Na jučerašnjem sastanku Eurogrupe (ministri financija država članica europodručja, među kojima i naš ministar Marko Primorac), projekt digitalnog eura dobio je zeleno svjetlo što uključuje početak zakonodavnog procesa i pratećih konzultacija koje će se uglavnom odvijati u Europskom parlamentu gdje bi trebao biti usvojen paket direktiva koje će urediti područje digitalnog eura. Zbog toga je izvjestiteljica, predsjetateljica parlamentarnog Econ odbora Aurore Lalucq, također sudjelovala na sastanku Eurogrupe.
Malo je toga o digitalnom euru poznato široj javnosti. Zbog toga je polarizacija stavova već poodmakla. Klatno se ljulja između europskog tehnooptimizma koji svaki otpor označava kao primitivni populizam, i radikalnog skepticizma koji svaki ambiciozniji politički potez na razini EU označava kao zavjeru europske duboke države i pokušaj uspostave europskog federalizma bez adekvatnog demokratskog legitimiteta i nadzora.
Oprečni stavovi
U jednoj krajnosti raste priča o tome da će EU preko digitalnog eura osigurati tehnološku samostalnost u odnosu na SAD čije vodeće kartičarske kuće (Visa i Mastercard) vladaju zapadnim svijetom i kontroliraju retail (manje pojedinačne) platne transakcije. Kroz suradnju Vise i Mastercarda s Big Tech kompanijama poput Applea i Mete stvaraju se mega-fintech digitalne strukture kojima dominira gotovo pola kompanija od 20 najvećih iz sastava indeksa S&P 500. Kada se tome doda Trumpov Genius paket regulacije stablecoina – čiji je krajnji cilj uporaba kriptovaluta za očuvanje uloge dolara kao svjetske valute – dobiva se jasnija slika američke financijsko-monetarne-tehnološke hegemonije. Ona je tu, postoji godinama, dalje se razvija širenjem digitalnog svijeta, i Europa nema niti jednu financijsku ili tehnološku privatnu kompaniju koja bi se mogla natjecati s američkim divovima u području takozvanih retail (“malih”) plaćanja i kriptovaluta. Digitalni euro kao oblik novca, kao i njegova platna infrastruktura, pokušaj je Eurosustava da odgovori na američku prednost, pri čemu ima tri glavna cilja:
- Zaštititi se od moguće politizacije američkih financijskih i tehnoloških mega-korporacija koje kroz Trumpovu transformaciju američkog kapitalizma iz modela slobodnih globalnih korporacija u državno sponzorirani korporativizam (usko partnerstvo države i korporacija uz snažne osobne veze čelnih ljudi i potpuno zanemarivanje problema utjecaja i korupcije) predstavljaju rizik, i to u najosjetljivijem području plaćanja manjih prosječnih vrijednosti od kojih je sastavljeno fino tkanje svakodnevnog života.
- Stvoriti pretpostavke za brži razvoj fintech inovacija (i snažnijih tehnoloških i financijskih kompanija) na europskoj platformi za vrlo brza i jeftina retail plaćanja. Ključna je nova javna platna infrastruktura digitalnog eura – navodno ultra brza i ultra jeftina – o kojoj će biti više riječi dalje u tekstu.
- Usporiti odljev kapitala prema kriptovalutnim i imovinskim strukturama upitne stabilnosti i svrhe.
U drugoj je krajnosti priča o tome da je digitalni euro zavjera država članica europodručja protiv svojih građana s krajnjim ciljem ukidanja gotovoga novca. Ovaj krajnji stav poduprijet je teorijom o uspostavi sustava općeg digitalnog nadzora i teorijom distance moći koja polazi od slabljenja nacionalnih demokracija – koje imaju solidne kontrolne sustave na nacionalnoj razini – od strane nadnacionalne eurokracije, koja je u demokratskom smislu slabo nadzirana. Pokušaji uspostave uniformnog europskog odgovora na pandemiju kroz političko središte (Europsku komisiju) koja je bila praćena aferom SMS (Von Der Leyen – Pfizer) pokazali su da ove opasnosti nisu teorija zavjere, nego stvarnost. Ma koliko sada bila potisnuta kao da se nije dogodila, pandemijska reakcija ostaje dio naše političke i institucionalne memorije. Time narušeno povjerenje mora se uzeti u obzir pri svakoj političkoj kalkulaciji noviteta koji stižu iz europskih središta političke moći.
