Jeste li znali da je netom pali François Bayrou bio šesti Macronov premijer otkako je tada mlad političar stupio na dužnost predsjednika Republike u svibnju 2017.?
Prosječni životni vijek francuskog premijera (Philippe, Castex, Borne, Attal, Barnier, Bayrou) u proteklih osam godina i četiri mjeseca iznosi 16,7 mjeseci. Barnier, koji je pao u prosincu prošle godine, neslavni je rekorder novije francuske povijesti s 3 mjeseca radnog staža na tom odgovornom mjestu. Kako vrijeme prolazi vijek francuskih premijera se skraćuje (zadnja četiri za dvije godine). Prosjek će sa sedmim Macronovim premijerom ostati stabilan budući da su sljedeći predsjednički izbori najdalje za godinu i po dana.
Mislili ste da je Italija poznata po tome da mijenja vlade kao čarape? Kada je Macron stupio na vlast talijanski premijer je bio Paolo Gentilloni. Nakon njega došli su Conte, Draghi i Meloni. Uskoro će biti 7:4 za Francusku (nakon 2017.) u bitci premijera.
I jedan i drugi broj su neobični ako se promatraju iz hrvatske ili mađarske perspektive gdje isti ljudi vode države više od osam godina. No, prema talijanskim povijesnim mjerilima, za njih je ovo politički stabilno razdoblje.
Kretanje prinosa na državne obveznice obrnuto je proporcionalno učestalosti smjena premijera. Razlika prinosa na desetogodišnje državne obveznice između Italije i Francuske smanjena je s više od 2 postotna boda 2018-2019 na aktualnih 0,1 postotnih bodova. I pitanje je trenutka kada će kupci državnih obveznica po prvi puta u modernoj povijesti zatražiti veći prinos na ulaganja u francuske nego u talijanske državne obveznice.
Na Slici 1 možemo pratiti i kako su se rumunjski prinosi odvajali prema gore, a hrvatski prema dolje od talijanskih i francuskih, došavši do situacije koja je pred nekoliko godina bila nezamisliva: ne samo da se francuski prinos usko približio talijanskome, nego hrvatski javni dug vrijedi više (kamatne stope su niže) od javnog duga Francuske iako je francuski rejting veći (AA-) od hrvatskoga (A-). Uvijek inertne rejting agencije su ispred francuskog rejtinga ipak stavile negativne izglede; Francuska ide prema dolje (u smislu rejtinga, a na slici s prinosima prema gore), dok je hrvatski rejting stabilan.
Izvor: Eurostat
Uloga pandemije, lockdowna i fiskalnog udara 2020.
Francuska je očito ušla u duboku strukturnu i fiskalnu krizu (točnije, u njoj se nalazi već dulje vrijeme). I premijer prije Bayroua, Barnier, je pao zbog fiskalne situacije. Kada je Macron preuzeo državu 2017., javni dug je iznosio (nemalih) 100% BDP-a. Danas je oko 115%. To je rezultat nakupljanja fiskalnog deficita.
Na Slici 2 pratimo fiskalni deficit u Hrvatskoj, Francuskoj i u još jednom europskom fiskalnom bolesniku – Rumunjskoj. Pratimo kako se fiskalni saldo, koji je u Francuskoj oduvijek u minusu, do pandemije blago poboljšavao, no nakon 2020. više se nije vratio na stazu popravka. Nastavio se kolebati između -5 i -6% BDP-a, što predstavlja duboki strukturni deficit. Osobito za državu čiji javni dug prelazi 100% BDP-a.
Izvor: Eurostat
U Rumunjskoj je pogoršanje fiskalnog zdravlja započelo ranije, oko 2015. Do pandemijskog udara nije bilo dramatično. Zatim je uslijedio lockdown-šok od kojeg se rumunjske javne financije nikada nisu oporavile.
Hrvatska je među tri promatrane zemlje imala najbolji saldo (točnije: suficit) prije pandemije i jedina se nakon lockdowna uspjela vratiti na pretpandemijske staze. Do pogoršanja fiskalnog salda u Hrvatskoj dolazi nakon 2022., što nema veze s pandemijom i lockdownom. Generalno, fiskalna odgovornost i stabilnost u uvjetima rasta skriveni je ključ za razumijevanje Plenkovićeve političke dugovječnosti. Nije slučajno da su naših osam godina krize i fiskalnog nereda nakon 2008. obilježila čak četiri premijera (Sanader-Kosor-Milanović-Orešković).
