Veliki razlaz (I)

Nakon što je ponudio tumačenje Malog razlaza – razvojnog ubrzanja koje je u sjeverozapadnoj Evropi nastupilo prije Industrijske revolucije – Ivo Bićanić analizira Veliki razlaz Evrope i Azije koji se dogodio približno u isto vrijeme. Ubrzanje rasta u Kini nakon 1980. i ponovno izrastanje Kine u najveće gospodarstvo svijeta, analizu privremenog silaska Kine s povijesne pozornice od 17. do 20. stoljeća čini osobito zanimljivim štivom.

Svi se sjećaju kako su u školi naučili da su Kinezi otkrili barut dok su Evropljani imali luk i strijele, tisak dok su Evropljani još koristili pisare, i kompas u vrijeme kada su se Evropljani još čvrsto držali kopna. Neki se iz školskih klupa sjećaju i toga da su Kinezi radili veće brodove od Evropljana. Najveći brod Kristofora Kolumba (1451.-1502.) na prvom putovanju u Ameriku bila je karaka Santa Maria koja je bila kraća od 18 metara i imala je jednu palubu, dok su brodovi kojima je raspolagao admiral Zheng He (1371.-1433. ili 1435.) imali po četiri palube i bili dugi 120 metara. To nisu tek razlike u nijansama ili varijacije sličnih konstrukcija, nego su odraz potpuno drugačije tehnološke razine. S tim u vezi već dugo postoji svijest da su u jedno ne tako davno vrijeme Evropa i Kina bile u najmanju ruku jednako razvijene, ako Kina nije bila i razvijenija, uređenija i uljuđenija.

Isto je tako svima jasno da je danas Evropa nesumnjivo razvijenija od Kine. Prosječni (nevagani) dohodak po stanovniku Evropske Unije je 2½ puta veći od onoga u Kini. Prema MMF-u, 2015. je prosječni dohodak u EU iznosio 38.437, a u Kini 15.399 međunarodnih dolara; za informaciju, u Hrvatskoj isti dohodak po stanovniku iznosi 22.795 međunarodnih dolara. Ni ovo nije razlika u nijansama, nego odraz temeljno različitih gospodarskih stanja i drugačije faze ekonomskog rasta – danas je Kina nerazvijena, a Evropa najrazvijeniji dio svjetskog gospodarstva.

Ako je sve ovo točno, onda to znači da su se negdje u prošlosti staze rasta razdvojile. Drugim riječima, Kina i Evropa su bile slične pa su se razišle. Neki nedavno izračunati podaci pokazuju da se ne radi samo o Kini i Evropi. Kada je Kina bila jednako razvijena kao Evropa, isto je vrijedilo i za jug indijskog potkontinenta i Japan. Budući da je ovdje riječ o ekonomskom razlazu kontinenata, doista se može govoriti o razlazu velikih razmjera pa je naziv “Veliki razlaz” potpuno primjeren (autorstvo se pripisuje Kenu Pomeranzu, 2000.).

Naravno da takvo stanje stvari postavlja mnoga za ekonomske historičare zanimljiva pitanja.  Koliko su određene zemlje ili regije bile slične, kada je uslijedio razlaz, kako je do razlaza došlo, zašto je nastupio razlaz, i tako dalje. Ta pitanja danas postaju još zanimljivija zbog nekih nedavnih promjena. Ako su nekada davno uslijedili Veliki razlaz i Velika divergencija (obadva se pojma koriste, prvi se pojam češće koristi a drugi se koristi kada se želi suprostaviti razdoblje divergencije i konvergencije) i ako su Kina i Azija propustile Prvu i Drugu industrijsku revoluciju pa potom zaostale, kako to da sada mogu konvergirati? Što se promijenilo u Aziji da ona danas može ono što prije nije mogla? Danas azijske zemlje sustižu Evropu (Japan ju je već prestigao osamdesetih, Tajvan i Južna Koreja više ne zaostaju mnogo). Kina danas konvergira, već tridesetak godina ima stope rasta od gotovo 10% godišnje. Indija isto tako već duže vrijeme ima vrlo visoke stope rasta i nedvojbeno sustiže i one najrazvijenije. Zašto Kina i još neke azijske zemlje sada mogu konvergirati, a prije nisu mogle?

Novonastali interes za ekonomsku povijest kineskog gospodarstva zorno prikazuje slika 1, na kojoj je prikazana struktura svjetskog gospodarstva tokom više od zadnja dva tisućljeća. Za račun su korišteni podaci Angusa Madissona, pionira i nestora računanja povijesnih serija BDP-a, čiji rad danas nastavlja Groningen Growth and Development Center. Danas je prihvaćeno da su Madissonovi računi za razdoblje prije 1820. grube procjene, tako da se pedantnim istraživačkim radom serije nadopunjuju (dolje se koriste neke od njih), i nakon kratkog razdoblja velike sumnje u njegove rezultate te dopune boljim računom osnažuju opće trendove koje je Madisson prepoznao. Unatoč svojim manjkavostima, prednost Madissonovih serija je u tome da se mogu uspoređivati, pa se stoga mogu koristiti za prikaz šireg konteksta. Takva jedna kontekstualizacija prikazana je na slici 1, na kojoj je vidljiv izuzetni položaj Kine u svjetskom gospodarstvu. Oko 1600. godine kinesko gospodarstvo bilo je najveće na svijetu, a nakon dramatičnog pada, za nekoliko godina opet će biti najveće. Slika također zorno pokazuje i sudbinu Indije i ukazuje da se Veliki razlaz tiče razlaza Evrope i Azije a ne samo Kine na što razlaz mnogi sužavaju.

Slika 1: Struktura BDP-a svjetskog gospodarstva 1-2008

http://www.mining.com/unmasking-the-asian-giant/

Poslije dugog razdoblja divergencije ovakva konvergencija nakon 1980. godine je nova pojava i još nije stvar ekonomske povijesti, no Veliki razlaz jest. Upravo je to predmet ovog rada. Zanimanje za Veliki razlazje posljednjih godina je  poraslo, a s obzirom na nove podatke i rezultate istraživanja, može se smatrati da je ovdje riječ o području velikog interesa i dinamike.

Tokovi razlaza

Tri su stvari potakle nedavni porast zanimanja za Veliki razlaz. Prvo je neriješena Needhamova zagonetka (zašto Kina nije imala Prvu industrijsku revoluciju), drugo Kalifornijska revizija (teza da Veliki razlaz započinje s Prvom industrijskom revolucijom) i treće kineska konvergencija (nakon 1980. Kina postaje najbrže rastuće gospodarstvo svijeta i počinje sustizati najrazvijenije). Taj novi interes potaknuo je istraživanja koja su dala mnoštvo novih rezultata, no možda je najvažnije to što su primijenjena istraživanja ponudila nove i pouzdanije konstrukcije vremenskih serija BDP-a od onih Angusa Maddisona.

Novi računi pokazuju da Veliki razlaz nije bio nagli šok, posljedica nekog rata, epidemije, tsunamija, erupcije vulkana ili udarca kometa. Razlaz se nije desio naglo i u kratkom vremenu, nego je bio osobina sekularnog rasta. Za tumačenje sekularnog rasta nužni su podaci. Nakon mukotrpnog rada, pažljiva rekonstrukcija povijesnih izvora dala je podatke o BDP-u po stanovniku u cijenama iz 1990. godine za odabrane zemlje Evrope i Azije (u tom procesu Madissonov standard se uspio održati). Podaci su navedeni u tablici 1.

Tablica 1: BDP po stanovniku u odabranim zemljama Evrope i Azije

(u međunarodnim dolarima kupovne moći 1990.)

*Engleska/

Vel. Brit.

**Holandija/

Nizozemska

Italija Španjolska Japan Kina Indija
725. 483
900. 534
980. 1247
1086. 754 1204
1120. 1063
1150. 603
1280. 679 957 560
1300. 755 1482 957
1348. 777 876 1376 1030
1400. 1090 1245 1601 885 960
1450. 1055 1432 1668 889 554 983
1500. 1114 1483 1403 889 1127
1570. 1143 1783 1337 990 968
1600. 1123 2372 1244 944 791 977 682
1650. 1110 2171 1271 820 838 638
1700. 1563 1403 1350 880 879 841 622
1750. 1710 2440 1403 910 818 685 573
1800. 2080 1752 1244 962 876 597 569
1850. 2997 2397 1350 1144 933 594 556
* Do 1700. podaci se odnose na Englesku, a nakon toga na Veliku Britaniju
**  Do 1800. podaci se odnose na Holandiju, a nakon toga na Nizozemsku
Izvor: Broadberry 2013.

Ovi podaci jasno pokazuju okvirnu točnost mnogih ranijih istraživanja, i to kako računskih, tako i pretežno narativnih pristupa, ali ukazuju i na bitnu razliku u odnosu na jedan odnedavno popularni pristup – tako zvano Kalifornijsko tumačenje. Rezultati pokazuju da je Veliki razlaz počeo u 16. stoljeću te je nedvojbeno da vrlo značajne razlike postoje već 1750., kada počinje Prva industrijska revolucija.

To upućuje na dvije stvari. Prvo, razlaz je svoje bitne obrise poprimio već prije Prve industrijske revolucije.  Drugo, prilikom istraživanja fenomena Velikog razlaza uočeno je nešto što se i prije znalo, no sada je dobilo jedan novi aspekt: i Evropa je iskusila važan razlaz. Riječ je o razlazu sjeverozapadnog dijela kontinenta, koji je počeo rasti, i ostatka Evrope (i to svih njezinih dijelova: sredozemne, srednje i istočne Evrope), koja je relativno nazadovala. Taj se razlaz naziva Mali razlaz. Pitanje koje se ovdje postavlja jest kakav je odnos Velikog i Malog razlaza, odnosno postoji li poveznica između razlaza unutar Evrope i razlaza od Azije. Ili točnije: radi li se ovdje zapravo o odvajanju sjeverozapadne Evrope od ostatka svijeta, pa su oba razlaza zapravo lice i naličje jednog te istog fenomena? U prilog takvom tumačenju ide slika 2, na kojoj je prikazan BDP po stanovniku za velike regije svjetskog gospodarstva, a na kojoj je vidljivo da se sjeverozapadna Evropa oko 1500. odvaja od ostatka svjetskog gospodarstva. U računanju, kao i na slici 1, korišteni su rezultati Angusa Madissona.

Slika 2: BDP po stanovniku za regije svjetskog gospodarstva

https://pseudoerasmus.com/2014/06/12/the-little-divergence/

Unatoč vremenskom preklapanju Malog i Velikog razlaza Evropa i Azija, a osobito Kina, međusobno se razlikuju. Mada se razlazi vremenski preklapaju, tumačenje za svaki od razlaza je drugačije. Gospodarstvo Kine bitno se razlikuje od gospodarstva Sredozemlja, srednje i istočne Evrope, pa treba objasniti zašto se Kina nakon 1500. nije razvijala sličnom stazom kao sjeverozapadna Evropa iako je imala tehnološke pretpostavke za to (stalno se spominje Kina, no Veliki razlaz će u drugom dijelu teksta obuhvatiti još neke azijske države).

Stilizirane činjenice o kineskom rastu

Neke stilizirane činjenice potrebne za objašnjenje Velikog razlaza već su iznesene u jednom ranijem tekstu koji se bavi Malim razlazom sjeverozapadne Evrope i ostatka kontinenta. Kako bi se objasnio Veliki razlaz, to treba nadopuniti nekim stiliziranim činjenicama u vezi s ekonomskom povijesti Kine. To nužno podrazumijeva velika pojednostavljenja (koja će znalci smatrati nedopustivima). Za potrebe ovog teksta razlikovat će se samo tri dinastije koje su važne za gospodarski rast, a dvije će se dinastije zanemariti. U vezi s rastom, tehnološkim napretkom i razvojem institucija važnih za rast neophodno je nešto reći o dinastijama Song (960.-1279.), Ming (1369.-1644.) i Qing (1644.-1911.). O manje važnim dinastijama Tang (618.-907.) i Yuan, odnosno o mongolskoj vladavini (1279.-1368.) ovdje neće biti riječi.

Kina je doživjela vrhunac tokom dinastije Song. U to vrijeme su ostvarena glavna otkrića (barut, kompas, tisak i brodogradnja). Reorganizirana je poljoprivreda koja se temelji na malim posjedima i zakupu, ti posjedi su visoko proizvodni i daju značajne poljoprivredne viškove pa je u nekim dijelovima zemlje (donjem porječju Yangtzea) postignuta slična razina urbanizacije kao u Evropi. Tako su stvoreni temelji širenja trgovine i popratnih sektora (novčarstva, brodogradnje). U to vrijeme postavljaju se osnove uspješne birokracije. Uspostavljeni su temelji nepristrane i djelotvorne javne uprave koja nije nasljedna, a službenici nisu aristokrati, nego su regrutirani iz cijelog stanovništva i položaje dobivaju na temelju prijamnih ispita. Ukupni učinak su visoke stope rasta, ubrzanje sekularnog rasta i ‘zlatno doba’ kineskog razvoja. Rezultati nekih  novih istraživanja ukazuju  da su stope rasta toga vremena precijenjene (osobito Madissonove), ali ne u takvoj mjeri da bi dovele u pitanje uspjehe dinastije Song.

Nakon vrhunca u vrijeme dinastije Song slijedi usporavanje i Kina ne uspijeva zadržati korak s ostatkom svijeta. Većina istraživača ističe demografske promjene kao ključ objašnjenja. Naime, stanovništvo Kine je 1400. godine bilo oko 70 milijuna, da bi 1850. naraslo na oko 400 milijuna, uz opasku da je rast prostorno bio različit. Tokom dinastija Ming i Qing rast poljoprivredne proizvodnje ide u korak s rastom stanovništva pa nestaju rastući utrživi viškovi, trguje se s tek oko 7-8% uroda. Opisana situacija vodi ka stagnaciji, a ne rastu. Zbog porasta stanovništva rastu poljoprivredni prinosi, no ne kao posljedica novih tehnologija, nego zbog širenja primjene najbolje već raspoložive tehnike (uz dalju specijalizaciju i intenzifikaciju, više uloženog rada i gnojiva). Ukratko, nastupa intenzifikacija a ne tehnološki napredak. Ponuda poljoprivrede raste i uslijed povećanja površina koje se obrađuju. S obzirom na rast stanovništva i odsutnost tehničkog napretka opadajući prinosi se nadoknađuju intenzifikacijom proizvodnje. Temelj poljoprivredne proizvodnje i dalje ostaje mali seljački posjed (u 18. stoljeću prosječni posjed je manji od 5 hektara), no zbog poreznog sistema on se dalje dijeli. Nema velikih gradova nego se uz vodene putove razvija niz manjih trgovačkih centara koji postaju temelj za razvoj lokalne trgovine, no ti centri ostaju relativno nepovezani, a svjesnom odlukom vlasti prekomorske trgovine robama nema. Uslijed toga selo se ne razlikuje bitno od grada. Na dijelovima vodenih putova nastaju lokalne tržišne integracije, no izvan njih postoje tek lokalna izdvojena tržišta. Kvalitetna javna uprava se održava i nastavlja se temeljiti na ispitima i objektivnim provjerama, a upravne funkcije i dalje nisu nasljedne, tako da se javni činovnici ne bogate. U Kini se bogatstvo ne stječe položajem u državnoj ili javnoj upravi (iako će se i to promijeniti i sa stagnacijom i zaostajanjem će i standardi javne uprave padati). Za vrijeme dinastija Ming-Qing Kinom vlada mala birokracija koja upravlja sve manjim fiskalnim resursima u opadanju.

