Vlada je u hitnu saborsku proceduru uputila zakon koji će omogućiti izmjene PDV-a na goriva uredbama svaka dva tjedna („plivajući PDV“). Pokazat ćemo zašto u kriznim uvjetima to ima smisla, a zatim ćemo prikazati aktualno stanje na tržištima energenata nakon što su započeli pa završili pregovori SAD-a i Irana.
Prošli tjedan u tekstu Pola pije, pola Šarcu daje pokazao sam koliki je ugriz države u maloprodajnim cijenama goriva kroz trošarine i PDV (vrlo je velik). Tekst je zaključen ovom porukom: … za pretjerane cjenovne oscilacije kakvima smo svjedočili 2022. i opet 2026. ne postoji niti jedan dobar razlog, jer države imaju dovoljno instrumenata za amortizaciju cjenovnih šokova … kao i u krizi 2022., zagovaram fleksibilniji model državnog ugriza u maloprodajne cijene energenata. Takav bi model u dugom roku i u normalnim vremenima osigurao poticaje za veću energetsku štednju i sigurnost, a u kraćim razdobljima uvezenih kriza osigurao bi minimalan prijenos vanjskih šokova na potrošače i gospodarstvo.
Plivajući PDV je korak u tom smjeru. Naime, ako se od kraja veljače nalazimo u uvjetima snažnog vanjskog šoka cijena goriva, opravdano je ublažavati pritisak na rast maloprodajnih cijena kroz smanjenje državnoga ugriza u cijeni, što uz trošarine uključuje i PDV. Djelomično ili potpuno vraćanje toga ugriza moguće je naknadno, kada pritisci poremećaja svjetskih cijena minu.
Na važnom, ali izrazito kolebljivom (nepredvidivom) tržištu energenata postoje dva razloga za fleksibilan ugriz države u maloprodajnoj cijeni. Prvo, treba ojačati fiskalni amortizer za eventualnu buduću krizu kada će ponovo trebati upiti dio vanjskog šoka smanjenjem fiskalnog ugriza. Drugo, ima smisla da ključni ali cjenovno kolebljivi energenti (koje uvozimo) budu relativno visoko oporezovani kako bi se poticale supstitucija stabilnijim (i čišćim) energetskim izvorima i ulaganja u energetsku efikasnost.
Tjedni naftni bilten Europske komisije koji uključuje cijene do zaključno sa 6. travnja pokazuje da se situacija s maloprodajnim cijenama u EU od 30.3. do 6.4. nije bitno mijenjala. Moj izračun pokazuje da je Hrvatska s rastom maloprodajne cijene Eurosupera 95 u odnosu na sredinu ožujka za oko 8% i dalje pri vrhu EU. S ugrizom države u maloprodajnoj cijeni od 47% nalazi se ispod prosjeka i medijana EU (19. je po tom kriteriju), a država se kroz smanjenje trošarina od sredine ožujka do sada odrekla 3,46 centi po litri (kolona desno), što je više od prosječnog i medijalnog odricanja u EU. Unatoč tome, cjenovni šok od oko 8% je među najvećima u EU (više su rasle cijene Eurosupera 95 u Slovačkoj, Belgiji, Sloveniji, Latviji, Češkoj i Bugarskoj).
Izvor: EU Weekly Oil Bulletin
Iz tablice možete vidjeti koliko su nacionalne politike različite. Neke države članice (Estonija, Belgija, Grčka, i t d.) koriste ovu situaciju da u proračune preusmjere veće apsolutne iznose po litri, dok su s druge strane tri države (Španjolska, Italija, Poljska) koje su se odrekle i više od 20 centi po litri pa je tamošnji ugriz države u maloprodajnu cijenu sada znatno niži nego u Hrvatskoj.
Usporedba pokazuje da će fleksibilian (plivajući) PDV omogućiti brže “šišanje” naglih cjenovnih vrhunaca – skokova, za što postoji velik prostor. Uz već spomenute argumente u prilog takvoj intervenciji valja dodatno istaknuti da prevelika kolebanja za koja je razumno očekivati da su barem jednim dijelom prolazna treba na neki način amortizirati (upijati) jer: (1) cijene energenata utječu na dobar dio drugih cijena, pa nagli ali prolazni cjenovni šokovi nepotrebno remete odnose cijena i unose šum u cjenovni sustav koji je ključan za usmjeravanje trgovine i investicija, i (2) cijene energenata sveprisutne su i u percepciji i u potrošačkoj košarici, pa šok cijena energenata može snažno i negativno utjecati na očekivanja i ponašanje potrošača te usporiti gospodarski rast.
Na primjer, u SAD-u se promjene cijena s veleprodajnog tržišta goriva vrlo brzo prelijevaju na maloprodajna tržišta (između ostalog zbog manjeg ugriza države u maloprodaju cijenu, oko 18%), što znači da potrošači vrlo brzo dolaze u poziciju snošenja cjelokupnoga tereta cjenovnog poremećaja. Upravo zbog toga je očitanje poznatoga University of Michigan indeksa pouzdanja potrošača za travanj pokazalo povijesno najnižu vrijednost, što će u Trumpovoj administraciji zasigurno biti očitano kao važan signal koji javlja potrebu stabilizacije iznurenih energetskih tržišta.
Na tržištu sirove nafte (Brent) prošli je tjedan došlo do pada cijena isporuka nafte do ljeta (isprekidana zelena linija), što znači da su trgovci prošli tjedan naglo postali optimistični u pogledu ishoda prekida vatre i pregovora.
Izvor: CMEA Group
Međutim, primijetite da se cijene isporuka sirove nafte za drugi dio ove godine nisu značajnije mijenjale. Daleko smo od očekivanja da će se stvari brzo vratiti na staro. Usto, cijene derivata tek su se neznatno korigirale prošli tjedan. I dalje su 40-50% veće nego prije krize. Zbog toga gornja slika zasad malo zavarava u optimističnu stranu. Neizvjesnost je postala konstanta, i u tom smislu plivajući PDV nije zakasnio, čak i ako smo (zasad) prošli vrhunac cjenovnog šoka (a za to nema nikakvoga jamstva, pogotovo nakon što je u nedjelju objavljeno da pregovori, zasad, nisu uspjeli).
Na kraju, plivajući PDV nije panaceja. Prostor za ublažavanje šokova je nominalno veoma velik (na goriva se primjenjuje opća stopa od 25%), no europska regulativa donekle veže ruke vladama budući da propisuje minimalne trošarine (33 centa po litri dizela – što je već na minimumu i 36 centi po litri eurosupera) i PDV (15%) na goriva. Dakle, komotan prostor za amortizaciju šoka iznosi svega 10%. Sve povrh toga znači kršenje europskih odredbi i vjerojatan političko-administrativni sukob s Bruxellesom i, još važnije od toga, gubitak prihoda proračuna (čitaj: deficit). Naravno, sve vlade uvijek prioritiziraju situaciju na domaćem tržištu pa ne bi bilo neobično ići s PDV-om ispod 15% kada bi cjenovni šok bio naročito jak.