Proračuni ruše premijere
Stoga nije čudno da je Bayrou pao zbog prijedloga proračuna za 2026. Premijeri su potrošna roba u procesu kolektivnog traženja izlaska iz krize.
Bayrouov prijedlog je uključivao uštede veće od 40 milijardi eura, što je razbjesnilo moćne sindikate javnog sektora. Očekuju se veliki štrajkovi, za Francusku tradicionalni ulični sukobi, a oporba ne bi bila oporba da ne pokuša iskoristiti takvu situaciju. Jer, podrška parlamenta šestom Macronovom premijeru od početka je bila tanka i nevoljna – iznuđena nakon izvanrednih parlamentarnih izbora prošle godine koji nisu razriješili političku pat-poziciju iako je Macron očekivao to kada je u lipnju 2024. iznenada raspisao izvanredne izbore za parlament.
U pozadini francuske priče koja puni novinske stupce dnevnim događajima, ali gotovo nitko ne upire prstom u suštinu, leži strukturna predimenzioniranost i neefiksan način funkcioniranja javnog sektora koji zahvaća nevjerojatnih 57% BDP-a. To je drugi najveći udjel državnih izdataka u Europi nakon Finske koja je također u problemima koji se reflektiraju u izostanku ekonomskog rasta. Ne samo da je francuski deficit ogroman, što je moguće i kada su državni izdaci umjereni, a porezi niski; deficit je ogroman i uz ogromne državne prihode i poreze. Ekonomija u takvim uvjetima postaje sklerotična, a društvo se guši u bitkama oko preraspodjele postojeće vrijednosti dok teme o stvaranju nove padaju u drugi plan.
Izvor: Eurostat
Politička ekonomija koja stoji iza ovako dimenzioniranih državnih izdataka podrazumijeva konsolidiranost brojnih i moćnih interesnih skupina koje zavise o javnom novcu, ali i snažno prisutnu lijevu ideologiju koja favorizira preraspodjelu i široku državnu intervenciju. A kada se na to nadoveže i (polu)predsjednički politički sustav u kojemu je predsjednik istovremeno moćan i nemoćan, ali i dalek narodu koji političke poruke tradicionalno šalje na ulicama, dobivamo sliku suštine francuske fiskalne bolesti i političke nestabilnosti. Jačanje oporbene Nacionalne fronte s desne strane, koja u anketama uvjerljivo vodi, samo je posljedica dubljih i složenijih procesa.
Rumunjska: zalihe steroida prije ili kasnije dođu do kraja
Rumunjska je s državnim izdacima od „svega“ 43,5% BDP-a drugačija priča. Rumunjska nema značajan javni dug: 55% BDP-a 2024. je još uvijek malo manje od hrvatskih 58% i dvostruko manje nego u Francuskoj. Međutim, omjer duga nije bitan koliko je bitan fiskalni deficit koji generira trend promjene omjera zaduženosti. Sve dublji rumunjski deficiti uvećali su javni dug s 38% 2015. na 55% BDP-a prošle godine (i bliže 60% ove godine), što je katastrofalan trend. Rumunjska je u proteklih 7-8 godina rasla na fiskalnim steroidima.
Problem s takvom vrstom ekonomskog rasta je u tome što gospodarstvo – kao i svaki ovisnik – s vremenom treba sve više droge da održi tempo. Financijeri, koji s druge strane sve jasnije vide da sustav juri prema zidu, zahtijevaju sve veće prinose na državne obveznice ne bi li kompenzirali rizik zbog neodgovornog financijskog ponašanja dužnika. Škare se polako zatvaraju dok ideolozi na francuskoj ljevici (Coquerel), koja se pridružila Nacionalnoj fronti u rušenju Bayroua, smatraju da su priče o kamatama na javni dug preuveličane pa ponavljaju uobičajenu formulacija kad zagusti – ideju da su prijetnje većim troškovima servisiranja duga “usmjerene protiv francuske države”.
Iako je Rumunjska u pogledu deficita u većem, a u pogledu razine duga u manjem problemu nego Francuska, između Rumunjske i Francuske postoji nekoliko važnih političko-ekonomskih razlika.
Prvo, Rumunji su još pred nekoliko godina zbog visine kamatnih stopa osvijestili da ne mogu dugo voziti na steroidima. Drugo, Rumunji se živo sjećaju siromaštva. Treće, Rumunji nemaju ni približne iluzije o vlastitoj veličini kakve imaju Francuzi pa će ih visina kamatnih stopa zabrinuti puno prije nego što se rodi pomisao da neka kabala radi protiv interesa države (kao da nema nikakve veze što sama država-dužnik radi). Četvrto, ujedno ključno, relativno manji državni izdaci znače da interesne skupine koje zavise o javnom novcu nisu moćne i politički konsolidirane kao u Francuskoj.
Razlog zašto ove stvari nisu ranije dovele do fiskalnog preokreta leži u nekompetentnoj socijaldemokratskoj vladi koja je Rumunjskom vladala od pandemije do ove godine. Uz to nakon početka rata u susjednoj Ukrajini nije bilo unutarnje snage za promjenu zbog straha od destabilizirajućeg utjecaja Rusije izvana. S time je bio povezan dugotrajni politički kaos u zemlji, koji je razriješen proljetos. Pobjeda centrističkog kandidata na predsjedničkim izborima otvorila je vrata Bolojanovoj vladi, koja okuplja široku koaliciju, za provedbu paketa fiskalne konsolidacije (već sam pisao o tome pred dva mjeseca).
Mogućnost okupljanja široke parlamentarne koalicije oko fiskalne konsolidacije predstavlja ključnu razliku između Rumunjske i Francuske gdje sličnog koalicijskog potencijala nema na vidiku. Štoviše, 44 miljarde eura (malo više od 1% francuskog BDP-a) zbog kojih je pao šesti Macronov premijer, prava su sitnica u usporedbi s rumunjskim programom rušenja deficita za 5% BDP-a u godinu i po dana (do kraja 2026.). Rumunjski program je više nego bolan, pun rizika (tek treba vidjeti koliko će oštetiti rast) i u ipak blažoj verziji podsjeća na ono kroz što je Grčka prolazila pred desetak godina. Unatoč tome, program je uvjerljivo izglasan u parlamentu u srpnju (dio mjera poput ovih s PDV-om stupio je na snagu već od 1.8.):
– opća stopa PDV-a raste s 19 na 21%
– niže stope PDV-a rastu s 5 i 9 i na 11%
– povećanje trošarina za 10%
– proširenje osnovice za plaćanje doprinosa sa zdravstvo (ukidanje izuzeća) i uvođenje doprinosa za zdravstvo na penzije iznad 3000 RON/mj (> 600 EUR)
– povećanje stope poreza na dividendu s 10 na 16%
– povećanje stope posebnog poreza na bruto prihode banaka s 2 na 4%
– povećanje poreza na igre na sreću i nekretnine
– zamrzavanje plaća u javnom sektoru i penzija do kraja 2026.
– smanjenje državnih investicija za 0,5% BDP 2025. i 2026.
I to je tek „prvi paket“. S prijedlogom proračuna za 2026. očekuje se i drugi.
Težina rumunjskih mjera rezultat je višegodišnjeg kašnjenja s prilagodbom zbog prevlasti fiskalne neodgovornosti koja je na kratki rok omogućavala opuštenost i rast, dok se gruda koju su gurali ispred sebe stalno povećavala. Rumunjska je primjer da stih “sve se vraća, sve se plaća” nije bez veze. Francusku ta pjesmica tek čeka.
Umjesto zaključka: zašto politika nema duži vremenski horizont?
Ne mogu nabrojati koliko sam puta u životu čuo izjave ljudi koji nikada nisu čuli Terezinu pjesmu (iako je ona imala svoju publiku u Francuskoj), a čija psihološka pozadina objašnjava zašto se državama događaju nevolje poput opisanih:
- Ma visina javnog duga nema veze, to su ekonomisti izmislili postojanje nekakvih ograničenja.
- Država ne može bankrotirati, uvijek ima netko tko će ju financirati (ili će vlast nekoga prisiliti na to, a uvijek može i „štampati novac“).
- „Ekonomisti su tu da bilanciraju, a ja gradim!“, izjava jednog političara pred puno godina.
Mogao bih u nedogled ponavljati slične anegdote kojih se nakupilo kroz godine. Poanta je da mnogi ljudi (ne samo političari nego i glasači) vjeruju u to da je država (vlast) nešto posebno; da se na nju primjenjuju neka druga ekonomska pravila od onih koja se primjenjuju na kućanstva i poduzeća. Tragedija je što je to donekle točno. Države imaju ogromne kapacitete za zaduživanje, što društva lako uljulja u uvjerenju da se mogu zaduživati vječno. Iako je povijest puna stotina ako ne i tisuća fiskalnih kriza, političkih sukoba i defaulta lažno nerizičnih državnih obveznica, činjenica je da uronjenost u trenutak i osjećaj iznimnosti („nama se to ne može dogoditi“) potiče zaborav. Zbog toga ljudi lako pomisle da država vječno može biti nešto posebno – ovozemaljska zamjena za Svemogućeg. A to ne ide. U dugom roku, prije ili kasnije, otrježnjenje stiže u vidu političke i fiskalne krize. Krize su katalizatori koji dovode do promjene ako promjena bez krize nije moguća u situacijama kada kroz dulje vrijeme prevlada opisani mindset fiskalne neodgovornosti.
Naravno, postoje i posebne okolnosti koje inače fiskalno razborite ljude dovedu do toga da se gruda dugo gura ispred dok ne postane velika kao lavina. U Rumunjskoj je to bio spomenuti strah od vanjskog utjecaja Rusije. U Francuskoj je to želja desnice (i ljevice) da što prije svrgnu Macrona; tradicionalno, pad “kralja” puno je privlačniji cilj od podržavanja kozmetičkih fiskalnih promjena u ime fiskalne odgovornosti koja na kratki rok ne znači mnogo nikome duboko umočenom u borbu za vlast.
Budući da se i hrvatski deficit nalazi na strukturnoj putanji kvarenja (Slika 2), nameće se pitanje koliko smo mi daleko od situacija koje su opisane u ovom tekstu?
Imam i dobru i lošu vijest. Dobra je vijest da smo daleko: mi smo za Rumunjsku i Francusku uzor fiskalne discipline, prava mala Njemačka.
No, imam i dvije loše vijesti:
Prvo, trend kvarenja deficita je loš; ne samo da je Hrvatska u gornjem europskom domu prema visini strukturnog fiskalnog deficita, nego dio javnih prihoda u Hrvatskoj već podbacuje unatoč inflaciji. Uskoro ćemo vidjeti prijedlog rebalansa proračuna za ovu godinu (vjerojatno u paketu s prijedlogom za iduću). Izgled ovih dokumenata bit će ključan. Pokazat će je li Hrvatska u stanju zaustaviti trend fiskalnog pogoršanja bez krize – samo na temelju razboritosti i dugoročnih predviđanja to jest na temelju političkog osjećaja fiskalne odgovornosti.
Druga loša vijest glasi da su se i Francuska i Rumunjska proteklih godina nalazile u sličnim situacijama kao i današnja Hrvatska. Imale su više nego dovoljno vremena za kočenje prije udara u zid. Svejedno nisu uspjele usporiti, prestrojiti se na blažu stazu duž koje bi se prilagodba mogla odvijati bez prevelikih političkih, gospodarskih i fiskalnih šokova. Njihovo iskustvo pokazuje da je teško usporiti ako nema neke baš velike krize, prisile. Jer, kao što rekoh: lako prevlada „logika“ da ekonomisti izmišljaju nekakva ograničenja, da su kupci državnih obveznica neinformirani, zli (rade protiv „interesa države“) i da se sve to može riješiti jer država ne može bankrotirati. Ako se povjeruje u to, svatko će reći nisam ja taj koji će se nečega odreći (transfera iz proračuna), jer ima drugi koji to mogu, a zaključak glasi idemo dalje kao i dosad jer, znamo, najvažnije je graditi i namirivati gladna usta. Čak i ako takva logika ne prevlada, uvijek se mogu desiti neke političke “okolnosti” zbog kojih fiskalna konsolidacija pada u drugi plan. U vremenima kada takve ideje prevladavaju, „bilanciranje“ je za luzere koji bulje u brojke i gnjave pošten narod ovakvim tekstovima narušavajući opći duševni mir.