Kada dronovi iz Jemena dolete do naftnih polja najveće saudijske naftne kompanije Aramco (koja se upravo priprema za uvrštenje na burzu) i makar privremeno onesposobe kapacitete “teške” 5% svjetske proizvodnje, i kada znamo da se negdje na toj liniji razdvajanja prelama sukob SAD-a i Irana (jer SAD je uz Saudijce a Iran uz Hute – pobunjenike u Jemenu), te kada zbog cijele te gužve cijene nafte odlete u nebo oko 12% u ponedjeljak, a SAD najavi mogućnost odmazde zbog navodno očite umiješanosti Irana (što službeni Teheran naravno niječe), očekivao bi se potop burzi, rast potražnje za obveznicama – sigurnim lukama i zlatom, veliko jačanje dolara, te poplava najava kraja svijeta. No za sada se ništa od toga nije dogodilo.
Ili su tržišta slijepa na kumuliranje ekstremnih rizika (ne bi bilo prvi puta u povijesti da se tako nešto dogodi), ili tržišta dobro predviđaju da se nije dogodio nikakav “game changer”.
Ako se zadržimo u energetskim okvirima, kratkoročni argument u prilog relativne mirnoće tržišta upućuje na to da je Tumpova najava puštanja nafte iz strateških rezervi smirila tržišta, dok dugoročni argument govori o tome da je osjetljivost ponude i potražnje energenata na naftu iz Zaljeva iz niza razloga bitno smanjena: diversificirani su dobavni pravci, tehnološki napredak na strani potražnje povećao je energetsku efikasnost mašinerije, danas je veće oslanjanje na plin i obnovljive izvore, a tehnološki napredak (fracking) učinio je sjevernoamerički kontintent mnogo važnijim izvorom dodatne ponude nafte nego što je nekada bio slučaj.
Ako prijeđemo izvan energetskih okvira i pogledamo širu sliku pronaći ćemo niz dodatnih argumenata za relativnu mirnoću: (1) tržišta su se malo podbola kopitima straga nakon najave nastavka trgovačkih pregovora SAD-a i Kine (za stol se ponovo sjeda ovaj tjedan), (2) ovaj tjedan zasjeda i FED tj. FOMC i očekuje se nastavak smanjenja kamatnih stopa čemu bi gužva u Zaljevu trebala pogodovati (jer svaki rast rizika centralne banke čini sklonijima ublažavanju straha i povijanju prema tržišnim očekivanjima kako ne bi previše “talasali u nevrijeme”), (3) vjerojatnost Brexita bez sporazuma pala je znatno ispod 50% (Deutsche Bank to kvantificira i kaže – 35%!) a Johnson i Juncker su na tom tragu objavili da će “intenzivirati pregovore” i kako Englezi kažu, zadnje ali ne i najmanje važno, (4) još nisu zaboravljeni repovi prošlotjednog zasjedanja Upravnog vijeća ECB-a na kojem je, premda se Vijeće podijelilo, Draghi na odlasku uspio kroz ušicu igle (on je to nazvao komotnom većinom) progurati novi program monetarne ekspanzije: stopa na depozite banaka kod ECB-a smanjena je s -0,4% na -0,5%, ponovo je aktiviran program otkupa državnih obveznica uz kvotu od 20 milijardi eura na mjesec i još ponešto što ćemo komentirati drugom prigodom.
U takvim uvjetima nije neobično da nakon napada na Aramco cijene obveznica zemalja sigurnih luka gotovo ne reagiraju, a dionička se tržišta neznatno korigiraju. Tek trgovci koji prate cijene iz sata u sat primijetit će da su prinosi na kraju ponedjeljka veći od prosječnih za petak, ali veliki skok prinosa bio je u petak do kraja dana, pa je današnje trgovanje ipak bilo nešto opreznije u odnosu na kraj protekloga tjedna. No radi se o vrlo maloj promjeni, tako da u široj slici prinosi ostaju znatno podignuti u odnosu na minimume iz prvog tjedna rujna.
Razlog je očito u tome što tržišta odluke središnjih banaka i trgovačke pregovore SAD-a i Kine stavljaju daleko ispred svih ostalih informacija. Prema tome, FED s 0,25 ili 0,5 postotnih bodova i Trump s nekim tvitom o odnosima s Kinom imaju puno veću moć ljuljanja tržišta od Jemenaca ili koga već, pa makar bombardirali Aramco jednom tjedno. Barem tako zasad stoje stvari.
Iz lokalne perspektive ipak se postavlja jedno drugo pitanje, a ono glasi treba li očekivati rast cijena naftnih derivata na domaćem tržištu? Hrvatska uvozi preko 80% domaće potrošnje nafte i odgovor glasi – da. Teško je zamisliti da će naftno tržište elegantno progutati ovaj šok i neutralizirati ga kroz tjedan ili dva, a u obzir treba uzeti i činjenicu da dolar jača što uvijek daje dodatni vjetar u leđa cijenama energenata u kunama. Jedino objave loših gospodarskih pokazatelja za EU, SAD i Kinu (koja je jučer objavila najsporiji industrijske proizvodnje od 2002., 4,4% godina na godinu) koje bi se tumačile kao najava pada potražnje, ili objava Aramca da su štete zapravo male i da će se proizvodnja vrlo brzo obnoviti, mogle bi vratiti cijene na početak. No, globalno bi usporavanje bilo loša vijest s druge strane, tako da ne bi trebalo zazivati takav scenarij smirivanja cijena.
