Što možemo naučiti iz najnovijih podataka o višku mortaliteta u toku pandemije

Objavljeno

Ad
Ad

U pandemiji se koncept viška mortaliteta koristi kao dodatni dokaz da je covid-19 ozbiljna smrtonosna bolest, a služi i kao svojevrsna kontrola službenih podataka o broju umrlih od covid-19. Sada su podaci o mortalitetu raspoloživi do srpnja ove godine, kada prema službenim brojkama gotovo nitko nije umro od covid-19, a višak mortaliteta je uistinu gotovo nestao. Stoga je zanimljivo (i važno) pogledati usporedbu službenih brojki o mortalitetu od covid-19 i višku mortaliteta, te u tom svjetlu rekapitulirati što se događalo s mortalitetom od početka pandemije.

Što je višak mortaliteta?

Prema preliminarnim podacima Državnog zavoda za statistiku koji se objavljuju svakoga mjeseca za prošli mjesec, u Hrvatskoj je prije pandemije od siječnja 2017. do ožujka 2020. u prosjeku svakoga mjeseca umiralo 4,444 naših sugrađana uz izraženu sezonalnost koju vidimo na prvoj slici. Slika prikazuje petogodišnje prosjeke broja umrlih za svaki mjesec na temelju preliminarnih podataka prije pandemije (2015.-2019.). Najveća učestalost mortaliteta je u siječnju i općenito u prvom tromjesečju svake godine, a najmanja u lipnju i rujnu. U siječnju u prosjeku umire 38% više ljudi nego u lipnju. Ako se iz izračuna prosjeka izbaci siječanj 2017. kada je u Hrvatskoj umrlo iznimno mnogo ljudi, prosjek za siječanj je i dalje 30% veći od prosjeka za lipanj.

Slika 1. Petogodišnji prosjeci mjesečnog broja umrlih 2015.-2019. (prije pandemije) na temelju preliminarnih podataka o mortalitetu

Izvor: DZS

Ako imamo na umu prikazni podatak, već smo na pola puta do shvaćanja što je višak mortaliteta. Višak mortaliteta se za svaki mjesec definira kao ukupan mortalitet u mjesecu umanjen za prosjek za isti mjesec u prethodnih pet godina (2015.-2019.). Slijedom te logike, višak za 2019. računa se kao mortalitet po mjesecima umanjen za mjesečne prosjeke iz petogodišta 2014.-2018., i tako dalje unazad i unaprijed.

Idealno bi bilo definirati višak u odnosu na neku modelom prognoziranu vrijednost, a ne u odnosu na jednostavan petogodišnji prosjek mortaliteta. Međutim, modeliranje je teško, službenih modela nema, a čak se i Eurostat služi petogodišnjim prosjekom (više o tome dalje u tekstu). Stoga ćemo u nastavku koristiti jednostavnu metodu računanja viška odnosno odstupanja u odnosu na petogodišnji prosjek.

Kako je oscilirao višak mortaliteta

Slika 2 prikazuje mjesečni višak mortaliteta u Hrvatskoj od siječnja 2017., kada je vladala sezona snažne gripe (zato je linija bila visoko) do srpnja 2021. Nakon što je sezona gripe 2017. prošla, uslijedilo je razdoblje relativno niskog mortaliteta.

Slika 2. Mjesečni višak mortaliteta u odnosu na prethodni petogodišnji prosjek 1/2017-7/2021

Napomena: izračun je na preliminarnim podacima jer tekuće preliminarne podatke treba uspoređivati s ranijim preliminarnim, a ne konačnim podacima, radi metodološke konzistentnosti.
Izvor: DZS, izračun autora.

U prilog tezi da je pandemiji prethodilo razdoblje razmjerno niskog mortaliteta, koju smo izveli na temelju preliminarnih podataka (vidjeti napomenu ispod Slike 2), govori i vremenska serija konačnih godišnjih podataka. Slika 3 pokazuje da je od 2016. do jeseni 2020. nakupljen manjak mortaliteta (jer se vremenska serija uglavnom kretala ispod trenda). Naime, podaci na Slici 3 imaju rastući trend koji je vjerojatno uvjetovan starenjem stanovništva. Najvažnije je uočiti oscilacije: maksimalnom mortalitetu prije pandemije (2015. umrlo je „svega“ 2,818 ljudi manje nego pandemijske 2020.) prethodilo je razdoblje relativno niskog mortaliteta (ispod trenda 2013. i 2014.), a pandemiji su prethodile 2016., 2018. i 2019. s mortalitetom koji se također kretao značajno ispod trenda, što je nakratko prekinuto 2017. zbog spomenutih nemilih događaja u siječnju i veljači te godine.

