Događaji u Venezueli i Iranu školski su primjer situacija kada prvoloptaške reakcije skrivaju puno više nego što otkrivaju. Oba događaja velik dio komentatora tumači kroz prizmu interesa SAD-a da očuva najveću moć na tržištu energenata (fosilnih goriva – nafte i plina). To nije sporno. Sporno je što se pri tome nude dvije „teorije“ – objašnjenja, obje pogrešne ili nepotpune jer ne uzimaju u obzir delikatnu mrežu ekonomskih i političkih odnosa u pozadini. Istraživanjem pozadinskih odnosa možda se otvori novi pogled na stvarnost.
Dvije pogrešne / površne teorije
Teorija A: Trump je wannabe diktator koji se dobro razumije sa sličnima sebi (Putinom, Xijem) i cilj mu je izazvati rast cijena nafte i naftnih derivata kako bi povećao dobit naftne industrije, oslabio Europu (Ukrajina će biti kolateralna žrtva takve politike) i globalno podijelio interesne sfere s Kinom i Rusijom – tako će realizirati svoj krajnji cilj da Americi priskrbi nadzor nad svojom polovicom svijeta: Kanadom, Latinskom Amerikom, Japanom, Australijom i dijelom jugoistočne Azije u mjeri u kojoj će SAD tvrdom i mekom moći uspijevati održati prevlast nad Kinom. Da, i Grenlandom.
Teorija B: Trump želi kontrolom i/ili utjecajem u Venezueli i Iranu osigurati trajno niske cijene nafte odnosno naftnih derivata, jer je to učinkovit način za osiguravanje smanjenja inflacije u SAD-u i pobjede MAGA republikanaca na predstojećim izborima za Kongres.
Obje teorije, premda suprotstavljene u pogledu tumačenja razvoja na svjetskom tržištu nafte (u teoriji A cijena nafte treba rasti, a u teoriji B pasti), polaze od toga da su Venezuela i Iran „ključevi“ svjetskih energetskih vrata. Brojke o rezervama naizgled daju uporišta za takvu tvrdnju. Rezerve nafte Venezuele najveće su na svijetu (oko 300 milijardi barela), Irana treće najveće (oko 200 milijardi – između je Saudijska Arabija). Da shvatite koliko je 200 milijardi barela uzmite u obzir da je to 150% više od ruskih rezervi i oko pet puta više od prirodnih rezervi samog SAD-a.
Međutim, jedno je ono što postoji duboko u zemlji, a drugo je finalni proizvod. Procesi ekstrakcije, proizvodnje i distribucije iznimno su skupi. Zahtijevaju jako puno kapitala, znanja i vremena. Postoje i ogromni rizici pri pretvaranju pretpostavljenih potencijala u proizvodni rezultat, kao što postoje i ogromne razlike u pogledu razina cijena koje su potrebne da bi neko nalazište bilo isplativo.
Tako smo proteklih dana naučili dvije važne stvari: prvo, Venezuela ima samo tešku naftu od koje bi neke američke rafinerije mogle imati koristi, ali s manje od 1% svjetske proizvodnje Venezuela sada nije bitna za svjetsko tržište; drugo, oprema i znanja u tamošnjoj naftnoj industriji toliko su se urušili otkako su socijalistički revolucionari protjerali zapadne kompanije, da su sada potrebne godine i deseci milijardi dolara ulaganja da bi Venezuela postala važan proizvođač.
Jedini investitori osim onih iz SAD-a koji su sposobni osigurati dovoljno kapitala, znanja i strpljenja da od Venezuele naprave velikog proizvođača nafte su Kinezi. Na kratak rok, Kina je bila i jedini važan kupac ono malo proizvodnje iz Venezuele. Na dugi rok, prema svemu što je do sada objavljeno, Kinezi su se u dogovoru s Madurom spremali na ozbiljna ulaganja u tamošnje kapacitete.
