Dominantne politike i ideje koje su pred 36 godina dovele do pada Berlinskog zida i oblikovale zapadni svijet krajem 20. i početkom 21. stoljeća potrošile su svoju pokretačku moć. Kao što je Karlo Jurak istaknuo u prvom iz serije eseja o izazovima liberalizma, mnoštvo je procesa u ovome stoljeću, osobito u proteklom desetljeću, koji ukazuju na krizu liberalizma: 9/11; globalna financijska kriza 2008.; migrantska kriza 2015.; uzlet klimatskog alarmizma; carinski „ratovi“; politička polarizacija; pandemija odnosno političke i društvene reakcije na nju (još jedna manifestacija rastuće vjere elita u birokratsko-tehnokratsku racionalnost); povećanje državnih dugova, monetarne ekspanzije i inflacija; formiranje saveza autokracija, Rusije i Kine, ruska agresija na Ukrajinu; međunarodne sankcije, slabljenje multilateralizma na zapadu (NATO? EU?); uspon američkog tehnološkog korporativizma – otvorenog saveza predsjedničke administracije, kriptozajednice i vodećih Big Tech kompanija… Moglo bi se nabrajati i druge važne procese i događaje, no nema smisla; liberalizam je u krizi.
Ipak, Jurak najavljuje nastavak serije eseja konstatacijom da je liberalizam kroz povijest pronalazio energiju regeneracije kada se doimao potrošenim. Liberalizam je puno više od ideja i politika koje su bile dominantne kroz tri desetljeća hiperglobalizacije 1989.-2019. Vrata Ekonomskog laba Juraku su širom otvorena za nastavak elaboracije ove teme, a ja ću se u paralelnom eseju usredotočiti na jedno drugo pitanje. Ono se ne tiče toliko aktualne krize, koliko je bitno za razmatranje njenog mogućeg produbljivanja. Radi se o pitanju prilagodbe tržišta rada i društva tehnološkim promjenama i, osobito, razvoju umjetne inteligencije. I kroz tu prizmu treba tražiti odgovor na pitanje nalaze li se politička ideja i praksa liberalizma u povijesnoj krizi.
Harari u Zagrebu: od ugljične (biološke) do silicijske (digitalne) dominantne vrste na našem planetu
Pitanje o razvoju AI potaknuto je gostovanjem Yuvala Noah Hararija u Zagrebu. Na događaju sam sudjelovao kao dio predgrupe koja je nastupila na uvodnom panelu, uz sudjelovanje profesora politologije Kristijana Kotarskog, profesora komunikologije iz Ljubljane Dejana Verčiča, predsjednika uprave Končara Gordana Kolaka, komunikacijske stručnjakinje Ankice Mamić – organizatorice dovođenja Hararija u Zagreb, te moderatora Dubravka Merlića.
Ambijent je bio obilježen distopijskim elementima Hararijeve vizije umjetne inteligencije. Priča ide ovako: veliki jezični modeli (LLM) hakiraju (kradu) ljudski jezik i znanje pohranjeno u riječima, značenjima i ljudski ispisanom računalnom kodu. LLM uspješno stvara nove priče, aplikacije, potencijalno i knjige, mitove, identitete, pa zašto ne i nove religije; AI se otima ljudskoj kontroli i prijeti stvaranjem umjetne stvarnosti u kojoj ne možemo isključiti – barem tako smatra Harari – mogućnost ovladavanja ljudskim umovima. Posljedice su nepredvidive, potencijalno katastrofalne.
Harari se donekle ograđuje od svoje distopijske vizije. Inzistira na tome da AI ima brojne korisne primjene. No, on ne govori o tome jer velika većina govori samo o tome. Inzistira i na tezi da ne može predvidjeti budućnost; budućnost je određena našim odlukama koje također ne možemo predvidjeti. Ipak, smatra da može upozoriti na nešto što se može dogoditi. Promjene vezane uz širenje AI jedinstvene su po tome što strana inteligencija (AI – allien intelligence kako ju naziva) izrasta na ljudskoj, ali se od nje odvaja kao superioran inteligentni produkt. Perfektno vladanje ljudskim jezikom AI-ju omogućava oponašanje verbalnih iskaza ljudskih emocija, a time i manipulaciju ljudima. AI ima potencijal da započne određivati vlastite ciljeve bez ljudske kontrole te iskoristi ljude za postizanje svojih ciljeva bez etičkih i političkih ograničenja.
Tehnološka anksioznost i ljudska sudbina
Distopije o tehnološkim artefaktima koji se (neplanirano) okreću protiv ljudi postoje od početaka zapadnog moderniteta; od Cervantesova Don Quijotea (16. st.) preko ludističkog pokreta iz drugog desetljeća 19. stoljeća, do priča koje su vremenski i kulturološki bliže Hararijevoj, poput Odiseje Stanleya Kubricka, Matrixa braće Wachowski i Nolanove (nije Christofer nego Jonathan) TV serije Person of Interest. U tom smislu Harari nije ponudio ništa novo. Doduše, kreatori spomenutih priča nisu se zamarali detaljnim objašnjavanjem kako se dogodilo to da tehnologija stekne evolucijsku autonomiju i dovede ljude u podređen položaj, dok Harari kao povjesničar – a povjesničari uglavnom balansiraju između ozbiljne znanosti i literature – pokušava izbjeći zamku mašte. Pokušava pružiti znanstveno-popularno objašnjenje distopijske budućnosti na način koji bi se po snazi uvjerljivosti mogao usporediti s „nezgodom“ koja se čovječanstvu dogodila s atomskom bombom.
U razmatranju opakog scenarija razvoja AI, teško je parirati egzaktnosti kvantne fizike i sudbonosnog leta Enole Gay koji je prethodio rođenju civilizacijskog straha od samouništenja vrste. Dok AI ne pokaže da je u stanju izazvati katastrofu nitko neće vjerovati da je katastrofa moguća. Ipak, u potrazi za AI-ekvivalentnom cijepanja atoma, Harari – slično Martinu Puchneru (Pisani svijet i Kultura – nova svjetska povijest) – gradi priču o povijesti kroz razmatranje uloge informacija (i manipulacija njima). On analizira veze između priča i temeljnih tekstova koji su obrađivali problematiku moći i bogova. A pisana i ispričana povijest mitova pokazuje da su ljudi ponekad skloni povjerovati u najnevjerojatnije stvari ako je određeni skup riječi prošao kroz proces sanktifikacije ili interpretacije od strane društvenih autoriteta. Pa ako neki ljudi mogu povjerovati da ih čeka raj ili nebeski spas ako ubijaju druge ljude, tko može jamčiti da AI neće biti u stanju stvarati priče i mitove koje će veći broj ljudi prihvatiti kao poticaje za počinjenje masovnih zločina ili nekih manjih zala prema pripadnicima svoje vrste?
Uloga informacijsko-komunikacijskih tehnologija u ljudskoj povijesti
Pitanje možemo postaviti i ovako: može li AI autonomno, bez izravne ljudske instrukcije, u sprezi s internetom odnosno algoritmima društvenih mreža pojačati mračnu stranu ljudske povijesti? Mračna strana je oduvijek barem posredno povezana s tehnološkim razvitkom. Informacijsko-komunikacijske tehnologije imale su važnu ulogu u stvaranju i širenju priča koje su mobilizirale mase za sukobe. Nakon izuma i širenja tiska u Europi uslijedilo je razdoblje od dvije stotine godina ratova. Mussolini je bio urednik novina, Hitler je imao notornog Goebelsa, a Staljin Ivana Gronskog. Kada je kretao lockdown, masovni su mediji postrojeni u političkim uredima, jer bez masovne uporabe i kontrole medija od strane vlasti nije moguće zamisliti psihološku pripremu i mobilizaciju ljudi. Čak je i Putin svoj traktat o historijskoj istosti ruske i ukrajinske nacije objavio na web stranicama Kremlja 2021. Njemu neki vidljivi Goebels nije ni trebao kako bi osmislio imperijalističku motivacijsku priču – povijesnu krivotvorinu – koja je najavila novi veliki rat.
Između razvoja novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija i ljudskog crnila ne postoji nužna veza. Omasovljenje televizijske i satelitske tehnologije u zadnja tri desetljeća 20. stoljeća ne samo da nije dovelo do novog velikog rata, nego je, kao što je primijetila nobelovka Hertha Mueller, kumovalo padu komunizma i širenju prostora slobode. Naime, slike i zvukovi sa Zapada podizali su aspiracije i jačali svijest o lošem društvenom stanju i neslobodi s druge strane Željezne zavjese (i u bivšoj Jugoslaviji). Pokretanje MTV-a osamdesetih imalo je važnu ulogu u oblikovanju kulture i mindseta nove generacije. Mitska uloga glazbe Franka Zappe u praškim disidentskim krugovima oko Vaclava Havela poznata je priča. Pola milijuna mladih Rusa nije se slučajno našlo na koncertu Metallice u Moskvi 1991. Predigra je dugo trajala. Željezna zavjesa bila je tvrda, ali tehnologije nadzora, čak i one Stasija u DDR-u, Securitate u Rumunjskoj i KGB-a u SSSR-u nisu bile takve da bi Željezni zid učinile neprobojnim. Nasuprot tome, danas su tehnološki potencijali kontrole neusporedivo veći; neki ih savršeno prakticiraju za danu razinu tehnološkog razvitka (Kina), a kulture Zapada, Rusije i Kine međusobno su udaljenije nego pred 35 godina.
Ipak, razdoblje od sredine 60-ih godina do približno 2005. pokazuje da nova i naprednija informacijsko-komunikacijska tehnologija ne vodi nužno u sukobe. Nove informacijsko-komunikacijske tehnologije kroz povijest su širile i pozitivne priče koje promiču slobodu, kreativnost i suradnju ljudi. To je dobra vijest koja poručuje da postoje razne mogućnosti, a ne povijesna nužnost. No sada se postavlja novo povijesno pitanje o tome kako će integracija internetskih društvenih mreža i umjetne inteligencije utjecati na priče koje će se najbrže širiti i osvajati umove ljudi, oblikovati kulturu, vrednote i uvjerenja u budućnosti.
Tehnološki napredak u gospodarstvu i radnički pokret
Komunikacije, kultura i dominantni politički narativi nisu jedina područja posredstvom kojih interakcije između tehnologija i ljudi mogu završiti u suprotstavljenim kutovima ljudske povijesti. Gospodarstvo, odnosno veze između tehnološkog razvitka i tržišta rada također posreduju pri određivanju smjera ljudskog ravitka. Harari se time ne bavi pa ćemo priču o širenju AI u nastavku proširiti elementima moderne ekonomske povijesti.
Kada su veze između tehnološkog napretka i tržišta rada harmonične, jamče ekonomsku i društvenu stabilnost i razvoj. S druge strane, neravnoteže i velike fluktuacije (ne)zaposlenosti mogu pogodovati prerastanju kriza u depresije i katastrofe historijskih razmjera. Danas je ova tema pomalo zaboravljena; nezaposlenost u Europi i SAD-u nalazi se na najnižim razinama u povijesti iako anksioznost koja izvire iz informacijskog prostora stvara dojam da živimo u latentnoj krizi. Kako to obično biva, ljudi se lako uspavaju; stoga postavljamo pitanje tutnji li iza ugla prijetnja nove tehnologije koju još ne vidimo, a koja će nas u meki trbuh zaposlenosti i dohodaka pogoditi nenadano, kao brzi vlak bez upaljenih svjetala? Sagledat ćemo odnos tehnološkog napretka i tržišta rada u duljoj povijesnoj perspektivi.
Prva industrijska revolucija bila je zasnovana na parnom stroju koji se počeo širiti od početka 19. stoljeća (iako su strojevi počeli imati važnu ulogu u radnim procesima, napose u Engleskoj, već od druge polovice 18. stoljeća); druga industrijska revolucija zasnovana je na električnoj energiji; treća je zasnovana na informacijama odnosno računalima. Ako četvrtu industrijsku revoluciju također označimo kao informacijsku, ali zasnovanu ne samo na računalima nego na internetskim tehnologijama i njihovim nadogradnjama, među kojima se umjetna inteligencija pokazuje kao najnoviji tehnološki artefakt, postavlja se pitanje ima li ta tehnološka novotarija potencijal da zatrese svijet onako snažno kao što su to činile tehnologije iz ranog modernog doba?
Nakon prvih godina širenja tehnologije parnoga stroja nastao je ludistički radnički pokret (1811.-1816.). Pokret je na tragu Cervantesove i Hararijeve priče shvaćao stroj kao neprijatelja. Kasnija transformacija socijalističkih ideja bila je moćna zbog društvenih napetosti koje su stvorene brzim tehnološkim promjenama, inovacijama i njihovim širenjem u poduzećima. Marx je vjerovao da rast tehnološki inducirane napetosti u društvu (sublimirano u njegovom konceptu „pauperizacije“) nije moguće razriješiti mirnim putem: kapitalistički društveni odnosi koji omogućuju brz tehnološki napredak vode u samodestrukciju društva, koju će pospješiti diktatura proletarijata. Zaslijepljen svojom teorijom o nerješivim proturječjima, Marx je propustio uočiti koliko je životni standard radnika u drugoj polovici 19. stoljeća povećan upravo zahvaljujući – tehnološkim promjenama. Rast životnog standarda širokih društvenih slojeva pogodovao je usponu takozvanog revizionizma (Bernstein i drugi) kojim su vruć radnički bunt i komunisitičke ideje u desetljeću nakon Marxove smrti (1883.) na zapadu ohlađene u socijaldemokraciji – političkom pokretu koji Marx nije ni priželjkivao, niti je znao predvidjeti njegov uspjeh. Radnički pokret uklopio se u proširene demokratske okvire (širenje prava glasa), bez oslanjanja na nasilje kao glavni instrument društvene promjene.
Daleko od toga da je nasilje nestalo iz politike krajem 19. i početkom 20. stoljeća na zapadu. Nepredvidivo prožimanje tehnoloških, ekonomskih i društvenih promjena stvorilo je plodno tlo za uspon fašizma i nacizma tijekom kriza u Europi nakon Prvog svjetskog rata. Tih godina mogla su se i dalje čitati tumačenja prema kojima upravo ekonomski liberalizam – čija je važna komponenta slobodno natjecanje kroz izmišljanje i implementaciju novih tehnologija – generira unutarnju društvenu nestabilnost koja povremeno dovodi do socijalnih eksplozija (npr. Karl Polany, Velika preobrazba). Međutim, paralelno je sazrijevala svijest o tome da objašnjenje nije baš tako jednostavno. John Maynard Keynes je posrednu odgovornost za uspon naci-fašizma pripisao isključivo (geo)političkoj sferi – nametanju prevelikih ratnih reparacija Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata – da bi u svome najvažnijem djelu Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca iz 1936. pokazao kako se makroekonomskom politikom, osobito državnim investicijama, mogu ublažavati ekonomske fluktuacije i njihove društvene posljedice. Keynes je utro put makroekonomskim stabilizacijskim politikama našega doba.
Tehnologija i tržište rada
U ovaj kronološki prikaz evolucije odnosa tehnoloških i društvenih promjena moramo uvesti analitički red. Složenost odnosa tehnološkog napretka i tržišta rada najbolje ćemo ilustrirati pričom o Nedu Luddu („kapetanu Luddu“) po kojemu je spomenuti ludistički pokret iz drugog desetljeća 19. stoljeća dobio ime. Pouzdani povijesni izvori ne postoje, no postoje naznake da je Ned Ludd bio majstor-tkalac iz Nothingama koji je u simboličkom činu pobune 1779. maljem razbio tkalački stoj koji je tada radio na ljudski pogon. Nije poznato je li ludite 1811. uistinu vodio Ned Ludd, ili se pokret vješto poslužio mitom o pobuni majstora-tkalca iz Nothingama. To i nije važno za našu priču. Važno je to što na početku Prve industrijske revolucije strojevi nisu mijenjali pomoćne nekvalificirane radnike, nego ljude sa, za ono vrijeme, ozbiljnim i teško stečenim znanjima i vještinama. Tada još nije bilo bijelih ovratnika u današnjem smislu riječi. No, majstori s kraja 18. stoljeća bili su bijeli ovratnici onoga doba. Pitanje njihove sudbine u srazu sa strojevima danas bi se moglo prevesti u pitanje hoće li umjetna inteligencija jednako nemilosrdno dovesti do zamjene bijelih ovratnika našega doba – administratora i profesionalaca kao što su novinari, arhitekti, inženjeri, pravnici, liječnici, računovođe, ekonomski analitičari i drugi.
Postoje dvije vrste interakcija između tehnološkog napretka i tržišta rada. U prvoj vrsti sraza dolazi do istiskivanja ljudi iz proizvodnih procesa i zamjene potražnje za kvalificiranim radom potražnjom za radom s nižim sadržajem znanja (sa slabijim „ljudskim kapitalom“). Ili, u krajnjem slučaju, ukupna potražnja za radom brzo padne. Takav tehnološki napredak stvara društvenu napetost, a na razini individualnih života iznimno je stresan. Prema tome, kapital, odnosno tehnologija – kada kroz usavršavanje i tržišno natjecanje postanu cjenovno dostupni – ponekad izbacuju ljude s tržišta rada, neke i do kraja života. Posljedice su rast nejednakosti i potencijal pobune isključenih. Takvu je viziju imao i Tomas Piketty u knjizi Kapital u 21. stoljeću koja mu je još 2014. nakratko osigurala hararijevski status rock-stara koncertnih dvorana napunjenih intelektualcima.
U drugoj vrsti sraza tehnološkog napretka i tržišta rada pojavljuje se komplementarost novih tehnologija i ljudi s vještinama: ljudi se učenjem prilagođavaju novoj tehnologiji koja nije toliko disruptivna, pa ju brzina širenja znanja lako dostiže; dovoljan broj ljudi razmjerno brzo nauči koristiti novu tehnologiju, raste im produktivnost i životni standard, a oni, sada još bolje plaćeni, stvaraju potražnju za drugim robama i uslugama koje proizvode neki drugi ljudi s manje vještina. Drugi ljudi ne vladaju novim tehnologijama ali imaju posredne koristi od njene implementacije. To je slučaj sretnog sraza nove tehnologije i društva kroz prilagodbu učenjem.
Problemu brzine učenja vratit ćemo se na kraju teksta. Sada moramo odgovoriti na pitanje koja vrsta sraza bi mogla biti povezana sa širenjem umjetne inteligencije – prva, u kojoj se traži sve jednostavniji rad ili poslovi nestaju, ili druga, u kojoj tehnološki napredak brzo proizvodi vidljivu dobrobit za većinu jer ljudi dovoljno brzo uče i raste im produktivnost?
U proteklih 200 i nešto godina zapad je iskusio oba modela. Na početku Prve industrijske revolucije nestajale su brojne majstorske radionice, obrti i obiteljske manufakture s puno znanja, originalnosti i kreativnosti. Ti ljudi su ili bili isključeni iz proizvodnih procesa, ili su morali seliti u nova industrijska središta i mijenjati svoj način života postajući nisko kvalificirana radna snaga koja opslužuje strojeve. Generacijski efekti postali su važni, budući da stariji radnici imaju manju sklonost prilagodbi i mobilnosti. Međutim, u kasnijim fazama modernog tehnološkog razvitka relacije su se promijenile. Claudia Goldin i Lawrence Katz pokazali su kako se u Drugoj industrijskoj revoluciji pojavila komplementarnost tehnologija i vještina. Industrije u kojima je početkom 20. stoljeća bilo više angažiranog kapitala (više se investiralo jer su bile profitabilnije) sredinom 20. stoljeća zapošljavale su veći broj bolje obrazovanih i bolje plaćenih radnika. Ukupna zaposlenost je rasla. Ne samo da nije bilo sukoba rada i kapitala u igri nulte sume, nego je povećani profit prethodio brojnim novim radnim mjestima i razvoju ljudskog kapitala – znanja i vještina.
Nije se sve odvijalo spontano. Ključni društveni mehanizam učenja koji je omogućio transformaciju bilo je omasovljenje srednjoškolskog i strukovnog obrazovanja. Ogroman broj ljudi mogao se uključiti u moderne industrijske procese na produktivan način jer su stekli vještine računanja, čitanja, izrade tehničkih nacrta i uklapanja u produktivne timove.
Ideju o važnosti javnih usluga – u ovom slučaju obrazovanja – za gospodarski razvoj pratimo još od Adama Smitha (Bogatstvo naroda, 1776.), iako je industrijska revolucija u Smithovo doba tek počinjala. Smith je isticao važnost slobodne trgovine ali i javnog obrazovanja, osobito žena koje su u njegovo vrijeme još uvijek bile zarobljene u svojim tradicionalnim ulogama. Smatrao je da su informirani i obrazovani, ravnopravni građani koji sudjeluju u tržišnom gospodarstvu preduvjet razvoja demokracije. Demokraciju je vidio kao alternativu imperijalizmu i merkantilizmu kao dominantnim institucijama i idejama u Velikoj Britaniji njegovoga doba, a slobodno tržište poimao je kao ekonomski ekvivalent demokracije (i obratno).
Smithove ideje su utkane u temelje liberalizma. To je do dana današnjeg uglavnom ostalo neshvaćeno. Danas se koncept liberalizma u interpretacijama neliberala poistovjećuje sa socijalizmom i/ili korporativizmom (prva konfuzija je najčešća u Americi, a druga u Europi gdje je mutan koncept neoliberalizma rašireniji u površnim uporabama). Jednaka je konfuzija u glavama libertarijanaca koji ulogu javnih usluga svode na sudove i sigurnost naivno pretpostavljajući da privatno poduzetništvo može uspješno riješiti sve druge proizvodnje koje su društvu potrebne.
U svakom slučaju, omasovljenje obrazovanja odigrat će glavnu ulogu u uspješnoj industrijalizaciji u 20. stoljeću, te će se nastaviti kroz omasovljenje visokoškolskog obrazovanja potkraj 20. i u 21. stoljeću.
Je li AI tehnologija drugačija od tehnologija druge i treće industrijske revolucije?
Vratimo se Harariju: je li tehnologija umjetne inteligencije toliko drugačija od tehnologija koje smo do sada vidjeli kroz povijest; jesmo li na početku novog tehnološkog ciklusa koji bi mogao biti nalik počecima Prve industrijske revolucije u smislu zamjene rada s visokim stupnjem ljudskog kapitala radom s manje znanja i vještina? Ili, da budemo još radikalniji, hoće li poslovi za ljude jednostavno nestati kada krene šira primjena AI?
Na spomenutom panelu prije Hararija usporedio sam postavljanje ovog pitanja s postavljanjem istog takvog pitanja o parnom stroju tri godine nakon njegovih prvih masovnijih primjena u građevinarstvu, transportu i industriji na samom početku 19. stoljeća. Referirao sam se na činjenicu da su tri godine prošle od objave prve verzije ChatGPT-a sa slobodnim pristupom. Što bismo to na nekom panelu prije onodobnog Hararija između 1805. i 1810. mogli predvidjeti o budućnosti društva i tehnologije u svjetlu širenja primjene parnih strojeva? Ništa pametno. Vjerojatno ne bismo predvidjeli niti ludizam.
Ipak, danas znamo puno više, ako ne o budućnosti, a onda barem o prošlosti dinamičnog odnosa tehnoloških promjena, tržišta rada i društvenih gibanja. Iz toga možemo izvesti dva glavna postulata koji će nam pomoći u oblikovanju zaključaka ove rasprave:
- Što je širenje primjene neke tehnologije brže, to će prilagodba tehnološkoj promjeni izazvati veći stres u društvu.
- Što je sposobnost učenja pojedinaca i društava u cjelini veća, to će prilagodba tehnologiji biti manje stresna.
Kao protutežu distopijskom scenariju u kojem razvoj AI ubrzava toliko da ljudi ne mogu to pratiti na panelu sam spomenuo istraživanje prošlogodišnjeg nobelovca Darona Acemoglua koji je u radu objavljenom 2024. zaključio kako očekuje mali učinak primjene AI na produktivnost. Prema Acemogluu, približno 20% poslova bit će izloženo utjecaju primjene AI do sredine sljedećeg desetljeća, no ne nužno u smislu luditske zamjene radnika s visokim stupnjem razvoja vještina (u pravilu visokoobrazovanih) jednostavnijim ili nikakvim poslovima za ljude. U velikom broju slučajeva radit će se o komplementarnosti tehnologija i vještina – o mogućnosti da visokokvalificirani radnici učenjem o AI povećaju svoju produktivnost. No, ukupan efekt na produktivnost koji Acemoglu očekuje u deset godina ne prelazi 1%, što je vrlo, vrlo malo. Poručuje li to Acemoglu da se tresu brda, a rodit će se miš?
Predviđanja tehnološkog razvoja notorno su teška, možda i nemoguća. Nobelova medalja na reveru ne imunizira Acemoglua od pogrešaka. Ipak, Acemoglu je možda u pravu kada očekuje puno manji učinak od onoga koji se komunicira kroz PR odnosno AI hype. Jer, što je to drugačije s AI u odnosu na softvere i robote koji desetljećima zamjenjuju ljude, primjerice u uslugama računovodstva, arhitektonskim biroima ili laboratorijima? Unatoč primjeni tehnologije, tj. baš zbog toga, broj transakcija i kvantum znanja i problema koje ljudi moraju riješiti toliko je uvećan da danas više ljudi no ikad radi u računovodstvu, arhitektonskim biroima i laboratorijima. Svi ti ljudi bolje su obrazovani i sposobni obrađivati puno veću količinu informacija nego ljudi na sličnim poslovima pred nekoliko desetljeća. Hoće li AI uistinu sve to zamijeniti, ili će se dogoditi ono što se već događa – nastanak novih poduzeća, sektora i u njima zaposlenih ljudi koji će rješavati još više transakcija i problema no što je to danas slučaj. Pitanje nas vraća središnjoj ulozi obrazovanja.
Obrazovanje i drugi društveni amortizeri
U okviru razmatranja obrazovanja objasnit ćemo i druge procese koji mogu djelovati kao socijalni amortizeri potencijalno destruktivne uloge širenja umjetne inteligencije. Svi oni se u konačnici svode na središnju ulogu obrazovanja – formalnog i neformalnog.
Prvo, demografski trendovi: u Hrvatskoj svake godine oko 10-15 tisuća ljudi više odlazi u mirovinu od broja mladih ljudi koji izlaze na tržište rada. Takav trend će trajati. Možemo govoriti, ugrubo, o oko 100-150 tisuća ljudi manje na tržištu rada u oko 10 godina, što predstavlja oko 8% trenutačnog broja zaposlenih (ovo je moja gruba procjena na temelju statistika koje pamtim, uzmite s rezervom jer nisam provjeravao podatke i radio model). Rast produktivnosti rada bit će dobrodošao supstitut za ljude kojih neće biti. Štoviše, samo iznimno brz tehnološki napredak – veći od onoga koji predviđa Acemoglu – može dovesti do održanja ili povećanja razine proizvodnje roba i usluga bez velike imigracije ako stanovništvo brzo stari i brojčano se smanjuje. Naročito je važno da se uporaba inteligentnih robota i AI proširi u sektorima koji su proteklih godina zapošljavali najviše ljudi (građevinarstvo, trgovina i skladištenje, turizam, javna administracija, obrazovanje, zdravstvo i socijalna skrb). Dodajmo i obranu i sigurnost kao područja u kojima će dronovi i roboti zamijeniti ljude. Veza s obrazovanjem očituje se u tome što će mladi koji dolaze morati jako dobro poznavati baratanje s AI da bi brzim rastom svoje produktivnosti kompenzirali nižu produktivnost starijih radnika koji izlaze s tržišta rada.
Drugo, poduzetništvo kao odgovor: zamišljam mlade pravnike, računovođe, porezne savjetnike, bankare, liječnike i učitelje koje njihovi upravljači odluče zamijeniti umjetnom inteligencijom. Zašto bi bilo neizbježno da ta umjetna inteligencija nakon zamjene bude bolja od onoga što bi ovi mladi ljudi kroz svoj profesionalni razvoj stvarali radeći s umjetnom inteligencijom i drugim aplikacijama u narednih 10, 20 godina? Zašto ne bismo pretpostavili da ti isti mladi ljudi kao slobodni poduzetnici mogu stvoriti bolje proizvode i usluge od velikih organizacija u kojima su pokušali započeti svoje karijere, ali su ih se one odrekle kroz implementaciju AI? I koliko je danas uspješnih poduzetnika izašlo iz velikih organizacija jer se nisu uklopili u projekte njihove unutarnje racionalizacije? Ova pitanja sugeriraju da je slobodno poduzetništvo jedna od ultimativnih institucija slobode i ljudskog razvoja. Opet, ako će slobodni poduzetnici biti bolje obrazovani za nove tehnologije, njihov će kompenzacijski učinak biti veći.
Treće, sindikati kao odgovor: kao i većina drugih institucija, sindikati mogu biti i progresivna i nazadna društvena sila. Ako razumnom, a ne ludističkom reakcijom, uspore učinke tehnoloških promjena s ciljem kupnje vremena, a radi pomoći svojim članovima da se lakše prilagođavaju, bolje obrazuju i ovladaju novim tehnologijama kako bi bili konkurentniji na tržištu rada, sindikati mogu biti važan socijalni amortizer u uvjetima brzih tehnoloških promjena. Međutim, ako štite uravnilovku i privilegije rada u javnom sektoru spram privatnoga, te ako prožeti luditskim mentalitetom stanu na stranu zabrana tehnološkog razvoja ne mareći za benefite ljudi kojima članovi sindikata u konačnici služe, sindikati javnog sektora bit će agent socio-ekonomske stagnacije ili pada. Na panelu prije Hararija cinično sam spomenuo sindikate u javnom sektoru kao one koji će zaustaviti primjenu AI u javnim službama ne misleći pri tome da je to nužno njihova jedina opcija u srazu s novim tehnologijama.
Četvrto, konačno – obrazovanje. Ono je danas uglavnom organizirano na isti način kao i pred 50-100 godina iako digitalizacija i AI dramatično mijenjaju načine stjecanja znanja i vještina. Tehnologije se mijenjaju, a institucije i prakse ne, ili vrlo malo, što prijeti njihovim polaganim odumiranjem. Na panelu smo raspravljali o tome koliko je visoko obrazovanje nefleksibilno, birokratizirano i odvojeno od stvarnih životnih tokova, s ograničenim brojem profesora koji su kreativni, inovativni, otvoreni suradnji s gospodarstvom i svijetom, te prilagođavaju sadržaj i tehnike podučavanja novim mogućnostima i preferencijama mladih ljudi. Zatvorenost sveučilišta i s time povezana obrana statusa quo u nekim zemljama – kao što je čest slučaj u Hrvatskoj – prijeti zaostajanjem koje se reflektira u nesposobnosti društva da odgovori na izazove tehnoloških promjena. Koliko i kako učitelji uče postaje najvažnije društveno pitanje. Učitelji kao eksperti za učenje nisu više bitni kao prije za reprodukciju sadržaja koji treba naučiti (iako se ne može zaključiti da uopće nisu bitni za reprodukciju). Činjenica je da danas postoje brojni drugi izvori sadržaja / znanja, pored udžbenika, kao što je na panelu istaknuo profesor Verčič, i pri tome ne treba ići daleko do AI; dovoljna je Wikipedia. Profesori i učitelji su dakle prvenstveno važni kao oni koji učenike trebaju naučiti kako da uče, kritički misle i budu kreativni. Na panelu sam se u tom kontekstu referirao na ovogodišnjeg ekonomskog nobelovca Joela Mokyra koji je izučavajući kulturne odrednice modernog gospodarskog rasta na bazi tehnoloških promjena ustanovio da je rast zasnovan na inovacijama nastao i brzo napredovao tamo (Ujedina Kraljevina, Nizozemska…) gdje su formalne i neformalne institucije, dakle kultura i mentalitet (a oni se snažno reflektiraju u obrazovnom sustavu), pogodovale prihvaćanju promjena. Štoviše tehnološki razvitak nastao je i rastao tamo gdje su društva spriječila blokade tehnološkog napretka od strane društvenih skupina kojima je interes status quo (moderna Kina je u tome uspjela diktatom). Na žalost, upravo vrhovi obrazovnih i akademskih institucija i javne administracije mogu predstavljati društvene skupine koje vode ka petrififkaciji društva, čitaj sporom ili nikakvom razvoju sposobnosti za učenje. Ako arhaičan, neprilagođen obrazovni sustav i sveučilišta izbacuju sve veći udjel populacije koja završava fakultete, omasovljenje visokog školstva značit će sve veću ponudu formalno visokokvalificiranog rada čija će relativna vrijednost padati. U tom slučaju ljudi će brzo osjetiti što se događa i spontano će se okrenuti drugim praksama učenja i poslovima koji će im osigurati izglede na tržištu rada. Nemam istraživanja, ali vjerujem da se to već događa.
Peto, demokracija. Očuvanje nenasilja, društvenog razgovora i razboritosti kolektivnog odlučivanja najvažniji je preduvjet pronalaska odgovora ako se razvoj AI doista otme kontroli. U slučaju poprimanja čovjekolikih obilježja i pojave sklonosti i sposobnosti jezičnih modela da manipuliraju ljudima, demokracija će omogućiti dogovor o uspostavljanju nadzora, umjesto da, kao u diktaturama, o nadzoru odlučuje uska i javnosti slabo poznata vrhuška u središtu moći. Iako AI botovi već danas kreiraju čovjekolike sadržaje na društvenim mrežama, možemo se dogovoriti da ih izbacimo otamo, tako da na mrežama ostanu samo ljudi. Harari pojednostavljuje: sloboda govora ne vrijedi za softver, nego za ljude. Jer, čak i kada lažu i manipuliraju, namjerno ili nenamjerno komuniciraju neistine, ljudi trebaju imati slobodu govora; mi usporedo razvijamo svijest i vještine koje nam omogućuju razotkrivanje ljudskih laži, manipulacija i slučajnih zabluda. Međutim, ako AI postane bolji govornik i pisac od ljudi, ne možemo biti sigurni da ćemo uspješno razotkrivati njezine laži, manipulacije i zablude. Alate za takvo razotkrivanje Harari naziva „truth balancing institutions“ (slobodan prijevod bio bi institucije koje pomažu dolazak do istine). Kao primjer ističe vjerojatno najvažniju takvu instituciju u povijesti – neovisne obrazovne institucije i sveučilišta. I dok je principe dobrih institucija lako napisati, uputstva za njihovu praktičnu primjenu nema. Ni kod Hararija ih nema. A upravo u tom dijelu ima razloga za skepsu. Pogledamo li što se dogodilo sa sveučilištima u Americi u proteklih deset godina, vidjet ćemo radikalnu polarizaciju i ideologizaciju koja je započela s woke otklonom radikalno u lijevo (desne ideje bile su prognane s nekih sveučilišta kao retrogradne), nakon čega je uslijedila MAGA reakcija i Trumpov politički pritisak na sveučilišta koji ima jednako neizvjestan kraj. Slično tome, državno sponzorirano uvođenje fact-checkinga na društvenim mrežama pretvorilo se u svoju karikaturu. Karikatura državne intervencije nastaje kada ljudi sa sveučilišta – ljudi čiji je implicitni zadatak javno djelovati, informirati i educirati jer ih plaćaju porezni obveznici – od države primaju dodatni dohodak za praćenje informacija u javnom prostoru radi pisanja reakcija koje bi navodno trebale biti istinite. Po kojoj to logici državna administracija uopće može meritorno odlučivati o odabiru factcheckera i takvoj dodjeli javnih sredstava? Bit Sveučilišta s velikim S je da administracija Sveučilištu dodjeljuje ukupan budžet za pokriće troškova zadovoljenja ukupnog javnog interesa, dok kriterije raspodjele unutar svojih sastavnica i ljudi autonomno Sveučilište određuje nepolitičkim kriterijima. Barem u teoriji.
Zaključak
Nadam se da sam kroz priču o interakcijama između tehnoloških promjena i tržišta rada uspio približiti definiciju liberalizma koja se ne može svesti na jednu rečenicu, ali može prožeti jedan ovakav tekst. Pokušajte sami reinterpretirati što bi u tom kontekstu bio liberalizam i što bi moglo značiti krizu ove ideje i prakse. Hararijevo distopijsko upozorenje svakako spada u kategoriju kriza i potencijalnih katastrofa. Nekontrolirani AI koji ima tehnološki potencijal da postane pametniji od svih ljudi tako što će upiti kompletno znanje čovječanstva i na to nadograditi vlastito, i koji je k tome još naučio manipuliranjem pričama kontrolirati ljudske emocije i motive te biti prisutan u ljudskoj komunikaciji hineći da je čovjek, značio bi krizu. Možda i katastrofu. Jer, centralizacija informacija i znanja uz pasivizaciju-atomizaciju ljudi slika je totalitarizma prema definiciji Hannah Arendt (Izvori totalitarizma, 1951.). Harari je preslikao ovu definiciju na uvjete razvijene tehnologije umjetne inteligencije. Međutim, umjetničko uprizorenje krajnje konzekvence AI totalitarizma koju provodi svemoćna robotska vrsta vidjeli smo još pred četvrt stoljeća u Matrixu. Crvena pilula omogućava pogled na farmu ljudskih tijela pretvorenih u baterije, što je krajnja slika totalne nezaposlenosti i svedenosti Čovjeka na njegovu posljednju konkurentsku prednost – energetsku efikasnost naših tijela. U tom smislu, Harari nije ponudio ništa novo; samo je molekule proklete plave pilule razgradio na izmišljene mitove i priče kojima se ljudski um može uspavati i ostati zarobljen u matrici. Dok ne vidimo kamo smjera AI, i dok su njegove svrhe u rukama ljudi, trebamo se više plašiti matrica koje stvaraju ljudi.