Da bismo bili u stanju razborito vagati prednosti i opasnosti digitalnog eura moramo shvatiti više o tom projektu i smjestiti ga na kontinuumu između dvije krajnje točke.
Gotovina
Gotovina je prastara platna tehnologija koja se počela masovnije širiti u 19., a snažno se proširila u 20. stoljeću. Prljava je, skupa za proizvodnju, distribuciju i održavanje, idealna za porezne utaje, financiranje kriminala i terorizma, no savršena je za čak tri uloge koje gotovinu i dalje čine ne samo neizbježnom nego i vrlo atraktivnom za veliku većinu ljudi koji nisu ni utajivači poreza, ni teroristi, ni kriminalci.
Prvo, gotovina (novčanice i kovanice) nalazi se u srcu stabilnosti uloge novca kao mjerila vrijednosti tržišnih dobara i usluga. Drugo, gotovina omogućava anonimnu i naoko besplatnu razmjenu, te treće, predstavlja prikladan, jednako tako anoniman spremnik vrijednosti ako nema inflacije (ili je deflacija), ako nema mogućnosti zarade na kamati kada se štednja drži u banci ili u državnim obveznicama, ili ako je službeni financijski sustav ekstremno nesiguran.
Gotovina je državna obveznica na donosioca bez prinosa i roka dospijeća, pri čemu je prinos od 0% (dakle, oportunitetni trošak jer propuštate istu vrijednost uložiti uz neku kamatu) kompenzacija za uslugu sigurnosti i likvidnosti koja proizlazi iz opće prihvaćenosti novčanica i kovanica za namiru plaćanja (eng. legal tender). Ako ste kupili trezorski zapis ministarstva financija koji nosi 2,6% na godinu za 1000 eura i ako ste 100% sigurni da će vam država vratiti novac (što je u ovom trenutku jedino razumno očekivanje), tim zapisom nećete moći ništa platiti, pogotovo ne manje stvari kojih inače možda „provrtite“ u vrijednosti 1000 eura na mjesec ako napravite toliko prometa gotovinom. Zbog toga postoji gotov novac koji s državnom obveznicom dijeli još jednu zajedničku stvar – obveza je državnih institucija prema donositelju. No, postoje i još dvije razlike između državnih obveznica i gotovine povrh razlika u prinosu. Prvo, gotovina nije izravna obveza Vlade nego HNB-a (što je u biti slično jer i HNB je državna institucija kao i Vlada), i drugo, gotov novac je raspoređen na materijalne oblike (novčanice i kovanice) tako da spomenuto mjerilo vrijednosti možete vidjeti i opipati (čitaj: shvatiti); u našem slučaju to je jedan euro, odnosno njegovi prikladno posloženi multiplikatori veći i manji od jedan. Zahvaljujući tom sustavu sve je relativno, ali ništa nije neodređeno: ne morate se pitati koliko jabuka treba dati za vrećicu kikirikija, jer oba dobra imaju svoju jedinstvenu (istu) mjeru vrijednosti.
Ne znam koliko ste toga svjesni, ali gotov novac je usluga koju morate kupiti/platiti. Mjerilo vrijednosti je prividno javno dobro, no uslugu postojanja mjerila vrijednosti zapravo plaćate kroz uporabu gotovine; naime, kada podižete novac s bankomata ili u poslovnici, plaćate ga digitalnim novcem s računa koji je vaš privatni ugovor s bankom. Privatni ugovor s bankom ste potpisali, a ugovor s državom o korištenju gotovine niste – to pravo je implicitno u samoj transakciji, ali je zajamčeno zakonima pa se transakcija pretvorbe novca s tekućeg računa u gotov novac odvija glatko. U trenutku podizanja gotovine svoje potraživanje prema banci kod koje imate otvoren tekući račun konvertirali ste u potraživanje prema državi odnosno HNB-u, koji vam je sada dužan isti iznos.
Besplatnost ove transakcije je fikcija. Banci plaćate neke naknade, a državi plaćate poreze, pa zauzvrat imate prava (i gotovo podsvjesno koristite valutu kao mjerilo vrijednosti tržišnih roba i usluga). Kako u trenutku konverzije vrijednosti u gotov novac za tu uslugu ne plaćate ništa, sustav pothranjuje iluziju besplatnosti; međutim, iza čina podizanja gotovine krije se vrlo kompliciran i skup, štoviše, vrlo star sustav cirkulacije gotovine. Počinje s fizičkom proizvodnjom i dopremom gotovine, nastavlja se preko distribucije iz državnih (HNB-ovih) trezora do trezora, poslovnica i bankomata banaka i natrag, pri čemu u tom krugu treba voditi računa o rizicima pljačke, krivotvorenja, gubitka i habanja gotovine.
Prosječni životni vijek novčanice kraći je od godinu dana (barem je tako bilo pred puno desetljeća kada sam se time bavio). To znači da negdje, u nekim „podrumima“ (trezori su uistinu najčešće „dolje“), rade ljudi koji nadziru tehnologiju i bilježe novčanice i kovanice koje se povlače (i recikliraju ili uništavaju) jer više ne udovoljavaju standarde kvalitete, te puštaju zamjenske, nove u optjecaj. Postoje i drugi ljudi koji sve to nadziru kako ne bi došlo do pljačke iznutra, a postoje i nadzornici iznad nadzornika nadzornika, sve do parlamenta. U svemu tome svoj su posao pronašla i osiguravajuća društva koja osiguravaju gotovinu na putu i u trezorima (jer je sustav veoma rizičan).
S gledišta korisnika usluge gotovine, anonimnost je najvažnija. Ponovimo: velika većina ljudi koji nisu ni kriminalci ni utajivači poreza ali su digitalni skeptici (što nije nikakav primitivizam nego legitiman građanski stav), visoko vrednuje anonimnost; odgovara im da niti u jednom IT sustavu ne ostaje zapis o tome da su baš oni, baš na tome prodajnom mjestu kupili baš taj predmet ili usluge. Zapisa o tome nema u banci, u nekoj državnoj službi, nema ga trgovac, a nema ga ni u tamo nekoj Visi ili Mastercardu koji su listani na burzi u dalekom New Yorku, i čiji se mega-serveri nalaze tko zna gdje, možda na Antaktici (točnije, barem kada je riječ o Visi, u Virginiji, Coloradu, Singapuru i Engleskoj).
U širem smislu, danas smo zapljusnuti nekontroliranim posljedicama naših digitalnih tragova koje ostavljamo browsanjem, slanjem i primanjem mailova i divljanjem po društvenim mrežama, tako da analogni mir ostaje živjeti kao nedosanjana čežnja većine ljudi, ili legitiman cilj manjine koja je odlučila boriti se do kraja za svoju privatnost, odnosno za ono što je danas od nje ostalo. Želju ove skupine građana treba respektirati; ne samo zbog njihovih ustavnih prava nego i zbog prihvaćanja valute i povjerenja u nju. Svaka operacija na valuti koja ne polazi od ultimativnog cilja očuvanja i jačanja povjerenja – osuđena je na propast.
Digitalni euro
Digitalni euro je digitalni “gotov” novac koji spada u kategoriju digitalnog novca središnjih banaka. Digitalni novac središnjih banaka postoji na Bahamima, Karibima, Jamajci i u Nigeriji, a eksperimentalne faze su, osim u europodručju, u tijeku u Kanadi, Kini, Švedskoj, Indiji, Australiji, Singapuru i Japanu. Trump je zabranio FED-u nastavak projekta digitalnog dolara jer ga je zamijenio spomenutim Genius paketom koji favorizira kriptovalute stablecoine koji su vezani tečajem 1:1 uz američki dolar, čime želi učvrstiti globalnu nadmoć dolara uz pomoć rastućeg kriptosvijeta.
Razlike digitalnog eura u odnosu na gotovinu u užem smislu nema – isto tako je riječ o zamjeni potraživanja koje imate prema banci, za potraživanje prema državi odnosno središnjoj banci. Samo što ćete, umjesto novčanice kao likvidne potvrde tog potraživanja, putem aplikacije na mobilnom telefonu imati otvoren račun kod HNB-a (odnosno Eurosustava) na kojem će pisati broj eura koje ste kupili novcem s tekućeg računa ili gotovinom koju ćete donijeti na neki šalter. Uglavnom, zamijenit ćete (prodat ćete) euro na računu kod poslovne banke za euro na digitalnom računu kod središnje banke. Ako ljude koji kupuju digitalni euro gotovinom zamišljate kao krimose koji dolaze s torbama punim casha ne bi li napunili svoj račun digitalnog eura, ne brinite – neće to ići tako lako.
