Poznato je da Hrvatska, kao i cijela EU osim Irske, ima demografski problem. Trendovi su fundamentalni – povezani su s dugoročnim društvenim pojavama kao što su povećana stopa aktivnosti žena na tržištu rada, doseljavanje i iseljavanje mladih. Zbog toga demografi, analitičari i kreatori politike usmjeravaju pažnju na dugoročne trendove. Manju pažnju poklanjaju kratkoročnim kretanjima i istraživanju veza između kratkoročnih gospodarskih kretanja i rađanja djece. U ovom tekstu nudim kratkoročnu perspektivu koja nije suprotstavljena uobičajenim dugoročnim razmatranjima. Prvo ćemo pokazati da se u vremenima potrošačkog optimizma rađa više djece, a inflacija uzrokuje manjak nataliteta. Zatim ćemo raspraviti o razlikama između kratkoročnih i dugoročnih (fundamentalnih) demografskih trendova i politikama koje mogu utjecati na dugoročni trend.
Pojačanje demografske krize 2022.-2024.
Na slici vidimo dramatičan pad broja živorođene djece u Hrvatskoj koji je kulminirao potkraj 2022. i početkom 2023. Tada se godišnja promjena broja živorođene djece kretala između -10 i -15%. Ipak, od jeseni 2023. pad je bivao sve blaži. Podaci za zadnja tri mjeseca (lipanj: 7,3%; srpanj 2,2% i kolovoz 4,5%) potvrđuju da je tempo rađanja djece ušao u pozitivno područje (a jučer objavljen podatak o +10,7% u rujnu to potvrđuje).
Izvor: DZS, obrada Arhivanalitika – Ekonomski lab
Na sljedećoj slici vidimo mjesečni broj živorođene djece koji je korigiran za uobičajene sezonske faktore. Iz sezonski prilagođenih podataka izlučen je dugoročni trend. Dugoročni trend je ono s čime se bave demografi: oni ga nastoje objasniti, predvidjeti buduća kretanja i predlagati politike koje bi taj trend mogle promijeniti.
Izvor: DZS, obrada Arhivanalitika – Ekonomski lab
Postoje li kratkoročni ciklusi u rađanju djece?
Plava linija može sadržavati i ciklička odstupanja oko dugoročnog trenda. Odstupanja ćemo jasnije vidjeti ako napravimo još jednu transformaciju podataka. Trend-vrijednosti oduzmemo od sezonski prilagođenih vrijednosti, sve pomaknemo za 9 mjeseci kada su začeta rođena djeca i izgladimo vremensku seriju tako da bude prikazana kao 6-mjesečni pomični prosjek broja začeća živorođene djece kako bi se jasnije vidjela kratkoročna odstupanja oko trenda. Varijacije tj. „ciklusi“ koje vidimo na donjoj slici nisu glatki i statistički nisu značajni (ne možemo govoriti o cikličkim pravilnostima). Međutim, odstupanja od trenda ponašaju se na zanimljiv način kojemu uz određene metodološke ograde u nastavku možemo pridati ekonomsku interpretaciju.
Šestomjesečni pomični prosjek razlike između sezonski prilagođenog broja živorođene djece i dugoročnog trenda
Na slici vidimo pozitivna odstupanja od dugoročnog trenda u tri razdoblja:
- U drugoj plovini 2011. i početkom 2012., nakon čega su slijedila dva kraća pozitivna unutargodišnja ciklusa, no suštinski višak začeća bio je sve manji i prelazio je u negativno područje sve do sredine 2015. kada su odstupanja postala duboko negativna za više od 100 živorođenih na mjesec. Bilo je to vrijeme duge gospodarske krize.
- Početkom 2016 kratko se pojavljuje snažno pozitivno odstupanje, čime je označen početak češće pojave pozitivnih odstupanja, što je trajalo do ljeta 2021.
- Slika potvrđuje da se sada nalazimo u novom pozitivnom dijelu odstupanja začeća kojeg očitavamo s 9 mjeseci zakašnjenja kada statistika registrira broj živorođene djece – oko 50 djece na mjesec u plusu.
Negativna odstupanja su:
- Naslijeđe velike krize (ulazak u graf s lijeve strane – prvi dio 2011.)
- Već spomenuti negativni ciklus od druge polovine 2014. do početka 2016., dakle na kraju duge šestogodišnje gospodarske krize 2009.-2014. kada su ljudi bili iscrpljeni njezinim dugim trajanjem.
- Krajem 2015. i početkom 2016. došlo je do naglog pozitivnog odstupanja, što se podudara s početkom izlaska iz duge krize 2009.-2014., no od sredine 2016. do sredine 2017. trajalo je novo razdoblje negativnih odstupanja od trenda.
- Dugo razdoblje negativnih odstupanja začeća pojavilo se od početka rata u Ukrajini (rana 2022.) do početka 2024. kada se ponovo pojavljuju pozitivna odstupanja.
Zanimljivo je promatrati što se dobiva kada se linija na gornjoj slici preklopi s također sezonski prilagođenim indeksom potrošačkog optimizma koji dobivamo iz anketa na reprezentativnom uzorku populacije:
U ovoj „kaši“ varijacija treba prepoznati četiri stvari koje vidimo i bez igre s ekonometrijom:
- Iako je korelacija dvije linije do sredine 2020. općenito slaba, dugi uzlet potrošačkog optimizma od kraja 2014. do pandemije najavio je pojavu pozitivnih odstupanja začeća 2017., početkom 2019. i od početka 2020.
- Stropoštavanje potrošačkog optimizma nakon proglašenja lockdowna 2020. dovelo je do pucanja dugoročne veze (jer tada nije došlo do značajnog urušavanja broja začete djece – reakcija na lockdown bila je negativna, ali slaba – u svakom slučaju, oni koji su tvrdili da je lockdown dobar za rađanje djece jer će ljudi biti više zajedno kod kuće ispali su u najmanju ruku smiješni). Svaka sofisticiranija buduća analiza trebala bi kontrolirati lom odnosa potrošačkog sentimenta i ciklusa začeća u prvom dijelu 2020.
- Oporavak sentimenta potrošača nakon otvaranja u drugom dijelu 2020. gurnuo je „višak“ rođene djece do maksimuma početkom 2021.
- Od sredine 2021. uspostavljena je čvrsta pozitivna korelacija (koeficijent 0,58) između potrošačkog pouzdanja i odstupanja začeća od trenda. Prema tome, pad pouzdanja potrošača u razdoblju ubrzanja inflacije 2021.-2022. bio je usko koreliran s padom viška začeća. Inflacija koja je u početku rasla brže od plaća imala je negativne demografske posljedice.
Slika završava pred devet mjeseci (krajem 2024.). Ovogodišnje vrijednosti indeksa potrošačkog pouzdanja znamo (uglavnom je zadržano na razinama s kraja 2024.), pa možemo očekivati da će se aktualni pozitivni ciklus rađanja djece začete pred devet mjeseci još neko nastaviti (imajte na umu da govorimo o kraćim vremenskim razdobljima).
Prema tome, negativna odstupanja začeća od trenda koja su trajala 2021. i do polovice 2022. (a koji je na seriji rađanja djece trajao devet mjeseci duže), podudaraju se s negativnim sentimentom potrošača zbog visoke inflacije koja je od početka 2022. bila pojačana skokom cijena energenata i drugih cijena zbog rata u Ukrajini. Moguće je da je i sam medijski ambijent nakon početka prvog velikog rata na tlu Europe nakon post-jugoslavenskih ratova utjecao na negativna odstupanja od trenda. Međutim, primarni uzrok ipak leži u tadašnjem padu realnih plaća zbog visoke inflacije. Odstupanja začeća nalazila su se u negativnom području gotovo dvije godine, što je najdulji period negativnih odstupanja od trenda u zadnjih petnaest godina. Odstupanja su prešla u pozitivnu zonu neposredno nakon što se rast realnih plaća vratio u pozitivnu zonu početkom 2023. (sljedeća slika):
Izvor: DZS, obrada Arhivanalitika – Ekonomski lab
Najvažnije je uočiti da važnost kratkoročnih oscilacija začeća oko dugoročnog trenda ni približno nije tolika kao važnost trenda. Trend-vrijednost mjesečno živorođene djece pred 15 godina bila je oko 3 600, a sada smo na oko 2 650 u prosjeku (prosjek za zadnjih 12 mjeseci). Odstupanja od trenda kreću se u rasponu +/- 150 djece na mjesec, što je svega do 15% od 15-godišnje trendne razlike koja iznosi oko 1 000 djece na mjesec (2025. naspram 2011.).
Razlikovanje trendne i takozvane cikličke komponente kretanja u određenoj je mjeri arbitrarno (nije lako dokazivo). Već je istaknuto da ne možemo govoriti o statistički značajnom ciklusu u smislu bilo kakve pravilnosti. Zbog toga smo i govorili samo o odstupanjima od trenda, a ne o ciklusima. Ipak, radi se o dobroj indiciji povezanosti između kratkoročnih gospodarskih i demografskih kretanja, što ćemo u nastavku povezati s teorijom demografske tranzicije.
Faze demografske tranzicije
Prema modelu koji je prikazan na donjoj slici, Hrvatska se nalazi na početku pete faze demografske tranzicije. Ishod te faze je neizvjestan (uočite male upitnike desno na slici). Japan je u petoj fazi najdalje odmaknuo, no razvijeni dio svijeta kojem pripadamo generalno se nalazi tek na početku te faze. U Hrvatskoj su stope nataliteta i mortaliteta već veoma niske, broj stanovnika ne raste – počeo je dugoročno padati čak i ako ne uzimamo u obzir efekte ratnih zbivanja 1991.-1995. – a prosječni godišnji prirodni priraštaj je negativan (-16 366 za razdoblje 2011.-2024.). Zasad izgleda da je promjena dugoročnog trenda u petoj fazi čvrsto nagnuta prema dolje (linija na slici koja vodi prema donjem upitniku):
Izvor: Wikipedia
Dugoročne demografske prognoze za Hrvastku oko 2070.-2075. kreću se oko 3 milijuna stanovnika i često se komuniciraju kao gotova stvar. Te prognoze ne treba uzimati olako, ali treba imati na umu da je razvoj događaja u petoj fazi demografske tranzicije neizvjestan.
Točnije, prema službenim demografskim projekcijama Eurostata Hrvatska bi u osnovnom scenariju 2075. godine mogla imati oko 2,96 milijuna stanovnika. Početkom ove godine Hrvtska je imala 3,87 milijuna stanovnika, što je gotovo jednako broju iz Popisa 2021. Kratkorajno zaustavljanje pada broja stanovnika nakon 2021. posljedica je gospodarskog rasta i pojave pozitivnog migracijskog salda, o čemu smo puno pisali i objašnjavali na Ekonomskom labu u zadnje vrijeme. Zanimljivo je da je do stabilizacije broja stanovnika nakon 2021. došlo unatoč snažnom padu broja živorođene djece 2022.-2024 jer je efekt pozitivnog migracijskog salda dominirao nad efektom negativnog prirodnog priraštaja. Međutim, ne radi o promjeni dugoročnog strukturnog demografskog trenda: službena dugoročna demografska projekcija i dalje je relevantna.
U pogledu razvoja događaja za sljedećih 50 godina Eurostat nudi i nekoliko alternativnih scenarija. Scenarij većeg fertiliteta od očekivanog ne razmatra se jer je rast stope fertiliteta (broj živorođene djece po jednoj ženi) s aktualnih oko 1,5 na 1,6 do 2075. već ugrađen u projekcije. Zbog toga postoji samo alternativni scenarij nižeg fertiliteta prema kojemu će broj stanovnika Hrvatske do 2075. pasti na 2,67 milijuna. Međutim, postoje i scenariji nižeg mortaliteta od očekivanog, koji dovodi do 3,04 milijuna stanovnika 2075., kao i scenarij snažnije imigracije od očekivane, koji dovodi do 3,22 milijuna stanovnika za 50 godina.
Ipak, neki specifični faktori ne uzimaju se u obzir pri izradi dugoročnih demografskih projekcija. Hrvatska ima ogromnu dijasporu koja je emocionalno vezana uz domovinu. Emigracija je potencijalno snažan izvor imigracije čak i ako dođe do daljnjeg rasta anti-imigracijskog političkog sentimenta spram dolaska radnika iz geografski i kulturno udaljenih područja (što ne možemo isključiti). Ovdje govorimo o iseljenicima – Hrvatima prve, druge, pa i starijih generacija iseljenika. Masovniji povratak mlađih iseljenika mogao bi preokretnuti dugoročni strukturni trend, no za tako nešto potreban je iznimno brz rast produktivnosti i dohodaka koji bi ih privukao u većem broju, a kojeg zasad nema na vidiku.
Također, relativno visoka stopa mortaliteta u usporedbi s razvijenim zemljama ukazuje na daljnji pad stope mortaliteta u budućnosti zbog poboljšanja životnih navika, bolje obrazovanosti novih starijih generacija, gospodarskoga rasta i napretka u medicini. No, promjene navika, obrazovanje i kakvoća medicinskih usluga također zavise o daljnjim iskoracima u pogledu rasta produktivnosti rada i dohodaka tako da će ovi faktori u dugom roku zavisiti o gospodarskom razvoju.
Ne treba isključiti niti veći rast stope fertiliteta (iznad spomenutih 1,6 do 2075.) ako se poklope neke povoljne socio-ekonomske okolnosti. Naime, žene u fertilnoj dobi u Hrvatskoj već su ekonomski veoma aktivne i obrazovane, kao da je Hrvatska visoko razvijena zemlja. Prvi puta u povijesti žene u Hrvatskoj rađaju podjednako kasno u životu kao i njihove vršnjakinje iz razvijenih europskih zemalja (oko 31. godine). Hrvatske žene modernizirale su svoj život prije nego što je to učinilo društvo u cjelini. Zbog toga je u Hrvatskoj društvena potpora zaposlenim majkama još uvijek slaba. Poboljšanje politika i mjera za zaposlene žene – majke (npr. isplata pune plaće u vrijeme porodiljnog dopusta, veća dostupnost vrtića) tek je započelo i tek počinje djelovati na stopu fertiliteta. Štoviše, Hrvatska ima velik prostor da politikama javnih usluga koje su usmjerene na olakšanje života mladim zaposlenim majkama i pomoć u odgoju djece neizravno stabilizira i potiče fertilitet. Ponovo, kapacitet društva za pružanje takvih javnih usluga zavisit će o rastu produktivnosti rada i dohodaka.
Zaključak
Iako se dugoročne demografske projekcije na prvi pogled doimaju neminovne, možemo zamisliti scenarij dugoročnog socio-ekonomskog razvitka u kojemu ranije prikazani strukturni trend rađanja djece koji je snažno nagnut prema dolje poprima sve manje negativan nagib pod utjecajem gospodarskih kretanja čiji pozitivni utjecaji nakon kratkoročnih poprimaju dugoročne karakteristike.
Budući da se djelovanje jednog od glavnih pokretača moderne demografske tranzicije – rast obrazovanja i stope zaposlenosti mladih žena – već uglavnom dogodio, prostor za osjetan pozitivan utjecaj daljnjeg gospodarskog razvitka i rasta društvenog standarda na demografska kretanja veći je nego ikada u proteklih nekoliko desetljeća. Međutim, i dalje smo daleko od značajne promjene dugoročnog trenda; još uvijek se krećemo u okviru odstupanja od trenda.
Pitanje je koliko kreatori politike shvaćaju ove odnose i – jednako važno – koliko to shvaća medijalni glasač u Hrvatskoj. Hrvatski medijalni glasač sve je stariji. Osim općeg starenja populacije, u populaciji koja izlazi na izbore dodatnu prevagu odnose starije osobe. A stavovi glasača u demokraciji uvjetuju politiku. Stoga je pitanje da li i koliko mitski medijalni glasač gaji normu međugeneracijskog altruizma.
Kolektivni međugeneracijski altruizam važan je radi uravnotežanja napetosti između trenutačnog interesa za sve veću javnu potrošnju za mirovine i zdravstvo, i odgođenih efekata ulaganja u demografske politike. Naime, dobar dio politika koje su potrebne za demografsku stabilizaciju počinje trošiti javna sredstva danas, a stvarni društveni efekti u punoj se mjeri vide za nekoliko desetljeća kada danas rođena djeca postanu zaposlena. Međutim, za četvrt stoljeća danas reprezentativni glasač bit će veoma star, ili više neće ni biti ovdje, pa je otvoreno pitanje može li on politički podržati veliku promjenu strukture državnih izdataka radi njihove snažnije orijentacije prema mladima, odgoju, obrazovanju, olakšanju i ubrzanju prijelaza iz svijeta obrazovanja na tržište rada. Pri tome ne mislim na kompromisnu – malu – reorijentaciju politika prema djeci, mladima i budućnosti. Mislim na veliku reorijentaciju koja će se mjeriti značajnim postocima BDP-a.
A ako želimo izbjeći dilemu realokacije (koliko manje ulagati u zdravstvo, mirovine ili obranu, a više u demografsku politiku i obrazovanje), ne smijemo zaboraviti da je rast produktivnosti rada jedini čimbenik koji u dugom roku omogućava dovoljno velik kolač koji se može raspodijeliti na dovoljno velike pojedinačne šnite. No, rast produktivnosti u dugom roku veoma je složen i težak proces.