U tome je ključ: Venezuela je za SAD geopolitički iznimno važna. Osim što bi njezin gospodarski oporavak pridonio povratku dijela izbjeglih (a za što je nužno da se Venezuela odrekne socijalističke ideologije i gospodarske prakse), radi se o zemlji koja je teritorijalno 50% veća od Ukrajine sa širokim izlazom na zapadni Atlantik. Amerikanci su zbog toga odlučili da ne mogu samo tako dopustiti da Kina Venezuelu uključi u svoju sferu utjecaja i pretvori ju u svoju bazu na dva koraka od SAD-a i na korak od Kube gdje SAD (zasad) pušta vremenu da dovede do kontroliranog pada post-castrovskog režima, u koji će SAD moći pravovremeno intervenirati tako da osigura brzi gospodarski rast. Jači kineski utjecaj preko latinske Amerike mogao bi poremetiti i tu strategiju. Zato je SAD digao znak stop.
O sekundarnoj važnosti nafte iz Venezuele u aktualnom trenutku (o dugom roku više na kraju teksta) svjedoči podatak da je u nekoliko dana između odvođenja Madura u New York i eskalacije pobune protiv režima u Iranu cijena nafte bila mirna. Rast cijene započeo je tek sa eskalacijom situacije u Iranu. Zasad govorimo o pomaku s malo ispod 60 dolara po barelu 7. siječnja (dakle tamo je nafta bila nekoliko dana nakon američke intervencije u Venezueli), na oko 63-64 dolara za barel 12. siječnja (Brent).
Iran čini oko 3-4% svjetske proizvodnje nafte. Zbog sankcija nije bitan za Zapad, no 40% izvoza ide izravno u Kinu koja je najveći svjetski kupac fosilnih energenata. Rusija, od koje Kina naftu zbog sankcija kupuje uz diskont, najvažniji je pojedinačni kineski dobavljač energenata, no iranska nafta je direktno i indirektno (preko rafinerija u drugim zemljama koje ne provode sankcije) jako važna za Kinu.
Teoretski, kada bi Trumpova administracija doista bila marioneta u rukama američkog naftnog lobija, a Trump wannabe diktator koji jedva čeka podijeliti svijet s Xijem i Putinom, moglo bi se spekulirati o validnosti teorije A. Naime, veće cijene nafte (i očekivanje da će takve ostati neko vrijeme) olakšale bi ulaganja u naftni biznis u Venezueli, povećale bi zarade proizvođača, kolateralno bi otežale situaciju glavnom američkom rivalu Kini koja s 80% zavisi o fosilnim energentima koje uglavnom uvozi (priče o obnovljivoj i nuklearnoj energiji u Kini samo su priče koje do daljnjega ne mogu zamijeniti tradicionalna goriva za Kinu) i pomogle bi Rusiji, tj. Putinu – više cijene nafte ojačale bi Rusiju u odnosima s Kinom, prema kojoj se Rusija sada nalazi u vazalskom odnosu zbog ovisnosti o kineskim kupnjama ruskih energenata, državnih obveznica i uvozu tehnologije. Smanjenje neugodnog zagrljaja pod krinkom sporazuma o beskonačnom prijateljstvu u otporu spram Zapada (sporazum Kine i Rusije sklopljen u Pekingu oko tri tjedna prije početka napada na Ukrajinu) mogao bi biti okosnica novog partnerstva SAD-a i Rusije, ali samo ako bi SAD pomogao rast svjetskih cijena energenata, jer Rusima je to najvažnije.
Ali Amerikancima nije, naprotiv. Amerika je demokracija, dok su ostale zemlje koje spominjemo autokracije. Demokracije ograničavaju moć vođa i prisiljavaju vlasti na poteze koji su u interesu širih slojeva građana. Od ove činjenice polazi teorija B, koja naglašava suprotan interes SAD-a (niske cijene nafte). Uzima u obzir da je niska inflacija najvažniji Trumpov domaći politički cilj za ovu godinu.
