Progresivnost oporezivanja rada ili zašto češće nemamo povišice plaće

Foto: Gisnaders / Dreamstime

Ivica Brkljača prikazuje progresivnost sustava poreza na dohodak kroz izračun iznosa koji poslodavac mora platiti državi ako radniku želi povećati neto plaću za 100 kuna. Dodatne uplate u proračune vlasti dramatično rastu s porastom plaća koje se želi povećati za 100 kuna.

članku objavljenom krajem ožujka pokušao sam istražiti koje su realne opcije za porezno rasterećenje rada (uključujući i doprinose) u novoj rundi poreznog rasterećenja koja se najavljuje za početak slijedeće godine. Osim pojašnjenja kako se zapravo obračunava plaća – pregled koraka od bruto plaće, preko ukupnog troška plaće za poslodavca do neto plaće – te zašto nije dobro samo neto plaću smatrati „svojom“ plaćom, naglasci su bili slijedeći: 

1)    Ukupno porezno i kvazi-porezno opterećenje rada je i dalje visoko, prvenstveno za više razine dohotka.

2)    Porezni sustav je visoko progresivan i naročito štetan/destimulativan za radnike u industrijama više dodane vrijednosti koje nose bolje plaćena radna mjesta (a kojima navodno težimo).

3)    Zbog relativno visoke neoporezive osnovice i koeficijenata koji uvećavaju istu, polovica svih zaposlenih u RH (i to oni s najnižim primanjima) već sada ne plaća porez na dohodak – snižavanjem stopa poreza na dohodak njima se ne mogu povećati plaće (što nikako ne znači da i u tom smjeru ne treba ići, ali o tome više u nastavku). 

4)    Zbog navedenog pod 3) trebalo bi razmisliti o ukidanju koeficijenata za djecu koji povećavaju osobni odbitak (čime bi se ponovno proširila porezna baza) i paralelnom uvođenju jedinstvene dječje naknade; sadašnji model funkcionira po principu „što veća plaća, to veći porezni odbitak“ tj. ne koristi roditeljima koji imaju niža primanja i više djece. 

5)    Od doprinosa koji se plaćaju iz i na plaću, najpogodniji kandidat za potpuno ukidanje ili barem značajno snižavanje je doprinos za zapošljavanje (trenutno 1,7% na bruto plaću), kao i doprinos za zaštitu zdravlja na radu (0,5% na bruto plaću). 

6)    Snižavanje doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, kao najvećih stavki koje opterećuju plaće, u ovom koraku nije izgledno zbog deficita koje generiraju ti sustavi.  

Usko vezano uz točke 1) i 2), u ovom članku pokušat ćemo što jednostavnije pokazati zašto povišice plaća radnicima u Hrvatskoj nisu češće i/ili većetj. koliki je poslodavcima ukupan trošak ako žele svojim radnicima povećati neto plaće za određeni iznos. 

U posljednje vrijeme može se čuti kako progresivnost oporezivanja rada u Hrvatskoj, nakon posljednjih zakonskih izmjena 2015. i 2017., više nije tako velika jer danas imamo samo dvije porezne stope od 24% i 36%. To je, međutim, daleko od istine, a što možemo vidjeti na slijedećim prikazima. 

U tablici 1 prikazane su različite razine neto plaća – minimalna plaća, plaća od 3.500,00 kn, medijalna plaća, prosječna plaća, plaća od 8, 10, 15 i 20 tisuća kn – te njihov ukupan trošak za poslodavca. Posljednji stupac pokazuje za koliko je puta ukupan trošak plaće veći od onoga što radnik dobije na račun. 

 

 

Tablica 1. Neto plaća i ukupan trošak za poslodavca

 

Napomena: Izračun je napravljen uz pretpostavku da radnik nema djece/uzdržavanih članova obitelji i zaposlen je u Zagrebu.

* Visinu minimalne plaće za 2018. utvrdila je Vlada RH u bruto svoti od 3.439,80 kuna. Kod izračuna plaće za ugovorenu minimalnu plaću doprinosi NA plaću se obračunavaju na 50% pune osnovice za doprinose.

Izvor: autorov izračun prema kalkulatoru plaće na Isplate.info

 

 

Kao što možemo vidjeti, ukupno opterećenje plaća je značajno (naročito za više razine dohotka) te vrlo progresivno. Progresivnost je postignuta tako što je zakonskim izmjenama podignuta neoporeziva osnovica na 3.800,00 kn (čime se porezni teret preusmjerava na one s višim dohocima te relativno i apsolutno raste s rastom plaće), te s dvjema relativno visokim poreznim stopama (koje treba uvećati za prirez). 

Tako je za ugovorenu minimalnu plaću ukupan trošak poslodavca 36% veći od onoga što radnik dobije neto; za prosječnu plaću davanja se već penju na 68% neto plaće; a za pristojno visoke plaće (prosječne u zapadnoeuropskim okvirima) davanja prelaze 100% neto plaće tj. od ukupnog izdatka kojeg poslodavac namjeni radniku, radnik dobije manje od pola tog iznosa, a više od polovice ubere država.

No, kako bismo shvatili kolika je zapravo progresivnost postojećeg sustava i zašto posljedično teško dolazi do povišica plaća, potrebno je pogledati stope marginalnog opterećenja plaća. Ove stope nisu isto što i stope marginalnog poreznog opterećenja, no pitanje je koliko se postojeći doprinosi suštinski razlikuju od poreza kada su: i) obvezni/neizbježni, te se ii) plaćaju u postotku od bruto plaće (doprinos za zdravstveno osiguranje nije osiguranje već klasični namjenski porez). Eventualno bismo iz računice trebali isključiti (što za ovu razinu analize nije nužno) doprinos za II. mirovinski stup, jer iako je obvezan, za razliku od I. stupa ipak predstavlja individualnu i u principu neotuđivu mirovinsku štednju. 

