Y = C + I + G + X – M, gdje je Y dohodak ili BDP, C je osobna potrošnja, I su investicije, G je državna potrošnja, X je izvoz, a M je uvoz. Mnogi, pa i obrazovani ekonomisti, misle da ovaj odnos opisuje uzročno-posljedične veze i zaključuju: ako se poveća osobna potrošnja C, BDP će se povećati; ako se poveća državna potrošnja G, BDP će se povećati; ako se poveća uvoz M, BDP će se smanjiti. Sve izgleda logično i u skladu s prikazanom jednadžbom.
Međutim, ovo je pogrešan način tumačenja prikazanog izraza. Pogrešna ekonomska logika lako navede kreatore politike na krive zaključke. Dvojba je osobito aktualna u ovom trenutku, jer je otvoreno pitanje državne potrošnje (G). Nije li očito da će se Y povećati ako se G poveća, odnosno smanjiti, ako se G smanji (na sve treba dodati još i famozni “multiplikativni efekt”)? Ne pokazuje li, dakle, ekonomska teorija da u krizi treba zadržati, a ne “rezati” G kao što neki traže, jer je to jedan od važnih instrumenata za amortizaciju pada BDP-a?
G-zabluda nastaje zbog dva razloga. Prvo, teško je shvatiti da jednadžba nije cjeloviti model ponašanja gospodarstva nego makroekonomski identitet. To znači da ova relacija po definiciji uvijek vrijedi. Međutim, nije riječ o modelu ponašanja gospodarstva: uz pomoć Y = C + I + G + X – M ne možemo predviđati što će se događati u gospodarstvu.
Primjer: zašto ne bismo snažno povećali G, kada je utjecaj državne potrošnje na BDP očito uvijek pozitivan? Ovo je pogrešna logika zbog toga što državne izdatke treba financirati: poveća se deficit proračuna, zbog toga narastu kamatne stope, a rast kamatne stope smanji osobnu potrošnju i investicije mnogo više no što se povećao G. Iako i ovo predstavlja veliko pojednostavljenje, opis utjecaja pokazuje zašto se BDP (Y) u teoriji može smanjiti ako se poveća G. Dobri ekonomisti vode računa o svim mogućim utjecajima, a ne samo o pučkoškolskoj relaciji koju pokazuje famozna Y = C + I + G + X – M.
Drugi razlog nastanka G-zablude je neovisnost relacije Y = C + I + G + X – M o vremenu. Odnos, naime, uvijek vrijedi, bez obzira govorimo li o jednoj ili deset godina. Prema tome, ako G u kratkom roku i uspije povećati Y, moramo se pitati što to znači za dugoročni rast Y-ona? Primjer: ako se G financira iz zaduženja države, to može smanjiti kapacitet za zaduživanje u budućnosti. A onda, u nekoj sljedećoj krizi, država možda neće imati fiskalni kapacitet da odgovori na nevolju. To nam se upravo događa, kao što je objašnjeno u prvom nastavku ove serije.
Nadalje treba imati na umu da G nisu ukupni izdaci države. Na primjer, mirovine se ne broje u G-u, nego u osobnoj potrošnji C, kada ih umirovljenici troše. Investicijski izdaci za neku školu ili Pelješki most nisu u G-u, nego u I-u, gdje se broje i privatne i državne investicije. G su, pojednostavljeno, izdaci za plaće i materijalne troškove iz proračuna koji u Hrvatskoj čine oko 20% BDP-a (i po tome udjelu Hrvatska je visoko u EU).
Prema tome, kada udari iznenadna kriza poput ove, vlada treba sagledati cjelinu utjecaja koje može proizvesti fiskalnom politikom. Treba voditi brigu: (1) kako će njene odluke o izdacima utjecati na kamatne stope u kratkom i dugom roku, (2) na javni dug, (3) na ukupne investicije, na (4) potrošnju, itd. Pri tome treba pažljivo vagati alternative i oportunitetne troškove kako se ne bi našla u G-zabludi.
Primjer: u prvom krugu mjera otvorena je samo mogućnost za odgodu plaćanja poreza i doprinosa, ne i za otpise za one koji ne rade. Time je zadržana iluzija da se G ne treba smanjiti onoliko koliko bi možda trebao. Međutim, možda bi bilo ekonomski i društveno korisnije da se G smanji, a poveća I? Investicije izravno dovode do radova koji zapošljavaju ljude. Slavni Keynes, na čijoj teoriji počiva ideja o povećanju izdataka i deficita u krizi, nije mislio na G, nego na I. Smatrao je da investicije imaju snažniji i dugoročniji učinak na gospodarstvo od državne potrošnje.
Ili bi možda bilo bolje dio sredstava iz G-a prebaciti u C kroz povećanje transfera građanima? U SAD-u je u sklopu paketa intervencija teškog 2,2 bilijuna dolara predviđen transfer sredstava iz proračuna svakoj američkoj obitelji prema određenom ključu. SAD su tradicionalno štedljive u pogledu G-a i radije vode politiku s drugim elementima ove jednadžbe.
Kako su ovo samo hipoteze kojima ilustriramo mogućnosti, treba teoretski objasniti kako bi se vladi moglo isplatiti žrtvovati dio G-a (državne potrošnje) radi C-a (privatne potrošnje).
Zamislimo da u koronakrizi svi stanovnici neke zemlje odjednom počnu živjeti s 3000 kuna na mjesec. Troši se samo na osnovne stvari: stanovanje, prehranu, lijekove i medicinsku opremu. Ako se iz G-a financiraju plaće koje u prosjeku iznose 7000 kuna, veći dio iznosa neće se potrošiti, nego će se uštedjeti, što je prirodno u uvjetima neizvjesnosti. Kriza će naglo povećati sklonost štednji. S druge strane, neki će ljudi toliko osiromašiti da će im nedostajati za osnovne životne potrebe. Prema tome, kratkoročno je poželjno prvima malo smanjiti plaće da bi se transferi uputili prema drugima. Iz istog razloga poželjno je zaštititi mirovine osim povlaštenih, jer gotovo svi umirovljenici će i dalje trošiti svoje mirovine.
Međutim, netko može reći: zašto ne bismo zadržali ili povećali porezna opterećenja kako bismo sačuvali G, a iz dodatnih sredstava financirali dodatne transfere? Vlada je odgodom, a ne otpisom naplate poreza i doprinosa, pokušala primijeniti takvu logiku nadajući se da eventualno negativni učinci rasta graničnog poreznog opterećenja u uvjetima smanjenja proizvodnje neće biti veći od pozitivnih G-efekata.
Prvi problem s takvim pristupom je u tome što famozni multiplikator izdataka, koji uvećava učinak G-a, I-a i X-a (i koji u gospodarstvu poput hrvatskog nije velik) na Y, zavisi o graničnoj poreznoj stopi: što je ona veća, multiplikator je manji, a to smanjuje stvarni utjecaj G, I i X na BDP. Ako se porezno opterećenje rada zadržava iako ekonomska aktivnost pada, granično porezno opterećenje rada će narasti, a ionako mali multiplikator izdataka dodatno će pasti.
Drugi problem je što se odgodama umjesto otpisima plaćanja poreza i doprinosa sprječava djelovanje automatskih poreznih stabilizatora. Naime, kada izbije recesija, u kojoj manji broj zaposlenih stvarno radi, ali stvara manju dodanu vrijednost, porezni prihodi će stvarno pasti. Kako država u koronakrizi prirodno želi pomoći očuvanju radnih mjesta i financira do 600,000 minimalnih plaća kroz tri mjeseca, pri čemu dio tih ljudi, možda većina, neće stvarati nikakvu dodanu vrijednost, stvorena je iluzija da na sve te plaće treba platiti poreze i doprinose jer će ljudi primiti dohodak iz državnog proračuna (na svaki dohodak se plaća porez). Međutim, za dio poduzetnika kod kojih je vrijednost doprinosa rada nula (jer se ne radi) ili je mala (jer se radi jako malo), ne postoji drugi izvor plaćanja poreza i doprinosa osim vlastitog kapitala. I većina drugih koji rade ali zadržavaju broj radnika iznad potrebnog (trpe pad produktivnosti) u nadi da će se gospodarstvo oporaviti, financiraju ukupan trošak rada dijelom iz kapitala, osim ako ne smanje plaće točno za onoliko za koliko je pala vrijednost graničnog proizvoda rada. To efektivno znači da ova mjera umanjuje, a ne povećava automatsko stabilizacijsko djelovanje poreza.
Ovaj tekst nije imao za cilj davati konkretne preporuke o tome kako voditi ekonomsku politiku. Cilj je bio upozoriti na to da postoji G-zabluda i da se makroekonomska politika u uvjetima ekstremno snažnog ekonomskog šoka ne smije podrediti G-zabludi već treba sagledati cjelinu. Pretvaranje ove teoretske logike u konkretne preporuke mnogo je zahtjevniji zadatak.