Prije nego što objasnimo zašto, pitajte se drugo pitanje: zašto biste se uopće trudili oko digitalnog eura? Trebat će downloadati app, pokrenuti ga, napraviti neke operacije u postavkama, obaviti prijenos novca… Izuzmemo li tehnološke znatiželjnike, mrzitelje banaka i obožavatelje države, odnosno mrzitelje američkih korporacija koji ne žele da njihovi digitalni tragovi ostaju na njihovim dalekim serverima, a koji su u maloj manjini, većina ljudi će koristiti digitalni euro samo ako im se to isplati – ako mogu uštedjeti na troškovima transakcija; ako su one brže i sigurnije.
Uistinu, digitalni euro će imati vlastitu platnu infrastrukturu koja će navodno biti brža i jeftinija od svih postojećih. Pri tome ne treba brkati instantna SEPA plaćanja koja se već odvijaju putem europskog platnog sustava TIPS (eng. Target Instant Payments Settlement) s platnim sustavom digitalnog eura. Taj platni sustav bit će nešto posve novo i tamo ćete isto tako imati svoj račun, ali to navodno neće biti vaš postojeći IBAN.
Zamislimo sada da netko uistinu uvodi digitalni euro s namjerom da ukine gotovinu. Sjetite se glavnih razlikovnih svojstava gotovine u odnosu na druge novčane proizvode: prvo, anonimnost transakcija; drugo, fizička vidljivost i opipljivost mjerila vrijednosti; i treće, mogućnost da u gotovini pohranite svoju štednju, što se isplati ako nema inflacije i kamata na štednju ili ako je rizik službenog financijskog sustava iznimno visok. Svatko tko bi uvodio digitalni euro kao zamjenu za gotovinu bio bi potpuno lud jer bi izazvao dva ogromna poremećaja koja bi mogla dovesti do velike financijske krize.
Prvo, nestanak fizički vidljive, materijalno opipljive mjere vrijednosti i njezinih multipli doveo bi do zbunjenosti dijela ljudi. Iz toga bi slijedilo nepovjerenje, a iz nepovjerenja slijedi valutna supstitucija. Stariji se jako dobro sjećaju što je valutna supstitucija – istiskivanje novca iz njegovih primarnih funkcija i zamjena stabilnijim novčanim oblikom (u bivšoj državi i u počecima moderne hrvatske države tu ulogu je imala njemačka marka). Pojava ove vrste nestabilnosti mogla bi nagnati građane u mnogim europskim državama da od svojih političkih predstavnika zatraže povratak nacionalnim valutama. To bi značilo kraj ne samo digitalnog – eura.
Naša digitalna pismenost još nije tolika da bi nam u pogledu mentalnog računovodstva bilo svejedno brojimo li konkretan gotov novac ili apstraktne digitalne brojke na računima (gotovina starijima i dalje pomaže da pojme koncept novca u svim njegovim ulogama – mjerila vrijednosti, sredstva plaćanja i spremnika vrijednosti tj. sredstva štednje).
Moguće je da će novim generacijama to biti svejedno, no i za njih vrijedi druga opasnost – gubitak mogućnosti anonimnog obavljanja transakcija. Potpuno je jasno da ništa što je digitalno ne može biti anonimno kao zamjena dobra ili usluge za novčanicu ili kovanicu. No, tvorci digitalnog eura navodno stvaraju sustav koji će jamčiti (digitalnu) anonimnost.
Ovo je glavna tema digitalnog eura: bit će veoma zanimljivo pratiti kako će se razvijati taj aspekt njegove ponude, to jest, hoće li neki istražitelji ili ovrhovoditelji moći dobiti uvid ili blokirati naš račun digitalnog eura; hoće li log u bazi podataka sadržavati podatke o mjestu na kojem se transakcija digitalnim eurom dogodila, odnosno tko će i u kojim uvjetima imati pristup podacima i kako će oni biti kriptirani (priznajte si da nemate pojma tko u poslovnoj banci ili kartičnoj kući ima pristup vašim podacima, što znači da je u sustav već duboko utkano implicitno povjerenje da vaši podaci neće biti zloupotrebljeni, odnosno, valjda vjerujete regulatorima da nadziru sustav na ispravan i prikladan način koji štiti vaše interese)?
Prilično sam uvjeren da će arhitekti digitalnog eura u početku pružiti neke većem dijelu javnosti prihvatljive odgovore. Jedan najavljeni „trik“ odnosi se na vrlo limitirani iznos koji će moći biti pohranjen na računu digitalnog eura (dakle u ovom filmu nema ranije spominjanih krimosa s torbama casha). Još se ne zna koliko će taj limit iznositi, no ograničenje od nekoliko tisuća eura ima nekoliko početnih pogodnosti.
