Kroz masovne medije i društvene mreže nameće se slika o Hrvatskoj, naročito o mladima, koja je polarizirajuća i besperspektivna. Repliciraju se povijesni obrasci; navodno se opet nalazimo u društvenoj regresiji uzrokovanoj sve dubljim sukobom između stavova koje bismo u standardnoj hrvatskoj političko-povijesnoj metrici označili kao krajnje lijeve i krajnje desne („partizani“ i „ustaše“).
Međutim, istraživanja stavova pokazuju suprotnu sliku. Većina kreatora javnog mnijenja mogla bi biti u krivu kada sliku promatra kroz zastarjele, polarizirajuće i u današnjem vremenu uglavnom besmislene naočale. Istražit ćemo može li nas alternativno tumačenje stavova mladih u Hrvatskoj dovesti do zaključka da će sljedeća generacija uspjeti Hrvatsku pretvoriti u razvijenu europsku zemlju, možda opterećenu nekim novim podjelama, ali neopterećenu podjelama iz prošlosti. U svrhu tumačenja koristit ćemo konceptualni okvir institucionalno-psihološke analize koju u proteklih nekoliko godina promiče antropolog Joseph Henrich.
Stavovi mladih i stavovi starijih
Ivan Burić je neki dan u tekstu koji je sastavljen na temelju prošlogodišnjeg istraživanja stavova mladih ustanovio tri važne stvari:
- Mladi u Hrvatskoj dijele većinu vrednota sa svojim vršnjacima u EU – pri vrhu su vrednote zaštite ljudskih prava, demokracije i mira, sloboda izražavanja mišljenja, i vrednote tolerancije i poštivanja različitosti.
- Veliki broj mladih razmišlja o odlasku iz Hrvatske što se najčešće komentira kao potvrda da je ovdje „grozno“, a drugdje „bolje“. No isto izjavljuju i mladi u najrazvijenijim zemljama Europe (Njemačka, Švedska…). Razlozi mogu biti slojeviti i različiti od zemlje do zemlje (vratit ćemo im se na kraju teksta). Bez obzira na nacionalne razlike, to generalno znači da mladi nisu fatalisti; svi žele poduzimati nešto da im život bude bolji. Europske integracije i tehnološki napredak učinili su putovanja relativno jeftinijima, a opći ekonomski napredak učinio je tržišta rada dinamičnijima nego ikada ranije, što je mobilnost preko granica učinilo sastavnim dijelom života i rada velikog broja ljudi. Danas to jednako oblikuje stavove mladih Hrvata i Danaca.
- Mladi u Hrvatskoj u nešto većoj mjeri nego vršnjaci u drugim državama članicama EU ističu vrijednosti solidarnosti i nacionalnog identiteta i kulture.
Ove rezultate možemo povezati s rezultatima drugih istraživanja. U široj slici središnje mjesto zauzima norma povjerenja u ljude. Povjerenje u druge različito je raspodijeljeno među generacijama (Slika 1). Hrvati se u dobnoj skupini od 16 do 29 godina nalaze pri europskome vrhu prema raširenosti norme povjerenja u druge ljude. Među starijima, a osobito među starijima od 65, prihvaćenost ove norme mnogo je manja. Međutim, i u toj dobnoj skupini raširenost norme povjerenja u Hrvatskoj je slična kao u Austriji i Portugalu što isključuje objašnjenja koja se oslanjaju na socijalističku prošlost. Povjerenje među starijima veće je nego u drugim zemljama koje su nekada bile socijalističke (jedino je u Slovačkoj slično stanje kao u Hrvatskoj kada je riječ o stavovima ljudi treće dobi).
Slika 1
Prema tome, poanta nije samo u razinama raširenosti norme povjerenja. Poanta je u razlikama među generacijama: razlika između dobnih skupina do 29 i iznad 65 najveća je u Hrvatskoj i može se usporediti jedino s razlikama u u Rumunjskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Italiji, Slovačkoj i Češkoj, ali je najveća među spomenutim državama. Drugdje su generacijske razlike puno manje.
Uklapanje ovih podataka u širu sliku zahtijeva širu elaboraciju okvira za tumačenje.
