ne označava tek rijetke ili neobične događaje, nego pojave koje razotkrivaju granice naših epistemoloških navika. U susretu s njima skepticizam se ponovno pokazuje ne kao prepreka djelovanju, nego kao nužna disciplina mišljenja – osobito onda kada je pritisak na brze, konačne i moralno jasne odgovore najveći.[2]
Pod „krajnje nevjerojatnim“ ovdje se ne misli naprosto na rijetke ili statistički malo vjerojatne događaje, nego na one pojave koje izmiču horizontu očekivanja u kojemu se inače kreću naše prosudbe. Riječ je o događajima koji ne samo da se nisu predviđali, nego se uopće nisu smatrali relevantnima za predviđanje. Oni razbijaju implicitnu pretpostavku da se budućnost može razumjeti kao produžetak prošlosti i da su postojeći modeli, iskustva i analogije dovoljni za snalaženje u onome što dolazi. „Krajnje nevjerojatno“ stoga ne destabilizira samo konkretne teorije ili procjene, nego dovodi u pitanje same navike mišljenja koje su te teorije činile uvjerljivima.
U tom smislu, šok koji proizvode takvi događaji nije prvenstveno informacijski, nego epistemološki. Ne suočavamo se s pukim nedostatkom podataka, nego s činjenicom da su kriteriji na temelju kojih smo smatrali nešto vjerojatnim, mogućim ili nemogućim bili preuski. Ono što se pokazuje kao „nevjerojatno“ često je takvo tek retroaktivno: nakon što se dogodi, skloni smo ga objasniti i uklopiti u postojeće narative, čime se ponovno uspostavlja privid razumljivosti. No, upravo ta brzina retrospektivne sigurnosti[3] otkriva koliko smo prije događaja bili uvjereni u stabilnost vlastitih epistemoloških okvira.
*
U susretu s „krajnje nevjerojatnim“ posebno jasno dolazi do izražaja ono na što je David Hume davno upozoravao: da se većina naših zaključaka o svijetu ne temelji na nužnosti, nego na indukciji, odnosno na pretpostavci da će se obrasci iz prošlosti nastaviti i u budućnosti. Dok god se svijet doima stabilnim, ta pretpostavka funkcionira bez većih poteškoća. No, izvanredna stanja razotkrivaju njezinu krhkost. Epistemološki šok koji tada nastaje nije posljedica toga što „ne znamo dovoljno”, nego toga što se pokazuje da smo sigurnost svojih očekivanja pogrešno zamijenili za opravdano znanje. „Krajnje nevjerojatno“ u tom smislu ne pobija pojedinačne tvrdnje, nego potkopava sam osjećaj nužnosti koji se godinama gradio na navici i ponavljanju.
Upravo u tom trenutku raste netolerancija prema skepticizmu. Kada se induktivne navike uruše, a budućnost prestane nalikovati prošlosti (ili prividno nalikovati), društveni pritisak ne ide u smjeru priznavanja neizvjesnosti, nego u suprotnom smjeru: traže se brzi, jasni i konačni odgovori. Skepticizam, koji podsjeća na granice opravdanja i poziva na suzdržanost u presudama, tada se doživljava kao smetnja ili prijetnja. Umjesto da se prihvati kao razborit odgovor na promijenjene okolnosti, on biva moraliziran i diskreditiran kao neodgovoran, slab ili opasan. Paradoks je u tome što se upravo u situacijama u kojima su razlozi najslabiji i najnestabilniji najglasnije zahtijeva sigurnost, a prostor za epoché — disciplinirano odgađanje suda — postaje najmanji. Kriza/izvanredna stanja bivaju normalizirana – „novo normalno“, „Normalnost 2.0“ itd.
Suvremena povijest nudi niz primjera izvanrednih stanja u kojima se jasno vidi kako susret s „krajnje nevjerojatnim“ ne dovodi do epistemološke skromnosti, nego do njezina sustavnog potiskivanja. Teroristički napadi 11. rujna, globalna financijska kriza 2008., migrantska kriza u Europi, rat u Ukrajini, ubrzani razvoj umjetne inteligencije – svi ti događaji razotkrili su granice dotadašnjih modela predviđanja.[4] No, zajedničko im je to da su vrlo brzo proizveli snažan pritisak na sigurnost stavova: potrebu da se brzo zna tko je kriv, što slijedi i koje su mjere nužne. U takvim okolnostima skepticizam nije funkcionirao kao korektiv neizvjesnosti, nego je često bio interpretiran kao manjak solidarnosti, politička sumnjivost ili moralna slabost.
