Pred malo više od godinu dana klimatski alarmizam duboko je prožimao politiku širom svijeta. Stvoren je dojam da treba žrtvovati sve, pa i radna mjesta i ekonomski rast, samo da se svijet (u zadnji čas) spasi s ruba katastrofe samouništenja ljudske vrste. Kao na traci izlazile su studije koje su pokazivale ekstremno opasne kontrakcije BDP-a, zaposlenosti i/ili uzlete inflacije za svaki stupanj globalnog zagrijavanja. Izgledalo je da je znanost rekla svoje i da nitko i ništa ne može zaustaviti regulatore u njihovome maršu nametanja sve strožih ograničenja i regulatornih troškova za sve što emitira i najmanju česticu stakleničkih plinova.
U međuvremenu, svijet se promijenio. Zelena agenda počela se mijenjati.
U ovom tekstu dajemo širu sliku tog procesa. Ocjenjujemo gdje se nalazimo potkraj 2025.; zaključujemo da, barem kada je EU u pitanju, pomalo krećemo u pravcu razborite ravnoteže koja se može sažeti u jednoj rečenici: klima se uistinu mijenja, puno toga o tom procesu ne znamo, električna tranzicija je iz niza razloga nužnost, smanjenje emisija je nužno, no treba pronaći pametne načine da se energetska tranzicija dogodi na održiv način i bez izazivanja gospodarskih recesija i dubokih društvenih podjela i sukoba.
U prvom dijelu objasnit ćemo da se sve ne događa zbog Donalda Trumpa. EU ima svoje okolnosti i svoj put. U drugom dijelu prikazujemo širu globalnu sliku kroz analizu ishoda globalnog klimatskog summita koji je pred mjesec dana održan u Brazilu. U trećem dijelu pratimo što se događa u Njemačkoj koja je ključ energetike u Europi. U četvrtom izvodimo zaključak iz hrvatske perspektive.
Nije samo Trump: EU ima svoj put
Politička revizija klimatske agende često se površno povezuje sa stupanjem na dužnost novog američkog predsjednika (20. siječnja ove godine). Trump je ukinuo gotovo sve zelene politike prethodne administracije. Proglasio ih je suludima, solarne elektrane i vjetroparkove ružnima, a sve je začinio teatralnim potpisom izlaska SAD-a iz Pariškog klimatskog sporazuma (u koji je Biden vratio Ameriku 2021. nakon što je Trump 1.0 već jednom bio potpisao izlazak 2017. godine).
Trumpov potez nije samo ideološki ili osvetnički inspiriran. U Americi takav potez ima unutrašnju i vanjsku političku logiku. Ta zemlja ima prirodne energetske resurse i proizvodne kapacitete u segmentu fosilnih izvora, a sve je potpomognuto političkim utjecajem u zemljama Zaljeva, naročito u Saudijskoj Arabiji koja je najmoćniji proizvođač nafte na svijetu. Zbog toga postoje snažni unutarnji interesi i mogućnosti za artikulaciju političke strategije koja objašnjava Trumpove poteze.
U kratkom roku od nekoliko godina (a to je horizont koji Trumpa zanima) pritisak na snižavanje cijena energije domaći je i međunarodni win-win za američkog predsjednika. Na domaćem planu osigurava glasove birača koji su bili uznemireni zbog inflacije (jedno od Trumpovih obećanja bilo je da će ju iskorijeniti). Na međunarodnom planu, niske cijene fosilnih energenata slabe Rusiju i jačaju šansu da SAD isposreduje kakav-takav sporazum ili barem prekid vatre u Ukrajini, budući da fiskalni, što na dugi rok znači i ratni kapacitet Rusije, zavisi o količini i cijeni prodanih energenata. Daljnji pad svjetskih cijena može postati ozbiljan problem za Rusiju.
Nasuprot SAD-u, Europska unija nije obdarena prirodnim resursima (kao ni primjerice Japan). Stoga nema širok manevarski prostor u energetskoj politici. EU je prisiljena ne samo upravljati svojom energetskom ovisnošću (npr. kroz diverzifikaciju dobavnih izvora i tehnologija), već mora, koliko god je to moguće, promovirati uštede odnosno energetsku efikasnost i inovacije koje ju prate. Niti je slučajno, a niti je od jučer to što je gospodarstvo EU energetski najučinkovitije na svijetu – troši najmanje energetskih inputa za proizvodnju jedinice outputa. To je nametnuta nužnost, a ne politički izbor koji je pao s neba.
Nedavni događaji bili su bolni podsjetnik na europsku energetsku ranjivost. Rast cijena energenata nakon naglog post-pandemijskog otvaranja bio je pojačan napetošću Rusija-Ukrajina od kraja 2021. U veljači 2022. došlo je do eskalacije cijena s prvim učincima ruskoga napada i sankcijama. Dodir cijene nafte do praga od 120 dolara po barelu, plus još jači uzlet cijene plina nakon pokretanja rata, bili su podsjetnik na europsku energetsku ranjivost.
Ipak, od ljeta 2022. naovamo, scenarij šoka se pretvorio u demonstraciju europske sposobnosti za upravljanje energetskim udarima. Tri godine kasnije, svjetske cijene su na razini dugoročnog prosjeka iako je EU odlučila potpuno obustaviti potrošnju ruskih energenata za dvije godine. Nema sumnje da je Putin iznenađen europskom sposobnošću pronalaska supstituta za ruske energente kao i ukrajinskim otporom; tog scenarija nije bilo u njegovim strateškim kalkulacijama pred četiri godine.
Cjenovni šok 2022. bio je i katalizator dva procesa koja su dovela do prekrajanja zelene agende u EU. Prvo, gospodarstvo – naročito u Njemačkoj i Austriji – platilo je visoku cijenu energetskog šoka kroz stagflaciju (u Austriji smo govorili i o recesiji). Udruge poslodavaca počele su dizati svoj glas, tražiti deregulaciju, olakšanja. Pozivi su se proširili na traženje šire deregulacije izvan polja energetike. Kao da se vraćamo u devedesete. Iako se priča prelomila kroz najugroženiju autoindustriju koja se našla pod dodatnim pritiskom konkurencije iz Kine i Tesle, tema o deregulaciji postala je puno šira i zahvatila cjelokupno gospodarstvo.
Drugo, politički gledano, desne stranke u Europi odlučile su politički kapitalizirati činjenicu da je ljevica monopolizirala radikalnu zelenu agendu, a ljudi postali nezadovoljni – ne samo zbog relativne skupoće energenata, osobito 2022. i 2023., nego i zbog regulacija i ograničenja koja se odnose na kućanstva. Proširio se strah od države-levijatana koji se nadogradio na iskustvo lockdowna u pandemiji. Pod pritiskom glasača, i stranke centra počele su razumnije gledati na problem i postupno se distancirati od radikalne klimatske agende.
Desnica sada (s pravom) ističe da su upravo oni zaslužni za promjenu smjera zelene politike u Europi. Međutim, i europska desnica je realna; nitko ozbiljan ne zagovara radikalno napuštanje zelene agende koje bi se moglo usporediti s potezima koje je Trump povukao u SAD-u.
Realizam kritičara zelene agende u Europi pokazuje da je riječ o procesu koji je u EU započeo prije dolaska Trumpa na vlast, i koji se odvija u specifičnim EU okolnostima. U Draghijevom izvještaju o konkurentnosti Europe iz rujna 2024, problemi konkurentnosti i deregulacije u prvom su planu; skupa energija spominje se na početku izvještaja kao jedan od najvećih problema EU, a klimatska agenda i nužnost energetske tranzicije ne napuštaju se, nego se svode u razborite okvire.
Nova Europska komisija uzela je Draghijev izvještaj kao podlogu za svoj ekonomski program sažet u Kompasu konkurentnosti koji je usvojen u siječnju ove godine. Na tom temelju započeli su projekti deregulacije. Po mnogima nisu dovoljno ambiciozni (npr. ozbiljna zelena deregulacija odnosi se na mala i srednja, ali ne i na najveća poduzeća), a von der Leyen, koja je izgurala radikalnu zelenu agendu u svom prvom mandatu na čelu Komisije, sada nema političku vjerodostojnost da od nje odustaje (iako pokušava politički preživjeti prilagođavajući se novom ambijentu i realnosti).
Jedna činjenica nije prijeporna: došlo je do preokreta trenda – do onoga što smo nazvali prekrajanje zelene agende. Na tom tragu, Njemačka je nedavno napravila pritisak i EU je ukinula i ono (ne)slavno ograničenje zabrane proizvodnje vozila s motorima na unutarnje izgaranje od 2035. Vratit ćemo se toj temi nakon što prikažemo širu globalnu sliku (jer klima je ipak globalni, a ne europski problem).
Globalni klimatski summit u Brazilu
Globalni summit, poznat kao UN-ova konferencija o klimatskim promjenama (COP30), održan je od 10. do 21. studenog 2025. u Brazilu. I prije početka summita pojavile su se kritički tonovi, čak i iz EU, što je pred nekoliko godina bilo nezamislivo. Na primjer, švedski kralj Carl XVI Gustaf doveo je u pitanje prijedloge financiranja i „pravednost“ iznosa koji bi Europa trebala platiti za klimatsku agendu. Izrazio je sumnju da će sve zemlje potpisati sporazum i istaknuo da Europa sa svojim energetski učinkovitim gospodarstvom doprinosi globalnim emisijama sa samo 6%, dok u isto vrijeme ima gotovo petinu globalnog gospodarstva.
No, koga briga što misli švedski kralj? Zagovornike radikalne klimatske agende više od švedskoga kralja brine utjecaj lobista industrije fosilnih goriva. Tako Guardian, čija lijeva urednička orijentacija stoji na braniku zagovaranja radikalne klimatske agende, ističe kako je više od 1600 lobista za fosilna goriva dobilo pristup pregovorima na COP 30 u Belému u Brazilu. U Guardianu tvrde kako industrija fosilnih goriva ima dugu povijest u širenju dezinformacija i blokadi klimatskih akcija te dodaju kako lobisti povezani s fosilnim gorivima brojčano nadmašuju službene delegacije nekih ne baš malih zemalja.
Guardian već u naslovu šalje poruku o potrebi napuštanja fosilnih goriva. Referiraju se na brazilsku ministricu zaštite okoliša, socijalisticu Marinu Silvu koja je pozvala sve zemlje na postupno ukidanje fosilnih goriva radi “etičkog” odgovora na klimatsku krizu. Tekst podsjeća i na odluku Međunarodnog suda pravde (ICJ) koji je presudio da nastavak širenja, vađenja, potrošnje i subvencija fosilnih goriva može predstavljati međunarodno protupravan čin.
Prema tome, radikalne zelene agende o napuštanju fosilnih goriva i dalje su žive. COP summit pokušava se iskoristiti kao forum globalnog planiranja budućega ekonomskog razvoja bez nafte odnosno fosilnih goriva.
Bez obzira na lijepe želje, pitanje je kako sve to provesti u brojnim i raznolikim nacionalnim gospodarskim i političkim okvirima. Politika živi kroz balansiranje između dvaju kranjih opcija – nametanja zabrana, ograničenja i obveza, ili puštanja dobrovoljnih odluka uz korektivne, primjerice porezne mehanizme ako nešto provjereno narušava javni interes. Zbog toga u završnom, kompromisnom dokumentu, prevladavaju financijske teme, a zabrana i odustajanja od fosilnih goriva – nema. Konačni kompromisni dokument COP 30 summita, tzv. Global Mutirão, reafirmira posvećenost dugoročnim ciljevima Pariškog sporazuma glede ograničavanja porasta prosječne globalne temperature (ispod povećanja za 2 °C, a s naporom na 1.5 °C). Pokreće se dvogodišnji radni program financiranja klime — “climate finance work programme” — s ciljem da države nastave pregovore o implementaciji ranije dogovorene kolektivne kvantificirane financijske obveze (New Collective Quantified Goal). U odnosu na prethodne COP summite, ključna je novost značajno povećanje godišnjeg globalnog cilja za klimatsko financiranje na 1,300 milijardi dolara do 2035., te uspostava više konkretnih financijskih mehanizama i inicijativa za provedbu klimatskih planova. Pritom će se trostruko povećati financiranje prilagodbe klimatskim promjenama i potvrditi rad fonda za gubitke i štete uspostavljenog na summitu COP28. Uvedene su inicijative poput Global Implementation Accelerator i Belém Mission za poticanje ispunjenja nacionalnih klimatskih ciljeva.
Međutim, finalni dokument ne sadrži eksplicitan plan napuštanja fosilnih goriva. Doduše, mnogo je zemalja podržalo brazilsku inicijativu za ukidanje fosilnih goriva, no ona na kraju nije prihvaćena zbog otpora zemalja kojima su fosilna goriva bitna. Prema tome, globalna zelena agenda počinje nailaziti na tvrda budžetska ograničenja koja definiraju realnost u nacionalnim parlamentima gdje se, u konačnici, usvajaju svi bitni budžeti, pa i oni njihovi dijelovi koji se tiču klimatskih promjena.
Njemačka i EU u tranziciji prema razumnoj tranziciji
Upravo s nacionalnih razina kreću inicijative koje imaju nužnu dozu fiskalne i političke realnosti. O tome smo nedavno pisali na Labu u kontekstu Merzove poruke Ursuli von der Leyen da se koncentrira i ozbiljnije posveti deregulaciji. Iako se Draghijev plan za konkurentnost realizira očekivano sporo, širi zahtjevi za deregulacijom u EU ipak su sve glasniji. Podsjećamo na naš tekst iz lipnja o Poljskoj i raniji tekst o globalnom deregulacijskom trendu koji je započeo ove godine.
Najzanimljivija je, naravno, Njemačka. Kancelar Merz nalazi se pod sve snažnijim unutarnjim pritiskom – kako od strane gospodarskih udruga, tako i od strane raspoloženja biračkog tijela koje pokazuje sve veću naklonost AfD-u – pa je morao povući neki oštriji potez. Tako je Njemačka odlučila ukinuti zabranu proizvodnje vozila s unutarnjim izgaranjem od 2035., što je nedavno prihvaćeno na razini EU.
Postavlja se pitanje koliko je preslagivanje zelenih politika uistinu snažno ako na snazi ostaje zahtjev da se emisije u novim vozilima prodanim nakon 2035. moraju smanjiti za 90%. Tek treba vidjeti koja će tehnološka rješenja moći proći kroz tu ušicu igle. Deset godina u tehnološkom razvoju mnogo je i malo. Utoliko se dozvola za daljnju proizvodnju motora s unutarnjim izgaranjem nakon 2035. (uz obvezu radikalnog smanjenja emisija) čini više kao simbolički čin nego kao čin s bitnim materijalnim posljedicama. Štoviše, to je i dalje nedovoljno domišljen čin.
Glavni razlog leži u tome što tako velika zemlja koja i nakon dosadašnje energetske tranzicije oko tri četvrtine energije troši iz fosilnih izvora (nafta, ugljen, plin) jednostavno ne može napraviti energetsku tranziciju, bez obzira koji se postoci propisivali autoindustriji, bez vraćanja nuklearnoj energiji. A ta tema svih njemačkih tema – nuklearna energija – još uvijek nije na političkom meniju. Nuklearna energija u Njemačkoj u dugom roku može riješiti mnoge tamošnje energetske glavobolje, no izgleda da je premalo vremena prošlo otkako su zadnje nuklearke zatvorene (2023.). U politici je na svim stranama i dalje karijerno vezan velik broj ljudi koji su podržavali zatvaranje, pa je očito da bol još nije dovoljno jaka. Čak niti lakši prolazak Francuza kroz energetsku krizu 2022. (zahvaljujući i izdašnim nuklearnim izvorima) te apsurdne situacije kada su se u Njemačkoj zahuktale termoelektrane na ugljen dok su se gasile nuklearke, očito nisu bile dovoljne da Nijemci nešto poduzmu po tom pitanju.
Stoga se teško oteti dojmu ne samo da prekrajanje zelenih politika nije veliko, nego da EU, a posebno Njemačka, zapravo nema pravi plan. Plan “na mišiće i galamu” nije prošao; politička reakcija bila je prejaka, iako većina u EU načelno podržava zelene politike. I u takvim uvjetima ljudi nemaju neograničeno strpljenje i ekonomske moćnosti za trpljenje zabrana, poreza i sličnih instrumenata zelene politike. Valja ponovo pronaći ravnotežu.
U tom okviru zelena deregulacija je započela, ali uglavnom samo za mala i srednja poduzeća; motori s unutarnjim sagorijevanjem mogu ići dalje i nakon 2035., ali uz ograničenja smanjenja emisija koja će tražiti inženjerska inovacijska čuda čak i kada su u pitanju hibridni pogoni koji imaju šanse udovoljiti kriterije. Sve to možemo nazvati kozmetičkim, nedovoljnim, ako Njemačka ponovo ne uključi nuklearke u svoj energetski miks. U teoriji, i obnovljivi izvori mogli bi pogoniti gospodarstvo 2035.-2050., no količina ulaganja u proizvodnju i nove tehnologije distribucije (prije svega u obnovu mreže) i upravljanja energetskom potrošnjom (povećanje energetske efikasnosti) bile bi ogromne.
Dvije stvari ipak ohrabruju. Prvo, trend prevlasti klimatskog alarmizma je oslabio. Ideja se počinje povlačiti pred u demokraciji uobičajenim teretom dokaza kako bi se politike zasnovale na analizi, a ne na galami. Drugo, EU – koja nema fosilne energente – i ne treba radikalan zaokret kakav Trump izvodi u Americi (jer sunca, vjetra i biomase EU ima, dok fosilnih izvora nema), zbog gepolitike i sigurnosti (povrh klime) ne može odustati od zelene tranzicije. To je povezano s činjenicom da se Rusiji desetljećima neće moći vjerovati i oslanjati se na njezine fosilne izvore. I ako se za koju godinu ili desetljeće tamo pojave neki reformatori (što je sada teško zamisliti), to jest, ako nekim čudom (možda zbog straha od vazalskog odnosa spram Kine) Rusija modificira svoju aktualnu strategiju agresije, a Zapad to podrži kupnjom ruskih energenata, barem dvije generacije europskih političara pazit će da se energetska ovisnost u obliku koji su zacrtali Schroeder i Merkel više nikada ne ponovi. Europi se ne smije ponoviti 2022. godina.
U potrazi za ravnotežom: lokalni pogled
Klimatske promjene i rast globalne temperature nisu izmišljotina, već činjenice. Njihov tempo, posljedice i odgovor na pitanje koliko ljudi promjenom svojih ponašanja mogu utjecati na temperaturni trend bremeniti su neizvjesnostima. Zbog toga će i dalje biti predmetom znanstvenih i političkih prijepora i sukoba. Neizvjesnost u pogledu ishoda plod je ljudskih kognitivnih i institucionalnih ograničenja u predviđanju budućnosti.
Veliku pažnju nedavno je privuklo povlačenje jedne iznimno citirane studije iz uglednog časopisa Nature (Kotz, Levermann i Wenz, 2024). Studija je, unatoč nepouzdanim podacima, imala izrazito pesimistično predviđanje utjecaja globalnog zagrijavanja na globalni BDP. Rezultati studije jako su utjecali na javnu raspravu, iako je istraživanje uključilo neprovjerene podatke iz samo jedne države. Neke druge studije daju drugačija predviđanja (vidjeti prilog na kraju teksta). Premda su predznaci uglavnom negativni (pad BDP-a kao posljedica zagrijavanja), jasno je da su ishodi gotovo potpuno neizvjesni ako se prognozira stanje 2100., 2085. ili čak relativno bliske 2050. Pitanje je koliko modeli koji daju tako dugoročna predviđanja mogu uzeti u obzir adaptivnost gospodarskih i društvenih sustava i tehnološki napredak.
Znače li različite procjene i velike pogreške makro-prognostičkih klimatskih ekonomskih modela da je sve relativno i da je takozvana klimatska agenda izmišljotina te ne treba činiti ništa? Naravno da ne. I to ne samo iz ranije navedenih razloga (EU nema fosilne izvore, geopolitički rizici). Treba uzeti u obzir da fosilni izvori nisu obnovljivi, pa ne možemo isključiti da će u jednom trenutku u budućnosti početi djelovati tehnološka i ekonomska ograničenja njihovoga komercijalnog crpljenja. Rizik velikog cjenovnog ciklusa u doglednoj budućnosti ne može se isključiti.
Netko će i na to odmahnuti rukom, navodeći sljedeće argumente: (1) tri zemlje s ogromnim fosilnim nalazištima (Venecuela, Iran i Rusija) globalne su parije koje će se u nekim trenutcima u ovome stoljeću ponovo s puno većom snagom uključiti u globalnu ponudu; (2) sve ranije prognoze o limitima fosilnih resursa (još od 70-ih godina prošlog stoljeća) pale su u vodu, i (3) Međunarodna energetska agencija prognozira stabilnost ili pad cijena energije iz fosilnih izvora za narednih nekoliko godina, prvenstveno zbog ogromne izgradnje plinskih kapaciteta i LNG terminala širom svijeta. Pad graničnog troška nabave plina mogao bi posredno utjecati na općenito jeftinije energente.
No sve to nisu dovoljni razlozi da bi odmahivanje rukom imalo smisla. Ograničeni resursi u EU, geopolitički rizici i rast globalnog gospodarstva (Kine, Indije, u drugoj polovici 21. stoljeća i Afrike) u perspektivi dugoga roka mogu stvoriti situacije u kojima će EU biti suočena s novim šokom cijena fosilnih energenata koji će potencijalno biti puno snažniji od onoga iz 2022. Bilo bi krajnje neodgovorno i opasno prepustiti odgovor pukoj nadi da će sve biti dobro i da će tehnolozi riješiti svaki problem.
Ne znati nešto nije uputa za ne činiti ništa, nego upravo suprotno – uputa je to za pripremu za najgori scenarij.
Dakle, dokazi, razboritost, traženje ravnoteže u uvjetima neizvjesne budućnosti što će drugim riječima reći energetska tranzicija koja može biti demokratska, a ne nametnuta, u smislu da zasluži potporu većine: kako u tom kontekstu ocjenjujemo medijski i politički ambijent u Hrvatskoj? Imamo li šansu izbjeći dva ekstrema – negiranje problema uz smatranje kako je klimatska agenda samo još jedna zavjera duboke države s jedne strane i s druge strane klimatski alarmizam uz smatranje kako ćemo svi izgorjeti za 25 godina ako ne prestanemo koristiti automobile i jesti meso? Kako pronaći najbolji put koji će uz to možda i pomoći inovacijama, investicijama i ekonomskoj efikasnosti?
Zanimljivo je da se javnoj raspravi o ovoj temi priključio i Zvonimir Frka-Petešić, šef kabineta premijera. Njegov tekst nije objavljen u nekom stručnom energetskom časopisu, nego u časopisu Misao.hr. Frka-Petešić o energiji piše iz povijesne i političke perspektive, naglašavajući da je dostupnost energije jedna od okosnica razvoja demokracije i snage suvereniteta. Stoga je pripremanje za najgore scenarije (a on spominje vjerojatnost da strukturni problemi s ponudom fosilnih energenata započnu sredinom sljedećega desetljeća) odgovoran čin s gledišta očuvanja demokracije i jačanja suvereniteta.
Zanimljivo je i da energetičar, direktor Regionalne energetske agencije svjeverzopadne Hrvatske i savjetnik Predsjednika Milanovića, Julije Domac, progovara sličnim jezikom. Routledge je nedavno objavio njegovu knjigu koju je napisao s kolegama Velimirom Šegonom i Filipom Dumitruom, a koja u podnaslovu povezuje ulaganja u obnovljive izvore s jačanjem slobode (u Europi). Sloboda jednako sigurnost jednako energeteska tranzicija, naglašavaju Domac i suradnici, što je poruka koja je vrlo slična Frka-Petešićevoj.
Dva spomenuta primjera razmišljanja utjecajnih ljudi govore o tome koliko je energetika duboko povijesno, političko i ekonomsko pitanje. Ona je i bitno europsko pitanje. Energetska politika imat će jednu od prijelomnih uloga u narednim godinama; o njoj će u velikoj mjeri ovisiti hoće li Unija slabiti ili jačati. Energetika je prije svega nacionalno pitanje: energetska politika koordinira se na razini EU, no nacionalne države dugo će ostati ključni akteri njena oblikovanja i provedbe. Hrvatska epizoda s LNG-om na Krku, koji se dalje proširuje, dobar je primjer prožimanja nacionalne i europskih i globalnih dimenzija energetskih pitanja. Sreća je u nesreći htjela da projekt profunkcionira u kritičnom trenutku energetske krize, čime su bitno smanjeni dobavni i ukupni energetski rizici ne samo Hrvatske nego i svih zakupaca kapaciteta, a valja ponoviti da su bespovratna europska sredstva u ukupnom financiranju ove investicije sudjelovala s više od 100 milijuna eura.
Može li hrvatska energetika u širem smislu ponoviti optimalan tajming i kapacitet kao u slučaju LNG-a? Kada je riječ o energiji, Hrvatska ima velik neiskorišten potencijal budući da tri glavne poluge još ne rade “punom parom”. Prva poluga je HEP, kojeg tek čeka veliki investicijski ciklus. Druga poluga su investicije u obnovljive izvore koje napreduju, ali sporo (unatoč velikom broju sunačnih sati u godini). Treća poluga je veliki proizvođač i instalater prijenosne i distributivne opreme – Grupa Končar. Uz sinergije, inovacije i pokretanje značajnih dobavljačkih lanaca ovaj, nazovimo ga “električni klaster” u sljedećem desetljeću ima mogućnost postati veoma važan ne samo za Hrvatsku, nego i vidljiv na razini EU.
No, naša energetska današnjica nije ružičasta. O tome svjedoče podaci o uvozu električne energije u ljetnim mjesecima u zemlji koja u to doba godine obiluje suncem, i u zemlji u kojoj mnoštvo megavata ulaganja u obnovljive izvore čeka na regulatorna odobrenja. Prema kvartalnom pregledu energetske bilance koji sastavlja Udruga obnovljivih izvora OIE Hrvatska, koji smo prenijeli na Labu, ljetni višak potražnje u sezoni hlađenja, kada se troši najviše električne energije, u ovoj relativno hladnijoj godini bio je vrijedan više od 100 milijuna eura uvoza. Uvoz sam po sebi nije problematičan (bolje da ga ima kada energije nedostaje), no problematično je što se događa u uvjetima kada pred vratima čekaju privatni investitori koje je racionalna kalkulacija navela na odluku o ulaganju u sezonski kompatibilne izvore poput solara. Međutim, mnoštvo projekata se ne može realizirati zbog administrativnih prepreka.
Je li uopće potreban bolji dokaz zašto energetska tranzicija mora ići ruku pod ruku uz bolju politiku, regulatornu reformu i reformu javnog sektora? Možda smo se odmaknuli od klimatskog alarmizma i nedovoljno promišljenih ideja i rješenja, no novu ravnotežu još nismo pronašli. Ni mi, ni Nijemci.
Prilog: Izabrane studije o utjecaju rasta globalne temperature na ekonomsku aktivnost
| Study (publication year) | Main quantitative estimate (with uncertainty interval) | What’s being estimated (GDP vs welfare etc.) | Dataset time span | Spatial coverage / unit |
| Kotz, Levermann & Wenz (Nature, 2024) – retracted; retraction note (Nature, 2025) | Mid-century damages: uncertainty range revised from 11–29% to 6–31%after corrections; probability of scenario divergence by 2050 revised 99% → 90% | “Committed” climate damages by mid-century; sensitivity of damages & uncertainty to data + spatial correlation | Retraction note flags a key issue in Uzbekistan 1995–1999 economic data | Sub-national analysis; uncertainty affected by spatial autocorrelation |
| Waidelich et al. (2024) | At +3°C in 2085, global GDP change −10.0% with (5.1%, 14.9%) uncertainty band (reported as a decile interval) | Long-run GDP impacts under warming scenarios (macro projection framework) | Impacts reported for 2085under warming pathways (projection horizon through late century) | Global (country/region coverage in an integrated projection setting) |
| Bilal & Känzig (Nov 2024 working paper) | 1°C global warming reduces world GDP by 12%“at peak”; statistically significant at 5% in years 3–7(they do not give a single “12% ± CI” in the abstract/introduction excerpt) | Dynamic macro response of world GDP to global temperature shocks (time-series local projections) | Economic data include PWT for 173 countries from 1960 onward; they assemble climate-economy data “spanning the last 120 years” and run world-GDP projections from 1960 onward | World GDP (global aggregate), plus country panels; temperatures from Berkeley Earth; extremes from ISIMIP |
| Newell, Prest & Sexton (RFF WP, rev. Oct 2020) | For “superior” GDP growth models: 2100 GDP impact 95% CI: −84% to +359%; for “superior” GDP level models: 95% CI: −8.5% to +1.8%, centered around losses ~1–3% | Quantifies model + sampling uncertaintyacross 800 panel specifications; also evaluates how out-of-sample performance changes conclusions | 1960–2010, 166 countries, 6,584 country-year observations (WDI 2012); temp/precip from gridded data aggregated to country-year | Country-year panel |
Izvor: OpenAI, ChatGPT Plus. Podatke treba uzeti s rezervom i provjeriti jer AI može pogriješiti.