Društvene norme i gospodarski razvoj: uvod
Davno je utvrđena povezanost između društvenih normi tolerancije, individualnih sloboda i povjerenja s jedne, i gospodarskog razvoja s druge strane. U svrhu kratkog uvoda možemo krenuti od Fukuyamine knjige Trust (Povjerenje) iz 1995. U njoj je, uglavnom na temelju ranijih istraživanja politologa Roberta Putnama, naglašeno kako je širenje normi povjerenja i pluralizma kroz institucije slobodnog povezivanja ljudi (političke stranke, udruge, poduzeća) pogodovalo razvoju poduzetništva, tržišta i tehnološkom napretku. Ukratko, pogodovalo je bogatstvu naroda – da parafraziramo Adama Smitha, koji je jedan od začetnika ovoga smjera poimanja svijeta.
Putnam je uz pomoć institucionalne povijesti tumačio razlike u stupnju razvoja između sjevera i juga Italije i uspjehe Amerike. No, Putnam nije bio prvi. Korijene opisanih ideja možemo pronaći pred stotinu godina u radovima Maxa Webera koji je u normama protestantizma prepoznavao ključne pokretače modernog ekonomskog razvitka. Srodne intelektualne iskre koje povezuju institucije i razvoj pronalazimo u radovima bivšeg francuskog ministra vanjskih poslova Alexisa de Toquevilla pred dvije stotine godina. On je putujući Amerikom nadošao na ideju da je demokracija najbolji politički okvir koji uravnotežuje norme slobode i jednakosti. Te ideje su vodile i founding fathers – pisce američkog ustava, kao i filozofe koji su ih inspirirali, od Lockea preko Humea do Smitha. Dokazano je da su George Washington i Thomas Jefferson pročitali Smithova glavna djela – Teoriju moralnih osjećaja iz 1759. i Bogatstvo naroda iz 1776., te su o obje knjige mnogo raspravljali.
Kako je gotovo sve u društvenim znanostima staro vino u novim bocama (parafraza Miltona Friedmana), ideju o ukorijenjenosti norme povjerenja u institucijama koje su „inkluzivne“ (poput vladavine prava, plurarizma, individualne slobode i impersonalnosti funkcioniranja institucija) petnaestak godina nakon Fukuyame dalje su razvili istaknuti predstavnici sljedeće generacije ekonomista i povjesničara; Acemoglu, Johnoson i Robinson. Oni su popularizirali razumijevanje važnosti institucija za gospodarski razvoj u knjizi Why Nations Fail iz 2011. (te će za istraživanja u podlozi te knjige dobiti i Nobelovu nagradu za ekonomiju 2024. – u prikazu prošlogodišnjeg Nobela spominju se i drugi autori poput Northa koji su sustavno promicali ideju i analizirali ulogu institucija u gospodarskom razvoju).
Na tragu ovih ideja, a nakon pada Berlinskog zida 1989., širila se politološka teorija društvene modernizacije. Ta je teorija dugo bila glavna pozadinska ideja koja je oblikovala međunarodnu politiku i političku ekonomiju. Njezina glavna postavka bila je da gospodarski rast – napose širenje uslužnog sektora, do čega neizbježno dolazi u uvjetima globalizacije i rasta – afirmira vrijednosti individualizma i uzajamnog povjerenja. Zbog toga politički sustavi koji su izrasli na nekim drugim normama, poput bivšeg SSSR-a, a koje se ne mijenjaju zbog nedostatka društvene dinamike u autoritarnim režimima, prije ili kasnije prestaju rasti i ulaze u krize iz kojih ne mogu izaći bez promjene političkih institucija.