Najeklatantniji primjer takvog obrasca bila je pandemijska kriza uzrokovana pojavom nove koronavirusne bolesti. Riječ je o paradigmatskom susretu s „krajnje nevjerojatnim“ koje smo živjeli doslovno „iz minute u minutu“: nova bolest, fragmentarno znanje, proturječni podaci, ubrzana znanstvena istraživanja, proturječnja, čak i pomalo shizofrena stručna i javna komunikacija… Umjesto da se neizvjesnost priznala kao polazište, vrlo se brzo uspostavio diskurzivni režim koji je favorizirao sigurnost i konačnost. Od znanosti, politike i javne komunikacije očekivali su se jasni i nedvosmisleni odgovori u situaciji u kojoj oni, po definiciji, nisu mogli biti dostupni. Skepticizam – shvaćen kao poziv na razmjernost tvrdnji, privremenost zaključaka i otvorenost za reviziju – često je bio poistovjećen s poricanjem znanosti, teorijama zavjere ili antimodernističkim stavovima.
Ono što pandemiju čini osobito relevantnom za ovu raspravu nije sama činjenica pogrešnih procjena ili promjena preporuka, nego način na koji su se kreatori javnog mnijenja i akteri javne komunikacije odnosili prema sumnji kao takvoj. Preispitivanje mjera, modela ili procjena rizika nerijetko se nije tretiralo kao legitimni dio spoznajnog procesa, nego kao društvena prijetnja („bioterorizam“). Time je skepticizam, umjesto da posluži kao epistemološki amortizer u uvjetima radikalne neizvjesnosti, postao meta moralne diskvalifikacije („ljudi umiru“). Paradoksalno, upravo je to proizvelo ono što se navodno željelo izbjeći – pad povjerenja, rast cinizma i jačanje alternativnih eho-komora u kojima je sigurnost pronađena izvan službenih narativa.
*
Upravo na tom mjestu postaje razumljivo zašto je Talebova metafora „crnog labuda“[5] stekla toliku popularnost, ali i zašto se često pogrešno tumači. Taleb ne nudi teoriju izvanrednih događaja u empirijskom smislu, nego dijagnozu epistemološke sljepoće koja im prethodi. „Crni labud“ ne označava tek rijedak ili neočekivan događaj, nego situaciju u kojoj se razotkriva da su modeli, pretpostavke i sigurnosti na kojima smo se oslanjali bili krhkiji nego što smo bili spremni priznati. Njegova poanta nije da se svijet ne može razumjeti, nego da smo skloni precjenjivati vlastito razumijevanje svijeta, osobito onda kada nam navika i stabilnost daju privid nužnosti.
U tom smislu, Talebova kritika ne stoji u suprotnosti s hjumeovskim skepticizmom, nego ga radikalizira u kontekstu suvremenih kriza. Ondje gdje Hume pokazuje da indukcija proizvodi osjećaj nužnosti iz ponavljanja, Taleb pokazuje kako se taj osjećaj pretvara u epistemološku oholost – u uvjerenje da su rijetki, disruptivni i sistemski događaji tek statističke anomalije, a ne strukturni podsjetnici na granice predviđanja. „Crni labud“ stoga je manje opis događaja, a više ogledalo naših navika mišljenja: on razotkriva koliko smo bili sigurni ondje gdje smo zapravo trebali biti suzdržani.
Talebov „crni labud“ ide stoga korak dalje od uobičajene kritike indukcije i zaključivanja po navici. Meta nije samo pretpostavka da se budućnost može pouzdano izvoditi iz prošlosti, nego i dublji, često neupitan okvir unutar kojeg uopće razmišljamo o vjerojatnosti, normalnosti i odstupanju. Posebno mjesto u toj kritici zauzima model tzv. „zvonolike krivulje“, odnosno pretpostavka da se svijet ponaša prema stabilnim distribucijama u kojima su ekstremi rijetki, marginalni i epistemološki zanemarivi (Gaussova distribucija). Taleb pokazuje da takav model ne samo da podcjenjuje utjecaj rijetkih događaja, nego i proizvodi lažnu sliku „navike“: ono što smatramo normalnim, očekivanim i stabilnim često je tek privremeni artefakt ograničenog promatračkog horizonta, a ne stvarna struktura svijeta. Konačno, mogli bismo reći da i kritizirana retrospektivna sigurnost proizlazi iz opće prihvaćenog modela „zvonolike krivulje“.
