Čitateljska sachertorte: Žmegačeva četiri europska grada

Ljeto je doba kada ljudi više čitaju. Novinski izdavači tvrde da naklade ljeti lete u nebo. Print se u ta vruća i razgolićena doba još nakratko može praviti kao da je kralj nakladništva, ali tu kratkotrajnu varku duguje tek jednoj neobičnoj razlici u fizikalnim svojstvima materijala. Novinski papir naime upija svjetlost (te se s njega vrlo lijepo čita pri snažnom sunčevom svjetlu), dok pametni telefoni i druga gadgeterija ima to neugodno svojstvo da nikako ne upijaju sav višak svjetlosti. Uz to, dosta je teško zamisliti čitanje s mobitela ili tableta potrbuške, iako mnogim posmeđenim primjercima na jadranskim plažama taj tjelesni artizam dosta dobro polazi za okom.

U žarko osunčanim uvjetima, preciznije, u pauzi između ornamentalne polugolotinje i epohalne površnosti internetskih portala, valja se sjetiti jedne arhaične forme – knjige! Razmjerno lako prenosiva, dobro upija svjetlost. Podesna je za čitanje, bez obzira na položaj tijela potencijalnog čitatelja. Nerijetko nudi i nešto zanimljiva sadržaja, osobito kada jedna od najnovijih tvorbi na ljudskom tijelu – dio mozga koji se naziva neocortex – nije zabavljena uobičajenim prioritetima preživljavanja. I kako to uvijek biva u nepresušnim arhivima sadržaja, pomno pretraživanje često otkrije poneki biser. Tako se i ove godine desio jedan; Četiri europska grada Viktora Žmegača, u izdanju Matice Hrvatske.

Kada živite toliko dugo (Žmegač je rođen 1929. u Slatini) i kada pišete to bolje knjige što se više godova upisuje u vaše deblo, publika će vam sama prilaziti, jer imate nešto što nitko drugi nema. Točnije, ne može imati; sposobnost da interese disperzirane kroz život kao lijevkom s ugrađenim filtrom polako kondenzirate i iz njih izlučite koncentrat soka artikuliranog iskustva.

Taj sok polako curka dok se iz stranice u stranicu prati Žmegačevo promišljanje o Parizu, Beču, Pragu i Berlinu, četiri europska grada što obilježila su i obilježena su poviješću ovoga čudnog Kontinenta. U tekstu se nižu slojevi političke povijesti i povijesti umjetnosti, s povremenim digresijama u kojima Žmegač oprezno vuče paralele (ili tek pronalazi motive) između neke predstave, knjige, osobe koja je obilježila grad ili arhitektornskog artefakta, i problema današnjega svijeta.

Te njegove digresije ili točnije, vremenski mostovi, to su kao oni ukrasi na glatkoj površini sachertorte. No nije mi ovdje prioritet da sachertorte povežem sa Žmegačevom interpretacijom postojbine te slastice, bliskog nam Beča. Nama dalji Berlin mi je na pameti, jer sam poglavlje o tom neobičnom gradu pročitao dvaput, dok sam prva tri tek preletio, ostavivši ih za dane oko sredine kolovoza, kada ljeto pokaže prve znakove slabljenja.

Berlin je, dakle, taj koji fascinira. Nema povijesnoga klatna tako širokog raspona kao što je berlinsko, i nije slučaj da je i sam autor taj grad ostavio za kraj zaključivši knjigu zapažanjem: Zbog središnjega položaja Berlina između zapadne i istočne Europe njegova će budućnost, možda više nego u drugih metropola, ovisiti o budućnosti kontinenta u cjelini. Možda je Žmegač na tom mjestu propustio dodati koliko će budućnost kontinenta u cjelini zavisiti o tome što će se događati u Berlinu, ali to neizrečeno i nije toliko bitno, jer jasno proizlazi iz svega što je o tome gradu i njegovim ljudima, skupljenima sa svih strana Europe, prethodno napisao.

A tu su svi: od Leibniza do Einstena, od Friedrichove Charlotte i njena Charlottenburga do Liebeskinda, od Brechta do Marlene Dietrich, od Ericha Kaestnera i Nabokova do Doeblinova legendarnog Berlin Alexanderplatza. Jasno je da za početke Beatlesa dok još nisu bili globalno poznati, Bowiea, U2 i homoseksualne eskalacije Freddya Mercurya kod Žmegača nema mjesta, jer rezerviranih sjedala u razmjerno kratkom tekstu i ograničenoj pažnji čitatelja ostavljena su za filmske ideje i čudesa nastala i osmišljena u Berlinu od strane veličina poput Fritza Langa, Billya Wildera i Alfreda Hitchoka. Među ostalima, iz Berlina su u Hollywoodu završili i Polanski i Forman.

Žmegačev tekst ostavlja okus u ustima o tome kako je poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu u Berlinu brzo pretvoren u produktivan sraz umjetničkoga bujanja, ruske imigracije prognane Oktobarskom revolucijom i fascinantnog, jedinstvenog industrijskog duha. I dok je Hitler dolje na jugu mlatarao po minhenškim pivnicama i razvijao svoju radničku partiju, Berlin je u Žmegačevim rečenicama imao neki svoj uzbudljiv i liberalan život sve dok 1933. nije donijela preokret pretvorivši Berlin u lomače knjiga što su najavljivale lomače za ljude. I poraz 1945. bio je tek uvod u novi poraz podijeljenoga grada, koji je tek sedamdesetih godina prošloga stoljeća pronašao čvrsto tlo za povratak na stare staze koje danas ponovo živi.

Žmegačeva povijest Berlina tako se može čitati i kao podsjetnik  na krhkost ljudskih artefakata i snagu duha. Ljudska životinja nikada ne spava onako dugo i duboko kako bismo to željeli, no ako dopustimo da prođe dovoljno vremena, ljudski duh opet nekako uspostavlja red i kakav-takav mir na istome nepresušnom mjestu koje ujedinjuje fascinantno i zastrašujuće, lijepo i ružno, dobro i zlo.

Ljeto je, ljeto koje zaslužuje Žmegača, pa vratimo se na one čokoladne ukrase ili vremenske mostove kojima pisac iskoristi neki trenutak ili osobu iz povijesti, ne bi li predstavio stav o nekoj aktualnoj temi. Žmegač tako podsjeća na velikog reformatora obrazovanja von Humboldta, čiji je koncept slobode odabira kolegija i širokih temeljnih znanja uz kasnu specijalizaciju do danas zaboravljen i «bolonjom» do kraja negiran. Ili se jasno opredjeljuje po pitanju odnosa intelektualca prema društvenim srazovima. Za mnoge možda kontroverzno, Žmegač evocira sudbinu velikog autora dokumentarnih filmova Waltera Ruttmanna, kojeg je lijeva filmska kritika razapinjala dvadesetih zbog toga što neutralnošću «prekriva bit društvenih srazova». No Žmegač za to pronalazi opravdanja jer, vjerojatno aludirajući na ostvarenje lijevih ideja u SSSR-u, zapaža da se nekoliko godina kasnije pokazalo – posve drukčije nego što su željeli Ruttmannovi kritičari – da odrješita tendencija može biti vrlo opasno oružje.

Postoje dvije vrste prikaza knjiga. Jedna se piše kao rasprava koja može biti detaljna i duga. Drugu treba pisati prema principu nastanka filmskih trailera – kratki, dinamični i brzi, važnije je da pobuđuju, nego da precizno prenesu ideju i radnju. Ovo je trebao biti takav prikaz, jer sunčeva svjetlost zaslužuje knjigu (i vice versa), a vaše ljeto ili post-ljetna depresija mogli bi zaslužiti Žmegačeva Četiri europska grada.


Izdavač: Matica Hrvatska
351 str.
ISBN 978-953-341-098-2
Knjiga je kupljena u knjižari Matice Hrvatske