Gospodarski uspjesi Kine i nekih drugih država izvan kruga zapadnih demokracija poljuljali su povjerenje u interpretaciju i predviđanja teorije modernizacije. Kao što je povjesničar Nial Ferguson najavio u knjizi Civilizacija (2011.), Kina je zasad uspjela napraviti „download“ zapadnjačkih institucija. To se odnosi na institucije koje su u kulturnom smislu fundamentalne, poput monogamije i mobilnosti mladih parova, o čemu će biti više riječi u nastavku teksta, ali i na ekonomske institucije poput tržišta, konkurencije i masovnih inovacija. I Putinova Rusija uspjela se donekle obnoviti (i osposobiti za konvencionalno ratovanje) nakon raspada SSSR-a i tranzicijske drame 90-ih, no to se dogodilo na tragu neoimperijalnog ideološkog sklopa u kojemu je raspad komunističkog SSSR-a označen kao moment najveće nacionalne sramote – izdaje. Zbog toga čovjek koji je slavljen u Europi i Americi, Mikhail Gorbachov, po želji samoga Putina nije pokopan uz pune državničke počasti. Moderna, tj. „moderna“ Rusija, period 1989.-1991. danas smatra katastrofom i u memoriji ima ispisanu drugačiju povijest od one koju pamti Zapad. Stoga današnju geopolitiku i međunarodnu politiku Donalda Trumpa na dubljoj razini možemo shvatiti kao pokušaj prilagodbe Zapada (SAD-a) svijetu u kojemu su iznevjerena predviđanja teorije modernizacije.
Henrichova reinterpretacija i igra ultimatuma
Antropolog i evolucijski biolog koji je bio i profesor ekonomije, a obrazovao se i kao zrakoplovni inženjer, Joseph Henrich sa Harvarda, produbio je analizu koju sam naziva kulturalnom psihologijom, a koja daje dva važna doprinosa. Prvo, povezuje institucionalne promjene s promjenama dominantnih psiholoških obrazaca. Drugo, ima potencijale pomiriti ranija objašnjenja teorije modernizacije s izgledom svijeta 36 godina nakon pada Berlinskog zida. Njegova je ideja WEIRD (eng. čudna, neobična), što je kratica (eng. Western, Educated, Industrialized, Rich, Democratic) za psihološka obilježja zapadnjaka (npr. individualizam, nekonformizam i visoko povjerenje prema nepoznatim ljudima), koja oni pogrešno projiciraju na cijeli svijet. Suprotno očekivanju na temelju teorije modernizacije, taj „cijeli svijet“ opire se WEIRD-sklopu institucija i psiholoških obrazaca, što sugerira da je WEIRD-svijet zapravo taj koji je čudan, a ne „cijeli svijet“.
Uistinu, čudno je da WEIRD ljudi („zapadnjaci“) uglavnom neće lagati na sudu kako bi izvukli rođaka ili prijatelja; krajnje je neobično da se zapošljavanje člana obitelji izvan obiteljske tvrtke, ili zapošljavanje člana vladajuće stranke u javnom sektoru „preko veze“, označava negativno – kao nepotizam. Neobično je čuditi se korupciji i o svemu tome toliko debatirati i “razjedinjavati” društvo na koje uvijek vrebaju vanjski neprijatelji (druga plemena). U većemu dijelu svijeta, a djelomično (još uvijek) i u Hrvatskoj, nepotizam i korupcija su normalna i široko prihvaćena društvena ponašanja. Štoviše, zapravo je suludo i u geografiji i povijesti svijeta unikatno – sugerira Henrich – to što postoji korelacija između blizine Wittenberga (mjesta gdje je Martin Luther 1517. objavio 95 teza) i prihvaćenosti norme da je plaćanje poreza vrlina. A u globalnim razmjerima, ekstremno je neobično da je s time povezan i način kako ljudi igraju igru ultimatuma koja je model brojnih društvenih situacija i interakcija. Pogledajmo pobliže:
Upravitelj igre s dva igrača dodijeli određeni iznos jednom od dva igrača i deklarira sljedeće pravilo: „Ponudi drugom igraču koliko god želiš; ako on odbije, oba gubite sve; ako on prihvati, svatko zadržava svoj dio.“ WEIRD ljudi teže kooperativnoj igri približavajući se inicijalnim prijedlogom podjeli fifty:fifty čak i ako je osoba s druge strane neznanac. Sklonost fer podjeli za WEIRD ljude ne ovisi o tome tko je s druge strane. Nasuprot tome, ljudi iz drugih kultura (u prosjeku) više su sebični kada je s druge strane neznanac; kao da imaju psihologiju individualistički usmjerenog homo-economicusa koji pretpostavlja da će drugi prihvatiti mrvice jer je i to bolje nego ništa. (Drugi, naravno, bolje prolazi ako su igrači uže osobno povezani).
