U prvom dijelu trilogije prikazali smo podatke koji pokazuju kinesku dominaciju u svim segmentima lanca vrijednosti proizvodnje rijetkih zemnih metala i na njima zasnovanih magneta. U drugom smo analizirali povijesnu pozadinu ovako visokog stupnja kineske kontrole; kako je spoj državnog kapitalizma i sretnih okolnosti doveo do prikazanog ishoda. Vidjeli smo kako je sve počelo s kineskim nuklearnim programom, na što se nadovezao aktivni državni intervencionizam, tolerancija spram zagađenja okoliša (dok je na zapadu pokrenut suprotan trend) i razvoj specifičnog ljudskog kapitala i inovacija u ovoj industriji. Kako se Kina usporedo transformirala u moderno gospodarstvo zasnovano na inovacijama i novim tehnologijama, rast ogromnog tržišta stvorio je i unutarnje preduvjete za razvoj ove industrije, kakve nema niti jedna druga zemlja na svijetu. Uz to, poslovni ljudi i političari na Zapadu prekasno su shvatili što se događa i isto tako kasno krenuli razvijati strategije diverzifikacije radi smanjenja ovisnosti o uvozu iz Kine, na što Kina odgovara dumpingom.
Pokušaji diverzifikacije dobavnih lanaca Zapadnih država i ključni izazovi s kojima se suočavaju
Nakon globalne financijske krize 2008. i šoka izazvanog pandemijom koronavirusa 2020. godine, jasno je da živimo u svijetu kojega sve više obilježava natjecanje velikih sila za globalni utjecaj, uz rastuće geopolitičke rizike. Geopolitički rizici, pogotovo u opskrbi energijom, uz značajnu promjenu društvenih normi u smjeru zaštite okoliša, potaknuli su mnoge države na smanjenje ovisnosti o uvozu fosilnih goriva koja u najvećoj mjeri proizvode autokratske države. Ubrzana zelena tranzicija paradoksalno je stvorila nove oblike ovisnosti o zelenim tehnologijama i sirovinskoj bazi koju spomenute države ne kontroliraju. Na to je još 2022. upozorio izvršni direktor BMW-a, Oliver Zipse, kada je govorio o zamjeni jedne vrste ovisnosti (fosilnim gorivima iz Rusije i Bliskog istoka) novom vrstom ovisnosti (zelenim tehnologijama iz Kine). Danas je za europske proizvođače automobila (VW, BMW, Mercedes), vjetroturbina (Siemens Gamesa, Vestas) ili elektronike, kupovina magneta koji sadrže rijetke zemne metale iz Kine jednostavno najisplativija poslovna odluka, premda je EU nekada imala značajnu industriju magneta. Ponovno pokretanje proizvodnje magneta danas je izuzetno skupo i tehnički zahtjevno. Ne radi se samo o izgradnji tvornica i prateće infrastrukture, za čiju su izgradnju Zapadne države izgubile značajan dio organizacijskih kapaciteta, već o ponovnom stjecanju znanja, obuci radne snage i uspostavljanju cjelokupnog ekosustava dobavljača.
Dosadašnji pokušaji diverzifikacije i smanjenja ovisnosti Zapadnih država o kineskoj kontroli industrije rijetkih zemnih metala dominantno su se svodili na otvaranje rudnika i pokretanje proizvodnje rudače. No, Kina i dalje zadržava “točku gušenja“ činjenicom da kontrolira svjetski prerađivački kapacitet. Neovisno o zemlji porijekla rudače, gotovo cjelokupna svjetska proizvodnja šalje se na preradu u Kinu. Unatoč činjenici da je 2024. godine SAD proizvodio 11% svjetske rudače, gotovo cjelokupnu proizvodnju morao je slati u Kinu na preradu. Iz ovoga je vidljivo da je daleko veći izazov za aktualnu administraciju Donalda Trumpa, te ostale Zapadne države, razvoj projekata prerade u odnosu na projekte ekstracije. Naime, tvornice za preradu rijetkih zemnih metala zahtijevaju veliku količinu vode, predstavljaju značajne okolišne rizike i temelje se na kompleksnom i dugotrajnom postupku ishođenja potrebnih dozvola.
Zapadni pokušaji diverzifikacije od prvog slučaja kineskog uvođenja kontrola nad izvozom rijetkih zemnih metala Japanu 2010. godine mogu se opisati kao kolaž relativno neučinkovitih pokušaja multilateralne koordinacije oko osiguranja pristupa kritičnim sirovinama, te niz nepovezanih pojedinačnih inicijativa koje povećavaju troškove i vode dupliranju kapaciteta. Najvažniji primjer multilateralne suradnje utjelovljuje Minerals Security Partnership (MSP), kojega je 2022. pokrenula demokratska administracija Joea Bidena. MSP okuplja koaliciju država koje koordinacijom zajedničkog djelovanja i su-financiranjem projekata trebaju osigurati smanjenje ovisnosti o Kini (i u manjoj mjeri o Rusiji) za ekstrakciju i preradu minerala bitnih za zelenu tranziciju i nacionalnu sigurnost. Primarna uloga partnerstva sastoji se u posredovanju putem povezivanja obećavajućih projekata u rudarstvu, preradi i recikliranju u privatnom sektoru, s javnim financijskim alatima država članica MSP-a (poput Američke izvozno-uvozne banke, Korporacije za financiranje razvoja i njihovih ekvivalenata u drugim državama), a s ciljem smanjenja rizika za investitore. Partnerstvo uključuje SAD, Australiju, Kanadu, EU, Finsku, Francusku, Njemačku, Italiju, Japan, Norvešku, Južnu Koreju, Švedsku i Veliku Britaniju, a nedavno im se pridružila i Indija.