Prva tumačenja razlaza: europocentrizam

Zanimljivo je da suvremenici Prve industrijske revolucije nisu prepoznali posebne okolnosti u kojima su živjeli. Adam Smith i David Ricardo, vjerojatno najveći ekonomisti svih vremena (kao što se za svaku mikroekonomsku temu kaže ‘sve to već piše kod Alfreda Marshalla’, tako se za makroekonomiku kaže ‘sve to već stoji kod Adama Smitha’, a svi koji se bave političkom ekonomijom kažu da ‘sve to mogu potražiti kod Davida Ricarda’), kao uostalom niti drugi ekonomisti tog vremena nisu vidjeli tehnološku revoluciju. To međutim ne vrijedi za Veliki razlaz. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća postoji svijest o zaostajanju Kine. Adam Smith nudi sljedeće objašnjenje: „Čini se da je Kina dugo mirovala i da je vjerojatno davno prije stekla ono puno obilje bogatstva koje je uskladu s prirodom njezinih zakona i ustanova. Ali to obilje može biti mnogo manje od onoga, koje bi uz druge zakone i ustanove, priroda njezina tla, klima i položaj mogli priuštiti. Zemlja koja zanemaruje ili prezire vanjsku trgovinu…ne može obavljati istu količinu poslova, koju bi mogla obaviti uz drugačije zakone i ustanove.“ (Smith, 1952: 88)

Kina je uvijek fascinirala i njom se historičari oduvijek bave. No pravi rast šireg interesa za Kinu  uslijedio je nakon Kineske revolucije. Pedesetih godina Joseph Needham (1900.-1995.,  povjesničar i sinolog sa Sveučilišta u Cambridgeu) prvi je u novije vrijeme uočio razdoblje, i naglasio njegovu važnost, u kojem Kina nije zaostajala za Evropom ni u pogledu životnog standarda ni razine tehnologije, a u nekim sektorima je bila čak i tehnološki naprednija. Od Needhama potječe priča o važnosti baruta, tiska i kompasa, kao i o ostalim otkrićima i procvatu tokom dinastije Song. S kompasom su se Kinezi prije Evropljana otisnuli na otvoreno more (i došli do afričke obale). Needham je uočio da je potom uslijedio razlaz (koji danas nazivamo Veliki razlaz). Nije ponudio uvjerljivo objašnjenje zašto je u jednom trenutku razvijenija i uspješnija Kina prestala rasti i kako ju je manje razvijena Evropa pretekla. Međutim, istaknuo je činjenicu da Kina nije doživjela Prvu industrijsku revoluciju unatoč tomu što se po svemu činilo da ju je trebala i mogla imati. To zovemo Needhamova zagonetka.

Needham za zagonetku nudi europocentrističko rješenje. On Kinu prepoznaje kao tehnološkog lidera u mnogim tehnologijama, otkrićima i u znanosti, a njezin zaostatak objašnjava promjenom uprave, padom kvalitete javne uprave, korupcijom i institucionalnim sprečavanjem daljnjih tehnoloških proboja tako da Kina počinje tehnološki zaostajati. U tome posebnu ulogu igra i orijentalni despotizam. Needham Veliki razlaz vidi kao posljedicu pada tehnoloških inovacija. Na strani potražnje, maltuzijanski režim vodi padu omjera nadnica i renti, što pak potiče uvođenje radno intenzivnih tehnologija i razvoj radno intenzivnih institucija koje su brana tehnološkom razvoju. Na strani ponude, prepoznaje se gubitak interesa elita za tehnološke promjene.

Krajem šezdesetih i sedamdesetih među ranim tumačima Velikog razlaza je i Mark Elvin (sa Sveučilišta u Oxfordu). Središnje mjesto u njegovom tumačenju zauzima tzv. zamka visoke razvijenosti (high level equilibrium trap). Prema Elvinu, jednom kada je ostvaren relativno visoki životni standard, nestaju poticaji tehnološkom razvoju. Izjednačuju se ponuda i potražnja na visokoj razini, a rad postaje tako jeftin da nema poticaja za ulaganja u kapitalom intenzivne tehnologije. Ova teza je i dalje aktualna.

U spomenutim ali i drugim tumačenjima toga vremena važnu ulogu imaju takozvane “zapadne posebnosti” (Western exceptionalism), odnosno prepoznavanje evropskih posebnosti kao glavnog uzroka uspjeha Evrope. Riječ je pritom o prepoznatljivim osobinama Evrope koje Kina nije imala. To se posebno odnosi na političke institucije (najuspješnije evropske zemlje odbacile su apsolutizam), znanstvenu revoluciju i prosvjetiteljstvo, prirodu vjere, veću ekonomsku efikasnost privatne inicijative, provođenje merkantilističkih i imperijalnih politika i inherentni kapitalistički motiv eksploatacije. Danas se tezi o posebnosti Zapada više ne pridaje osobita važnost, nego se nastoje prepoznati iste pravilnosti i utjecaji koji u Aziji i Evropi daju različite ishode.