Ovo je zbunjujuće: kako to da model homo-economicusa bolje predviđa ponašanja ljudi iz kultura gdje je kapitalizam u povojima ili je tek nedavni fenomen? Nisu li nam desetljećima govorili da kapitalizam počiva na sebičnosti, razvija sebičnog homo-economicusa koji teži konzumerizmu i eksploataciji, tako da u modernim zapadnim društvima postoji klatno između rasta i bogatstva s jedne i nejednakosti s druge strane? Nisu li zapadnjaci, ako je sve to točno, kroz stoljeća trebali prihvatiti podjelu 99:1 kao normalnu? Hrvoje Sutlić, koji me potaknuto na pisanje ovoga teksta nakon što je pročitao Henrichove radove prije mene (vidjeti bilješku u dnu stranice), smatra da je upravo impersonalna, individualistička psihologija omogućila suradnju na razini širih društvenih zajednica.
Objasnit ćemo to na tragu Henricha nakon što istaknemo da njegov istraživački program nagriza mnoge uvriježene obrasce, ali je podložan pogrešnim interpretacijama. Zbog toga moramo naglasiti tri ključne stvari prije povratka na uvodno pitanje o tome kako shvatiti stavove mladih u Hrvatskoj i dovršiti raspravu o tome najavljuju li ti stavovi da bi nova generacija mogla povesti Hrvatsku u gornji europski razvojni dom, za što je potrebna kulturna i politička evolucija – kako institucija, tako i dominantnih psiholoških obrazaca.
Prvo, iako Henrich naglašava važnost vjere odnosno religije za društvene norme, on nije neo-weberijanac u smislu svođenja uzroka modernog gospodarskog rasta na protestantizam. Protestantizam je korelat raširenosti ranijeg (danas posve marginalnog) cistercitskog reda, a raširenost toga reda je pak korelirana s ranim geografskim širenjem temeljnih vjerskih (kršćanskih) normi o odnosima u obitelji kao što su monogamija, regulacija incesta, zabrana braka između bratića i sestrični, ravnopravnost očeva i sinova, i neolokacija (pravo mladoga para da napusti obitelj/pleme/zadrugu i odseli). Zanimljivo je da Henrich unutar kršćanstva pronalazi određene razlike u dubini i brzini širenja ovih normi između zapadnog i istočnog kršćanstva, što bi moglo objasniti i (neke) današnje razlike u načinu funkcioniranja država u kojima dominiraju protestantizam i katoličanstvo naspram onih u kojima dominira pravoslavlje.
Međutim, drugo, rezultati Henrichovih istraživanja ne mogu se tumačiti kao institucionalni i psihološki determinizam. Njegovi rezultati ne poručuju da samo protestantske zemlje mogu biti veoma razvijene; rezultati ne isključuju mogućnost da pravoslavne zemlje u prosjeku postanu razvijene kao katoličke ili protestantske; čak niti ne negiraju mogućnost da Kina ili Turska jednoga dana postanu razvijene kao Japan ili Njemačka. Henrichovi rezultati govore samo o tome da su jednom davno (u Europi) postojali procesi-pokretači modernizacije (neke su se stvari dogodile po prvi puta u povijesti na masovnoj skali) i da je razvoj tih procesa spor jer uključuje psihološke prilagodbe koje zahtijevaju protek generacija.
Utoliko su međugeneracijski prijenosi ali i međugeneracijske pobune protiv (u blažoj formi, odmaci od) normi prethodne generacije izrazito zanimljive i važne pojave. Zanimljivi su i slučajevi transplatacije normi: Japan je nakon Preporoda Meiji 1866. (svrgavanje šogunata), kao i Južna Koreja, počeo kopirati zapadnjačke norme i do danas ih duboko usvojio. (Trebalo je oko 150 godina i jedan težak poraz). To je ove zemlje učinilo sličnijima WEIRD zemljama zapada nego drugim azijskim državama. Kina je, s druge strane, modernizacijske procese započela mnogo kasnije, pa danas još pokušava selektivno kopiranje zapadnih institucija uz lokalnu adaptaciju. Prema toj logici, sada smo u povijesnom trenutku u kojemu nije moguće predviđati kako će svi ti procesi završiti; još nije proteklo dovoljno vremena za prijenos dubokih kulturnih normi, uključujući i onu ključnu – normu povjerenja prema neznancima.
Nemogućnost predviđanja razvoja u dugom roku rezultat je nedovoljnog poznavanja procesa kako se ljudi prilagođavaju dominantnom kulturnom okviru i kako se isti mijenja pod pritiskom individualnih odluka i prilagodbi. To je povezano i s danas politički vrućim pitanjem integracije migranata. Istraživanja ne daju jednoznačne rezultate: ovisno o dizajnu istraživanja, može se dobiti rezultat da naslijeđene norme iz zemlje odrastanja dugo opstaju i nakon preseljenja u drugu zemlju čije su norme drugačije, ali ima i naznaka o tome da ljudi brzo usvajaju nove norme ako su integrirani (nisu getoizirani) i imaju priliku kroz oponašanje učiti o ponašanju koje se isplati u novoj sredini.
Treće i najvažnije, Henrichova analiza ruši neke duboko ukorijenjene obrasce mišljenja koji su se proširili na zapadu, a osobito na istoku zapada, gdje se na neko vrijeme bio ukorijenio socijalizam (i u našem kontekstu Jugoslavija, a u kontekstu ostatka istočne Europe, utjecaj Rusije), koji se međutim – ti obrasci – pokazuju kao propagandno i ideološki fabricirani i prolazni u malo duljoj povijesnoj perspektivi. Primjeri takvih kulturnih obrazaca su sljedeći stavovi:
- Ekonomski rast (bogatstvo) i ravnopravnost ljudi su sukobljeni.
- Kapitalizam je besprizorna jurnjava za profitom koja počiva na eksploataciji.
- Tržište je društvena institucija koja pomaže tome da „velike ribe jedu male“.
- Konkurencija uništava solidarnost i suradnju među ljudima.
- Religija je opijum za narod, retrogradna.
Uočite da se samo teza broj 5 može izravno pripisati Marxu, dok prethodne četiri susrećemo u različitim načinima mišljenja širom ideološkog i političkog spektra., što nije slučajno. Jer, kolektivistički psihološki obrasci nisu ni samo ni dominantno marksistički. U svakom slučaju, WEIRD civilizacija – nasuprot gornjim tvrdnjama – postiže najveće stupnjeve ravnopravnosti ljudi na svijetu i pogoduje širenju normi solidarnosti i suradnje među ogromnim brojem ljudi. Kako je WEIRD civilizacija ujedno i demokracija u kojoj su društveni sukobi i razlike u mišljenjima latentni i vidljivi u svakom trenutku, stječe se dojam nestabilnosti i trajnog unutarnjeg sukoba. No, zapravo je riječ o unutarnjoj snazi koja proizlazi iz iskaza razlika u okviru institucija koje vode ka njihovom razrješenju uz pomoć društvenih pravila i bez međusobnog uništavanja ljudi. Europska unija i SAD su dobri primjeri organizacija velikog broja ljudi s prividnim slabostima zbog latentnih unutarnjih sukoba koji se, međutim, rješavaju kroz kompleksne demokratske institucije.
Ako se vratimo u toplinu okrilja plemena, lako je moguće da su norme suradnje i solidarnosti tamo jače nego u modernim WEIRD društvima među neznancima. Međutim, plemena se vrlo brzo sukobljavaju s drugim plemenima, pa uglavnom nema šanse za širenje normi povjerenja i solidarnosti preko granica samih plemena. To ne isključuje neke uspjehe u formiranju koalicija plemena, o čemu Henrich iscrpno piše – jer, da nije takvih prijelaznih formi, ne bi danas bilo ni WEIRD civilizacije čija je stvarna snaga proizvod povijesnog trenutka kada su se u zapadnoj Europi počele stvarati nacionalne države koje su izrastale kroz „bottom-up“ okrupnjavanje manjih lokalnih zajednica stoljećima. Time je u političku genetiku zapadnoeuropskih država ubačen demokratski gen. On očito nije bio aktivan kroz cijelu povijest zapadne Europe, ali je uvijek bio prisutan pa ga je socio-politička epigenetika mogla aktivirati nakon što bi tragične povijesne epizode koje su obilježile kontinent završavale.