Naime, jedan od razloga zašto je Trump „ubio“ zelenu agendu u SAD-u leži upravo u tome što bi nastavak njezinog provođenja u radikalnom obliku kakav su zagovarali klimatski alarmisti nužno doveo do napuštanja ulaganja u fosilna goriva što bi – prije ili kasnije – dovelo do novog šoka svjetskih cijena fosilnih energenata jer veliki dio svijeta koji brzo raste (Kina, Indija, sutra Afrika) „jamči“ daljnji rast potražnje za klasičnim energentima. Usto, kako su ove godine izbori za američki Kongres, Trumpova popularnost je smanjena, a predsjednikova velika obećanja o gospodarskom procvatu tek se trebaju ostvariti, pa je primarni cilj SAD-a u kratkom roku što niža inflacija, a to znači što nižu cijenu nafte.
U prilog tome, na slici vidimo da je inflacija u SAD-u veća nego u europodručju gdje se već dulje vrijeme kreće oko željenih 2%. Za razliku od europodručja, inflacija je u SAD-u, slično inflaciji u Hrvatskoj, od kraja 2024. i naročito oko sredine prošle godine pogurana prema gore nakon smirivanja na ljeto 2024. Zadnjih mjeseci inflacija ipak blago usporava, i to prvenstveno zahvaljujući usporavanju rasta cijena energenata i hrane. Međutim, u Americi još uvijek nije jasno koliki je utjecaj carina. Utjecaj carina i cijena energenata na inflaciju najveći su politički rizik za Trumpa u godini izbora za Kongres u studenome.
*Imputirana inflacija u SAD-u za listopad kada nije objavljena zbog zatvaranja vladinih službi; CPI – potrošačke cijene prema domaćim ponderima u košarici dobara, HICP – Eurostatovi ponderi koji uključuju potrošnju svih građana EU u Hrvatskoj (veći udjel turističkih usluga).
Izvor: US BLS, Eurostat, DZS
Upravo zbog predstojećih izbora Trump nastoji smanjiti rizike stvarajući ozračje koje će pogodovati rastu osobne potrošnje kroz pritisak na FED da osjetnije smanji kamatne stope. To bi se moglo ostvariti nakon promjene čelnog čovjeka središnje banke u svibnju. Međutim, veliko smanjenje kamatnih stopa u prvom koraku može dodatno podgrijati inflaciju. Stoga, opet: guranje cijena energenata prema dolje (što direktno smanjuje inflaciju jer se cijene nafte brzo prelijevaju na cijene hrane i većine drugih roba) najbolji je dodatni „lijek“ protiv inflacije ako Trump uspije djelotvorno pritisnuti FED u pravcu osjetnog smanjenja kamatnih stopa.
Sama po sebi komplicirana, i ova teorija (B) mora se suočiti s dva problema neuklapanja u širu priču. Pitanje je kako se može pomiriti s pobunom u Iranu koju SAD (i sav slobodni svijet) otvoreno podržavaju, a što dovodi do rasta cijena energenata. Pitanje je i koliki je smisao nižih cijena fosilnih energenata kada to jako pogoduje Kini koja ovisi o uvozu fosilnih goriva, arhetipski je rival SAD-a u borbi za globalnu prevlast i vjerojatan razlog za odluku o intervenciji u Venezueli.
Propaganda totalitarnih režima
Pitanja i potpitanja razbijaju svaku iluziju o jednostavnim i popularnim „ako X onda Y“ objašnjenjima koja stoje iza teorija A i B. Što se tiče Irana, jasno je da se radi o teokratskom režimu – diktaturi – koji uz sva zla koja čini svojim građanima, naročito ženama, želi izbrisati Izrael s lica zemlje, financira terorizam širom svijeta, te kao takav predstavlja trajan izvor destabilizacije Bliskog Istoka. Nije Izrael taj koji destabilizira Bliski Istok, niti je Izrael arhetipski neprijatelj svih Arapa (pročitajte nešto o Abrahamskim sporazumima čiji je sponzor bio Trump u prvom mandatu), nego je to iranska teokracija. Iran je i važan partner Rusije i Kine, usto ogromna zemlja s gotovo 100 milijuna stanovnika, tako da je slabljenje diktature u takvoj zemlji puno važnije za građane Irana i čitav slobodni svijet od učinka na cijenu nafte koji je, ionako, vrlo kompleksan i osim do sada razmatranih kratkoročnih, mora uključiti dugoročne učinke koji su još složeniji i potpuno neizvjesni (budući da su upravo SAD i Rusija najbliže iscrpljivanju svojih fosilnih rezervi – dok zemlje Zaljeva imaju rezerve za još 50-100 godina, a Venezuela i Iran i dulje, procjene govore o puno kraćem potencijalu eksploatacije u Rusiji i SAD-u).
Osim toga, vratimo li se činjenici da je Amerika jedina demokracija među spominjanim zemljama, treba uzeti u obzir koliko je toj državi važna opstojnost i snaga Izraela. U SAD-u živi blizu 8 milijuna Židova i ljudi židovskog podrijetla. Jedan od glavnih razloga, valja podsjetiti, je to što je Amerika postala najveći dom ovog velikog naroda tada bez države nakon što ga se Europa, na poznat i tragičan način, odrekla u vrijeme Drugog svjetskog rata. Uglavnom, s obzirom na neizvjestan ishod pobune u Iranu i vjerojatnu žilavost Khamneijeve vojno-teokratske hijerarhije moguće je da ćemo se načekati do neke vrste raspleta i gledati kratkoročne pritiske na rast cijena nafte zbog neizvjesnosti. To se ne uklapa u teoriju B, ali ako u priču uvedemo i političke varijable, postaje logično. Pogotovo zbog toga što se pritisci na svjetsku cijenu nafte zbog Irana mogu donekle iskontrolirati (odnos SAD-a i Saudijaca uvijek je ključan za to i uglavnom funkcionira).
Prema tome, politička ekonomija i matematika fosilnih goriva u kontekstu geopolitičkih razmatranja trebaju uzeti u obzir da su Rusija i Kina na suprotnim stranama, ali Kina je – premda najveći svjetski uvoznik (gotovo četvrtina svjetskog izvoza energenata ide u Kinu) jedina dovoljno moćna i stabilna da može aktivno razvijati i provoditi globalnu strategiju utjecaja i sigurnosti protiv SAD-a radi sprječavanja vlastite demokratske tranzicije. Druge diktature su u tom smislu podređene.
Često se zaboravlja da je od Tienamena 1989. jedini pravi i glavni cilj kineske diktature osigurati da partija ostane na vlasti. Kineska komunistička partija je prva i jedina takva partija na svijetu koja je čak odbacila sve ekonomske zasade marksizma i prilagodila kapitalističke institucije ne bi li ostala na vlasti. Svi drugi spomenuti – Rusija, Iran, Venezuela – premda su isti kao Kina u smislu podređenosti cijelih društava i država očuvanju jedne vlasti koja nema političku konkurenciju, nisu ni blizu kategoriji Kine. Zajedničko im je jedino to što su režimi propagandom uspjeli isprati mozak svojim građanima (i mnogima izvan tih zemalja) tako da su sustavi moći i represije čvrsto utemeljeni na pričama o unutarnjim i vanjskim neprijateljima. Među njima je SAD, logično, najveći vanjski neprijatelj. Venezuela se svodi samo na to – na priču – dok Rusija i Iran zbog veličine imaju i nekakve svoje regionalne strategije utjecaja, kontrole i destabilizacije okolnih zemalja.