Kalifornijsko tumačenje: azijski revizionizam

Glavni pokretač novog zanimanja za kinesku ekonomsku povijest je tako zvano “kalifornijsko tumačenje” (glavni autori ove interpretacije i njezin glavni pokretač Kenneth Pomeranz predavači su na kalifornijskim sveučilištima), odnosno “azijski revizionizam”. To tumačenje Velikog razlaza nastaje devedesetih godina prošlog, a radovi se objavljuju početkom ovog stoljeća. U to vrijeme već je jasno da Kina postojano postiže izuzetno visoke stope rasta i da nakon višestoljetne divergencije počinje konvergirati.

Osnovna je postavka Kalifornijskog tumačenja, vidi na primjer Pomeranz (2000) ili Prasannan (2012), da zapadne posebnosti ne vrijede. Obojica autora dokazuju da razlaz počinje početkom 19. stoljeća (dakle stotinjak godina kasnije nego u radovima Needhama i Elvina, a u to vrijeme Madissonovi rezultati još nisu dostupni), čime se razlaz veže uz Prvu industrijsku revoluciju. Azijski revizionizam dokazuje da prije Prve industrijske revolucije u razvijenosti Kine i Evrope postoje tek nebitne razlike i da su i Kina i Evropa na sličnim stazama razvoja. Slične su, na primjer, stope urbanizacije i pismenosti. Azijski revizionizam smatra da je Prva industrijska revolucija  posljedica dvije slučajnosti. Prve, da se u Engleskoj bogate naslage vrlo kvalitetnog ugljena nalaze blizu površine zemlje, čime se generira komparativna prednost jeftine energije. I druge slučajne prednosti, odnosno činjenice da Evropa ima jeftin pristup dobrima čija proizvodnja traži puno zemlje (sirovinama i poljoprivrednim proizvodima) kroz svoje kolonije, dok Kina kolonija nije imala i to ograničenje nije mogla ublažiti. Kolonije i obilje zemlje na raspolaganju su vrlo važni jer Pomeranz nedostatak zemlje vidi kao glavni zajednički uzrok za ograničenje rasta, koji Evropa, međutim, rješava kolonijama. Na temelju te dvije slučajnosti nastaje Veliki razlaz i u ovom tumačenju razlaz nije posljedica evropskih posebnosti, pri čemu prednosti nisu institucionalne, nego je riječ o resursima i položaju (odatle i jedan od naziva za ovaj pristup, odnosno “azijski revizionizam”).

U okviru Kalifornijskog tumačenja prikupljena je velika količina anegdotalnih i relativno skroman broj kvantitativnih dokaza. Najpoznatiji kvantitativni rezultat je onaj Pomeranzov koji računa nominalne (u gramima srebra) i realne (u Evropi u žitu i Aziji u riži) nadnice i objašnjava da je realna nadnica izražena u kalorijama (kilogramima uvjetnog žita) u delti Yangtzea, odnosno u bogatom dijelu Kine, 1800. godine bila ista kao u Engleskoj. Kalifornijsko tumačenje i dalje generira istraživanja, na primjer ono koje su proveli Shiua i Keller (2007), i jedno je od tumačenja koje još uvijek sudjeluje u živoj raspravi o kineskom rastu, Velikom razlazu i divergenciji.

Uvod u novija tumačenja: nadnice

Kalifornijsko tumačenje, koje se temelji na tezi o ‘kasnom razlazu’, još uvijek ima pristalica, no novi podaci (o nadnicama i cijenama i društvenim računima), kao i preispitivanje već ranije dobivenih podataka dovodi u sumnju njegovu točnost. Novi podaci pomiču razlaz prema ranijem datumu i odvajaju ga od Prve industrijske revolucije. Osim podataka o BDP-u po stanovniku, za ekonomsku povijest vrlo su važni podaci o nadnicama. Povijesno gledano, podaci o nadnicama su pouzdaniji (potrebno ih je manje ‘masirati’ nego izračune BDP-a), a varijabla je presudna za gospodarski život, i to kako statički gledano (potrošnja, monetizacija, životni standard), tako i za dinamičke promjene (tehnički napredak, migracije). Dimenzije Velikog razlaza vidljive su i iz kretanja realnih nadnica.

Važna karika u Kalifornijskom tumačenju je Pomeranzov izračun nominalnih (u gramima srebra) i realnih (u žitu, odnosno riži) nadnica u Kini i Engleskoj. No kasnija računanja pokazala su da je Pomeranzov rezultat o odnosu nominalnih i realnih nadnica upitan i danas se rezultati do kojih su drugačijim računanjem došli Broadberry i Gupta (2006) i Allen (2011) smatraju pouzdanijima.

Broadberry i Gupta (2006) postavili su pitanje koje su nadnice važne za usporedbu i izrazili sumnju u ispravnost Pomeranzovog izbora. Oni uspoređuju najrazvijenije područje Evrope, odnosno južnu Englesku, s onim u Kini, a to je dolina Yangtzea (uzvodno od današnjeg Šangaja). Neosporno je da nominalne nadnice izražene u gramima srebra nisu dobri pokazatelji, no Broadberry i Gupta spore Pomeranzov račun u žitu jer je žito ‘nontradeable’ i korišteni podaci se odnose na veleprodajne cijene. Međutim, ako se nadnice računaju u žitu, onda daju Kalifornijsko tumačenje. Broadberry i Gupta svoj indeks realnih nadnica grade na osnovi žita za Evropu i riže za Aziju (i onda kineske nadnice pretvaraju u one koje su ekvivalentne za žito). Njihov račun pokazuje da su oko 1600. godine nadnice u riži u najrazvijenijem dijelu Kine u dolini Yangtzea usporedive s onima u razvijenom dijelu Evrope i da se u toj regiji Kine razvilo gospodarstvo slično onom u Evropi. Razlaz u njihovoj seriji rezultata počinje nakon 1650. godine. Rezultat tog računa prikazan je u tablici 2.

Tablica 2. Nominalne i realne nadnice u južnoj Engleskoj i dolini Yangtzea za nekvalificirane radnike 1550.-1849.
Dnevna nominalna nadnica u gramima srebra
južna Engleska dolina Yangtzea kineska kao postotak engleske
1550.-1649. 3.8 1.5 39%
1750.-1849. 11-5 1.7 15%
Dnevna realna nadnica u kilogramima žita
južna Engleska dolina Yangtzea kineska kao postotak engleske
1550.-1649. 5.2 4.5* (3.0**) 87%
1750.-1849. 7.8 3.0* (2.0**) 38%
 * Nadnica u riži u ekvivalentnim jedinicama žita
** Nadnica u kilogramima riže
Izvor: Broadberry i Gupta (2006.)

Allen (2011) provodi daleko zahtjevniji račun nadnica koji se temelji na podacima za gradove. Kreće od nominalnih nadnica u gramima srebra. Račun je prikazan na slici 3. Međutim, nominalne nadnice nisu pouzdan pokazatelj odnosa. Allen provodi račun dviju vrsta realnih nadnica. Računa realne nadnice koje ne ovise samo o žitu, nego i o košarici potrošnih dobara. Koriste se dvije košarice. Prva je “košarica preživljavanja” (subsistence basket). Omjer nadnice i cijene “košarice preživljavanja” prikazan je na slici 4. Druga košarica je “košarica pristojnog življenja” (respectable basket). Pristojne nadnice su više od minimalnih i daju kvalitetniju prehranu. Rezultati tog računa predočeni su na slici 5. Za obje košarice, kao što slike 4 i 5 pokazuju, vidljivo je razdvajanje prije 1800. godine. Podaci ne potvrđuju Kalifornijsko tumačenje. Veliko razdvajanje nastupa između 1400. i 1750., dakle prije Prve industrijske revolucije.

Slika 3: Nominalne nadnice u gramima srebra u odabranim gradovima Evrope i Azije

Izvor: Allen (2011)

Slika 4: Relativne realne nadnice u odabranim gradovima Evrope i Azije

Izvor: Allen (2011.)

Slika 5: Pristojne nadnice u odabranim gradovima Evrope i Azije

Izvor: Allen (2011)

Za novije razdoblje od početka Prve industrijske revolucije podaci su pouzdaniji pa ih Allen posebno navodi. Oni su prikazani na slici 6.

Slika 6: Realne nadnice u evropskim i kineskim gradovima 1738.-1918.

Svi računi nadnica pokazuju da su realne nadnice u Kini u razdoblju 1550.-1649. bile 87% iznosa nadnica u Engleskoj, a kasnije, u periodu 1750.-1849. pale su na 38%. Međutim, izražene u gramima srebra, evropske nadnice su bitno više od kineskih (treba imati na umu pritjecanje velikih količina srebra iz Novog svijeta). Tokom 19. stoljeća nadnice su pale sa 39% iznosa nadnica u Engleskoj na 15%, no taj trend je započeo u 18. stoljeću, a ne kao što kaže Kalifornijsko tumačenje u 19. stoljeću. Van Zanden (2001) ističe da je to razdvajanje nadnice još vidljvije ako se uzme u obzir da su nadnice u kineskom gospodarstvu bile manje važne nego u Evropi. Allen (2011) povezuje relativne promjene nadnice Kine i Evrope sa onima unutar Evrope i naglašava da je prevladavajući trend nadnica prije 19. stoljeća divergencija, a da je disperzija realnih nadnica najmanja u ranom 16. stoljeću.

Posljedice ovakvog relativnog kretanja nadnica upravo su onakve kakve predviđa ekonomska teorija. Takav trend presudno utječe na izbor tehnologija, a time i na smjer tehnološkog rasta. Jeftini rad u Kini vodi ka izboru i razvoju radno intenzivnih i kapitalom štedljivih tehnologija, dok se u sjeverozapadnoj Evropi, gdje je područje relativno visokih nadnica, biraju i razvijaju radno štedljive i kapitalom intenzivne tehnologije. Tisak može poslužiti kao primjer za utjecaj različitih relativnih cijena na izbor tehnologije. Kineski tisak koristi mnogo rada i zadržao je tehnologiju s nepokretnim slovima, dok Evropa prelazi na pokretna slova i rotacijsko tiskanje. Prva tehnologija je radno intenzivna, a druga je intenzivna u smislu kapitala.

Slika 7: Usporedba tehnologija tiskanja, lijevo je radno intenzivna i kapitalom štedljiva kineska, a desno kapitalom intenzivna i radno štedljiva evropska tehnologija

Izvor: van Zanden (2001.)

Možemo zaključiti prvi dio: do Velikog razlaza došlo je mnogo prije Prve industrijske revolucije, u vrijeme kada je nastupio i Mali razlaz nakon 1500. Kalifornijsko i europocentrična tumačenja Velikog razlaza nemaju objašnjavajuću moć te se do mnogo boljih tumačenja  dolazi kada se analiziraju razlike u nadnicama. Relativno jeftiniji rad i spor, gotovo zaustavljen tehnološki napredak u Kini spram Evrope a pogotovo dijelova Evrope predstavljaju vidljivo objašnjenje. No, što je uzrokovalo takve odnose? U drugom dijelu će se razmatrati uloga šokova poput bubonske kuge, kineske političke povijesti i institucija te stupnja integracije tržišta. Isti okvir razmatranja će se primijeniti i na Indiju i Japan.


Kozmetička, šnajderska i lektorska obrada: Martina Fryda-Kaurimsky
Autor naslovne fotografije: Weltreisendertj / Dreamstime. Fotografija prikazuje tri pagode na ulazu u grad dinastije Song u pokrajini Yunnan. Dinastija Song vladala je Kinom 960.-1279. u razdoblju najbržeg tehnološkog napretka i rasta životnog standarda u ondašnjem svijetu.

Popis literature bit će prikazan na kraju drugoga dijela.