Na Labu smo već analizirali prijedloge koje su europski poslodavci komunicirali u svrhu pojednostavljenja EU propisa. I Draghijev izvještaj pokrenuo je inicijative za pojednostavljenja propisa u cilju povećanja europske konkurentnosti. Deregulaciju sve više traže njemačka vlada i njemačka industrija, kao i Poljska. Razotkriva se ideološka komponenta bavljenja ESG rizikom, a sve glasnije propituje se i GDPR. Sve više ljudi svjesno je da europska auto industrija (kao i druge industrije) nije u problemu samo zbog gubitka u fer tržišnom natjecanju, nego i zbog žestoke regulacije. Sve jasnije je da na prvu plemenite ideje, kada se pretoče u skupe regulacije, imaju ozbiljne posljedice. Osim toga, raste i osjetljivost na pomisao da bi dio regulacije koja se oblikuje na EU razini mogao biti više u interesu uske birokracije u središtu koja sanja federalizam, nego javni interes velike većine građana Unije. U svakom slučaju, veoma je teško razlučiti takve, u osnovi štetne regulative, od onih opravdanih koje predstavljaju javni interes.
Najbolji primjer vidimo na polju energetike. Veliki val (inflacija) zelenih regulativa bio je jednim dijelom utopistički, ideološki inspiriran (spas planeta pred klimatskom katastrofom, pod svaku cijenu). Sada, kada se ispostavilo da je ta cijena iznimno visoka, a benefit neizvjestan (između ostaloga i zbog toga što Amerika i Kina – puno veći emitenti stakleničkih plinova od EU – drugačije vide ovaj svijet), veoma je teško uravnotežiti zelene politike za novo razdoblje. Naime, jasno je da je energetska tranzicija Europi neophodna radi energetske sigurnosti, neovisnosti i diversifikacije dobavnih pravaca, izvora i povećanja vlastite proizvodnje energije. No, kada se postavi pitanje što to konkretno znači – koje regulative ukinuti, a koje ostaviti, mišljenja se razilaze.
U svakom slučaju, pojam regulatorna inflacija koristan je pojam. Podsjeća da smo prošli kroz regulatornu inflaciju ili tsunami. Sada tu inflaciju treba razumno ispuhati – maknuti dio koji stvara neto štete i zadržati razumno mali dio koji stvara neto koristi. No lakše je to napisati nego konkretizirati.
Ovaj uvod nije naš normativni stav nego opis razvoja situacije i ambijenta među dionicima politika u mnogim europskim zemljama i izvan EU. Ambijent se mijenja i zbog prelijevanja ideja o deregulaciji iz SAD-a gdje je 15% carine na uvoz iz EU opravdano brojnim regulatornim (necarinskim) barijerama koje EU primjenjuje na uvoz iz SAD-a kao i drugim „regulatornim prelijevanjima“ o kojima će biti više riječi u nastavku teksta. I kod ove teme nije moguće točno procijeniti koliki su stvarni troškovi necarinskih barijera, kao što nije moguće ni grubo procijeniti je li pristanak EU na 15% carina implicitno priznanje da su europske regulatorne i necarinske barijere tolike ili veće.
Uglavnom, pipkamo u mraku, no vidimo jasan preokret koji je započeo u mnogim državama. Sve glasnije se govori o troškovima regulacije, još glasnije se zagovara njihovo smanjenje. U nastavku ćemo napraviti kratak presjek glavnih regulatornih tema u nekoliko država. Nosioci tih tema uglavnom su udruge poslodavaca, a njihov utjecaj na nacionalne politike veoma je različit od zemlje do zemlje, u svakom slučaju slabiji u EU nego u SAD-u.
Danska: fokus na tržište rada i GDPR
Konfederacija danskih poslodavaca (DA) u preporukama poziva na veću nacionalnu fleksibilnost u regulaciji tržišta rada sukladno načelu supsidijarnosti. EU legislativa ne bi trebala gomilati daljnje tehničke zahtjeve kada je riječ o odnosima na tržištu rada. Danci traže ex-post evaluacije EU propisa koji su na snazi više od 10 godina. Spominju se pojednostavljenja složenih pravila o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu. Primjerice Workplace Directive ima 68 specifičnih zahtjeva kao što su pravila o simbolima na tipkama tipkovnica te dizajnu i rasporedu radne površine. Display Screen Equipment Directive sadrži 33 slična specifična zahtjeva. Nadalje, zakonodavstvo za kemikalije (REACH) treba razgraničiti tako da zaštita zdravlja i sigurnosti na radu bude regulirana na jednom mjestu, umjesto i kroz REACH, što stvara dvostruka pravila. Direktive koje propisuju dugoročno čuvanje podataka o izloženosti (npr. Cancer Directive i Asbestos Directive) trebale bi dozvoliti veću nacionalnu fleksibilnost u primjeni umjesto nametanja 40-godišnjeg čuvanja podataka. Working Time Directive kao sporan dio nalaže obvezu registracije radnog vremena svakog radnika. Pravila o noćnom radu, razdobljima odmora i kompenzacijskom odmoru trebala bi biti fleksibilnija. Predlaže se produljiti referentno razdoblje za maksimalno tjedno radno vrijeme od 48 sati s trenutnih četiri mjeseca na godinu dana. Working Conditions Directive trebala bi ukinuti obveze za detaljne informacije. Pay Transparency Directive sadrži obveze izvješćivanja o plaćama koje bi trebalo ukinuti za manje firme s manje od 100 zaposlenih. Platform Work Directive trebala bi reducirati odredbe o algoritamskom upravljanju. Također, Danci smatraju kako bi GDPR trebao izuzeti mala poduzeća od obveza detaljnih evidencija o aktivnostima obrade, dokumentiranja svrha i kategorija podataka i uvesti de minimis pragove za obradu niskorizičnih podataka uključujući opće podatke o zaposlenicima. Predlaže se uvođenje standardiziranih digitalnih alata za zaštitu podataka.
Švedska i Nizozemska: GDPR i ESG u fokusu
Svenskt Näringsliv (Confederation of Swedish Enterprise) traži uravnoteženu primjenu GDPR-a na temelju procjene rizika bez prevelikih zahtjeva. Potrebno je objediniti propise o automatiziranom donošenju odluka u okviru EU Akta o umjetnoj inteligenciji. Traži se pojednostavljenje zahtjeva za dijeljenje podataka. Također, EU Data Act stvara nesigurnost ulaganja i ograničava slobodu ugovaranja. Traže zajedničke obrasce za izvještavanje o kibernetičkim incidentima. Traži se i jednostavniji okvir za otpad bez previše detalja.
Švedski poslodavci žale se i na ESG i klimatsku regulativu, pogotovo CSRD, ESRS, odnosno reguliranje korporativne dužne pažnje vezano uz obveze u opskrbnom lancu. Upozoravaju na dvostruko izvještavanje i problem obuhvata (npr. podružnice unutar grupa moraju zasebno izvještavati umjesto konsolidiranog izvještavanja). Također, uredba o krčenju šuma (EUDR) predmet je kritika zbog zahtjeva za geolokacijskim praćenjem, nejasnih smjernica i visokog rizika od kazni.
Nizozemska federacija poslodavaca (VNO-NCW) protivi se regulativi koja bi obvezala poduzeća da se bave analizama kršenja ljudskih prava ili šteta za okoliš u svojim lancima vrijednosti. Kritiziraju CSRD odnosno regulativu o izvještavanju o održivosti. Poruka je da oni koji prednjače u održivosti ne smiju biti kažnjeni. Upozoravaju i na pravnu nesigurnost i opterećenja iz CSRD i ESRS pravila.
Ista udruženja kritiziraju GDPR zbog složenosti i pravila za prijenos podataka stranama izvan EU-a. EU smjernice u nekim su aspektima netočne i neprovedive te otvaraju mnoga praktična pitanja. Naime, ako kontrolor ili obrađivač izvan EU-a već ispunjava sve obveze GDPR-a, korištenje međunarodnih instrumenata za prijenos podataka ne bi trebalo biti potrebno. To stvara nepotrebnu dodatnu papirologiju. I osobe iz EU-a i izvan EU-a ionako već moraju ispunjavati sve obveze za osiguranje usklađenosti.
Amerikanci: kritika digitalne i zelene tranzicije EU-a
Iako ova tema (kako EU vide Amerikanci) nije popularna, dopustimo i malo nelagode koja uvijek nastupa kada se postavi pitanje kako nas vide drugi: možda oni znaju više o nama samima?
Američki poslovni sektor vidi europsku regulativu kao ne-carinske prepreke slobodnoj trgovini. Digital Markets Act (DMA) smatraju štetnim i diskriminirajućim za američke tehnološke gigante jer nameće „gatekeeper“ obveze platformama (interoperabilnost, dijeljenje podataka i ograničenja u samopreferiranju). Dodatno, postavlja se pitanje europskog digitalnog oporezivanja, u čemu se ističe slučaj Francuske iako (ovo je slabo poznato) sedam država članica (plus UK) primjenjuje neki oblik oporezivanja digitalnih aktivnosti i transakcija na američkim platformama.
EU AI Act nameće obveze procjene utjecaja, klasifikacije rizika i razne troškove usklađivanja koji s jedne strane nose rizik odljeva inovacija iz EU-a, a s druge povećanja troškova za američke tehnološke tvrtke ako razvijaju i primjenjuju AI u EU. Poslovni sektor poziva na pauziranje odnosno odgodu primjene ovih odredbi.
Nadalje smatraju da Direktiva o korporativnoj dužnoj pažnji za održivost (CS3D) ima pretjeran ekstrateritorijalni doseg. Obveze poput angažiranja vanjskih dionika u procjenama i mapiranja rizika stvaraju ozbiljan teret usklađivanja za američke kompanije i podružnice u EU-u. SAD je pozvao EU da kroz CS3D i CSRD ne nameće nerazmjerne barijere transatlantskoj trgovini. Naime, Direktiva o izvještavanju o održivosti (CSRD) odnosno ESG pravila izvještavanja zahvaćaju i subjekte izvan EU-a koji posluju s/u EU sa zahtjevnim i skupim obvezama objave podataka. CSRD utječe na američke tvrtke koje ostvaruju prihode u Europskoj uniji veće od 150 milijuna eura ili imaju EU podružnice koje ispunjavaju određene pragove veličine.
Direktiva o dubinskoj analizi korporativne održivosti (CSDDD) zahtijeva od firmi da identificiraju, spriječe i ublaže negativne utjecaje na ljudska prava i okoliš u vlastitom poslovanju i u svim svojim lancima opskrbe, što utječe na američke firme s prihodima većim od 450 milijuna eura, pogotovo u sektorima poput tekstila, poljoprivrede i kemikalija. Na tu se direktivu, kao i na drugu EU legislativu, požalio i američki kongresmen Scott Fitzgerald koji želi zakonski zaštititi američke kompanije od stranih regulatornih opterećenja. Primjerice, za CSDDD navodi kako zahtijeva objavu, identifikaciju, ublažavanje i rješavanje negativnih utjecaja na okoliš i društvo, provedbu net-zero ciljeva emisije ugljika i plan klimatske tranzicije usklađen s Pariškim sporazumom. To američke tvrtke stavlja u poziciju u kojoj moraju prisiliti svoje kupce i dobavljače sa sjedištem u SAD-u da smanje emisije stakleničkih plinova. Pritom se nameću stroge kazne i kontrole dobavljača radi usklađenosti s ESG standardima. Poruka je da nad američkim kompanijama trebaju vladati američki zakoni, a ne europski regulatorni „overreach“.
Na europski AI Act posebice se žali američka Meta (Facebook) u kojoj smatraju da Europa ide krivim putem u pogledu umjetne inteligencije. Meta odbija potpisati provedbeni europski AI kodeks zbog niza pravnih nesigurnosti za njihove razvojne modele. A kompanije koje ne potpišu Kodeks mogle bi se naći pod pojačanim nadzorom. Meta i Mark Zuckerberg najavili su kako će tražiti pomoć Washingtona u slučaju nepravednog tretmana od strane Europske komisije.
Gušenje AI inovacija
Ne radi se samo o američkim prigovorima. I europski poslodavci u otvorenom pismu traže odgodu provedbe EU Akta o umjetnoj inteligenciji kako bi se poslala poruka inovatorima i investitorima diljem svijeta da Europa ozbiljno shvaća svoju agendu pojednostavljenja i konkurentnosti u području u kojem se očekuje brz tehnološki napredak i rast produktivnosti u neposrednoj budućnosti. Carrefour, BNP Paribas, Airbus, TotalEnergies, ASML, Philips, Siemens, Lufthansa, Mercedes-Benz, Mistral AI i drugi zatražili su pauzu ili “zaustavljanje sata“ jer ih najviše brine pravna nesigurnost zbog usklađivanja s nejasnim, složenim i preklapajućim pravilima, pogotovo kada je riječ o razvojnim AI projektima koji dobiju pečat visokog rizika. Potpisnici upozoravaju da postoje i rizi druge vrste – daljnje narušavanje konkurentnosti Europe u globalnoj utrci sa SAD-om i Kinom te obeshrabrivanje ulaganja i inovacija. Traži se odgoda od najmanje dvije godine.
I nije samo AI u pitanju…
Rigidan europski pristup regulaciji AI nije jedino područje u kojem se pokazuje da EU neće odustati od svojih regulatornih namjera. Niču novi propisi. CBAM (Carbon Border Adjustment Mechanism) obvezuje na složene evidencije i dokumentiranja, provjere, praćenje i izvještavanje o u uvozu ugrađenim emisijama CO₂, te nameće visoke troškove usklađivanja dok kašnjenje s izvještavanjem može usporiti uvoz. CBAM uvodi obvezu kvantificiranog i verificiranog izvještavanja o emisijama utjelovljenim u uvozu određenih roba kao što su čelik, cement, aluminij, gnojiva, električna energija, vodik i odabrani prerađeni proizvodi, uz postupno financijsko terećenje putem kupnje CBAM certifikata čija će kupnja biti obvezna od 2026. Ključne obveze su registracija uvoznika u CBAM registru; kalkulacija emisija po proizvodnoj jedinici prema EU metodologiji; zahtijevat će se i dobivanje podataka od dobavljača iz trećih zemalja, verifikacija podataka od strane akreditiranog verifikatora, kvartalno i godišnje izvještavanje kroz CBAM sustav, nabava i poništavanje CBAM certifikata. Značajni rizici za poslodavce su neusklađenosti podataka iz lanca dobave jer dobavljači iz zemalja bez stroge emisijske metodologije često ne mogu pružiti podatke koji su potrebni za zadovoljenje EU standarda što može rezultirati administrativnim kaosom. Operativni rizik izvještavanja vezan je uz kazne odnosno narušavanje reputacija i moguće zastoje pri carinjenju.
European Policy Information Center (EPiCENTER) upozorava kako CBAM zbog svojih složenih pravila izvještavanja riskira dodatno potkopati konkurentnost industrije. Mala i srednja poduzeća suočit će se s neizravnim troškovima jer veće firme prenose zahtjeve za usklađenost i više cijene kroz lance opskrbe, čak i ako su manje firme formalno izuzete od regulative. Također, postupno ukidanje alokacije ETS dozvola (EU Emissions Trading System) povećat će rizik preseljenja proizvodnje na druga tržišta. CBAM dodatno predstavlja rizik za odnose EU i SAD-a jer je za očekivati da će Amerikanci ovu regulativu staviti na listu za odstrel; drugim riječima, sporazum 15:0 (Trump – Von der Leyen iz Škotske ljetos) na europskoj strani umjesto nule ima nepoznatu brojku troška necarinskih barijera čiji će rast vrlo vjerojatno iritirati Trumpovu administraciju (i njene najvažnije dionike – velike korporacije) i prije ili kasnije dovesti do novog zaoštravanja trgovačkih odnosa jer sporazum 15:0 ionako je okviran i privremen, a znamo koliko Trump uživa iznova otvarati pregovaračke teme i poglavlja za koja samo naivni misle da su zatvorena.