U tom smislu kritika „zvonolike krivulje“ ima izrazito meta-skeptički karakter. Ona ne dovodi u pitanje samo pouzdanost naših zaključaka, nego i sam okvir unutar kojeg razlikujemo naviku od iznimke, očekivano od neočekivanog – iznimka možda nije iznimka uistinu. „Crni labud“ se stoga ne pojavljuje tek kao anomalija unutar inače stabilnog poretka, nego kao retroaktivni korektiv naših epistemoloških iluzija: tek nakon što se dogodi, postaje jasno da ono što smo smatrali navikom zapravo nikada nije bilo navika u jakom smislu, nego krhka regularnost pogrešno interpretirana kao zakonitost. Upravo zato nakon izvanrednih događaja tako brzo nastupa retrospektivna sigurnost – sklonost da se prošlost rekonstruira kao razumljiva i gotovo nužna – i zato se skepticizam, koji upozorava na tu rekonstrukciju, doživljava kao smetnja. Ondje gdje nas metafora „crnog labuda“ upozorava na epistemološku krhkost modela „zvonolike krivulje“, a skepticizam podsjeća na granice opravdanja, javlja se društveni poriv da se neizvjesnost ponovno potisne, makar i po cijenu novih iluzija sigurnosti – „nova normalnost“.
Ako se ova kritika shvati ozbiljno, tada postaje jasno da problem suvremenih kriza nije tek u tome što se povremeno susrećemo s izvanrednim događajima, nego u tome što i dalje razmišljamo kao da je svijet u svojoj biti uredan, stabilan i statistički poslušan. „Krajnje nevjerojatno“ u tom smislu ne razotkriva anomalije, nego granice naših epistemoloških navika i modela koji su se, u uvjetima privremene stabilnosti, pretvorili u neupitne okvire mišljenja. Skepticizam se ovdje ponovno pokazuje kao nužna korekcija – ne zato da bi suspendirao djelovanje, nego da bi onemogućio prerano zatvaranje smisla, brzo moraliziranje i retroaktivnu sigurnost koja svaku krizu nastoji pretvoriti u razumljivu priču.
Međutim, prihvatiti skepticizam u svijetu u kojem ne postoji stabilno „normalno“ znači i preispitati vlastite intuicije o racionalnosti, odgovornosti i znanju. Ako ono što smo smatrali navikom nije ontološka konstanta, nego epistemološka konstrukcija, tada se i zahtjev za sigurnošću mora promatrati drukčije. Otvara se pitanje kako misliti, odlučivati i djelovati u uvjetima u kojima neizvjesnost nije iznimka, nego trajna značajka svijeta — pitanje koje ne traži nove doktrine, nego discipliniraniji odnos prema granicama vlastitog znanja.
U tom kontekstu epistemološka suzdržanost ne pojavljuje se tek kao odgoda suda, nego kao dekonstrukcija same ideje navike. Skepticizam ne dovodi u pitanje samo pojedinačne zaključke koji proizlaze iz navike, nego i pretpostavku da ono što se ponavlja mora nužno imati stabilnu ontološku strukturu. Epoché prekida automatski prijelaz od ponavljanja prema nužnosti, od iskustvene regularnosti prema uvjerenju da je svijet takav po sebi. Time se razotkriva da „navika“ nije neutralna činjenica, nego epistemološka konstrukcija koja, u uvjetima stabilnosti, djeluje neupitno, a u susretu s krajnje nevjerojatnim pokazuje vlastitu krhkost. Upravo zato skepticizam ne razgrađuje znanje, nego razgrađuje njegovu preuranjenu samouvjerenost. Ondje gdje navika postaje zamjena za razumijevanje, epistemološka suzdržanost vraća svijest o granicama opravdanja i ponovno otvara prostor za mišljenje koje ne pretpostavlja da se svijet mora ponašati onako kako smo se na to navikli.
*
Ako skepticizam shvatimo ozbiljno, tada on prestaje biti tek korektiv pojedinačnih pogrešnih zaključaka i postaje disciplina djelovanja u neizvjesnosti. Skepticizam ovdje ne znači odustajanje od odluka, nego odbijanje da se odluke opravdaju iluzijom sigurnosti. Djelovati skeptički ne znači čekati savršeno znanje, nego djelovati uz trajnu svijest o granicama vlastitih modela, predviđanja i analogija. U tom smislu skepticizam nije slabost racionalnosti, nego njezin oblik samokontrole u uvjetima u kojima je pogreška neizbježna.
Meta-skeptička implikacija ove pozicije ide još dalje. Ako epistemološka suzdržanost razgrađuje samu ideju navike kao jamstva razumljivosti svijeta, tada se mora preispitati i pretpostavka da „kriza“ predstavlja iznimku u inače stabilnom poretku. Iz perspektive navika mišljenja, krize se doimaju kao prekidi normalnosti (zato izvan-redna stanja, ono „izvan redovnog“, „izvan normalnosti“); iz perspektive skepticizma, međutim, postaje moguće da ono što nazivamo normalnim nije ontološka konstanta, nego privremeni učinak stabilnosti koju pogrešno tumačimo kao zakonitost. Pitanje se stoga obrće: ne živimo li u svijetu u kojem je neizvjesnost trajno stanje, dok je sigurnost tek povremena iluzija?
Ako je tako, tada zadatak filozofije, znanosti i javnog mišljenja više ne može biti proizvodnja sigurnosti pod svaku cijenu, nego modeliranje odnosa prema neizvjesnosti, a možda i doslovno shvaćanje riječi „kriza“ semantički povezano s „odlukom“, „prosudbom“. Skepticizam u tom kontekstu ne služi destrukciji znanja, nego njegovoj disciplini: razbijanju automatizma induktivnog zaključivanja i istodobno razbijanju predrasude da je „uobičajeno“ nužno i „vjerojatno“ pouzdano.
U trećem dijelu ovog serijala o ljekovitosti skepticizma bit će stoga potrebno razmotriti kako epistemološku skromnost ne zadržati na razini osobne vrline, nego je institucionalizirati – u znanstvenim praksama, javnom govoru i modelima odlučivanja – tako da ona ne ukida djelovanje, ali da trajno razgrađuje iluziju sigurnosti i prividnih normalnosti.
[1] Nije implikacija da se može staviti potpuni znak jednakosti između kriza i izvanrednih stanja, ali za ovu svrhu oni će biti praktički izjednačeni u smislu da i jedno i drugo podrazumijeva nekakav lom, rez, odstupanje od stanja „redovnosti“ i „normalnosti“. Dodatno, posebno intrigira i porijeklo riječi „kriza“ – od grčkog ϰρίσıς, što znači „razlučivanje“, „odluka“, „procjena“ i sl., a koje je značenje onda ušlo i u latinski (crisis), da bi se semantički petrificiralo kao „prijelomno, teško stanje“ u kojemu se traži neka „odluka“. Sama je kriza tako „odlučujući trenutak“ (kad se o nečemu razlučuje-presuđuje), trenutak kada su umne vrline najpotrebnije. Upravo je tada najpotrebnija umna vrlina – moć rasuđivanja – i na najvećoj kušnji.
[2] Postoji veoma „dovitljiv“ način kako se nastoji pomiriti „stanje trajne neizvjesnosti (nesigurnosti)“ i potreba za „brzim i jasnim odgovorima“ – procesom „normalizacije“ određene krize/izvanrednog stanja. No, kako se ipak osjeća da je nešto „drugačije“, ta se „normalnost“ samo nazove „novom“, pa imamo „novo normalno“ ili „Normalno 2.0“. Zvuči poznato?
[3] Retrospektivna sigurnost predstavlja možda i jednu od najčešćih logičkih i metodoloških pogrešaka u razmatranju slijeda uzroka i posljedica u prošlosti – iz pozicije sadašnjosti (prezentizam) sve što je prije slijedilo jedno za drugim može nam se učiniti logičnim i očekivanim („drugačije *nije* moglo biti“). Budući da to nije eksperimentalno provjerljivo, svako objašnjenje može ići u prilog tezi koja se tvrdi. Tako na sigurnosti koju smo olako izvukli iz prošlosti gradimo i neke „sigurnosti“ u sadašnjem trenutku te onda kada se nešto dogodi lako možemo racionalizirati („moralo je biti tako“).
[4] Dosad smo te događaje iz ovog stoljeća nazivali „krizama liberalizma“ naglašavajući prvenstveno političku dimenziju. Ona je, vidimo, neodvojiva i od epistemološke dimenzije.
[5] Misli se na frazu (black swan) iz djela matematičara Nassima Nicholasa Taleba Crni labud. Utjecaj krajnje nevjerojatnog. Tada je, u osvit ekonomske krize, taj pojam populariziran, a u našoj javnosti kratko je postao masovan nažalost ne u pandemijskoj krizi, nego nešto prije, nakon jedne izjave tadašnjeg glavnog analitičara HDZ-a Roberta Kopala koji je za ne baš očekivane rezultate HDZ-a na europarlamentarnim izborima 2019. godine „okrivio crnog labuda“.
Karlo Jurak je filozof, lingvist, konzultant za javne politike i strateško planiranje i doktorand suvremene i moderne povijesti na Sveučilištu u Zagrebu
Poveznica na prvi tekst iz serijala Karla Juraka o skepticizmu:
Zaborav skepticizma – suvremenog epoché – i terapija epistemološke suzdržanosti
Prethodni serijal Karla Juraka o liberalizmu:
Izazovi liberalizma (II): tko i kako nastoji transformirati liberalizam
Izazovi liberalizma: kada izazov prerasta u krizu? Harari i AI
Poveznica na Jurakov post-pandemijski serijal o društvenim posrnućima 2020.-2021.: