Nekoliko godina nisam pisao o pandemiji odnosno pandemijskom zatvaranju, iako su tekstovi 2020. i 2021. bili iznimno čitani, a Ekonomski lab je tada imao i pedesetak tisuća čitatelja na mjesec. Kritikom radikalnog zatvaranja (2020.) i dehumanizacije necijepljenih (2021.) rekao sam sve što sam imao za reći. Isto je sažeto i u hrvatskom i engleskom izdanju knjige Koronaekonomika koju sam napisao s Kristijanom Kotarskim. U međuvremenu, burni dojmovi se sliježu i prikupljaju ozbiljnije analize povijesnih događaja 2020.-2021. U tom međuvremenu obistinilo se ono skeptično (pokazalo se, realno) predviđanje da i nakon nekoliko godina nećemo biti puno pametniji.
Za saldiranje učinaka radikalne društvene reakcije na pandemiju trebat će najmanje jedno desetljeće, ako ne i duže – sve dok se ne dostigne neka minimalna vremenska distanca s koje će povijesni događaji dobiti jasnije konture i nazive koji ih objašnjavaju. Kada bih mogao predlagati nazive, predložio bih da se pandemijsko razdoblje označi kao pad zapadnih institucija (pred nekoliko godina koristio sam naziv – oksimoron diktatura blagostanja). O tome je prvi dio teksta.
Bez vraćanja na načine kako je proveden lockdown i dehumanizacija necijepljenih ne mogu se shvatiti niti ključni povijesni događaji iz razdoblja nakon što je neposredna opasnost pandemije prošla 2022.-2025. O tome je drugi teksta; o pronalaženju ishodišta ključnih događaja 2022.-2025. u padu zapadnih institucija 2020.-2021.: od rata u Ukrajini i stvaranja protu-zapadnog saveza Rusije i Kine, preko raspada starog modela globalizma u kojem se očekivalo da će Kina postupno postajati sve sličnija Zapadu (dok se u stvari dogodilo suprotno) i velikog vala inflacije, do povratka Donalda Trumpa i početka izgradnje korporativističkog modela američkog kapitalizma u kojemu savez države i velikih korporacija poprima obilježja autoritarnih modela vladanja. Na temelju teorije o padu zapadnih institucija pokušat ću objasniti ključne događaje 2022.-2025. i odgovoriti na pitanje kako se Europska unija prilagođava vrlom novom svijetu koji je nastao nakon pandemije.
Sažetak duge priče
Pandemija, tj. reakcija društva na širenje zaraze kroz mjere radikalnog zatvaranja bila je primjer sprega između slabo nadzirane vlasti (npr. uspostava svemoćnog „Stožera“ uz potpuno pasiviziran i uplašen parlament), još slabije nadziranih tehnokrata sa znanstvenim pedigreom čiji su ego i interesi pregazili svaki znanstveni oprez i skepsu (Vladin „Savjet“), i glavnih medija postrojenih kao propagandna mašinerija lišena svake kritičke pomisli. Ovo, nažalost, nije opis samo tadašnjeg stanja u Hrvatskoj. Neke zemlje s duljim demokratskim tradicijama radikalnije su zatvorile društvo. Svjedočili smo kako opisana sprega može dovesti ne samo do suspenzije temeljnih Ustavnih prava bez razmjernog opravdanja, nego i do stvaranja društvene atmosfere linča. Naposljetku, u takvim je uvjetima u Hrvatskoj došlo do primjene radikalnih kvazi-epidemioloških mjera koje su utjecale na povećani mortalitet bolesti poznate pod nazivom COVID-19. Sve ove teme su i dalje kontroverzne, pa ćemo ih ilustrirati primjerima da ne ostanu tek puke tvrdnje.
Primjer kršenja temeljnih Ustavnih prava bile su propusnice za kretanje između jedinica lokalne samouprave. Taj „izum“ nije bio samo naš. U mnogim drugim zemljama propusnice su primjenjivane još radikalnije (npr. ograničenja posjeta dućanima za necijepljene u Austriji, policijski sat koji je bio na snazi u mnogim državama, itd.). O uskrati normalnog školovanja djece da i ne govorimo.
Primjeri društvene atmosfere linča mogli bi napuniti enciklopediju, pa ćemo navesti samo najupečatljivije: proglašavanje kršitelja radikalnih mjera, napose mladih koji su se noću okupljali oko HNK u Zagrebu „bioteroristima“; dijeljenje na društvenim mrežama animacija djece koja idu u školu dok im iz školskih torbi izviruje virus; javno proglašavanje Švedske, koja je u prvom valu imala najblaže mjere zatvaranja u EU fašističkom državom koja namjerno ubija svoje starce; javna traženja da se necijepljenima uskrati korištenje respiratora ili svaki oblik javnozdravstvene skrbi.
Potkraj ožujka i u travnju 2020. preko noći je stvoren društveni ambijent u kojemu su posvuda izmilili balkanski špijuni čije je fotografiranje „bioterorista“ u šetnji na svježem zraku bio najbengniji iskaz radikalizirane totalitarne svijesti.
Primjeri mjera koje su se pretvorile u svoju suprotnost pogodujući širenju virusa i mortalitetu proizašli su iz pogrešnog predviđanja da cijepljenje pruža trajnu i potpunu zaštitu jer otklanja opasnost od širenja zaraze. Iako je razvoj epidemije u zemljama koje su tijekom prve polovice 2021. postigle široku procijepljenost (Izrael, UK) rano opovrgnuo ovu tezu, mnoge zemlje, među njima i Hrvatska, nastavile su provoditi kampanju cijepljenja na bazi vjere u rezultate upitnih preliminarnih istraživanja. Sve je bilo sažeto u sloganu „Cijepi se, misli na druge“, koji su na bedževima nosili i voditelji na HRT-u: uvodile su se covid-propusnice, što je značilo lijepljenje meta na čelo necijepljenih – tih navodno „sebičnih“ i „nehumanih“ bića. Istovremeno, mjere poput dopuštanja masovnih okupljanja cijepljenih i onih s covid-potvrdama te njihovi slobodni ulazi u bolnice pogodovale su širenju virusa i relativno visokoj stopi mortaliteta od covida. Sustav cijepljena bio je postavljen neselektivno, masovno, neprilagođen starijima i bolesnima koji su uistinu bili ugroženi. Vidjeli smo nepotrebne zabrane zdravim i mladim ljudima da dolaze na posao, masovna čekanja u redu za cjepivo na mjestima poput Zagrebačkog velesajma, ali nismo vidjeli snažnu kampanju usmjerenu prema ciljanoj ugroženoj populaciji i olakšan pristup cjepivu za rizične skupine (npr. aktivacija primarne zaštite i posjeti kućama). Hrvatska je i zbog toga imala relativno nisku procijepljenost među starijim osobama s komorbiditetima, što je utjecalo na mortalitet koji, mjeren poznatim „viškom“, nije bio među najvećima u Europi i bio je razmjeran dostignutom stupnju socio-ekonomskog razvitka.
Tadašnje stanje opisivao sam metaforom bujice koja dolazi, a od koje se kratkovidno društvo brani gradnjom brane (koju nema šanse stići izgraditi), umjesto da se sve snage bace na učvršćivanje nasipa na mjestima gdje ga je najlakše probiti.
Međutim, tada nije bilo moguće racionalno raspravljati o mjerama. Tome su najviše doprinijeli mainistream mediji koji su pali na testu. Najžustrije javne rasprave vođene su o posve nepotrebnom pitanju cijepljenja djece. Najveći prostor u javnosti dobivali su stručnjaci širokog spektra, čije su specijalizacije bile slabo ili nikako povezane s epidemiologijom. Najvažnija kvalifikacija bila je spremnost zagovaranja najradikalnijih mjera i napad na kritiku uz dehumanizaciju neistomišljenika.
U takvom ambijentu rano je došlo do raskola u Vladinom znanstvenom Savjetu. Dragan Primorac i osobito Gordan Lauc nakon prvih mjesec dana javno su ustali protiv radikalnih mjera koje je najglasnije i uz neviđenu podršku vlasti i glavnih medija zagovarao Igor Rudan. Društvo je – u iskonskom strahu – zbog toga bilo impregnirano i slijepo na bilo što osim na službeno zacrtan smjer koji se svodio na „Kineski pristup“; tako je reakciju na pandemiju okarakterizirao spomenuti Rudan, a tezu je inicijalno prihvatio i premijer Plenković o čemu svjedoči njegov intervjuu HRT-u u travnju 2020. kada je Vlada nakratko bila paralizirana idejama o kopiranju kineskog pristupa.
Sve spomenuto vrijedi i prije nego što smo problematizirali uzgredne posljedice zatvaranja i socijalnog ostarcizma kao što su zdravstvene posljedice smanjenja kretanja, stres, psihološka oboljenja, dugotrajan boravak u kućama i obiteljsko nasilje, smanjenje preventivnih i kurativnih programa za druge teške bolesti, povećano uživanje alkohola i drugih opijata, gubitak obrazovanja djece i povjerenja u institucije, itd.
Naknadna pamet raste, ali je još uvijek slaba
Kada je napetost popustila 2022., u nekim zemaljama i institucijama provedena su istraživanja, javne rasprave i istrage čiji je cilj bio izvući pouke. Premda danas postoje znanstvena istraživanja koja iznose zaključke o malim zdravstvenim koristima od zatvaranja, ali koje su bile praćene ogromnim društvenim gubicima (usp. Herby, Jonung i Hanke, 2024; Andersson i Jonung, 2024), zaključci takvih rasprava još uvijek su mlaki i relativni, uz rijetke izuzetke (Ioannidis, 2022).
Ipak, uključivanje neovisnih ljudi u izradu analiza polako dovodi do uravnoteženja stavova i učenja. U izvještaju pravnice Joelle Grogan za Europski parlament s kraja 2022., u poglavlju o ključnim nalazima stoji i spomenuta teza o većim društvenim gubicima od koristi uslijed radikalnih mjera zatvaranja koju će kasnije uvjerljivije pokazati Herby, Jonung i Hanke (2024) i time potvrditi rane stavove Johna Ioannidisa i drugih kritičara zatvaranja koji su na početku pandemije isključeni iz utjecaja na institucije i politike i stigmatizirani. Grogan otvoreno opisuje „pandemiju u sjeni“ koja je uključivala posljedice uskraćivanja javnog obrazovanja, povećanja nasilja u obitelji, nezaposlenosti i siromaštva, društvenu izolaciju. U spomenutom izvještaju još je uvijek sve relativno („…valja uzeti u obzir širok raspon specifičnih nacionalnih epidemioloških, društvenih i ekonomskih čimbenika kao i različite trenutke u kojima su pojedine mjere uvedene“), no dokument ipak pokazuje sposobnost najvišeg predstavničkog tijela EU za šire sagledavanje problema i ex post učenje na pogreškama.
Spomenuti izvještaj problematizira covid-propusnice s gledišta zaštite privatnosti i ne suspreže se od problematiziranja trajanja zaštite cjepivom i ostarcizma necijepljenih, čija ljudska prava, preporuča Grogan, treba bolje štititi u eventualnoj sljedećoj pandemiji. Važna je to pouka. Generalni zaključak studije je da su ciljane, provjerene i – ovo je ključno – razmjerne mjere najbolji način očuvanja društvenog povjerenja i izbjegavanja upitnih radikalnih i sveobuhvatnih mjera koje paraliziraju život. U prijevodu, kada velika bujica krene, a ne stižete podići branu, ojačajte nasipe i osnažujte individualnu odgovornost kroz informacije i edukaciju.
Šire političke posljedice
Gotovo tri godine nakon izvještaja Joelle Grogan potrebna je snažnija kritika načina kako je svijet reagirao na pandemiju zbog posljedica koje smo vidjeli od 2022. naovamo. Naime, bez vraćanja na analizu načina kako su provedeni lockdown 2020. i dehumanizacija necijepljenih 2021. nije moguće shvatiti ključne povijesne događaje nakon pandemijskog otvaranja 2022.-2025.: od rata u Ukrajini odnosno stvaranja protu-zapadnog saveza Rusije i Kine, preko raspada starog modela globalizma u kojem se očekivalo da će Kina postupno postajati sve sličnija Zapadu (ali dogodio se obratan proces) i velikog vala inflacije, do povratka Donalda Trumpa i početka izgradnje novog korporativističkog modela američkog kapitalizma u kojemu savez države i velikih korporacija poprima obilježja autoritarnog modela vladanja koji nazivamo korporativizam.
Naravno da će kritičari prvo pomisliti da kompleksne i dugotrajne povijesne procese nije moguće tumačiti samo jednim događajem, ma kako važan bio, koji je trajao približno dvije godine. Zbog toga moramo pažljivo graditi argumente. Tekst je zbog toga malo duži.
Početna dijagnoza glasi: tijekom dvije ključne godine 2020. i 2021. zakazala su institucionalna uporišta liberalne demokracije, na znanosti utemeljenog razvitka (što je potpuno suprotno tadašnjoj propagandi koja je jedino službenoj politici dopuštala atribut znanstvenog pristupa) i razboritih politika koje se vode u skladu s demokratskim filtriranjem javnog interesa uz maksimalnu kontrolu korupcije i zaštitu ljudskih prava i prava manjina. Puno toga što se događalo može se opravdati strahom i početnim nepoznavanjem stvarnih parametara mortaliteta, ali ono što se ne može nikako opravdati jest trajanje ambijenta u kojem su poticani isključivanje ljudi, segregacija i druge manifestacije neslobode. U institucionalnom i komunikacijskom smislu pali su parlamenti, sveučilišta, istraživački instituti, neovisni mediji, brojne ugledne javne osobe i institucije koje inače gaje različitost, kritiku, toleranciju i pluralizam, a na čijim je stupovima sazdano društvo koje poznajemo pod imenom „Zapad“ – i to ne zapad kao geografski pojam ili konkretan skup država (premda pojam „Zapad“ svakako uključuje i geografsku i političku dimenziju), već „Zapad“ kao skup institucija koje jamče individualnu slobodu i razvoj.
Zapadnim institucijama zajedničko je to što kroz njih odzvanja raznolikost stavova i otvorena kritika. Po njihovom autonomnom funkcioniranju i društvenom utjecaju liberalni demokratski Zapad razlikuje se od despocija poput Rusije i Kine. Iako jedni propagandisti izjednačavaju liberalizam, demokraciju i radikalnu ljevicu, dok drugi propagandisti pokušavaju dokazati da je ovo u čemu danas živimo pročišćeni iskaz dekadentnog Zapada i njegovog liberalizma, ta grandiozna zamjena teza uspijeva zbog toga što „Zapad“ nije u stanju sam sebi priznati da je prvih godina ovoga desetljeća pao i razotkrio svoje slabosti, od čega se još uvijek oporavlja. Kako nakon pada SSSR-a gospodarstvo više nije jedan od ključeva za razumijevanje razlika između zapadnih demokracija i istočnih despocija, u općoj pomutnji ljudima se može činiti da su razlikovne granice političkih i društvenih sustava izbrisane. Propagandisti to vješto koriste relativizirajući svaku razliku između istoka i zapada.
No, iako je „Zapad“ u jednom trenutku pao, ne znači da je zauvijek pao.
Kako je Putin dokrajčio pandemiju
Politički lešinari sa istoka – autoritarni režimi kojima je Zapad smetnja u očuvanju njihovih struktura moći – puno su bolje namirisali pad zapadnih institucija od nas samih. Sjetimo se uvoda u rusku invaziju na Ukrajinu koja je započela 21. veljače (Putinov ratni govor) odnosno 24. veljače 2022. (prelazak granica Ukrajine): ako je Putinov povijesni falsifikat o istosti ruske i ukrajinske nacije objavljen na ljeto 2021.; ako je „vojna vježba“ započela potkraj 2021. kada je upućeno i pismo NATO-u u kojem Rusija nije zatražila samo da Ukrajina nikada ne uđe u NATO nego i da se savez de facto vrati na granice iz 1997., i ako je „povijesni summit“ Xi-Putin i njihova anti-zapadna deklaracija datiran početkom veljače 2022., onda je jasno da su Rusija i Kina svoj anti-zapadni projekt što smišljeno, a što spontano dobro pripremile.
Ništa nije započelo u prosincu 2021. odnosno veljači 2022. Počelo je ranije: reakcija Zapada na pandemiju od prvih je dana bila akcelerator nastanka i djelovanja anti-zapadnoga saveza. I potpuno je pogrešno taj savez promatrati kao savez protiv SAD-a i njihove međunarodne politike; to je savez protiv zapadnih institucija čije puko postojanje ugrožava autoritarne modele vladanja u istočnim despocijama; to je savez protiv preostalih razlika između njih i zapadnih demokracija. Stoga je logično da je taj savez formalno uspostavljen i prešao u ofanzivan položaj u trenutku kad je osjetio da su zapadne institucije najslabije. A to je bio trenutak pandemije.
Nemušto provedene mjere prisile i duboke društvene podjele na Zapadu značile su ne samo da se ukazuje prigoda za Rusiju i Kinu zbog usmjerenosti Zapada na unutarnje probleme. Više od toga, reakcija Zapada – koja je išla daleko, sve do razine spomenutog javnog priznanja „kopiranja Kineskog pristupa“ – bila je signal da Zapad može postati sličan istočnim despocijama u smislu prostora neslobode. A to je politička tehnologija koju Zapad ne može i ne zna učinkovito provoditi. Osobito nakon pada Berlinskog zida, koji, simbolično, nakon pada fašizma i nacizma označava pad zadnjeg totalitarnog režima Zapada – komunizma. Zapad je zaboravio na autoritarne modele vladanja kroz više od tri desetljeća nakon naučenih povijesnih lekcija, a Rusija i Kina su s druge strane ostale majstori autoritarnih političkih tehnologija, manipulacija i vještina. Navukavši neprijatelja na svoj teren, namirisale su povijesnu priliku. Sve priče o njihovoj propagandnoj moći kojom destabiliziraju Zapad izvana nisu ništa u odnosu na unutarnji poremećaj odnosa i temeljnih institucija kojima je Zapad u pandemiji samoga sebe destabilizirao iznutra i djelomično nastavio s time i nakon što je opasnost od zaraze prošla.
Ako naglašavamo važnost događaja iz 2020. i 2021. godine, to ne znači da i prije 2020. nije bilo posađeno sjeme slabljenja ključnih zapadnih institucija. Primjer je stanje na američkim sveučilištima koje je nedavno kulminiralo ubojstvom Charliea Kirka. Stanje na nekim američkim sveučilištima je i prije 2020. bilo dovedeno do usijanja koje više nije imalo veze s otvorenošću i demokratičnošću stoljetne sveučilišne tradicije. U knjizi How Change Happens koja je objavljena 2020., vodeći američki teoretičar i historičar prava Cass Sunstein – inače član prve administracije Baracka Obame zadužen za informiranje i regulativu – upozorio je na neodrživost stanja u kojemu ljudi desne orijentacije na nekim sveučilištima ne mogu slobodno govoriti. Ovo je napisano šest godina prije ubojstva Kirka i prije izbijanja pandemije, i to od strane osobe koja je američki autoritet – dovoljno objektivan i senzibilan na društvena gibanja tako da je osjetio i predvidio gdje će trbuh liberalne demokracije i slobode govora u SAD-u biti najmekši.
Nadalje, ako priznamo da veza između reakcije Zapada na pandemiju i ruske invazije na Ukrajinu nije slučajna, to ne znači da tvrdimo kako se ruska agresija ne bi dogodila da je Zapad u pandemiji reagirao drugačije. Korijeni agresivnog ponašanja Rusije odnosno Putina i njegovih KGB-ovih drugova iz vremena komunističkog SSSR-a puno su dublji od događaja iz 2020.-2021. koji su neposredno prethodili napadu na Ukrajinu. Unatoč tome, mislim da stoji teza kako je pandemija bila ako ne uzrok, onda barem povod za odabir trenutka početka agresije. Već i ta slaba mjera uzročnosti koja ne isključuje druge duboke uzroke otvara mogućnost za alternativnu povijest koja bi se razvila da je Zapad u pandemiji reagirao promišljenije i u skladu sa svojim liberalnodemokratskim institucijama i tradicijama. U tom scenariju Zapad bi signalizirao manje unutarnje slabosti, što bi utjecalo barem na taktiku, ako već ne i na ciljeve i strategiju Rusije i Kine.
Postpandemijska inflacija
Jedna od ključnih posljedica širenja kineskog modela zatvaranja bila je inflacija 2022.-2023. Inflacija je pokrenuta nakon stop-go otvaranja nakon zatvaranja, no bila je dodatno pojačana djelovanjem dva faktora: prvo, eksplozijom fiskalnog deficita u SAD-u (koji je i sam bio posljedica zatvaranja), i drugo, šokom cijena energenata zbog ruske agresije na Ukrajinu. U nastavku ćemo se zadržati na inflaciji 2022.-2023. jer je njezina važnost bila višestruka i manifestirala se kroz tri glavna procesa.
Prvo, inflacija je oslabila glavno europsko gospodarstvo – Njemačku – i njezine ekonomske satelite na istoku Europe uvevši ih u trogodišnje razdoblje ekonomske stagnacije. Tri godine ekonomske stagnacije nisu plodno tlo za društveni razvoj i izgradnju kolektivnog samopouzdanja.
Drugo, prekidi i ponovno uspostavljanje pomorskog prometa iz kineskih luka gdje se utovaruju industrijski proizvodi za Zapad bio je neviđen ekonomski eksperiment koji je dokazao središnje (čvorišno) mjesto Kine u međunarodnoj trgovini. No to se znalo i prije 2020., pa je važnije to što je stop-go „zero-covid“ politika pokazala kinesku sposobnost da zbog totalitarne naravi društveno-političkog sustava lakše provede takve politike bez velikih društvenih podjela, sukoba i posljedica: toga nema kada je državna kontrola čelična i zasnovana na novim digitalnim tehnologijama. Ista takva politika na Zapadu, koji ju je slijepo kopirao – premda kao slobodno društvo nije navikao da netko odozgo, iz centrale, pritišće gumbe za stop i restart gospodarskog i društvenog života – uzrokovala je veće ekonomske, psihološke i političke stresove. Zapad nije imao društvene institucije koje bi regulirale lockdown i omogućile meko prizemljenje i uzlijetanje; Kina ih je imala. Prema tome, ponovimo: da je Zapad 2020. i 2021. u svojim institucijama i tradicijama pronašao snagu za odmjerenije i pametnije reagiranje na pandemiju, vjerojatno bi takvim načinom utjecao na ponašanje Kine. Ovako je bilo obratno; Zapad je u igri oponašanja kineskog pristupa – izgubio.
Treće, inflacija na Zapadu izazvala je opću pomutnju u pogledu identifikacije njezinih uzroka. Iako je pokretanje inflacije, kao i osam do devet desetina njezine dinamike 2022.-2023. objašnjivo pucanjem lanaca nabave zbog stop-go politika otvaranja i zatvaranja („Kineski pristup“), američkom fiskalnom ekspanzijom bez presedana koja je i sama uzrokovana zatvaranjem pokrenula prvi val rasta svjetskih cijena energenata, te ruskom agresijom na Ukrajinu koja je multiplicirala problem rasta cijena energenata, u Europi se afirmirala teza da je inflacija autonomno izazvana iznutra – navodno, „štampanjem“ novca. Na to su se nadovezale i kritike da je inflacija eskalirala zbog sankcija Rusiji. Međutim, monetarna politika bila je iznuđena šesta derivacija iz pet dubljih slojeva povijesnih događaja, a skok cijena energenata dogodio se prije prvog vala sankcija.
Ovo nije samo ekonometrijsko pitanje. Društvena važnost ovog pitanja je duboka, jer nesposobnost detekcije pravih uzroka i samookrivljavanje produbilo je podjele i povećalo dezorijentiranost ljudi na Zapadu, osobito u EU, u pogledu uzroka inflacije i funkcioniranja vlastitih ključnih institucija. U grandioznoj zamjeni teza oslobođen je prostor tumačenja u kojemu je glavni upaljač krize (lockdown) ostao više ili manje skriven.
Amerika je pak priča za sebe, slojevita i teška. Stožerna država Zapada nije bila jedina koja se počela gušiti pod teretom fiskalne neodgovornosti (fiskalnog deficita i javnog duga) nakon eskalacije u pandemiji. Isto se dogodilo i Francuskoj. No, ne može se uspoređivati važnost SAD-a i Francuske. Usto, demokratska stranka beskrupulozno je iskoristila nevolju zaraze da uz pomoć propagandne mašinerije u izbornoj godini (izbori su bili u studenom 2020.) sruši Trumpa na kraju prvog mandata označivši ga nehumanim primitivnim šarlatanom koji ljudima preporučuje jačanje imuniteta pijenjem preparata protiv parazita. Tkogod je sumnjao u tu medijski projiciranu sliku i informirao se na izvoru, mogao je u Trumpu vidjeti političara koji se ni po čemu nije razlikovao od drugih političkih lidera širom svijeta; našavši se u teškoj situaciji snalazio se s onim što je imao. Događaji koji su uslijedili u sve dublje podijeljenoj Americi počevši od nasilnog upada demonstranata na Capitol Hill 6. siječnja 2021. bili su nastavak širenja početne socijalne eksplozije u kojemu su političke stranke transformirane u političke pokrete. Amerika je potonula dublje u ambis kojemu se još ne nazire kraj; u Americi nema više političkih protivnika – postoje samo politički neprijatelji koji vode borbu na nož s nepredvidivim posljedicama.
U dubini američke priče postoji toliko isprepletenih silnica da ih je gotovo nemoguće pobrojati i opisati. Stoga ćemo se u nastavku usredotočiti samo na one najvažnije čiji se značaj proteže do drugog Trumpovog mandata – objašnjava njegov izborni uspjeh i politike koje primjenjuje – a koje su također povezane s načinom kako je Zapad reagirao na pandemiju.
Drugi mandat Donalda Trumpa i utjecaj na svijet: polit-ekonomski pogled na poticaje iz pandemije
Prvo, spomenuti problem s javnim financijama: Trumpov tim je u carinama vidio izvor za oporavak u pandemiji posrnulog federalnog proračuna kojeg Biden nije uspio staviti pod kontrolu u post-pandemijskom razdoblju.
Drugo, Trumpov ministar financija Scott Bessent javno je svjedočio da su upravo pandemijska zatvaranja učvrstila Trumpov tim u uvjerenju da je Amerika izrazito ranjiva u uvjetima izvanrednog stanja – na primjer, navodno je nesposobna samostalno proizvesti dovoljne količine medicinskih uređaja, lijekova i potrepština. A kako je pandemija pokazala da svatko igra samo za sebe (eksplozija famozne ideje o „samodostatnosti“), Amerika se ne može osloniti na saveznike u opskrbi. Dakle, sama ideja zapadnog savezništva dikreditirana je još u pandemiji 2020.-2021. U sprezi s idejom o carinama kao bitnom izvoru punjenja federalnog proračuna i kao poticaju za povratak međunarodnih kompanija kući, politika reindustrijalizacije u ključnim sektorima nadovezala se na još složeniju problematiku obrambene industrije koja se – nekada globalno neprikosnovena – suočila s izazovom industrijskog rasta kineske ratne mašinerije koja velikim koracima grabi naprijed i baca rukavicu u lice Americi na njihovom tradicionalnom interesnom prostoru jugoistočne Azije gdje je pitanje Tajvana samo katalizator dugoročne promjene odnosa snaga. Tako su, iz američke perspektive, europska pitanja, prije svega rat u Ukrajini, u očima nove administracije pala u drugi plan. Nedostatak koncentracije na Europu i implicitno smanjenje važnosti koncepta zapadnog savezništva uzrokovali su vremenski gubitak od oko šest mjeseci nakon inauguracije Donalda Trumpa kada su trajali naivni pokušaji da telefonskim odobrovoljavanjem Putina i „prijateljskim“ posjetama Stevea Witkoffa utječe na Moskvu. Tek sada, s ozbiljnim zakašnjenjem, počinje ozbiljniji zaokret u svjetlu suočavanja s ideološkom stvarnošću i fanatizmom Putinova neoimperijalizma. I to je, makar posredno, posljedica načina reagiranja na pandemiju.
Treće, pandemija je preselila veliki dio života (i rada) u digitalni prostor. Američke Big Tech kompanije bile su idealno pozicionirane za tu vrstu društvene promjene. Vrijednosti njihovih dionica, koje su se otprije nalazile u srelovitom rastu, dodatno su uzletjele upravo u vrijeme najvećeg društvenog stresa 2020. i 2021. stvarajući podlogu za jačanje političke moći američkog Big Techa, najvećeg dobitnika pandemije uz velike farmaceutske kompanije. Vodeći predstavnici nove generacije lidera iz te industrije (osim Muska na primjer Peter Thiel – Palantir) bili su uključeni u financiranje političkog projekta Donald Trump i oslonjeni na poslove s državom. Pri tome je važno uočiti generacijsku tranziciju u Silicijskoj dolini bez koje nije moguće razumjeti političku dinamiku u SAD-u: dok je prethodna generacija vodećih IT poduzetnika – Gatesov Microsoft, Jobsov Apple, Allisonov Oracle, itd. – trebala američku vlast samo za osiguranje globalnog igrališta (npr. zaštita prava intelektualnog vlasništva), jer na njemu zbog svoje inovativnosti nisu imali ozbiljnog takmaca te su se mogli pozicionirati kao od države neovisni globalni igrači, nova generacija poduzetnika koju simboliziraju Musk, Thiel, Altman i drugi, susrela se s puno kompleksnijim svijetom i novim mehanizmima. Ne samo da je prodor dalje u svijet (čitaj: u Kinu) naišao na tvrde barijere – jer tamo su u međuvremenu narasli potencijalno ozbiljni takmaci u području novih tehnologija, a kineska država je počela koristiti pristup rijetkim metalima koji su važni za nove tehnologije kao političko oružje – nego je pandemija pokazala ogroman potencijal državnih politika SAD-a i poslova za državu za jačanje IT sektora, uz jednu važnu nadopunu: da bi se osigurali resursi za multiplikaciju računalnih kapaciteta, vlastitoj državi treba pomoći u sanaciji fiskalne rupe; treba nastojati neke poslove i poreznu osnovicu vratiti kući nakon što ju je prethodna generacija poduzetnika rasula po cijelome svijetu u prethodnoj fazi globalizacije.
Tri opisana procesa, sva tri s glavnim ishodištima u kritičnim godinama 2020. i 2021., objašnjavaju formiranje američkog modela korporativizma koji simbolizira Donald Trump. Radi se o specifičnom savezu u kojemu se postupno brišu granice utjecaja i moći između velikih korporacija i izvršne vlasti; državno i privatno vlasništo se prožimaju, korupcija i sukobi interesa se relativiziraju (posve je „normalno“ da predsjednik i obitelj „monetiziraju“ izbornu pobjedu – odmah); zakoni i regulative ne nastaju na temelju principa, nego na temelju interesa članova oligarhije; merkantilističke doktrine o međunarodnoj razmjeni rehabilitiraju se usporedbo s umiranjem ideje o važnosti međunarodne trgovine koju se primarno shvaća kao izvor za punjenje opustošenog proračuna; odnosi unutar vladajuće oligarhije postaju teže razvidni i kolebljivi jer su potpuno personalizirani, a ne institucionalizirani (najbolji primjer je politički brak pa brzi i bučni razvod Trumpa i Muska), a izvršna vlast u svemu ima zadnju riječ bez obzira na parlamentarni nadzor; uloga Kongresa slabi.
Naravno da fenomen Donalda Trumpa u drugom mandatu ne možemo objasniti samo opisanim procesima. Njegovom povratku na vlast prvenstveno je kumovala američka ljevica svojim agresivnim, ideologiziranim pristupom klimatskim i rodnim pitanjima i pitanjima zaštite manjina i imigracije. No, analiza načina kako se plemenite ideje mogu pretvoriti u svoju suprotnost – agresiju i netoleranciju – tema je za neki drugi tekst (ako već prikaz toga procesa u segmentu zaštite zdravlja u ovom tekstu nije bio dovoljan).
Budućnost EU
Možda će vas na kraju leta kroz proteklih pet turbulentnih godina začuditi moja tvrdnja da je Europska unija za sada još dobro prošla. Pričekajte zaključak u kojem opisujem i opasnosti.
EU nije polarizirana kao SAD. Iako bi se zbog snažnijih temelja u nacionalnim državama, zbog čega EU nije federacija, moglo očekivati da će društveni stres izazvati bržu i dublju polarizaciju i zatvaranje duž nacionalnih granica nego što je to bio slučaj u SAD-u, dogodilo se suprotno: ovogodišnji Eurobarometar (istraživanje javnog mijenja koje se provodi u mjesecu travnju) među građanima država članica EU pokazuje najviši stupanj povjerenja u europske institucije i euro u proteklih dvadesetak godina. Više od 80% građana europodručja podržava euro. Samo 15% građana pokazuje otpor prema zajedničkoj politici u području obrane i sigurnosti. Čak 81% ju podupire, što je najveći postotak u povijesti sustavnog praćenja javnog mnijenja na razini EU.
Ruska agresija na Ukrajinu bila je katalizator ovih stavova. To se vidi iz podataka o tome da 80% ispitanika podržava prihvat izbjeglih iz Ukrajine, 72% podupire sankcije Rusiji, a 59% podupire izravno europsko financiranje ukrajinske obrane. Građani Hrvatske su oko prosjeka EU: 73% ljudi u Hrvatskoj podupire sankcije Rusiji, a 71% podupire ideju o zajedničkoj europskoj politici obrane i sigurnosti.
Post-pandemijski svjetski događaji u velikoj mjeri oblikuju javno mnijenje. Ti događaji su očito homogenizirali stavove ljudi širom Unije. No, to nije u suprotnosti s analizom reakcija na pandemiju koja je predstavljena u ovom tekstu. Reakcije na pandemiju oblikovale su svijet u proteklih pet godina, a percepcija toga vrlog novog svijeta dovodi do jačanja percepcije Europske unije kao korisnog političkog i povijesnog okvira za suočavanje s novim izazovima.
To što EU ne gubi na povijesnoj privlačnosti može se se na temelju hipoteze supstitucije uporišta povezati i s gubitkom privlačnosti SAD-a kao partnera i oslonca u obrani zapadnih vrijednosti i svjetskog poretka. Od jeseni 2024. do proljeća 2025., dakle u razdoblju oko Trumpove inauguracije, došlo je do dramatičnog rasta udjela europskih ispitanika koji negativno gledaju na Ameriku s 47 na 67%. Stavovi ispitanika u Hrvatskoj približno prate europski trend; pogoršanje je s 44 na 64%.
Nisam siguran može li se pomak europskog javnog mnijenja o Americi objasniti samo negativnim oslikavanjem Trumpa i njegovih politika u europskim glavnim medijima. Kao što pokazuju politički ishodi u mnogim zemljama, desnica glasačima u EU nije bauk: ona u mnogim zemljama normalno sudjeluje u vlasti (Italija, Nizozemska, Hrvatska…). Točno je da se uspon desnice u Europi u većini mainstream medija često projicira kao drama društvene polarizacije koja je usporediva s političkim i kulturnim sukobima u SAD-u, dok opetovano sudjelovanje Elona Muska u političkoj promidžbi desnice u EU dodatno iritira ljevicu i dobar dio glavnih medija, realnost je drugačija. Nizozemska s Geertom Wildersom i dalje živi kao europska zemlja, kao i Italija s Giorgiom Meloni i Hrvatska s Domovinskim pokretom. EU se navikava na desnicu, a mogući dolazak na vlast Nacionalne fronte u Francuskoj i AfD-a u Njemačkoj u narednim godinama vjerojatno bi se odvijali na sličan način, a ne na način koji rastače EU iznutra, a koji je inaugurirao Viktor Orban.
Svjestan sam da ljevica sada pomišlja „ne znaš ti što će se dogoditi kad se desnica razgoropadi“ i ne želim umanjivati opasnosti od obje vrste političkog ekstremizma. No, za moju je tezu bitno to što je desnim političkim projektima u EU zasad zajedničko zagovaranje očuvanja tradicionalnih vrijednosti i čvršće kontrole doseljavanja, što i jest jedna od glavnih briga građana i izvor određene polarizacije, ali se nikako ne može označiti kao ekstremizam. Iako većina (57% na razini EU) daje pozitivan odgovor na pitanje smatrate li da imigranti daju pozitivan doprinos razvoju vaše zemlje, veliki postotak ispitanika (39%) daje negativan odgovor. U Hrvatskoj je odnos obrnut: 42% daje pozitivan, a 56% negativan odgovor. No, trend je zanimljiv: od jeseni 2024. do proljeća 2025. u Hrvatskoj je došlo do otklona za 8 postotnih bodova prema pozitivnom odgovoru. Ovo je dobrodošlo podsjećanje da se stavovi mogu brzo mijenjati u oba pravca.
Poanta je da niti jedna snažna desna stranka u većim državama EU ne zagovara radikalno restrukturiranje ili napuštanje EU, ili fašističku politiku. Njihovi programi nisu centrirani oko pitanja da ili ne EU, nego kakvu EU želimo, i to prvenstveno u pogledu odnosa prema doseljenicima. Prije ruskog napda na Ukrajinu postojala je dvojba u pogledu veza europske desnice s Moskvom, no s obzirom na Putinovo odbijanje da sjedne za stol oko Ukrajine, širenje prostora vojno-sigurnosnih provokacija na države članice EU i pretvaranje Rusije u imperijalistički ratni stroj koji nema unutarnje kontrolne mehanizme i kočnice (što mnogi na desnici 2022. nisu bili u stanju vidjeti, ali im je do 2025. to postalo očito), ranije priče o simpatijama između europske (napose francuske i austrijske) desnice i Rusije postaju manje važne. Meloni je opet dobar primjer. Stoga je važno da razumni ljudi, bez obzira na političku orijentaciju, shvate da desnica ne znači fašizam (teza koju podmeće krajnja ljevica). Razborita tumačenja europske političke stvarnosti mogu spriječiti replikaciju američkih radikalnih podjela na europskome tlu.
Vratimo li se pandemijskim godinama (kamenima međašima 2020. i 2021.), najveća prednost EU očituje se u onome što se često tumači kao njezina najveća slabost – decentralizirana organizacija, te i dalje snažne i moćne nacionalne države među kojima ne prestaje mukotrpno usuglašavanje europskih politika. Nepostojanje moćnog političkog središta često se tumači kao europska slabost; kao da bi europski pandan Trumpa, Xia ili Putina (federalizacija EU) – učinio život ljudi sigurnijim i boljim. Takav je stav tragična zabluda i potencijalna opasnost za Europsku uniju. Proizlazi iz percepcijskih pogrešaka koje izviru iz starih kulturnih normi, odnosno vremena kada su se ljudi postrojavali pod diktatom velikoga vođe, što im je davalo prividnu sigurnost i mir (a što je često vodilo ljude u povijesne katastrofe). U slučaju pandemije, različite nacionalne reakcije – od onih u Austriji gdje je lockdown uistinu bio radikalan, do onih u Švedskoj gdje nisu narušavana ustavna jamstva individualne slobode – omogućile su svojevrsno laboratorijsko promatranje i učenje o učincima nikad prije oprobanih mjera u izvanrednoj situaciji. Tako nešto nije moguće u centraliziranim političkim tvorevinama. Pandemijski poučak stoga glasi da je raznolikost nacionalnih politika bogatstvo i izvor mudrosti jer s vremenom omogućuje učenje na pogreškama i selekciju najboljih politika. A to je važno ako znamo da niti jedna politička intervencija nije izvjesna u pogledu ishoda. Danas znamo da one politike i mjere koje su bile na snazi u većini država 2020. i 2021. nisu bile najbolje, što je zaključak na užas nenadziranih tehnokrata i totalitarista.
Sjećanja na pandemiju 2020. i 2021. vraćaju nas temeljnom pitanju individualne slobode i poštivanju odredbi Ustava koje građanima jamče slobodu i druga temeljna prava. Vanceov patronizirajući govor iz Minhena početkom ove godine – kada je Trumpovu Ameriku projicirao kao uzor slobode, a Europsku uniju kao bastion narastajućeg novog totalitarizma – uzburkao je duhove, ali je rijetko koga jako pozitivno dotaknuo. Samo je učvrstio europsku skepsu prema današnjoj raskoljenoj Americi koja nije u stanju isplivati iz gliba društvenih sukoba i vjerojatno snažno pridonio ranije spomenutom otklonu većinskog javnog mijenja u Europi od Amerike. No, to ne znači da je život u EU nužno slobodniji od života u današnjem SAD-u; jer, govorimo o percepciji. EU nije imuna na redukcije individualnih sloboda. U tom kontekstu, vraćanje pitanju individualnih sloboda i učenje lekcija iz pandemije je važno, jer je individualna sloboda uvijek na kocki – ta norma je stoljećima željeni plijen totalitarista raznih fela koji u slobodu jednostavno ne vjeruju; ili ju smatraju iluzijom, manipulacijom, ili nas uvjeravaju da sloboda ljudima nije bitna.
U sljedećih nekoliko godina pred Europskom unijom, a time i pred Hrvatskom, otvorit će se novi izazovi koji će ujedno biti i novi izazovi za individualne slobode koje uvijek iznova treba balansirati s neizbježnim, po mogućnosti što manjim ograničenjima (jer apsolutna sloboda ne postoji):
- Uravnoteženje nužnosti uvoza radne snage zbog demografskih promjena s pitanjima sigurnosti i socijalne integracije jer je kapacitet svakog društva za apsorpciju useljenika ograničen.
- Digitalna sigurnost i sloboda: predstojeća rasprava o digitalnom euru bit će katalizator europske sposobnosti ili nesposobnosti da se umjesto prisile i ideološke galame testira mogućnost uravnoteženja ideja tehnološkog napretka i uloge javnog sektora s jedne i digitalne sigurnosti i slobode s druge strane. Digitalne tehnologije danas omogućuju velike koristi (brže učenje, digitalizacija administrativnih procesa, brz i jeftin prijenos vrijednosti), ali i nadzor kakav nitko nikada ranije u povijesti nije mogao ni zamisliti. To se ne odnosi samo na financijska, nego i na zdravstvena i brojna druga područja života u kojima ćemo balansirati neke nove vidove slobode i njihova ograničenja – na primjer digitalnu slobodu (anonimnost) naspram digitalnog nadzora.
- Zajednička obrana i sigurnost: u ovom području trenutačno postoji velika većina u EU koja je za. Međutim, veliko je pitanje kako će ljudi reagirati kada konkretni prijedlozi slete na stolove nacionalnih parlamenata i vlada. Tko će zapovijedati našim vojnicima? Gdje su granice smisla žrtvovanja za obranu neke druge zemlje (gdje su granice na kojima branimo druge da bismo uspješnije obranili sebe)? Ova su pitanja vezana uz problem subordinacije odnosno delegacije ovlasti na razini EU, koji europski političari rješavaju još od Monneta i Schumanna 1951.: gdje je granica apsolutnog nacionalnog suvereniteta, a gdje nam je interes za početak koordinacije (i do koje mjere) kako bismo zajednički bolje ostvarivali interese? To je relativno lako odrediti kada je riječ o borbi protiv monopola međunarodnih korporacija, što je odavno zajednička politika EU, a prokleto je teško odrediti kada je riječ o obrani i sigurnosti.
- Novi mehanizmi odlučivanja Vijeća: EU više brzina? Ideje o promjeni mehanizama odlučivanja radi smanjenja broja područja u kojima države članice imaju pravo veta i povećanja broja područja o kojima se odlučuje nekom vrstom većine, neposredno su vezane uz Orbanove blokade sankcija Rusiji. Sjetimo se krajnjih i mukotrpnih „kompromisa“ koji su postizani njegovim izlaskom iz soba u kojima su se donosile odluke. Još ne znamo koliko će se EU usuditi izaći na taj tanak led, iako ne treba sumnjati u to da su eurofederalisti trenutno osokoljeni stavovima javnosti koja naizgled podupire zajedničku obranu. Stoga će svaki takav zahvat biti i težak i opasan – zahtijevat će zagovor temeljne uloge nacionalnih demokracija kao ključnog okvira za očuvanje individualne slobode.
- Zadnje i ne najmanje važno: gospodarski rast i rast produktivnosti. Nema prijepora o tome da EU zaostaje u pogledu rasta produktivnosti za SAD-om, kao što nema prijepora ni o tome da jedinstveno EU tržište nudi puno bolje izglede za prosperitet od malih nacionalnih tržišta. EU nema Big Tech mega-korporacije; energiju u EU plaćamo oko dva puta skuplje od ostatka svijeta; EU ima najveću administraciju, najveće poreze i najveće javne sektore na svijetu. Postoje dva načina kako EU može pokušati riješiti svoj problem zastalog rasta produktivnosti. Prvi model je europski korporativizam uz snažnu državnu intervenciju, subvencije, carine, sprege između velikih kompanija i administracije. Drugi model je europski ekonomski liberalizam (u njemačkoj tradiciji zaboravljeni ordoliberalizam) zasnovan na administrativnim pojednostavljenjima, nižim opterećenjima, poticanju konkurencije i poduzeništva na funkcionalnijem jedinstvenom tržištu. Korporativizam je loš jer ne jamči rast produktivnosti, a može ugroziti individualne slobode. Ordoliberalizam (sloboda u okvirima reda) je dobar jer nosi veću šansu za rast produktivnosti i može pridonijeti očuvanju individualnih sloboda. O važnosti ove teme svjedoči činjenica da je povjerenje u europske institucije bilo najniže upravo u razdobljima ekonomskih kriza. Ako ne pronađe izvore rasta produktivnosti i životnog standarda, Europa će dalje slabiti – ne samo ekonomski – unatoč aktualnoj koheziji koja je dobrim dijelom prividna i možda privremena jer je iznuđena reakcijom na rusku agresiju. Ispod površine, podjele su dublje, dobrim dijelom potaknute reakcijom u pandemiji.
Zaključak
Sjećanja na pogreške u pandemiji i učenje iz njih predstavljaju ključ rasprave o slobodi u Europskoj uniji. Pitanje očuvanja individualnih sloboda ostat će ključno i bit će stalno na kušnji, kao što je pokazala pandemija 2020.-2021. Amerika više nije ideal slobode, pouzdani pokretač povijesnih procesa i jamstvo sigurnosti kao što je to bila u Reagonovo i Clintonovo vrijeme kada je europski istok osvajao prostor slobode oslobađajući se komunizma i sovjetske inačice imperijalizma. Današnja Amerika je u najboljem slučaju nepredvidiv partner koji je i dalje poželjan zbog svoje globalne uloge i vojne tehnologije i moći, ali je dekoncentriran svojim unutarnjim podjelama i odnosima s Kinom. Europa u tom novom okviru mora ponovo otkriti svoj slobodarski identitet i redefinirati ključan preduvjet za svoju slobodu – okvir sigurnosti. Tim pitanjima ćemo se vraćati u narednim godinama kada će se novi izazovi post-pandemijske ere postavljati pred nas, tražeći nove odluke i rješenja.