 Pogledajmo primjer tri radnika koji zarađuju 3, 6 i 17 tisuća kuna neto (kao i ranije, radi jednostavnosti, vrijedi ista pretpostavka o radniku u Zagrebu bez djece/uzdržavanih članova obitelji). Ako svaki od njih pregovara povišicu od 100 kn neto, poslodavca će to povećanje ukupno koštati

146,5 kn za radnika koji ima plaću 3 tisuće kn, 204,38 kn za radnika koji ima 6 tisuća kn, te čak 254,69 kn za vrlo stručnog radnika ili menadžera koji ima 17 tisuća kn plaću!  

Slika 1: Marginalno opterećenje plaća: koliko poslodavac još dodatno mora dati državi kako bi radniku povećao neto plaću za 100 kuna

Napomena: Izračun je napravljen uz pretpostavku da radnik nema djece/uzdržavanih članova obitelji i zaposlen je u Zagrebu.
Izvor: autorov izračun prema kalkulatoru plaće na Isplate.info

 Drugim riječima, ovako definirana marginalna stopa opterećenja na nižim razinama plaća je 46,5%, na srednjima 104,38%, a na visokim plaćama 154,69%. Treba li onda čuditi što radnici u Hrvatskoj češće ne dobivaju povišice? 

Kakvo je opravdanje za ovakvu brutalnu (kvazi)poreznu presiju plaća? Zadržati, primjerice, iskusnog IT stručnjaka u Hrvatskoj čini se pravim umijećem ako znamo da tisuću kuna neto povišice radniku poslodavca košta čak 2.546,94 kn, dok su ti granični tereti u mnogim zemljama članicama EU osjetno manji na ovim razinama dohotka. U navedenome (u visokoj progresiji te općenito porezima i doprinosima opterećenoj plaći) treba tražiti dio uzroka zašto u Hrvatskoj nema puno industrija visoke dodane vrijednosti koje nose dobro plaćene poslove. 

Dakle, jasno je kako je u Hrvatskoj i dalje potrebno značajno rasteretiti rad. Najveći se prostor u ovom trenutku nalazi kod poreza i prireza na dohodak, te kod doprinosa za zapošljavanje i doprinosa za ozljede ne radu. 

Veliki pad broja nezaposlenih te sve veće financiranje programa poticanja zapošljavanja iz sredstava EU fondova, otvorili su prostor za ukidanje doprinosa za zapošljavanje, dok je visinu doprinosa za ozljede na radu još prije 5 godina problematizirao sam Državni ured za reviziju.

Od doprinosa za zapošljavanje i ozljede na radu prikupi se oko 2,6 mlrd. kn godišnje. To ne znači da bi uslijed ukidanja istih država ostala bez navedenog iznosa: ukoliko bi poslodavci iskoristili stvoreni prostor za povećanje bruto plaća radnika, što je za očekivati s obzirom na trenutno stanje tržišta rada u RH i „borbu“ za radnike, već u startu bi se kroz druge kanale koji opterećuju plaće (=doprinosi za mirovinsko, zdravstveno te porez i prirez na dohodak) dobar dio odmah vratio državi. S obzirom da bi u drugom koraku kroz povećanu osobnu potrošnju (=veći prihodi od PDV-a) došlo do ukupnih pozitivnih efekata na rast cjelokupnog BDP-a i time novih sredstva u proračunu, za očekivati je da bi manjak prihoda u konačnici zapravo bio zanemariv. 

Od poreza na dohodak, koji je u potpunosti postao prihod JLPRS, ukupno se prikupi oko 12 milijardi kuna (3,3% BDP-a). Značajnije porezno rasterećenje (za primjerice 30% tj. u visini 1% BDP-a), a bez stvaranja većih rupa u lokalnim proračunima, moguće je ukoliko se odluči pronaći dio ušteda na rashodnim stranama proračuna te istodobnom preraspodjelom dijela prihoda od drugih poreznih oblika s državne na lokalnu razinu.

prethodnom članku objašnjeno je zašto se snižavanjem poreznog opterećenja trenutno mogu povećati samo srednje i visoke plaće (jer se pri niskim dohocima već sada uopće ne plaća porez na dohodak), dok bi se snižavanjem/ukidanjem doprinosa zahvatile sve plaće. Kombinacijom izmjena u poreznom sustavu te ukidanjem ranije spomenutih doprinosa, mogu se postići optimalni učinci koji će rezultirati rastom neto plaća gotovo svih zaposlenih, te istodobno sniziti previsoko marginalno opterećenje plaća. 

Zaključno

Ostaje vidjeti hoće li se pri najavljenim skorim izmjenama u poreznom sustavu Vlada i ovoga puta odlučiti na manje („kozmetičke“) izmjene u sustavu poreza na dohodak, ili će se ići u pravu reformu koja neće biti opterećena postojećim stanjem, koja će pojednostaviti način oporezivanja i preispitati svaku stavku koja direktno opterećuje rad. 

Plaće su ipak najviše opterećene doprinosima za mirovinsko osiguranje (20%, od čega 5% za drugi stup) i zdravstveno osiguranje (15% na bruto plaću), što znači da značajno rasterećenje plaća koje bi obuhvatilo sve radnike neće biti moguće dok su navedeni sustavi u velikim deficitima. Sve drugo bilo bi prelijevanje iz šupljeg u prazno. Zato je krajnje vrijeme da se otvori široka javna rasprava o tome što želimo od mirovinskog i zdravstvenog sustava, definirati koje su naše realne mogućnosti, te odlučiti iz kojih ih izvora financirati tako da postanu i ostanu održivi.