Slika 3. Konačni godišnji podaci o ukupnom mortalitetu 2001.-2020.

Izvor: DZS

Otvoreno pitanje (za stručnjake) koje se može izvesti iz ovih podataka glasi: koliko su tri i pol godine razmjerno niskog mortaliteta prije prvog snažnog udara pandemije najesen 2020. pridonijele ranjivosti starije populacije u Hrvatskoj u pandemiji, a koliko se radilo o održivom smanjenju trenda mortaliteta? I može li se zbog toga po završetku pandemije očekivati dulje razdoblje smanjenog mortaliteta, poput onoga koje je prethodilo pandemiji?

Slika 2 također potvrđuje poznatu činjenicu da je Covid-19 puno opasnija bolest od gripe 2017. Iako ne znamo koliko je tome kumovalo prethodno razdoblje relativno niskog mortaliteta, činjenica je da je vrhunac viška mortaliteta od covid-19 u razdoblju studeni 2020. – siječanj 2021. bio oko 100% viši od ranijeg vrhunca iz siječnja 2017. Također, covid-19 je u Hrvatskoj do sada izazvao dva vala viška mortaliteta: drugi val je bio manjim dijelom u ožujku, te u travnju i svibnju i bio je znatno niži od prvog vala potkraj 2020. ali i niži od vala izazvanog drugim razlogom, vjerojatno gripom početkom 2017. Zbog toga je ukupan broj umrlih od covid-19 puno veći od ukupnoga viška mortaliteta iz prva dva mjeseca 2017. Ukupan višak je tada iznosio 2,221, dok je višak mortaliteta u mjesecima najvećeg covid-19 mortaliteta (od studenog 2020. do svibnja 2021.) bio gotovo četiri puta veći (8,513). I sama razlika u trajanju epidemije 2017. naspram pandemije 2020./2021. govori da se radi o različitom redu opasnosti koji se ne može objasniti samo prethodnim manjkovima mortaliteta (ako takvo objašnjenje uopće ima smisla).

Višak mortaliteta kao mjera (ne)uspjeha u borbi protiv zaraze

Prema službenim podacima, od covid-19 u Hrvatskoj je od početka pandemije do kraja srpnja ove godine umrlo 8,259 ljudi. Nije nužno sav višak mortaliteta objasniti mortalitetom od covid-19, ali usporedbom službenog broja umrlih od covid-19 i viška mortaliteta od početka pandemije možemo doći do nekih zaključaka.

Prvo, podaci na Slici 4 pokazuju približnu podudarnost viška mortaliteta i službenog broja umrlih od covid-19 od početka pandemije. To znači da u Hrvatskoj nije bilo prevelikih pogrešaka u službenim statistikama kao u nekim zemljama (npr. Srbija, Poljska) gdje se pojavila ogromna razlika između ta dva podatka (puno veći višak mortaliteta od službene brojke o mortalitetu covid-19). Ta razlika postoji i u Hrvatskoj, ali je mala.

Slika 4. Službeno registrirani broj umrlih od covid-19 i višak mortaliteta

Izvor: ourworldindata.org, DZS, izračuni autora

Drugo, podudarnost viška mortaliteta i službenog broja umrlih od covid-19 nije idealna kada se podaci gledaju iz mjeseca u mjesec. Na vrhuncu mortaliteta u prosincu 2020. pojavio se višak mortaliteta iznad službenog broja umrlih od covid-19, što je neke promatrače navelo na zaključak da je službeni broj umrlih podcijenjen. Međutim, ista razlika (višak znatno iznad službenog broja umrlih od covid-19) pojavila se u lipnju kada su hospitalizacije zbog covid-19 već bile jenjale, pa je upitno kojem razlogu pripisati razlike. S druge strane, u veljači 2021. zabilježena je suprotna situacija – viška umrlih gotovo da i nije bilo, što je moglo navesti na zaključak da je službeni broj umrlih od covid-19 u tom mjesecu precijenjen.

Naravno, višak umrlih nije dovoljno dobra mjera da bismo očekivali njenu točnost odnosno 100%-tnu podudarnost s brojem umrlih od nove bolesti kao što je covid-19 na mjesečnoj razini (jer se višak mortaliteta ne objašnjava samo covid-om nego i nizom drugih razloga od kojih su neki slučajni). Ipak, samo postojanje odstupanja nameće pitanja koja bi stručnjaci za ovo područje tek trebali istražiti:

  1. Je li u mjesecima kada je višak umrlih bio osjetno veći od službenog broja umrlih od covid-19 došlo do podcjenjivanja broja umrlih od covid-19 ili su nastupili neki drugi razlozi, na primjer smrti zbog nepristupačnosti zdravstvenih usluga u tjednima zatvaranja?
  2. Jesu li u mjesecima kada je višak umrlih bio osjetno manji od službenog broja umrlih od covid-19 službeni podaci precjenjivali broj umrlih od covid-19, ili su na djelu bili neki drugi razlozi?

Do odgovora na ova pitanja nije moguće doći na temelju jednostavnih statističkih opažanja. Potrebne su kvalitetne dubinske analize. Zbog toga su ovdje samo postavljena pitanja, a odgovori se ne nude (za njih nisam kompetentan). Međutim, mogu zaključiti da razlike kumulativa viška smrtnosti i službenog broja umrlih od covid-19 nisu velike, pa višak mortaliteta možemo koristiti za daljnje analize.

Eurostat nudi podatke o višku mortaliteta za sve države članice EU. Usporedbom tih podataka možemo nešto zaključiti o (ne)uspjehu svake pojedine zemlje u borbi protiv covid-19 (ne i o uzrocima uspjeha ili neuspjeha). Eurostat prikazuje višak kao mjesečni postotak, pa sam za svaku zemlju konstruirao kumulativni višak mortaliteta od ožujka 2020. do svibnja 2021. do kada su podaci raspoloživi za sve države članice. Kumulativni višak definiran je ovako: ako u jednom mjesecu višak iznosi 4%, a drugom 24%, kumulativ je dan s: (((1+0,04)*(1+0,24))-1)*100. Tako se pomnože podaci za četrnaest mjeseci.

Slika 5 prikazuje kumulativni višak mortaliteta u toku pandemije. Ukazuje na položaj Hrvatske oko sredine europske ljestvice. Hrvatska se uspjela udaljiti u dobrom smjeru od istočnoeuropske skupine država s kojom dijeli geografiju, povijest i stupanj socio-ekonomskog razvitka, te je uspjela pasti ispod podatka za EU-27 u cjelini koji je povučen prema gore spomenutom lošijom situacijom u istočnim i južnim članicama, dakle zemljama iz našeg okvira. I bez prikaza dijagrama rasipanja koji bi pokazao manji višak mortaliteta u Hrvatskoj s obzirom na očekivanje za danu razinu gospodarskog razvitka, dovoljno je upozoriti na činjenicu da je Hrvatska u skupini s Lihtenštajnom, Francuskom, Nizozemskom, Belgijom, Ciprom i Austrijom, redom mnogo razvijenijim zemljama. Općenito, što je zemlja razvijenija, u prosjeku ima manji višak mortaliteta.

Slika 5. Kumulativni višak mortaliteta od ožujka 2020. do svibnja 2021. u EU i EEA

Izvor: Eurostat

Mana ovog prikaza je što neizravno mjeri efekte covid-19 mortaliteta. Odgovor na taj prigovor glasi da u kumulativu nema velikih razlika između viška mortaliteta i službene statistike mortaliteta covid-19. S druge strane, prednost prikaza je što izravno mjeri ukupan stupanj javno-zdravstvene ugroze u toku pandemije koji uključuje i eventualne nenamjeravane dosadašnje negativne učinke kao što je manja raspoloživost redovnih zdravstvenih usluga i smanjenje potražnje za njima zbog mjera zatvaranja i straha.

Najveća prednost prikazanih podataka je u tome što sugeriraju koliko je teško (tj. nemoguće) izvoditi zaključke koji su se do sada u medijima i na društvenim mrežama nudili kao gotova stvar, iako je bila riječ o nedokazanim hipotezama (što autore tih hipoteza nije priječilo da ih brane gorljivošću i vjerom kao da dokazuju da sunce izlazi na istoku a zalazi na zapadu). Evo primjera takvih religioznih teza:

  1. Hrvatska je katastrofalno prošla u pandemiji jer nije imala jače mjere. Hrvatska očito nije katastrofalno prošla u pandemiji kada se usporedi s drugim državama članicama, a tek ocjena mjera predstavlja kompleksniji problem kojeg se ovdje nisam ni dotakao.
  2. Belgija je katastrofalno prošla u pandemiji. Ovi podaci pokazuju da nije, tek treba vidjeti zašto. U medijima je cirkulirala teza da su u Belgiji imali politiku pripisivanja brojnih smrti covidu bez dovoljno dokaza. Detalje ne možemo znati, ali znamo da problem precizne identifikacije uzroka smrti postoji (osobito tamo gdje postoje ekstremno velike razlike između viška mortaliteta i službenog podatka o umrlima od covid-19, što u Hrvatskoj nije slučaj).
  3. Imamo i imat ćemo ogroman višak smrtnosti zbog zatvaranja. Višak smrtnosti se uglavnom može objasniti službenim podacima o broju umrlih od covid-19, iako ne možemo isključiti mogućnost da će se višak iz drugih spomenutih razloga pojaviti u dugom roku.
  4. Švedska je dramatično pogriješila kada nije uvodila oštrije mjere. Nema dokaza da je Švedska pogriješila jer je prošla kao Njemačka koja je imala puno oštrije mjere, a to što su druge zemlje Skandinavije prošle bolje od Švedske može se eventualno objasniti razmjerno većom otvorenošću i integriranošću Švedske s jezgrom EU, mobilnošću migranata, a na djelu mogu biti i drugi, još nepoznati razlozi (npr. samodisciplina i odgovornost većine ljudi).
  5. Na kraju pandemije sve zemlje će imati sličan mortalitet. Ovi podaci pokazuju da je vjerojatnost za to jako mala, iako je još uvijek moguće, ali uz brojne uvjete koji će se teško ostvariti, među kojima se ističu: (a) ako u drugim zemljama postoje puno veće razlike između viška mortaliteta i broja umrlih od covid-19 nego što je slučaj u Hrvatskoj, (b) ako politike i uvjeti poput stupnja razvoja i ulaganja u zdravstvo nemaju utjecaj na ishode (što je jako malo vjerojatno), (c) ako uvjeti poput ranijih zaraza, bolesti i mortaliteta nemaju utjecaj na ishode u pandemiji, itd.

Na temelju prikazanih podataka nije moguće izvesti čvršće zaključke, ali je moguće sumirati neke ideje o tome kako bi ubuduće trebalo pristupati ovoj temi i podacima.

Umjesto zaključka: kako ubuduće voditi racionalniju raspravu

Podatke o ukupnom mortalitetu treba i dalje pažljivo motriti, unaprijeđivati kvalitetu i učestalost podataka o uzrocima mortaliteta te financirati multidisciplinarna istraživanja koja će ih što bolje objasniti. Bez takvih podataka i istraživanja ćemo i dalje tapkati u mraku. Jednostavna statistička opažanja poput ovdje prikazanih ljudi će uglavnom uklapati u svoja apriorna uvjerenja onako kako im najbolje odgovara, sukladno ranijim stavovima. Jer prirodno je pristranošću potvrđivati sebe. Jedan od ciljeva znanosti je umanjiti taj problem. Dakle, trebamo i više podataka i modele mortaliteta – i to dobre modele koji govore više od samih podataka (ako već nije moguće na mjesečnoj razini imati pouzdanu statistiku uzroka mortaliteta).

Od početka pandemije isticao sam da će proći dvije do tri godine prije nego što dođemo do koliko-toliko čvrstih rezultata koji će objasniti što se sve događalo od ožujka 2020. naovamo. Sada mi se čini da sam podcijenio potrebno vrijeme. Ne prejudiciram, nego ekstrapoliram na bazi slabe kvalitete domaćih podataka i istraživanja koji su javnosti ponuđeni u ovoj pandemiji.

Rasprava o mortalitetu nekome se može učiniti, a izrecimo i tu riječ – morbidnom, ili u najmanju ruku promašenom, osobito s obzirom da ju javnosti nudi jedan ekonomist koji očigledno ne može biti ekspert za to područje. Međutim, htjeli-ne-htjeli, pandemija je nametnula fokus politike i društva na jedan uzrok smrti nakon što mortalitet ranije uopće nije bio javna tema. Uzroci fluktuacija mortaliteta su brojni, povezani i u kratkom roku – javnosti nepoznati. Interes javnosti koji se pojavio s pandemijom poziva na to da se preispitaju načela prikupljanja, prezentacije i interpretacije podataka o mortalitetu kako bi javno-zdravstvena reakcija na podatke u budućnosti bila kvalitetna i kako bi ljudi koji se usuđuju sudjelovati u javnoj raspravi bili što bolje informirani. Naposljetku, razmatranja kroz prizmu ukupnog mortaliteta i viška mortaliteta implicitno su korisna jer usmjeravaju na bitna pitanja o svim uzrocima mortaliteta, od kojih su neki usko povezani.