Prvo, može se zaobići većina restriktivnih odredbi vezanih uz sprječavanje pranja novca i financiranje terorizma (koje po definiciji isključuju anonimnost); ako već uplaćujete parsto eura s bankovnog računa u EU, taj novac je prošao filtre. Drugo, nema opasnosti masovnog bijega novca na račune digitalnog eura „klikom“ u slučaju pojave sumnje u stabilnost banaka, premda je ovo u današnjem ubrzanom digitalnom svijetu slaba utjeha bankarima i regulatorima budući da danas novac „klikom“ u sekundi može otići s tekućeg računa u druge vidove financijskih imovina i u inozemstvo. A tu je i stara dobra gotovina kao spremnik vrijednosti u slučaju pojave velikih rizika – i to je dobar razlog za njezin ostanak; bez prava povlačenja gotovine, povjerenje u cjelokupan državni, ne samo finanacijski sustav, bilo bi ozbiljno narušeno a Trumpovi kriptovalutaši trljali bi ruke. Treće, do nekoliko tisuća eura na mjesec je za više od 95% ljudi dovoljno da zadovolji potrebe svakodnevnih plaćanja i da se na tome gradi autonomni europski fintech sustav.
Otvoreno je i pitanje kako će se propisati obveza prihvaćanja digitalnog eura kao legal tendera, iako tu ne treba očekivati osobite probleme: zašto bi se ijednom trgovcu koji prihvaća kartična plaćanja isplatilo odbiti karticu digitalnog eura ili njegov prijem bezgotovinskim putem kroz aplikaciju, osobito ako se ostvare najave o tome da će platni sustav biti iznimno brz i troškovno povoljan za sve uključene? Danas je tehnologija toliko razvijena da nije teško zamisliti bržu digitalnu transakciju iz vaše mobilne aplikacije na trgovčev terminal odnosno aplikaciju digitalnog eura u usporedbi s nemalim utroškom vremena koje je potrebno za izvlačenje novčanica iz novčanika, njihov prihvat na blagajni i uzvrat ostatka. Trgovčeve troškove baratanja gotovinom da i ne spominjemo. I bez digitalnog eura, kartične transakcije odvijaju se većom brzinom, osim ako ne uključuju unos PIN-a ili biometrijsku potvrdu; još ne znamo kako će sustav digitalnog eura funkcionirati u pogledu autorizacije transakcija.
Zaključno, iako će u trenutku uvođenja digitalnog eura teme o anonimnosti transakcija i budućnosti gotovine dominirati javnom raspravom, uspjeh ili neuspjeh digitalnog eura zavisit će o tome koliko će njegova platna tehnologija biti superiorna u odnosu na postojeće. To još uvijek ne znamo. No bez obzira na to, digitalni euro bit će katalizator širih rasprava o anonimnosti u digitalnom svijetu. Proširit će razumijevanje financijskih i platnih sustava, a u najširem smislu potaknut će i rasprave o demokratskom nadzoru, slobodi, odnosu građana, korporacija i država odnosno nadnacionalnih institucija kao što su Europska unija i Eurosustav.
U ovoj fazi rasprave s jedne strane vidimo rađanje tehnooptimizma u sprezi s europskim suverenizmom kao odgovorom koji je iznuđen u svijetu koji se zatvara u blokove, dok s druge strane pratimo reakciju digitalnog skepticizma. Niti za jedan od ta dva krajnja stava zasad ne možemo reći da nema dobre temelje. Valja ih preispitivati kroz javnu raspravu koja se sada zahuktava. Prva transakcija digitalnim eurom planirana do kraja 2027., a brzo širenje aplikacija od 2028. uz uvjet da planirani paket propisa na vrijeme prođe kroz Europski parlament i da države članice odrade svoj dio zakonodavnih procesa. To je dovoljno vremena za dobru raspravu.
Ovdje možete provjeriti što je HNB do sada ponudio javnosti o ovoj temi:
https://www.hnb.hr/-/i-gotov-novac-i-digitalni-euro
https://www.hnb.hr/web/guest/pretraga?q=digitalni+euro
Ovdje je rezultat koji izbacuje Googleov pretraživač; možete pronaći šumu stavova o ovoj temi: