Početkom svake godine dočeka nas mnoštvo prognoza, uglavnom „učenijih“ ljudi, o tome što nas očekuje u novoj godini. Dvije su glavne karakteristike tih prognoza – epistemološki su prenapuhane (kao da tvrde „sigurno će biti tako“) i distopične su (kao da tvrde „neće biti dobro“). Ono čega nikako nema jesu formulacije „ne znamo“, „nismo sigurni“, „moramo razmisliti“, fraze koje ukazuju na epistemološku skromnost; nema niti imaginacije – kako se i što može činiti da bude bolje ako već izgleda da „neće biti dobro“. Teme koje su najpodložnije toj epistemološkoj megalomaniji (koja je ustvari samo egomanija) jesu američki predsjednik Trump, ruski predsjednik Putin, rat u Ukrajini, Europska unija i woke/zelena agenda, Kina i Tajvan, nove bolesti, umjetna inteligencija, migracije… Prisjetimo se i toga da smo tek nedavno izašli iz najznačajnijeg događaja i najveće krize u 21. stoljeću koja je bila toliko velika i utjecajna da je tim bila jača i spoznajna bahatost koja ju je karakterizirala i koja je pseudoekspertizam dovela do krajnjih granica – pandemija nove koronavirusne bolesti koju nakon napada Putina na Ukrajinu svi žele zaboraviti jer se više nikome ne uklapa u narativ.[1]
Krenimo, stoga, s dijagnozom vremena, koju onda valja razraditi, kako bismo mogli postaviti i odgovarajuću terapiju. U današnjem dobu, koje bismo mogli nazvati „digitalnim“, „postmodernim“ i/ili „post-istinskim“, došlo je do zaborava skepticizma. U konačnici, među znakovima vremena izgubljena je i još jedna od antičkih vrlina – epoché-a (suzdržanost od izricanja sudova / epistemološka skromnost). Živimo u vremenu „eho-komorske epistemičke arogancije“ koju karakterizira, na prvi pogled paradoksalno, spoznajni relativizam, jer dovodi u konkurenciju više (ne)ravnopravnih „sigurnih stavova“ koji se izricateljima odbijaju kao glasovi u ispražnjenoj prostoriji (efekt jeke, eho-komora). Zbog afektivnosti eho-komora ljudi „ne smiju *ne* znati“. Cilj je ovog teksta, polazeći od dijagnoze današnjice – zaborava skepticizma, predložiti odgovarajuću terapiju.
U tu svrhu bit će potrebno revitalizirati velikog filozofa epistemološke skromnosti – Davida Humea, i već zaboravljene antičke skeptike Pirona i Seksta Empirika koji su inaugurirali vrlinu epoché-a – suzdržavanja od izricanja sudova.
*
Kako se sve ogleda zaborav skepticizma u današnje vrijeme? Glavna karakteristika nije teorijsko poricanje istine, nego normativna zabrana neizvjesnosti. Od pojedinaca, stručnjaka i institucija očekuje se da imaju stav – jasan, brz i nedvosmislen – čak i onda kada su dostupne informacije nedostatne, fragmentarne, promjenjive i proturječne. Sumnja se, antikarterzijanski, ne tolerira kao metoda, nego se doživljava kao prijetnja. Najviše primjera za to imamo iz recentne i najveće krize u 21. stoljeću – one uzrokovane pandemijom nove koronavirusne bolesti. Tada ne samo da su se očekivali brzi i nesumnjivi odgovori na sve, nego se sustavno proganjala svaka sumnja, preispitivanje i kritičko mišljenje. Taj sustavni progon kritičkog mišljenja čak je svaku skepsu dovodio u vezu s antimodernističkim tendencijama oličenima u poricanju znanstvenih dostignuća (tzv. antivakserstvo) i sklonostima iracionalnim teorijama zavjere. Nakon pandemije, progon skepse vidljiv je na svim poljima više nego prije – točno se „zna“ što Rusija smjera, što će Trump činiti kao predsjednik, kako se boriti protiv klimatskih promjena, itd.
René Descartes uveo je metodičku sumnju kao gnoseološki temelj, a David Hume, iz drugog misaono-teorijskog pravca Novog vijeka, radikalizirao je značaj sumnje tako što je ukinio iluziju nužnosti.[2] Prema Humeu, većina naših uvjerenja ne počiva na utvrđenoj nužnosti u smislu uzročno-posljedične veze, nego prividu nužnosti koji proizlazi iz navika i ponavljanja obrazaca koji stvaraju psihološku, ali i habitualnu udobnost – jednostavno je lakše živjeti ako „znamo“ da nakon X slijedi Y, i da je taj X uzrok ovog Y. Upravo zbog te uvjerenosti moguće je naše više ili manje racionalno ponašanje u svakodnevnim situacijama. Post hoc, ergo propter hoc (prethodi, dakle uzrokuje) i indukcija (izvod općeg iz pojedinačnog) načini su kako ljudima svakodnevni život postaje jasniji, jednostavniji i organiziraniji. To ne proizvodi nužno laži – štoviše, epistemološki status (istina / neistina) uopće nije relevantan u tom pogledu, nego proizvodi osjećaj sigurnosti koji stoji iza te logičke pogreške i uvijek bar malo manjkave induktivne metode. Sigurnost, kad je jednom emocionalno, habitualno i identitetski učvršćena, pogrešno se tumači kao znanje. Hume nas prvenstveno upozorava na to, kako bismo bili spoznajno skromniji, odnosno razlikovali uvjerenje i opravdanje.
No, Humeova poruka o spoznajnoj skromnosti nikako ne vodi u spoznajni nihilizam, niti u paralizu mišljenja tipa „ništa se ne može znati“. Naprotiv, Hume polazi od pretpostavke da ljudsko znanje funkcionira – ali funkcionira bez metafizičkih jamstava. Njegov skepticizam ne razgrađuje svakodnevno i znanstveno znanje, nego razgrađuje pretjerane zahtjeve koje postavljamo pred to znanje. Kod Humea je riječ o onome što bismo mogli nazvati „skromnom metafizikom“ – odustajanjem od ideje da svijet mora biti spoznat s nužnošću kako bi bio spoznat dovoljno dobro za život i djelovanje. Stoga nije slučajno da je Immanuel Kant tvrdio da ga je upravo Hume „probudio iz dogmatskog drijemeža“; Kantov kopernikanski obrat nezamisliv je bez Humeova razotkrivanja iluzije nužne uzročnosti i metafizičke sigurnosti, dočim je moderna znanost nezamisliva bez stavljanja subjekta spoznaje u središte spoznajnog procesa.[3] U tom svjetlu postaje jasno da mnoge suvremene prakse koje se predstavljaju kao obrana znanosti i racionalnosti zapravo stoje u opreci s hjumeovskim temeljima. Traženje potpune sigurnosti, donošenje općih i konačnih zaključaka u uvjetima neizvjesnosti te normativni progon sumnje nisu znak modernosti, nego njezino iznevjeravanje.[4]
*
Antički skeptici svojevremeno išli su još dalje i od epistemološke suzdržanosti (epoché) učinili vrlinu u etičkom smislu. Suzdržavanje od izricanja sudova, odnosno priznanje da (zdravorazumski) zaključci često nisu dovoljni za konačnu presudu jako su dobro odgovarale duhu vremena u kojemu se filozofija okreće prema „unutra“ i u primarno etičkom smislu (stoicizam) i u primarno gnoseološkom smislu (skepticizam).[5] Današnje vrijeme potpuno je odbacilo epoché; brzina reakcije zamijenila je razboritost, a sigurnost (uvjerenost) postala je zamjena za istinu. Prema tome, ako je cilj epoché-a bila ataraksija (nepomućenost duha), onda manjak epoché-a danas definitivno ukazuje na pomućenost i nemir duha.
S Pironom iz Elide skepsa je uzdignuta na razinu vrline. U pojednostavljenom obliku, Pironov stav može se sažeti ovako: naši su sudovi o svijetu skloni pretjerivanju, a upravo to pretjerivanje proizvodi nemir. Problemi ne nastaju zato što ne znamo dovoljno, nego zato što prerano i prečvrsto zaključujemo. Dobar život, prema tome, ne postiže se pobjedom u sukobu sudova, nego oslobađanjem od potrebe da se u tom sukobu stalno pobjeđuje..
Nakon Pirona antički je skepticizam sustavno razradio Sekst Empirik, najvažnija i najutjecajnija figura ove tradicije. Kod njega skepticizam prestaje biti samo stavom i postaje metoda, odnosno niz argumentacijskih strategija kojima se pokazuje da su razlozi „za“ i „protiv“ neke tvrdnje često podjednako snažni. Kada se to dogodi, racionalan odgovor nije pre-suda, nego epoché – suzdržavanje od izricanja konačnog suda.