Uglavnom, sve se svodi na to da su WEIRD društva, koja su najrazvijenija na svijetu, zahvaljujući širenju i ubrzanju modernog ekonomskog rasta razvila institucije (npr. neovisno sudstvo, profesionalna administracija itd.), uz čiju se pomoć norme solidarnosti i ravnopravnosti šire na ogroman broj ljudi. Naravno, cijeli tekst govori o tome da to nije bila ekonomska nužnost i nije gospodarstvo bilo nužno ono koje je povelo proces i koje objašnjava širu kulturu i političku organizaciju; radi se, kako je to Sutlić formulirao u razgovoru samnom o ovoj temi, o svojevrsnoj povratnoj petlji koju je pokrenula impersonalna psihologija koja je na bazi suradnje velikoga broja ljudi omogućila ekonomski rast, a tek je potom ekonomski rast stvorio pritisak na stvaranje institucija koje su Acemoglu i njegova generacija ekonomista i povjesničara efektno nazvali „inkluzivnima“.
Pogledamo li ovo iz malo drugačije perspektive, to jest, ako oko sebe uočimo institucije koje nisu čudne (WEIRD), na primjer: političke stranke koje djeluju kao „rasadnici kadrova“ koji će primati duplo veće plaće od onih koje bi mogli zaslužiti natjecanjem na otvorenom tržištu rada; sudove, javno zdravstvo ili administraciju koji različito tretiraju „ugledne“, „rodbinu“ i „prijatelje“, mogli bismo zaključiti da takve institucije nisu WEIRD. No, u europskom kontekstu one su relikti – institucionalni dinosauri koji još postoje u socijalno-geološkim otiscima jer počivaju na dubokim rodjačko-plemenskim normama koje inherentno nisu demokratske u modernom smislu, tj. u smislu dovođenja do erozije šireg društvenog povjerenja.
Spomenutu igru ultimatuma u tom kontekstu možemo shvatiti kao metaforu društva u kojemu onaj slučajno prvi, koji drugom igraču čije su ruke prazne daje mrvice ne bi li iskoristio položaj moći u kojem se slučajno našao (i pritom ne brine za posljedice ili svoju reputaciju), dok onaj drugi prihvaća mrvice jer je nemoćan i pomiren sa sudbinom, nesposoban za uzvrat ili pobunu; tako interpretiranu igru možemo shvatiti kao metaforu društva koje nije WIERD i u kojemu ljudi ne mogu razviti svoje pune potencijale. Ako se osjete nadmoćni, nudit će (metaforički, ne nužno baš tako točno) 99:1; a ako se osjete podređeni, bespogovorno i pognuto prihvatit će 1:99. Tu nema pobune; tek fatalističko prihvaćanje položaja u igri koji nam je dodijelio prst sudbine.
Na kraju: može li nova generacija priključiti Hrvatsku najrazvijenijim europskim zemljama?
Ako sada još jednom promotrimo podatke iz istraživanja javnog mnijenja mladih koje smo prikazali na početku teksta, otvaraju se nove perspektive za interpretaciju.
Prvo, širenje demokratskih normi i normi tolerancije među mladima nosi potencijal iskazivanja i rješavanja dubokih društvenih sukoba bez nasilja, što u ranijim razdobljima, kada su prevladavale neke druge norme, nije bilo moguće. Stoga je svako tumačenje stavova mladih koje ne polazi od brzog širenja normi demokratičnosti i tolerancije među njima osuđeno na promašaj.
Drugo, zapadna religioznost i visoko vrednovanje normi narodnog identiteta i kulture ne mogu se poimati kao relikti plemenskog načina mišljenja. Budući da je vjera, odnosno s njom povezane norme, igrala važnu ulogu u širenju WEIRD civilizacije kroz povijest, religioznost u demokracijama ima snažan i pozitivan potencijal doprinosa jačanju iste.
Treće, širenje demokratskih normi i normi tolerancije među mladima nosi potencijal stvaranja političkog pritiska za uređenje društvenih institucija na načelima otvorenosti i ravnopravnosti, što će pogodovati i gospodarskom razvitku.
Četvrto, velika raširenost norme solidarnosti među mladima u Hrvatskoj (koja je veća od prosjeka za vršnjake iz EU), ne znači da su mladi ljudi apriori kolektivisti. Želja mladih za solidarnošću može se tumačiti i kao želja kooperativnog igranja igre ultimatuma, što možemo tumačiti kao metaforu niza društvenih situacija (ovo na razini hipoteze): želje da svi sudjeluju u podjeli poreznog tereta i da ga ravnopravno izvršavaju, bez iznimki, ili želje da se očuvaju norme pomoći potrebitima. Kada shvate da to znači da vlast može i povećati svoju redistributivnu ulogu ako postane efikasnija i počne funkcionirati s manje nepotrebnih troškova, nepotizma i korupcije, možda će upravo sljedeća generacija oblikovati javne institucije na tome tragu. Bilo bi jako zanimljivo kada bi sociolozi istražili kako mladi na dubljoj razini interpretiraju vrednote o kojima je riječ.
Peto je razlog za oprez s tumačenjima i zaključcima: moguće je da se brzo širenje norme povjerenja prema drugim ljudima među mladima širi privremeno zahvaljujući ekonomskom rastu i rastu zaposlenosti i plaća zadnjih godina. Zemlje koje u ovom desetljeću stagniraju, poput Finske, Švedske i Njemačke, bilježe ili nižu raširenost povjerenja među mlađima od raširenosti ove norme među starijima, ili nema razlika među generacijama (Slika 1). Generacija 30-godišnjaka u Hrvatskoj, čija je najveća trauma bio pandemijski lockdown 2020., a čije su posljedice ipak relativno brzo prošle, još nije iskusila pravu veliku krizu koja dugo traje i erodira uvjerenja i norme. Već generacija koja ima malo više preko 30 ima dulje pamćenje i druga iskustva koja sežu do 10-15 godina u prošlost, pa možda nije slučajno da je povjerenje prema neznancima među njima slabije ukorijenjeno. Utoliko valja biti oprezan s tumačenjima (i ovo je na tragu poruke da nema povijesnog determinizma).
Zaključak sažet u pet točaka zvuči pomalo apstraktno. Vjerujem da pažljivom čitatelju već padaju na pamet i neke druge interpretacije i zaključci. Naime, ovdje nema prognoze o tome što će s Hrvatskom učiniti generacija današnjih 30-godišnjaka. Nema „povijesne nužnosti“; barem ju ja nisam iščitao iz Henricha koji se, uostalom, bavi samo tumačenjem jednog važnog aspekta povijesti (evolucijom institucija i socijalne psihologije ljudi), ne i povijesnim događajima i razvojem njihovih scenarija. Glavna je poruka, ipak, da šansa postoji: u Hrvatskoj se šire demokratske norme i norme povjerenja na kojima je nastao moderan ekonomski rast. Štoviše, cijela zapadna civilizacija izrasla je na tome. Za razliku od moje generacije koja je imala san, ali ne i objektivnu priliku (jer je nakon pada Berlinskog zida trebalo proći kroz rat i uvijek traumatično poslijeratno razdoblje pa smo zaglavili negdje na pola puta), generacija naše djece ima objektivnu priliku približno oko 2050., a ako bude povijesne sreće možda i malo ranije, Hrvatsku učini jednom prosječno dosadnom, razvijenom europskom zemljom. Naravno, ako očuva vrednote koje trenutačno deklarira, ako utječe na to da se institucije i javni život oblikuju u skladu s tim vrijednostima, i ako pored nužnih zadovolji i dovoljne uvjete razvoja koji su vezani uz obrazovanje, poduzimanje i usvajanje novih tehnologija, što su, ipak, teme koje izlaze izvan okvira ovoga teksta.
Zahvaljujem Hrvoju Sutliću na poticaju za pisanje i komentarima radne verzije teksta. Hrvoje Sutlić je magistar teorijske fizike. Radio je u Europskoj komisiji u Bruxellesu, a od povratka u Hrvatsku prije dvije godine radi kao poduzetnik.