Za kraj: mjesto EU u vrlom novom svijetu
U igri je, dakle, velik broj varijabli i neizvjesnosti zbog kojih je svako jednostavno tumačenje – pogrešno. Amerika pod Trumpom mijenja prioritete i instrumente svoje geopolitičke strategije, to nije sporno. No ta je strategija i dalje određena time što je Amerika demokracija, a njezini protivnici diktature, dok veliki dio svjetske ponude energenata kontroliraju države koje nisu demokracije. Jedina demokracija veliki izvoznik uz SAD je Kanada (Norveška je tek na 11. mjestu na svijetu) i zasad se ne čini da je taj sukus demokracije nasuprot diktaturama nestao iz globalne politike.
Iz perspektive EU – ne samo zbog EU nego i „zaslugama“ samoga Trumpa – to se vjerojatno ne čini tako. EU postupno gubi osjećaj da demokracija povezuje. Iznenađena je i uvrijeđena zbog Trumpove toplo-hladno politike prema Ukrajini i zbog Grenlanda. To izgleda kao noćna mora, pogotovo ako se uklopi u širu sliku ekstremne unutarnje polarizacije u SAD-u i upitnih praksi za jednu demokraciju, koje prakticira Donald Trump. I dok je maksimalno zaobilaženje Kongresa upitna, ali još uvijek legitimna strategija – sve dok se takve odluke mogu propitivati pred nepristranim sudovima – te dok otvorena sklonost korporativizmu i intervencionizmu, iako nisu ništa novo u američkoj politici, udaljavaju tu zemlju od ideala demokratske transparentnosti i otvorenog tržišnog natjeceanja, činjenica je da Trump nije ništa zaslužniji za snažnu i daljnju društvenu polarizaciju od američkih demokrata koji su u mnogim područjima života išli na krajnju radikalizaciju i time utrli put Donaldu Trumpu kao odgovoru desnice na ekstremizam ljevice. Tako EU vidi SAD kao manje demokratski, no SAD na isti način vidi EU.
Demokracije bi se u principu mogle lakše dogovarati, osobito ako shvate da su s druge strane nimalo benevolentne autokracije. Fundamentalni problem zbog kojeg ovo ne funkcionira je u tome što, prvo, EU i SAD drugačije gledaju na Kinu i Rusiju iako se de facto radi o anti-zapadnom savezu koji pokušava (i za sada uspijeva) funkcionirati kao blok, i drugo, EU i SAD jedna na drugu sve manje gledaju kao na demokraciju. Zbog toga, unatoč puno boljim povijesnim i kulturnim preduvjetima, EU i SAD nisu uspjele stvorili anti-autokratski blok iako „napad autokracija na zapad“ nije nimalo trivijalan.
Jedni (uglavnom u Europi) su uvjereni da glavni krivci za neuspjeh u razvoju boljeg razumijevanja EU i SAD-a leže u autoritarnim tendencijama i korporativizmu u Americi pod Trumpom, a drugi (uglavnom u Americi) uvjereni su da teret odgovornosti leži na EU birokratima i pojavi nedemokratskih praksi (npr. ograničavanje slobode govora) u EU. U što god vjerovali, činjenica je da SAD i EU zasad uspijevaju upravo u onome što nedemokratski dio svijeta želi – da demokracije postanu sve manje slične same sebi, odnosno onome što ih je učinilo bogatima i povijesno privlačnima upravo za ljude koji su bježali iz diktatura.
Nemam pojma može li se i kako takvo stanje ispraviti, no za početak, možda je dovoljno graditi imunitet prema pretjeranim pojednostavljenjima. Priče o Venezueli, Iranu, nafti i Americi spadaju u tu kategoriju. Zorno ilustriraju koliko je svijet složeniji od onoga što većina ljudi misli, koliko su odluke teže od onoga kako to ljudi zamišljaju, koliko je informacija u stvarnom svijetu manje od onoga što ljudi predmnijevaju i koliko je neizvjesnost sveprisutna, što je većini ljudi vrlo neugodna pomisao. Pa se lakše prikloniti nekom jednostavnom tumačenju.