S 37,8 sati u prosjeku na tjedan, Hrvati na glavnom poslu provedu približno jednako vremena kao Slovenci (38,0), Česi (37,8) i Slovaci (37,9). Zericu manje rade Mađari (37,4) i Portugalci (37,5), a zericu više Litavci i Letonci (38,3), Rumunji (38,8), Poljaci (38,9) i Bugari (39,0). Znatno više rade Grci (39,8), Srbi (41,3) i Turci (43,1), a znatno manje bogatiji zapadnjaci i Estonci. Najmanje rade Nizozemci (32,1 sati tjedno), Norvežani (33,7), Austrijanci i Nijemci (33,9). Svi oni rade manje od Amerikanaca (nema ih na slici) koji prema ovom izvoru rade malo više od 34 sata na tjedan, približno kao Belgijanci i Finci.
Do sada se pisalo da se u Hrvatskoj radi gotovo 40 sati na tjedan u prosjeku, u što se ubrajala i pauza, pa izgleda da su podaci za prošlu godinu bez pauze, kao i u drugim državama članicama.
Važno je uzeti u obzir i razlike u vremenu koje ljudi provedu putujući s posla i na posao. S prosječnih 24 minute u jednom smjeru stojimo relativno dobro – samo Grci (20) te Talijani i Portugalci (21) putuju u prosjeku kraće. U Americi (26 minuta) je slično kao u EU:
Male vremenske razlike u putovanju s posla i na posao ne treba podcijeniti. Razlika od 3 minute u jednom smjeru (toliko Nizozemci putuju dulje od Hrvata u prosjeku) znači 6 minuta dnevno odnosno pola sata tjedno (što je čak 2 sata mjesečno – zamislite što se sve stigne napraviti za 2 sata). Razlika u vremenu provedenom na putu eliminira dio razlika u vremenu provedenom na poslu. Najviše vremena na putu na posao i s posla provode Britanci (30 minuta) i Letonci (rekorderi s 33 minute).
Zbrojimo li vrijeme provedeno na putu na posao i s posla s prosječnim vremenom rada s uključenom pauzom, u EU se s oko 42-43 sata na tjedan koji su vezani uz rad, oko 37,5% budnog vremena u prosjeku troši na te aktivnosti. To znači da oko 62,5% ostaje za druge stvari, dokolicu.
Dokolica u ekonomskom smislu ne znači dosada ili nerad jer preostalo vrijeme ostaje za neke više ili manje ozbiljne aktivnosti i napore kao što su poslovi u kući, obitelj i odgoj djece, prijatelje, zabavu, hobije, sport, rekreaciju, prokreaciju i kreaciju, te konzumaciju medija (tko ne stigne u radno vrijeme), dodatno obrazovanje, gubitak vremena na društvenim mrežama, vrtlarstvo, čitanje tekstova na Ekonomskom labu i druge slične aktivnosti kao što su dosada (buljenje u prazno), svađanje i razmišljanje odnosno pokušaji sređivanja misli.
Podaci na gornjoj slici su iz razdoblja prije pandemije. Nakon 2019. došlo je do velikih promjena u načinu rada: rad od kuće štedi puno vremena i energije zbog manje vremena provedenog na putovanju s posla i na posao. Tu smo loši, ali opet slični državama na usporedivom stupnju razvitka; čak 87,6% naših građana nikada ne radi od kuće. U skupini između 85 i 100% koji nikada ne rade od kuće su svi istočnjaci i južnjaci: Bugari, Česi, Grci, Španjolci, Talijani, Ciprani, Litavci, Letonci, Mađari, Poljaci, Rumunji, Slovenci, Slovaci, Srbi i Turci. Najmanje postotke onih koji nikada ne rade od kuće pronalazimo opet u Nizozemskoj (48%) i nordijskim zemljama (50-60%). Prema tome očekujemo da je zbroj vremena provedenog na poslu i na putu na posao i s posla još povoljniji u korist građana u zemljama u lijevom dijelu donje slike:
Izvor: Eurostat
Dok prosječno vrijeme putovanja na posao i s posla nije usko korelirano sa stupnjem gospodarskog razvitka, prosječno vrijeme provedeno na poslu (veći stupanj razvoja u zemljama s manje sati rada) i učestalost rada od kuće (više rada od kuće u razvijenim zemljama) jesu. Razlozi za to mogu biti kompleksni, no glavna poruka je jasna:
Stupanj razvoja pozitivno je povezan s angažiranim kapitalom u gospodarstvu i kvalitetom upravljanja i organizacije, a kapital, upravljanje i organizacija zavise o stupnju obrazovanja. Obrazovanje, iako ne toliko formalno (premda ono jest preduvjet), koliko znanje primjenjeno u poslovnim procesima, omogućuje baratanje složenijim i produktivnijim alatima (materijalnim i nematerijalnim – digitalnim) i uklapanje u efikasnije timove. Sve to dovodi do rasta produktivnosti, a rast produktivnosti može značiti veću proizvodnju i dohotke, ili pak istu proizvodnju i dohotke uz manje angažiranih sati rada.
Stvar je kolektivnog odabira hoće li neko društvo raditi za više (realnih) dohodaka, ili za „plaću“ u vidu dokolice. No, društvo nije akter koji radi – to smo mi, pa ono što “radi” društvo predstavlja zbroj individualnih odabira vremena posvećenog radu. Kako god postavili polazište, za obje vrste koristi – veće realne plaće ili manje sati rada za istu plaću – trebamo obrazovanje i tehnologiju. Obrazovanje i ulaganje kapitala stoga ne mora uvijek i za svakoga biti put ka većem materijalnom bogatstvu; može biti i put ka većem bogatstvu u širem smislu, put ka više vrijednog slobodnog vremena odnosno vremena za druge stvari kojima težimo, pa makar to bila razbibriga, trač, sjedenje u kafiću, dizanje utega, promatranje stropa ili osjet sunca i vode na koži.
Međutim, stvari mogu biti i obratne od prikazanih. Na početku smo prikazali odnose vremena provedenog na osnovnom poslu. Ljudi koji teže spajaju kraj s krajem prisiljeni su raditi više poslova. Isto tako, ljudi – osobito mladi – koji imaju veće aspiracije, energiju, osjećaju se slobodnije i sigurnije, te vole učiti nove stvari, također se mogu odlučiti raditi više poslova, što ujedno znači i više učiti i raditi.
U SAD-u je udjel ljudi koji prihvaćaju drugi posao dugo bio stabilan između 4,5 i 5,5%, ali se nakon pandemije našao u porastu (vidjeti ovdje). U američkim raspravama ova se pojava često povezuje sa stagnacijom ili padom životnog standarda dijela ljudi koji su prisiljeni raditi više poslova, premda statistike koje podupiru ovu tezu nisu jednoznačne. Udjel radnih ljudi koji rade dva posla niži je u EU (4,1%) nego u SAD-u i dugoročno stagnira. Međutim, u EU nije slučaj – kao što bi se očekivalo na temelju američkih rasprava, da do toga dolazi zbog rasta udjela osoba s dva posla u slabije razvijenim državama članicama ili državama koje imaju gospodarske poteškoće gdje ljudi prihvaćaju drugi posao zbog spajanja kraja s krajem. Do toga uglavnom dolazi zbog naglog rasta ove pojave među mladima u najrazvijenijim državama članicama, gdje je i stupanj njihovog obrazovanja najveći. Srbija se jedina od slabije razvijenih zemalja ušuljala u razvijenu skupinu u lijevom dijelu slike):
Izvor: Eurostat
Prema tome, izgleda da sjevernjaci više rade u razdoblju školovanja i više eksperimentiraju s različitim poslovima prije nego što pronađu ono što im najviše odgovara u karijeri. Moguće je i da boluju od “bolesti” ranog osamostaljenja, što ih tjera da rano u životu rade jednostavne poslove u uslužnom sektoru ne bi li tako eksploatirani skromno započeli samostalan život.
A kada se u priču uplete i restriktivnost regulacije tržišta rada, koja može poticati ili obeshrabrivati drugo zaposlenje, priča postaje jako mutna: veoma je teško točno identificirati uzroke i posljedice razlika među zemljama.
Da stvari budu još složenije, dodajmo da neće svako obrazovanje odnosno znanje koje je njime stečeno biti jednako učinkovito u smislu omogućavanja kvalitetnijeg odabira između rada (dohotka) i dokolice. Prvi problem je loše obrazovanje ili vrijeme provedeno u prikupljanju wannabe informacija, koje ne proizvode znanje. To je bačeno vrijeme. Drugi problem je u tome što se svako znanje ne može brzo komercijalizirati (verificirati), odnosno koristiti za povećanje produktivnosti. Često je potrebno godinama ustrajno učiti (puno duže od godina formalnog obrazovanja) da bi se počelo ubirati plodove u ma kojem obliku.
Idemo još malo komplicirati priču. Dohoci su mjerljivi, no stope dohodaka (dohoci po satu rata) nisu. Države zbog toga razrezuju poreze na dohodak prema ostvarenim dohocima, a ne prema stopama dohotka. To može iskriviti poticaje. Prvi je na tu ideju došao nobelovac Edmund Phelps. Naime, ako je marginalna (najviša) stopa poreza na dohodak previsoka, a pri tome nije moguće znati koliko je visina dohotka rezultat primjenjenog znanja, a koliko na nju djeluje intenzitet rada (broj utrošenih radnih sati), snažnije oporezivanje većih dohodaka (po većim stopama) na višem stupnju razvoja može dovesti do preferencije dokolice ranije nego što bi to bio slučaj da su svi dohoci jednako umjereno oporezivani ili da poreza na dohodak nema. Zbog toga ljudi mogu odlučiti raditi manje, jer im je stopa (neto) dohotka po satu rada zbog poreza preniska (dokolica im subjektivno vrijedi više pri velikom intenzitetu radnog angažmana). Ovo pogotovo može vrijediti u interakciji s razinom bogatstva odnosno osjećajem ekonomske sigurnosti koji može povećati relativnu vrijednost dokolice i smanjiti optimalan broj sati radnog angažmana.
I još malo komplikacije za kraj: prvo, radna snaga u Europi u prosjeku stari (zbog demografskih trendova), pa raste udjel starijih zaposlenika koji igraju na iskustvo, ali nemaju volju i energiju za puno radno vrijeme. Treba li objašnjavati da su starije generacije najviše zaposlene u razvijenim zemljama gdje je i stupanj njihovog obrazovanja najveći, što znači da s rastom udjela starijih radnika očekujemo i smanjenje prosječnog radnog vremena? Što smo obrazovaniji, u prosjeku živimo i radimo dulje, ali što smo u tim uvjetima stariji, s protekom vremena radimo kraće po jedinici kalendara.
Izvor: Eurostat
I dok smo prema radnoj aktivnosti starijih radnika na gornjoj slici još uvijek pri dnu Europe (razglabanje o razlozima odvelo bi nas predaleko, to je tema za neki drugi tekst), radna aktivnost žena u naglom je porastu. O tome sam detaljno pisao pred godinu dana, pogledajte detalje. U međuvremenu, stigli su podaci za 2024. godinu koje sam sortirao prema stopi zaposlenosti žena u dobi 15-29g., ali sam dodao i stupiće koji prikazuju stopu zaposlenosti žena u dobi 55-64. Iako se ne može mjeriti s Nizozemskom i nordijskim zemljama, Hrvatska je daleko od dna EU. Plavi stupići pokazuju da žene u starijoj dobi prema radnoj aktivnosti već sustižu Austrijanke. Bez obzira govorimo li o zaposlenim mladim ženama i majkama, ili o njihovim majkama – tradicionalnim baka-servisima, u obje dobne skupine žena postoji snažan poticaj za rad od kuće ili rad uz skraćeno radno vrijeme, ili honorarni posao, jer kućanski i odgojni poslovi koji su se nekada obavljali uz dovoljno vremena izvan tržišta rada, danas se u sve većemu broju, barem jednim dijelom, pokušavaju obaviti u hibridnim uvjetima kombiniranja angažmana u obitelji i na tržištu rada. Radi se o procesu koji je tek započeo u smislu brzine: mislim da će u sljedećih 10-15 godina doći do vrlo brze konvergencije radne aktivnosti žena u mlađoj i starijoj dobi (žene od 30-54g. već su radno aktivne ili aktivnije od prosjeka EU) prema europskom prosjeku, ili nešto iznad toga praga. To će se događati uz fleksibilnije oblike radnih ugovora, što može značiti i manji prosječni radni angažman u smislu broja sati po jedinici kalendara.
Izvor: Eurostat
Zaključno, pokazali smo zašto možemo očekivati sve manje prosječnih sati rada po zaposlenom s rastom bogatstva, dohodaka, obrazovanja, sa sve većim udjelom zaposlenosti žena, i sa starenjem radne snage. Pokazali smo i da snažne progresije u sustavima poreza na dohodak mogu proizvesti isti efekt.
Sve su ovo u konačnici i prvenstveno lokalne teme. Porez na dohodak je lokalni porez. Vrtići koji rasterećuju mlade majke i njihove majke, mobilnost u gradovima, kvaliteta života, koja može produljiti radni vijek, angažman starijih radnika u administraciji, kao i štošta drugo spomenuto u tekstu, sve su to lokalne teme; no, nisam čuo da su se na ovim lokalnim izborima spomenute teme raspravljale u kontekstu razvitka lokalnih tržišta rada koja leže u središtu sposobnosti za razvoj.