Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet?

Objavljeno

Foto: Dreamstime

Šonje ovim tekstom najavljuje seriju rasprava i prikaza knjiga u kojima će se otvarati “velike teme” o funkcioniranju takozvanog globaliziranog svijeta. Danas se multipliciraju teorije i predviđanja, od onih panglosijanskih koje počivaju na ideji da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova, do onih katastrofičnih koji najavljuju kataklizmu ako se brzo nešto ne poduzme

Zašto Amerikanci nisu predvidjeli napad na Pearl Harbor? Kada je nakon napada analizirano mnoštvo obavještajnih informacija, ex post se činilo da je riječ o propustu. Američki obavještajni analitičari su zaključili da je postojao niz indicija da će se napad dogoditi.

Slično tome, broj onih koji su ukazivali na podatke koji su «predviđali» financijski slom 2008. naglo se povećao nakon što se slom uistinu dogodio.

Radi se o univerzalnom problemu generala poslije bitke. Skup informacija s kojima naknadno raspolažemo mnogo je veći od skupa informacija prije izbijanja nekog događaja. Sama činjenica da se neki događaj dogodio mijenja sve, pa i tumačenje prošlih podataka koji ranije nisu imali smisao; nešto što se ex ante činilo nasumično, ex post dobiva sasvim konkretan smisao.

Na primjer, kada bi sutra izbio Treći svjetski rat, ne bi nedostajalo onih koji bi tvrdili «znao sam», ili: «pa sve je upućivalo na to: Trump, Putin, Kina, Sirija, Brexit, Sjeverna Koreja, fake news, protekcionizam…»? Međutim, ako rat ne izbije, kako protumačiti sve spomenute pojave koje većini ljudi izazivaju nelagodu, a kod nekih provociraju i katastrofična predviđanja?

Trenutačno postoje dvije naracije o svijetu u kojem živimo. Jedna kaže da svijet danas napreduje u svakom pogledu. Ljudi su sve bogatiji, slobodniji, sve je manje gladnih i nasilnih smrti, institucije funkcioniraju sve bolje u interesu ljudi, stotine milijuna izlaze iz siromaštva i približavaju se onome što smo nekada zvali srednji sloj. I tehnologija omogućava neslućene stvari. Najpoznatiji svjetski optimist Steven Pinker nedavno je na tom tragu objavio novu knjigu Enlightment Now.

S druge strane, tehnologija izaziva napetosti. Druga naracija kaže da tehnologija istiskuje ljude (roboti zamjenjuju radnike), nejednakosti rastu, posvuda vlada korupcija, elite su se odvojile od ljudi koji ne vide perspektivu, gospodarski rast je sve sporiji, terorizam i milijuni izbjeglica su na vratima Europe, a geopolitika i geografija su na scenu vratile neke stare prijetnje, osobito otkako se jamac poslijeratnog mira, Sjedinjene Američke Države, pod Trumpom počinju ponašati nepredvidivo i okretati same sebi.

Obje su naracije snažno prisutne u medijima, literaturi i na društvenim mrežama. Kao da se pred našim očima odvija natjecanje dva pogleda na svijet – dvije suprotstavljene priče o tome kakav je ovo svijet i u kojem pravcu ide.

Postavlja se pitanje je li nam uopće dana mogućnost prosudbe o tome koja je od ove dvije slike svijeta bliža istini?

Istina u ovom slučaju jako zavisi o perspektivi. Interpretacija svijeta za stanovnike Venezuele bitno je različita od interpretacija stanovnika Islanda, Indije ili Kine. I unutar tih zemalja postoje različite perspektive, baš kao što su različite perspektive stanovnika Slavonskog Broda, Bukurešta, Pirota, Praga ili Chongquinga.

Unatoč razlikama u lokalnim i individualnim perspektivama, svijet je jedan. Pitanje kakav je ovaj svijet ima duboki smisao. Jako je korisno znati jesmo li svi skupa na Titanicu i sve ide kvragu, ili još uvijek imamo dobre izglede za izbjegavanje budućih globalnih kataklizmi. Pitati se o tome veoma je korisno u pogledu osvještavanja rizika i razumijevanja mehanizama koji pokreću svijet (iako ta pitanja kod većine ljudi izazivaju nelagodu).