Važno je pritom naglasiti da helenistički skepticizam nije relativizam ni poricanje mogućnosti istine. Skeptici ne tvrde da je svaka tvrdnja jednako istinita, niti da istina ne postoji. Njihova je pozicija strogo metodološka (pri čemu opet dolazimo do sumnje kao metode) – kada razlozi nisu dovoljni za pre-sudu, ona se odgađa. Djeluje se prema pojavama, običajima, zakonima i praktičnim potrebama, ali bez pretvaranja tih orijentira u metafizičke istine. Skepticizam, dakle, ne ukida djelovanje – on ukida iluziju da djelovanje mora počivati na konačnim presudama.
*
Dodatni je problem današnjice što se zbog digitalnih algoritama i „mnoštva malih priča“ susrećemo s nečim na prvi pogled paradoksalnim – pluralizmom međusobno konkurentnih „sigurnih uvjerenja“ organiziranih u tzv. eho-komore. Kako se to ogleda? Društvene mreže, mediji i algoritmi nagrađuju brzinu (brzopletost) i afektivnost, a neizvjesnost i suzdržanost karakteriziraju kao kukavičluk i slabost. Može se reći da eho-komore koje se stvaraju u tom digitalnom svijetu predstavljaju tehnološku institucionalizaciju preuranjene sigurnosti – one su strojevi za proizvodnju sigurnosti, i to često „međusobno konkurentnih sigurnosti“. One postojeća uvjerenja čine otpornima na sumnju jer se ponavljaju slični stavovi, neslaganje se dovodi na moralističku razinu, a argumenti se procjenjuju po snazi afektivnosti. Drugim riječima, sve suprotno od onoga čemu nas uče antički skeptici i Hume – kritika „zdravorazumskog“ zaključivanja koji rađa osjećaj nužnosti iz ponavljanja i navike.
Zbog današnje dominacije algoritamskog ponavljanja koje nas navodi da „svi misle tako“, Hume je kao terapeutski filozof aktualniji nego ikada. K tome, eho-komore osim sigurnosti stavova stvaraju i identitete, što ovaj problem iz antropološke i epistemološke perspektive čini još ozbiljnijim. Tu dolazimo do spoznajnog relativizma koji je nužna posljedica – ljudi su, s obzirom na formirane identitete, apsolutno sigurni u različite istine koje se izražavaju vlastitim setom neupitnosti, vokabularom, autoritetima i tabuima. Epoché kao terapija usporila bi cirkulaciju stavova, razgradila afektivnu homogenost i odbila konačnost, što znači da bi ponovno vratila neizvjesnost kao legitimno stanje znanja.
Eho-komore nisu samo medijski ili komunikacijski problem, nego prije svega problem upravljanja neizvjesnošću. One se osobito snažno formiraju u trenucima krize, kada se raspoloživo znanje pokaže nedostatnim, a potreba za orijentacijom postane egzistencijalna i pitanje identiteta. Eho-komore nude emocionalno stabilne odgovore u uvjetima radikalne neizvjesnosti, dok skepticizam inzistira na tome da se neizvjesnost prizna kao legitimno stanje znanja. To postaje osobito važno kada se društvo suoči s onim što bismo mogli nazvati „krajnje nevjerojatnim“ – s događajima koji razbijaju ustaljene obrasce očekivanja, potkopavaju navike predviđanja i čine dotadašnje sigurnosti neupotrebljivima. Upravo u takvim situacijama – kada je iskušenje najveće – skepticizam biva najbrže odbačen, iako je tada najpotrebniji.
*
Ako je dijagnoza našeg vremena zaborav skepticizma i inflacija epistemološke sigurnosti, onda terapija ne može biti nova doktrina koja će samo zamijeniti jedan set sigurnosti s drugim setovima sigurnosti. Terapija mora imati propedeutički i prakseološki karakter – odnositi se na to kako mislimo, a ne što mislimo. Tako je prvi terapijski korak prakticiranje epistemološke suzdržanosti kao osobne discipline. To znači svjesno odgađati sud ondje gdje razlozi nisu dovoljni, odolijevati porivu da se o svemu ima jasan i konačan stav te priznati razliku između onoga što stvarno znamo, onoga što pretpostavljamo i onoga u što jednostavno vjerujemo po navici. Takva suzdržanost nije bijeg od odgovornosti, nego njezin temelj – ona ne paralizira djelovanje, već ga čini razmjernim i otpornijim na pogrešku.
Drugi korak odnosi se na normalizaciju neizvjesnosti u javnom i znanstvenom govoru. Javna komunikacija koja ne tolerira rečenice poput „ne znamo još“ ili „nismo sigurni“ ne jača povjerenje, nego proizvodi lažnu sigurnost, a ona se, kad se neizbježno pokaže krhkom, pretvara u cinizam i nepovjerenje. Povjerenje se ne gradi ukidanjem neizvjesnosti, nego iskrenim upravljanjem njome.
Treći terapijski element jest obnova temeljnih epistemoloških distinkcija – razlikovanje dojma od zaključka, sigurnosti od opravdanja, uvjerenja od znanja. U eho-komorskoj kulturi te se razlike sustavno brišu. Skepticizam, i novovjekovni hjumovski i antički, upravo je metoda održavanja tih razlika živima. Skepticizam je korektiv inflacije mnogo „konkurentnih sigurnih istina“, a epoché je najdiscipliniraniji oblik mišljenja.
Zaključno, ova terapija najnužnija je onda kada je najmanje prisutna – u izvanrednim stanjima koja su, paradoksalno s obzirom na jačinu sigurnosti i izvjesnosti, po definiciji situacije krajnje neizvjesnosti, odnosno radikalizacije „krajnje nevjerojatnog“. Upravo tada skepticizam biva potisnut, pa čak i smatran opasnim i neodgovornim.
U sljedećem tekstu razmotrit ćemo upravo stanje „krajnje nevjerojatnog“ kroz metaforu Nassima Taleba „crni labud“, gdje je skepticizam potrebniji nego igdje, a ujedno i najviše prognan.
[1] O problemu spoznajne bahatosti u izvanrednom stanju pandemije već smo pisali na ovom mjestu u seriji tekstova „Pandemija bez izlaza“ početkom 2022. godine kada se situacija razvijala prema završetku akutne pandemijske faze. Posebno je dotaknut problem „suspenzije kritičkog mišljenja“, što se ovdje vrlo dobro uklapa u kontekst „zaborava skepticizma“.
[2] Kartezijanska metodička sumnja ipak staje onog trenutka kada Descartes pronađe središte/izvor svake izvjesnosti/sigurnosti, a to je Cogito. Međutim, sumnju kao metodičko-propedeutički postupak koji je inaugurirao Descartes u svojoj Raspravi o metodi ovdje je potrebno apostrofirati jer i novovjekovni racionalizam i empirizam, makar sa suprotnih gnoseološko-metafizičkih postavki, utiru put modernoj znanstvenoj metodi i stavljanju čovjeka (misaonog subjekta) u središte spoznajnog procesa.
[3] Kantov kopernikanski obrat ogleda se u stavljanju primata subjekta spoznaje nad objektom spoznaje – nije više subjekt taj koji se „vrti“ oko objekta i „objektivno“ u njega upisuje ili iz njega iščitava ideje, nego se sada objekt „vrti“ oko subjekta, tj. prilagođava subjektovu spoznajnom aparatu. Hume kao empirist još nije na tragu tog zaokreta, ali „dekonstrukcijom“ kauzaliteta kao metafizičke ideje utrô je put Kantu da taj kauzalitet više ne traži u prirodi („objektivno“), nego da ga upiše u ljudski razum (odnosno, subjektov spoznajni aparat).
[4] U tom smislu treba obratiti pažnju i na to tko se sve i zašto danas naziva „skeptikom“ – makar na rubovima znanstveno-popularnih događaja, skupina ljudi pod nazivom „Skeptici u pubu“ u vrijeme pandemijske krize kada se proganjalo svako kritičko mišljenje, a sumnja najgrublje otklanjala, bili su jedni od najglasnijih zagovornika tog tada mainstream narativa.
[5] Riječ je o helenističkom razdoblju kada svijet antičke grčke postaje carstvo, tj. više nije skoncentriran u polisima kao središtima političkog i duhovnog života – posljedično, politika kao djelatnost postaje od sekundarne važnosti za svakodnevni život, a filozofija se tako okreće refleksiji same čovjekove nutrine (naglasak na etici i psihologiji).
Karlo Jurak je filozof, lingvist, konzultant za javne politike i strateško planiranje i doktorand suvremene i moderne povijesti na Sveučilištu u Zagrebu
Prethodni serijal Karla Juraka o liberalizmu:
Izazovi liberalizma (II): tko i kako nastoji transformirati liberalizam
Izazovi liberalizma: kada izazov prerasta u krizu? Harari i AI
Poveznica na Jurakov post-pandemijski serijal o društvenim posrnućima 2020.-2021.: