Klasično bankarstvo je, barem u određenoj mjeri, te uz gomilu ograda i fusnota, zapravo oklada na – gospodarski rast. Znate već kako to ide: banka transformira nečiju (kratkoročnu) ušteđevinu i plasira je (na duži rok) klijentima s druge (aktivne) strane bilance koji pokreću novi posao (šire postojeći), kupuju automobile, kuće, stanove ili kako već, što se onda prelijeva u nečije poslovne prihode i tako ukrug. Pod pretpostavkom adekvatne kapitaliziranosti i diverzificiranosti financijskih institucija, negdje putem u tom lancu se polako taloži nekakva dodana vrijednost koja omogućava nastavak kreditne ekspanzije. A onda opet … u kolektivnoj svijesti, bankari (što bi u ovom slučaju bio kolokvijalan termin za financijske institucije) ujedno snose odgovornost i za nevjerojatna sra… u modernoj povijesti (a vjerojatno i prije toga). Hyman Minsky je to opisao sintagmom „stabilnost generira nestabilnost“ („Financial Instability Hypothesis“) proučavajući nuspojave rasta cijena određene aktive koja na krilima zaduživanja poprima ekstreman oblik. Iz jedne takve epizode, onog zastrašujućeg nereda koji je zahvaljujući grozničavim okladama na cijene nekretnina krajem prošlog desetljeća iznjedrio Veliku financijsku krizu, iznikao je kripto pokret, alternativa koja je tradicionalne financijske institucije i klasično bankarstvo kakvo smo dotad poznavali trebala gurnuti u ropotarnicu povijesti.
Ako vas tijekom posljednjih desetak godina nije posjetio Ben Fogle, vjerojatno se upoznati s naizgled jednostavnom osnovnom premisom. Ne želite da se banke igraju vašom ušteđevinom, plaćama i nekretninama? Jednostavno pretvorite jedan (etablirani) fiat (novac) u drugi (izmaštani) fiat, pospremite ga u kripto novčanik (zaporku po mogućnosti zakopajte na samo vama poznatom mjestu) i više niste rob bankocentričnog financijskog sustava. Ili je barem tako glasila osnovna potka. Možda je riječ tek o pomno insceniranom, sladunjavom narativu, plasiranom kako bi se u igru uvukle široke narodne mase? O tome se ne raspravlja previše jer kojekakve teorije zavjere obično lete u suprotnom smjeru (dok kripto apostoli upiru prstom u banke), ali zavjereničke je perspektive ionako možda bolje ostaviti za neku drugu zgodu.
Problem je, međutim, što u toj zatvorenoj, cirkularnoj ekonomiji, gomilanje zaliha postaje samo sebi svrha, a imaginarna vrijednost postaje sinonim za cijenu koja se pretvara u jednostavnu funkciju potražnje. Kripto valute se nisu uspjele nametnuti kao općeprihvaćeno sredstvo plaćanja, a stavimo li po strani rijetke egzotične pokušaje replikacije klasičnih bankovnih proizvoda (poput ideje o kripto kolateralu za hipotekarne kredite utisnute u blockchain), kreditna aktivnost posrednika (kvazi-banaka) u kripto sferi bila je usmjerena isključivo na (neproduktivne) aktivnosti špekulativnog karaktera. Drugim riječima, kripto (kao sinonim za iznimno bogatu paletu pripadajućih valuta, tokena i kojekakvih drugih proizvoda i usluga) je oklada na – …? Slobodno umetnite što vas volja, ionako su svi odgovori jednako pogrešni. Već uz skroman vremenski odmak postaje sve jasnije kako kripto nije ništa drugo doli masivna (i masovna) oklada na – kripto.
Postoji, naravno, i jednostavniji termin koji označava opisani fenomen – Ponzi ili piramidalna shema. U tom začaranom krugu rastući broj novih korisnika postaje ključan faktor rasta, a posrednici njihovo povjerenje privlače i honoriraju (vrtoglavo visokom) kamatom, financirajući ga, bilo izravno ili posrednim putem (plasmanima drugim akterima), okladama na rast cijena. Oni najhrabriji, najluđi i najbezobzirniji postaju nepogrešivi čarobnjaci, obilato koristeći plimu optimizma koja zapravo sve čini dobitnicima. Kao i u klasičnoj piramidalnoj shemi, metoda funkcionira dok god se lanac sreće ne prekine; tada se događa „Minsky moment“ – cijene počnu padati, a akterima polako počinje svitati kako iza rasta stoji tek ogromna količina duga koji je naprosto nemoguće servisirati (a kamoli anulirati), iza čega obično slijedi panična rasprodaja i krah cijena.
Scenarij smo (između ostaloga) imali prilike vidjeti 2008. godine (slijedom kraha Lehman Brothersa), ali i tijekom 2022. godine, masovnom rasprodajom kripto valuta. U potonjoj epizodi cijene kripto valuta rasle su na krilima špekulacija koje su uvlačile sve veći broj korisnika, privučenih spektakularnom zaradom. Kako su rasli apetiti protagonista, tako su bujali i razmjeri klađenja, a stvari su u konačnici potpuno izmakle kontroli. I to na različite načine.
Za početak, otvoren je prostor prilično brojnoj prevarantskoj menažeriji koja je iskoristila priliku i brojne naivce navukla na tanak led. Eksplozija broja kripto valuta, ili još bolje, pogrdna etiketa koju su u međuvremenu zaradili (shitcoins), o tome dovoljno govori.
Ali možda ništa nije toliko poučno koliko slučaj Voyager Digitala, jedne od tih kvazi-banaka koje su u međuvremenu bankrotirale, navukavši prethodno tisuće špekulanata na tanak led. Dio njih je, demonstrirajući nevjerojatnu naivnost, progutao udicu u obliku nejasne formulacije o partnerstvu s Metropolitan Commercial Bank, vjerujući kako su uložena sredstva time stekla zaštitu sustava za osiguranje bankovnih depozita (FDIC). Naravno da nisu, i naravno da su milijuni dolara kapitala, konvertirani u neku od brojnih kripto valuta, u međuvremenu sprženi. Kompanija je proglasila bankrot još početkom srpnja prošle godine, no priča je sada nanovo aktualizirana zahvaljujući tužbama američkih regulatora koje su usput otkrile i neke frapantne činjenice.
Još početkom 2022. godine, dok se FED dvoumio treba li uopće reagirati na, mislilo se tada, „prolazan“ fenomen inflacije, program Voyager Earn svojim je korisnicima nudio kamatnu stopu na depozite (ovisno o kripto valuti) između 0,5% i 12% (pasiva). Isplata izdašnih kamata financirala se kreditnim linijama partnerima koji se nisu libili agresivne upotrebe poluge. Što bi uopće moglo poći po krivu?
O tome je svojedobno svjedočio Kyle Davies, bjegunac pred singapurskim pravosuđem i jedan od osnivača Three Arrow Capitala (3AC), svojevrsnog hedge fonda čiji je krah prilično glasno odjeknuo (zasjenili su ga tek Sam Bankman-Fried i propast FTX hobotnice), priznajući kako nije bilo pretjerano teško namaknuti kapital potreban za špekulacije na tržištu. Sada znamo kako je to doista izgledalo u praksi, zahvaljujući materijalima s potpisom američke Komisije za trgovinu financijskim derivatima (CFTC) koji pružaju uvid u (blago rečeno) neodgovornu praksu. „Bez ikakve detaljnije provjere, Voyager je transferirao ogroman dio imovine svojih klijenata trećim stranama, fokusirajući se isključivo na potencijal rasta“, navodi CFTC, detaljno opisujući pohlepu i naivnost čelnika Voyagera (a onda posredno i njihovih klijenata). U to vrijeme, par (tehnički kompetentnih) prevaranata (Kyle Davies i njegov kolega Su Zhu, koji ipak nije na vrijeme pobjegao iz Singapura) prati aura nepogrešivosti; njihov čarobni dodir čini 3AC vrlo poželjnom destinacijom, a u Voyageru ih doživljavaju kao „prioritet“. Pregovori, međutim, na kratko zapinju neposredno prije potpisivanja ugovora o kreditu, jer 3AC, zamislite samo, „ne dijeli svoje financije s kreditorima“. U normalnim okolnostima, takav bi stav trebao biti zvono za uzbunu, ali ovo je kripto sfera u kojoj je i nemoguće – moguće. Umjesto bilance ili bilo kakvog drugog detaljnog izvješća s potpisom revizora, 3AC šalje Voyageru memorandum s jednom rečenicom: „Ovim potvrđujemo neto vrijednost imovine u visini 3,7 milijardi dolara“ i potpisom direktora. Ako ne vjerujete, možete se i sami uvjeriti.
Prihodi? Nepoznati. Cash flow? Nije bitan. Omjer duga i aktive? Koga briga!? Tvrdeći kako su ih kreditori doslovno zasipali kreditnim linijama, Kyle Davies doista nije lagao; CFTC navodi kako se Voyager u pravilu nije previše obazirao na tako trivijalne detalje, plasirajući sredstva svojih klijenata po nekom drugom, manje konvencionalnom ključu. A onda je stablecoin Terra Luna upao u spiralu smrti koja je za sobom povukla i 3AC. U bilanci Voyagera ostala je rupa od oko 660 milijuna dolara.
Pitanje je, naravno, je li uopće moglo biti drukčije? Kako smo imali prilike čuti s aktualnog suđenja, Alameda Research je za potrebe pregovora s različitim poslovnim partnerima kreirala čak sedam (!) različitih, odreda fiktivnih bilanci (osma, ona prava, nije bila za pokazivanje), a i u svima je zapaženo mjesto u aktivi zauzimao FTT, izmaštani token lišen bilo kakve intrinzične vrijednosti. O pozadini cijele priče i programskom kodu koji je pogonio FTX platformu bolje da i ne govorimo.
Da stvar bude još bolja, nevjerojatnom ironijom sudbine početak suđenja u kojem se Sam Bankman-Fried našao na optuženičkoj klupi koincidirao je s izlaskom knjige „Going Infinite. The Rise and Fall of a New Tycoon“ u kojoj je optuženik prikazan u prilično laskavom svjetlu. Autor je Michael Lewis, isti onaj koji je 2011. godine objavio „Boomerang: Travels in the New Third World“, opisujući između ostaloga i neutažive apetite njemačkih banaka za sekuritiziranom aktivom čudnih akronima (MBO, CBO, MBS …), naslonjenom na američko tržište nekretnina. Uistinu prigodna paralela …
Osim što bi bila prava šteta ne podijeliti pikanterije koje su posljednjih tjedana izlazile na vidjelo, tema je bitna upravo u ovom trenutku u kontekstu svježeg uzleta bitcoina; skokom iznad 34 tisuće dolara najpoznatija kripto valuta dogurala je do najviše razine od svibnja prošle godine. Nimalo slučajno, rast je koincidirao s pojačanom kreditnom aktivnošću etabliranih igrača kao što su Coinbase i Binance; margin krediti i ini surogati (poput „one-hour, zero-interest“ kreacije) imaju za cilj stimulirati trgovanje kripto valutama i probuditi tržište iz višemjesečne letargije (i tako potaknuti rast prihoda online platformi za trgovanje). Kao i mnogo puta do sada, kreditna aktivnost kripto posrednika opet je usmjerena isključivo na oživljavanje špekulativnih aktivnosti na tržištu. Smatrajte se upozorenima …