Unatoč važnosti ove inicijative, MSP ima nekoliko mana u odnosu na kineski organizacijski pristup. Za početak, Kina ima 30-godišnju prednost, iskustvo i ogromnu državnu potporu. MSP se oslanja na koordinaciju više vlada i aktera iz privatnog sektora, što usporava donošenje strateških odluka. Za razliku od kineske Belt and Road Initiative (BRI) s razvijenim mehanizmima financiranja rudarskih projekata diljem svijeta, MSP nema središnje financiranje i značajno ovisi o promjeni političkog raspoloženja u državama članicama. Zadnje i ne najmanje važno, MSP djeluje u gabaritima ESG standarda (okolišni, socijalni i upravljački) koji predstavljaju njegovu moralnu snagu, ali i ekonomsku slabost. Afričke države bogate kritičnim mineralima daju prioritet industrijalizaciji, stvaranju radnih mjesta i ekonomskom rastu, ciljevima koje je ponekad teško pomiriti s ESG standardima. Važno je napomenuti i da isključenje rudarstva iz EU taksonomije održivog financiranja predstavlja ogromnu prepreku za europske tvrtke. Spomenuti regulatorni uvjeti značajno otežavaju cjenovnu konkurentnost u odnosu na kineski model subvencioniran od strane države i poduprt niskim regulatornim standardima.
Pojedinačni pokušaji Zapadnih država generalno nisu urodili značajnim rezultatima, izuzev Japana koji je prvi na svojoj koži 2010. osjetio posljedice kineskog korištenja rijetkih zemnih metala kao geopolitičke poluge. Priča o Japanu, koji je značajno smanjio svoju ovisnost o kineskom izvozu purificiranih metala i zadržao ovisnost o kineskom izvozu trajnih magneta na stabilnoj razini, pokazuje da je otpor moguć. No, otpor zahtijeva desetljeće strateškog ulaganja, diverzifikacije i tehnoloških inovacija. Nasuprot tome, SAD iza sebe nema blistave rezultate; ovisnost o kineskoj industriji rijetkih zemnih metala danas je veća nego 2007. godine. Dvije najveće tvrtke za iskopavanje rijetkih zemalja izvan Kine, američki MP Materials i australski Lynas, bore se s proširenjem kapaciteta prerade rijetkih zemnih metala unatoč značajnim ulaganjima američke vlade. Administracija Joe Bidena koristila je tijekom svojeg mandata vladina sredstva za poticanje istraživanja i razvoja u području ekstrakcije rijetkih zemnih metala iz nekonvencionalnih izvora poput nusprodukta sagorijevanja ugljena i razvoja supstituta, kao i ranu fazu komercijalizacije navedenih tehnologija.
Akumulirani zaostatak teško je nadoknaditi, pogotovo kada izostaje fokusiran i strateški pristup. Npr. prema studiji S&P Globala, za otvaranje rudnika i pokretanje proizvodnje u SAD-u u prosjeku je potrebno nevjerojatnih 29 godina, u usporedbi s globalnim prosjekom od 23 godine, te kineskim prosjekom od 18 godina. Glavni problemi s kojima se susreću rudarski projekti u SAD-u su raširena parnična kultura, višegodišnje izdavanje regulatornih dozvola i snažan društveni otpor projektima (NIMBY ili “not in my back yard“). Kada se pak radi o američkim pokušajima osiguranja opskrbnih lanaca sklapanjem partnerstava s državama bogatima mineralima (uključujući i rijetke zemne metale), SAD daje prioritet sudjelovanju privatnog sektora, dok kineski pristup karakteriziraju državna ulaganja i fokus na osiguravanje dugoročnog pristupa resursima. Ova razlika u pristupu američke projekte stavlja u relativno nepovoljan položaj, pogotovo imajući u vidu cijenu kapitala. Nova Trumpova administracija sigurno će težiti povećati pristup ključnim mineralima tijekom svog mandata, ali za sada je upitna djelotvornost takvog pristupa, pogotovo nakon Trumpovih rezova u programima US AID-aod kojih su mnogi igrali važnu ulogu u kreiranju mosta suradnje prema državama bogatima rijetkim zemnim metalima poput Zimbabvea. Osim toga, za vidjeti je kako će se odvijati situacija sa potencijalnom eksploatacijom nalazišta na Grenlandu i Ukrajini. Američki pristup bi se za sada mogao parafrazirati poznatom izrekom Lorda Ismaya o svrsi NATO-a: “držati Kineze vani, Amerikance unutra, a sve ostale dolje”.
Na domaćem planu, Trumpova administracija pokušava ojačati ulogu ključnih domaćih uzdanica u preradi poput kompanije MP Materials. U srpnju ove godine Pentagon je postao najveći dioničar u kompaniji s ulogom od 400 milijuna dolara u zamjenu za preferencijalne dionice s mogućnošću dokupa redovnih dionica. Prioritetni cilj Pentagona jest smanjenje ovisnosti o slanju rudača rijetkih zemnih metala na preradu u Kinu te stvaranje domaće industrijske baze “od rudnika do magneta“. Američka vlada će također odrediti minimalnu otkupnu cijenu proizvodnje za neomidij oksid na razini od 110 američkih dolara po kilogramu tijekom narednih 10 godina kako bi MP Materials imao osigurane prihode i investicijski potencijal. Tako određena cijena dvostruko je veća od trenutačne tržišne cijene.
Ovo ukazuje na to da SAD pokušava oponašati kineski pristup državnog intervencionizma, ali ključno pitanje glasi koliko daleko Trumpova administracija planira ići kada su u pitanju razmjeri industrijske politike prema kojoj dio Trumpove heterogene MAGA koalicije gaji skepsu. Određivanje praga cijena moglo bi povećati troškove za potrošače i kupce nizvodno u lancu poput proizvođača automobila. Stoga ostaje neizvjesno može li industrija postići ekonomiju razmjera bez dodatne državne intervencije ili drugih netržišnih mjera.
Umjesto pojedinačnih pokušaja Zapadnih država da se istovremeno usredotočuju na sve stadije proizvodnje bez isticanja jasnih prioriteta poput smanjenja ovisnosti u fazi prerade, potreban je koordinirani pristup koji minizira rasipanje resursa. Daleko svrsishodnija strategija podrazumijevala bi znatno povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj za čišća rješenja i postupke koja nadmašuju kumulativni efekt dosadašnjih kineskih ulaganja, te za poticanje razvoja regionalnih čvorišta koja bi reflektirala novu podjelu rada. Zapadne države još uvijek imaju dovoljan fiskalni kapacitet za ostvarenje strateških ciljeva, ali pitanje je mogu li riješiti vlastitu inerciju i oportunistički pristup te izgraditi povjerenje koje je potrebno za tješnju suradnju.
Nastavak kineskog geopolitičkog priska putem kontrole industrije rijetkih zemnih metala?
U prethodnim tekstovima istaknuli smo kako Kina trenutačno generira ogromnu potražnju za rijetkim zemnim metalima s ciljem zadovoljenja vlastitih ekonomskih i vojnih ambicija, a koja je sve veća u odnosu na vlastitu proizvodnju. Stoga Kina osim sve većeg uvoza rudače radi i na razvoju lunarnih resursa. Kina je prva država koja je u sklopu vlastite ekspedicije na “tamnu stranu Mjeseca“ uspjela prikupiti uzorke Mjesečevog materijala, te se tamo dugoročno nada uspostaviti komercijalnu eksploataciju mineralnih resursa. Ovakav razvoj događaja valja usporediti s nemogućnošću Washingtona da više od desetljeća i pol odgovori na problem ovisnosti o kineskoj industriji rijetkih zemnih metala. Hillary Clinton još je davne 2008. godine isticala da “sada moramo kupovati magnete za naše bombe od Kine“, ali od tada se stvari nisu bitno promijenile na bolje.
Neovisno o tome hoće li Zapadne države uspjeti stvoriti alternative dobavnim lancima za rijetke zemne metale iz Kine, esencijalne za zelenu i digitalnu tranziciju današnjice, ne postoji garancija da neće nastati novi oblici ovisnosti uslijed tehnološkog napretka i porasta potražnje za drugim vrstama rijetkih zemnih metala. Za primjer nam može poslužiti kvantno računalstvo koje sve više ovisi o rijetkim izotopima poput iterbija-171, erbiju i itriju. Tehnološki napredak omogućava stvaranje novih točaka pritiska što dovodi Zapadne države u poziciju kontinuiranog lovljenja priključka za dobro “utreniranim“ rivalom.
Za razliku od SAD-a i savezničkih država koje su “govorile govor“, ali nisu “hodale hod“, kinesko vodstvo demonstriralo je da je u stanju implementirati konkretne strateške poteze, dugoročnoj neizvjesnosti unatoč, što predstavlja iznimno bitnu strukturnu prednost u doba rastućeg geopolitičkog nadmetanja za resurse. U sljedećih deset godina testirat će se može li koalicija još uvijek demokratskih država ojačati temelje svoje suradnje oko materijalnih izvora moći, umjesto dosadašnjeg pretjeranog stavljanja naglaska na zajedničke vrijednosti, što je i dovelo do erozije njihove geopolitičke moći. Sve dok Zapadne države ne uspiju smanjiti opisanu vrstu ovisnosti povlačenjem strateških poteza, kontrola industrije rijetkih zemnih metala osiguravat će Pekingu iznimno snažnu polugu u trgovinskim, tehnoloških i strateškim pregovorima.
Izv. prof. dr. sc. Kristijan Kotarski, FPZG