U nastavku se prikazuje lista od šest hipoteza o tome kako izgleda i kuda ide ovaj svijet, odnosno, koje ga dominantne silnice određuju. U narednim tjednima objavljivat ćemo rasprave i prikaze knjiga koje govore u prilog ili protiv neke od tih hipoteza.

Pri tome treba imati na umu dvije stvari. Prvo, hipoteze ne isključuju jedna drugu. One mogu jače ili slabije uzajamno djelovati – poništavati se, pothranjivati, nadopunjavati, ili naprosto paralelno egzistirati.

Drugo, lista je otvorena. Svijet je toliko složen da svi kandidati za objašnjenja ne stanu u šest teorija. Teorija ima mnogo više, samo što ne stanu sve u jedan autorski pogled. Možda na kraju serije sistematiziramo deset ili više mogućih objašnjenja.

Seriju tekstova o tome kakav je ovaj svijet otvaramo ovaj tjedan prikazom knjige The Road to Unfreedom Timothy Snydera. Prikaz je za Lab pripremio profesor Darko Polšek. Nakon više od godinu dana, konačno smo ga dobili da piše za nas.

Prije prvog prikaza koji ćemo objaviti u četvrtak ili petak, evo šest početnih hipoteza:

Prva hipoteza – mediji: svijet je isti (jednako nasumičan) kao i uvijek, samo se medijska slika promijenila. Širenje društvenih mreža i pojava novih medija bez tradicionalnih uredničkih filtara te profesionalnih i etičkih standarda, stvara divlje i neregulirano informacijsko okružje na koje ljudi nisu navikli. Naši mozgovi su pod nezapamćenim presingom i stresom što povećava tjeskobu i strah. Zloporabe i manipulacije postale su svakodnevica i kroz to se stvara iskrivljena slika svijeta koji izgleda mnogo konfliktniji nego što u stvari jest. Iako se ne može isključiti mogućnost da mediji utječu na stvarnost, ovo je jedina hipoteza koja problem smješta isključivo u domenu percepcije.

Druga hipoteza – neoliberalni kapitalizam i nejednakosti: ovo je jedna od najprisutnijih naracija premda spada u domenu teorija koje možemo označiti kao ekonomski redukcionizam ili materijalni determinizam. Deregulacija, privatizacija, širenje tržišnih odnosa, sve je to dovelo do potreba za prilagođavanjem (fizička preseljenja, promjene poslodavaca i zanimanja), koje ljudi teško podnose. Zbog toga rastu nejednakosti, a ljudi se teže nekako zakloniti od promjena, pa traže zaštitu od države. Zbog toga se u političkoj sferi odbacuju tradicionalna politička rješenja, pa i neki elementi same liberalne demokracije. Ljudi su u potrazi za alternativama koje obećaju mir i zaštitu, a povratak države kao skrbnika i zaštitnika od svih rizika življenja, jedna je od (možda) mogućih alternativa. Inače nas možda čeka neka nova revolucija. S druge strane, može se postaviti hipoteza da su upravo liberalne reforme donijele nezapamćen rast i smanjenje siromaštva u mnogim dijelovima svijeta.

Treća hipoteza – granice globalizacije: ova je hipoteza najuže povezana s prethodnom koju se proširuje za učinke globalizacije. Hod globalizacije nakon Drugog svjetskog rata, čiji su sponzor bile Sjedinjene Američke Države, stvorio je učenike koji pokazuju tendenciju postati bolji učenici od učitelja (npr. Kina). Ostarjeli učitelj (Sjevernoatlantski Savez) sada reterira i ozbiljno razmišlja o zatvaranju i zaštiti te poništavanju principa otvorenih društava i tržišta, na kojima je zasnovao svoju modernu povijest, jer osjeća da neće moći izdržati nalet globalne konkurencije.

Četvrta hipoteza – migracije i države blagostanja: donekle suprotstavljena prethodnima, ova hipoteza polazi od toga da moderne države blagostanja, unatoč plaču ideologa i interesnih skupina zbog navodne ugroženosti socijalne države, svojim građanima nude bolje usluge nego ikada u povijesti. Javnozdravstveni i javni obrazovni sustavi, osiguranja u slučaju nezaposlenosti, invalidnosti, starosti, sigurnost tijela i imovine, sve takve javne usluge dostigle su neslućene standarde. Građani na sjevernoameričkom kontinentu i naročito u EU osjećaju da bi taj njihov standard mogao biti ugrožen u slučaju značajnijeg priljeva migranata s kojima bi ga trebali dijeliti. Eksplozivna izbjeglička kriza koja je počela potkraj ljeta 2015. pokrenula je lanac reakcija na izborima u EU, osobito između jesenskih izbora u Poljskoj 2015. (na kojima je pobijedilo Pravo i pravda Jaroslawa Kaczinskog) i Brexita u lipnju 2016. I Trumpov izbor potkraj 2016. bio je inspiriran temom o migrantima koja se tako pokazuje kao dominantni transformator zapadnjačke liberalno-demokratske vrijednosne i političke matrice.

Peta hipoteza – nove diktature: ova hipoteza polazi od toga da su Rusija i Kina, dvije najveće i najmoćnije nedemokratske države, mnogo važnije za svijet nego što se obično misli. Mnogi ljudi koji žive u liberalnim demokracijama doživljavaju demokracije kao kaotična društva u kojima nedostaje čvrsta upravljačka ruka. Demokracije kao da su stalno na nekakvome rubu; čini se da su društva kojima se vlada čvrstom rukom bolja, efikasnija i ljudima jasnija. Reda mora biti! Stoga ekonomsko jačanje i konsolidacija personificirane vlasti u zemljama poput Rusije i Kine ima privlačnu moć; kada te zemlje k tome počnu realizirati svoje interese širom svijeta, njihov se utjecaj putem diplomatskih i propagandnih kanala multiplicira, te se sklonost oponašanju takvih sustava povećava. Američka politička kriza vezana uz predsjedničke izbore 2016. dokaz je aktualnosti ove teorije, a Janusz Bugajski u Globusu od 25.5.2018. piše o utjecaju Rusije na ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora u Italiji.

Šesta hipoteza – klatno zbog previše slobode: ova pomalo eterična teorija ponikla je u konzervativnim krugovima. Polazi se od toga da liberalizam, a osobito njegova lijeva inačica koja se često brka s mnogo širim idejnim i političkim konceptom liberalizma, nije prirodno stanje društva. Razmjerno uspješna stagnantna društva poput Amiša i drugih tradicionalnih zajednica u Sjevernoj Americi pokazuju da protivljenje pobačaju, bogobojaznost i zamrzavanje nekih tradicionalnih (npr. obiteljskih) vrednota polažu jednako ili veće pravo na «prirodnost» u odnosu na zalaganja za prava na pobačaj i LGBT prava. Ova hipoteza počiva na teoriji prirodnog prava i polazi od toga da su ljudi na Zapadu počeli potragu za alternativom svakom, ne samo lijevom liberalizmu. Dio zagovornika ove ideje proširuje tu potragu na traženje alternativa liberalnoj demokraciji, možda i u vidu takozvane neliberalne demokracije koja svoje utemeljenje pronalazi u tradicijskim, lokalno ukorijenjenim vrednotama koje valja braniti od naleta «globalizma», «moralnog relativizma» i izbjeglica iz nama stranog kulturnog kruga (ovdje se šesta hipoteza susreće s četvrtom). Šesta hipoteza klatna zbog previše slobode smješta se na raskrižje između pete hipoteze o novim diktaturama s kojima koketira (slučaj Viktora Orbana u Mađarskoj) i umjerene verzije, koja potvrdu tvrdo konzervativnih i tradicionalnih vrednota traži unutar okvira otvorenog društva zasnovanog na principima liberalnih demokracija. Oboma inačicama je zajednička skepsa prema tržištu i izgradnja nove vjere u državu kao središnjeg nadzornika i pokretača razvoja iako se u budućnosti može očekivati i pragmatično kombiniranje ovog svjetonazorskog stava s ekonomskim liberalizmom.

Niz mogućih hipoteza o tome kakav je ovaj svijet, što se u njemu događa i kamo to sve skupa ide, ovim pregledom tek počinje. Mogućih objašnjenja sigurno ima mnogo više od šest i treba očekivati da će rasprave i prikazi koji slijede iznjedriti neke nove ideje i hipoteze.