Otvoreno – zatvoreno (VI): populizam, gospodarstvo i razvlačenje nobelovca Mundella po ekranima jedne televizije

Ilustracija: Sjankauskas / Dreamstime

Hoće li Talijani objaviti rat Francuzima, još jednom o tome kako društvo koje je zatvoreno iznutra nužno postaje zatvoreno prema van i priča o tome kako u Hrvatskoj ne čitamo i ne pitamo kad ne znamo, pa lako pomislimo da su Nobelovci pronašli nešto što nisu pronašli

Ad

Prošle nedjelje, u petoj epizodi serijala Otvoreno – zatvoreno, pisao sam o tome da kontekst otvoreno – zatvoreno nije bitan samo za pitanja budućnosti Europske unije, međunarodne suradnje, eura, odnosa prema imigraciji, drugim državama. Važan je i kao okvir za razumijevanje unutarnjih odnosa u društvu. Između unutarnje i vanjske otvorenosti/zatvorenosti postoji uska veza.

Najbolji dokaz za to stigao je proteklog tjedna iz susjedne Italije o kojoj mnogo pišem proteklih mjeseci, jer je važna. Koalicija Cinque Stelle (populisti širokoga spektra) i Lege (desni populisti) nehajno su registrirali da im je zemlja u recesiji. Zatim su se malo družili s predstavnicima Žutih prsluka iz susjedne Francuske i nakon toga svim silama navalili na – Francuze.

Formula je jednostavna: skretanje pozornosti s vlastite nesposobnosti da se išta pametno napravi s anemičnim talijanskim gospodarstvom + europski izbori koji dolaze za tri i pol mjeseca na kojima će populisti sigurno povećati svoj udjel u Europskom parlamentu = Macron na pladnju. Mitski elitist koji troši tisuće eura na šminku u nekoj palači u Parizu, pa to je idealna meta.

Uz razočaranje za sve one koji po principu «Ustajte vi zemaljsko roblje» misle da je političko ludilo posljedica nejednakosti, siromaštva, besperspektivnosti i drugih devijacija u funkcioniranju omraženog tržišta, podloge talijansko-francuskih uvreda bile su vezane isključivo uz – a što bi drugo – imigraciju.

Imigracija je nezamjenjivo stanište populista. Bez njenog humusa, oni su marginalni. Salvini (Lega, potpredsjednik vlade i ministar unutarnjih poslova) je tako optužio Francuze da skrivaju teroriste koji su činili zločine po Italiji, a di Maio (Cinque Stelle, potpredsjednik vlade i ministar gospodarstva) optužio ih je za kolonijalizam koji je uzrokovao siromaštvo u Africi. Navodno je kolonijalizam razlog zašto siromašni Afrikanci u gumenjacima pristižu na obale Italije.

Tako su Talijani – a tko bi drugi – u svoj populistički arsenal preuzeli nešto od tradicionalne municije južnoameričkog populizma, što u političkoj borbi u Europi nakon Drugog svjetskog rata nije još korišteno – anti-imperijalizam. Stvari su otišle tako daleko da je francuski veleposlanik u Rimu opozvan na konzultacije u francusko ministarstvo vanjskih poslova, što nije zabilježeno nakon Drugog svjetskog rata.

Naravno da u izravnome srazu nema smisla objašnjavati zašto Salvini i di Maio nemaju pravo. Populistička tehnologija je da te pljune i ode, pa se sam briši. Neće valjda voditi javnu raspravu o stavovima. Ta cilj je prokazati zle i korumpirane elite! U ovom slučaju francuske.

Prema Muddeu i Kaltwasseru[i], glavno obilježje populizma je konceptualno sučeljavanje čistog, nekorumpiranog, od elita odvojenog naroda i njegovih autentičnih predstavnika, naspram elita koje su sušta suprotnost tome. To je slika koja se želi stvoriti. Cilj je pritom izbrisati sve nijanse sive, ukinuti kolore i vratiti se u crno-bijeli svijet.

Talijanski slučaj pokazuje da, jednom kada se osvoji pozicija u zemlji, konflikt i moralna panika počinju se širiti izvan granica, u potrazi za novim (elitističkim) neprijateljem. Možda je riječ o usudu svake vlasti s liberalno-demokratskim deficitom koja ne može opstajati bez straha od nekog neprijatelja. A možda je riječ o PR taktici kako nekom talijanskom glasaču ne bi pala na pamet grozna misao: hej, pa ti momci koje smo izabrali su sada elita!

U svakom slučaju, sada dokazana potreba populista za generiranjem (i) međunarodnog sukoba trebao bi biti konačni dokaz svima koji su do sada jednim dijelom sa simpatijom promatrali populističke pokrete. Mainstream politika toliko je prožeta slabostima da je agresija na nju dobrano zaslužena. To su ti pozitivni aspekti populizma. No, ovdje nas zanimaju oni dominantni i dugoročno jedini važni – negativni – koji pokazuju da su moderni populistički pokreti samo mašine za eskalaciju društvenih, pa i međudržavnih sukoba.

U kontekstu perspektive otvoreno-zatvoreno nameće se pouka da se otvorenost ili zatvorenost prema unutra i prema van ne mogu odvajati. Povijest je jasno pokazala: svi totalitarizmi bili su zatvorena društva u sebi i prema van. Liberalne demokracije postavile su obratan standard otvorenosti iznutra i prema van. Međunarodna suradnja, tolerancija i respekt povezani sa željom za trgovanjem i ulaganjima, leže u temeljima mira i prosperiteta u poslijeratnoj Europi.

Utoliko svaki atak na vrijednosne temelje poslijeratne Europe treba označiti jasnim označiteljem. Ostavimo po strani koristan atak na uhljebljene i nedovoljno razvidne elite. U suštini, želi se promijeniti međunarodni poredak, odnosi snaga, a za to je potrebno mijenjati vrijednosne temelje na kojima počiva Europa i civilizacija.

To se vidjelo i u intervjuu dr. sc. Dominika Vuletića, poslijedoktoranda na katedri za pravo Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i člana Živog zida, koji je u intervjuu na N1 29.1.2019. poželio rastumačiti politički odnos prema euru.

Nakon što je objasnio da njegova stranka traži održavanje novog referenduma, ovaj put o ostanku u EU pod «ovakvim uvjetima» (čemu se nema što prigovoriti jer je svačije demokratsko pravo tražiti referendum), Vuletić je naglasio da Hrvatska gubi stanovništvo zbog članstva u EU. Otkad je Hrvatska država članica, navodno je došlo do populacijskih gubitaka koji su veći od gubitaka Hrvatske u Prvom svjetskom ratu. «Mi smo pretvoreni u roblje.», poentirao je Vuletić. Zbog toga najavljuje da će Živi zid tražiti da Nijemci uplate u hrvatski proračun za svakog građanina Hrvatske koji otiđe raditi u Njemačku.

Ova duboko anti-civilizacijska ideja počiva na vrijednosnom sudu da je država vlasnik života svojih građana i da njima može trgovati s drugim državama – prodavati ih, ili kupovati grla iz drugih država – sukladno nekim budućim međunarodnim sporazumima. Dr. Vuletić u tome očito ne vidi problem. Dapače, on to smatra pravednim rješenjem, jer polazi od toga da se Njemačka razvija zbog toga što Hrvati u nju dolaze. Ne pada mu na pamet da je uzročno-posljedični slijed zapravo obratan: Hrvati odlaze u Njemačku jer je Njemačka i bez njih mnogo razvijenija od Hrvatske, pri čemu Hrvatska nije sposobna stvoriti okvir za nastanak dobrih poslova za svoje građane.

Umjesto da objasni kako će Hrvatsku učiniti dobrim mjestom za poduzimanje i rad, kako će njegova stranka motivirati slobodne ljude da ostaju ovdje, mladi doktor prava polaže pravo države na ljudske živote (ok, povijesno gledano, to nije ništa novo), izvrće logiku uzročno-posljedičnih odnosa i kreće od politički i historijski posve nerealnog nametanja krivnje i obaveza zemlji koja se razvija. Možda bismo mogli zatražiti od Amerike da plati za sve Talijane, Šveđane, Irce, Hrvate, Židove i ostale koji su se na parobrodima dovukli dotamo, ili to nema veze, jer Amerika ima dolar od 1792.? Spominjem dolar, jer je Vuletić najavio ispostavljanje spomenutog zahtjeva u kontekstu funkcioniranja euro područja, što ću uskoro objasniti, nakon što još malo pojasnim da Vuletić zapravo stvara placet za poimanje države kao mrjestilišta radne snage, svojevrsnog inkubatora kojim upravljaju uhljebi čija je glavna funkcija naplaćivanje izlazne naknade.

Kakve li motivacije za političke elite! Sjedimo u kućici kraj rampe na izlazu, ne radimo ništa i ubiremo završni harač za još jednog glasača manje koji bi na sljedećim izborima glasao protiv nas!

Ideja o štetnosti članstva u EU na opisan način toliko je apsurdna da se nameće zaključak kako racionalna rasprava o tome neće biti moguća. Deskar-Škrbić je ovdje sažeo ocjenu dosadašnjeg razdoblja članstva, ali njegov racionalistički tekst vjerojatno nije način komunikacije koji bi u populističkoj političko-televizijskoj areni ikome išta značio. Mislim da nema razloga za optimizam u pogledu mogućnosti za racionalnu raspravu, jer je isključivanje kritike i rasprave jedno od glavnih obilježja populizma kao tehnologije javne komunikacije .

Kada je riječ o sudjelovanju intelektualaca u javnom i političkom prostoru na strani populističkih pokreta, pristanak na uobičajene metode kao što su izvrtanje činjenica, lijepljenje etiketa i brzopotezno zaključivanje, glavno je obilježje takve aktivnosti. Razlozi zbog kojih intelektualci u politici pristaju na taj otklon od razuma i metoda koje su usvojili kroz dugo školovanje nisu poznati. Nemoguće je racionalno objasniti zašto osobe koje poznaju ili bi trebale poznavati znanstvene metode, i koje jako dobro znaju da, na primjer, liječnik ili broker ne mogu bez dugog i napornog studiranja i konzultiranja prosuditi o nekom problemu iz domene međunarodnoga prava (a pitanje je da li i tada mogu), olako prelaze preko objektivnih ograničenja ljudskoga uma. Utoliko je odgovornost intelektualaca višestruko veća od odgovornosti slabije obrazovanih ljudi. O intelektualcima i njihovim političkim i stručnim prosudbama zavisi hoće li se politike formulirati koliko-toliko racionalno, ili će nepodnošljivom lakoćom kliznuti u kaos nalik komunikacijskom užasu predizbornih kampanja.

Dr. Vuletić se u tom smislu pokazao kao vješt manipulator koji zaslužuje pažnju. Mene doista ne zanima osrednje obrazovani showman Pernar, ali me poslijedoktorand koji radi na jednoj katedri fakulteta kojega sam davno, povijesnom nesrećom, završio, itekako zanima. Osobito ako se bavi makroekonomskom analizom.

Sad dolazim do poante. U dijelu razgovora na N1 o EU i euru, Vuletić se pozvao na nobelovca Roberta Mundella koji je doista dobio Nobelovu nagradu za svoju teoriju optimalnih valutnih područja, ali je njegov rad interpretirao potpuno pogrešno – točno suprotno od onoga što proizlazi iz Mundellova rada.

«To ne govorim ja, to govori čovjek koji je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju…», kazao je Vuletić depersonalizirajući svoj stav, pripisujući ga Mundellu, i potom hladno objasnio voditelju i gledateljima kako je Mundell smatrao da Europa nije optimalno valutno područje jer u njoj ne postoje fiskalni transferi među državama.

Istina je posve suprotna: (1) Mundell je smatrao da bi Europa mogla zadovoljavati uvjete optimalnog valutnog područja, (2) Mundell je fiskalne transfere smatrao posve nevažnima ako postoji mobilnost kapitala i rada, i (3) Mundell je zadnjih godina u Europi jako kritiziranzbog toga što je vjerovao da euro može postati optimalno valutno područje u čijem će se okviru dogoditi reforme kao što su smanjenje poreza, liberalizacija radnog zakonodavstva i poboljšanje propisa za poslovanje i ulaganje.

Pouka: kadgod čujete da vam netko servira neku jednostavnu istinu iz područja ekonomije i pritom ne koristi ništa drugo do pozivanja na nekog Nobelovca, znajte da ni sam nije siguran u ono što govori.

Euro, EU i funkcioniranje institucija euro područja preširoka su tema za ovaj tekst. To je tema za knjigu. Ovo je bio tekst o metodama populizma i teškoćama borbe protiv njih u javnom prostoru. Želio sam pokazati da je populizam politika zatvorenosti i konflikta, politika koja ne nudi rješenja, nego manipulira. Kad započne razumno traženje rješenja, populizam prestaje postojati. Ako su problemi teški, a većina političkih problema jest takva, rješenja traže vrijeme, multidisciplinarni pristup, isključivanje brzih i isključivih poteza; traže sve ono što je populizmu strano. Talijanski slučaj pokazuje da se populističke stranke nisu u stanju transformirati kada dođu na vlast; tamo primjenjuju vrlo slične metode kakve su primjenjivale u kampanjama i sele ih na područje fragilnih međunarodnih odnosa.

U širem smislu, svi ozbiljni gospodarski problemi populizmu su posve strani. Zbog toga će populizam koji počiva na eskalaciji identitetskih pitanja i sukobima «Mi» vs. «Oni» upravo na gospodarstvu polomiti zube. No, to su dugogodišnji procesi, pa će biti vremena za pisanje o tome.

Da ne bi bilo zabune, nije samo Živi zid populistička stranka u smislu u kojem pišem ovdje. Populističke metode prožimaju gotovo sve stranke i njihove istaknute predstavnike, samo su im neki više, a neki manje skloni.

Za kraj, ovdje je link na izvorni Mundellov rad, objavljen 1961., a napisan 1959., kad je Kanađanin imao 27 godina, točno četiri desetljeća prije nego što će za taj rad zaslužiti Nobela. Preveo sam za vas nekoliko najzanimljivijih paragrafa, kako biste dobili osjećaj o čemu se ovdje zapravo radi.

Rad otvara kritikom Friedmanove ideje da se sustav fiksnih tečajeva dogovoren u Bretton Woodsu 1944. zamijeni sustavom fleksibilnih tečajeva: «…mnogo je lakše predstaviti problem i kritizirati alternative, nego ponuditi konstruktivne i provedive prijedloge za otklanjanje onoga što je postalo poznato kao sustav međunarodne neravnoteže. Ovaj rad, nažalost, ilustrira tu propoziciju uz pomoć upozorenja da je najizglednija alternativa, sustav nacionalnih valuta povezanih fleksibilnim tečajevima, u određenim uvjetima neprimjenjiv. Sustav fleksibilnih tečajeva obično se od strane zagovornika (ovdje u fusnoti navodi na Friedmana i Lutza, op. V. Š.) predstavlja kao sustav u kojem deprecijacija može zamijeniti nezaposlenost kada postoji eksterni deficit, odnosno aprecijacija može zamijeniti inflaciju kada postoji eksterni suficit. U tom slučaju postavlja se pitanje trebaju li sve nacionalne valute imati fleksibilan tečaj … Što je prikladna domena nekog valutnog područja?»

Dalje u tekstu nudi odgovor: «Ako je mobilnost faktora proizvodnje unutar zemlje velika, a mala u međunarodnom okviru, sustav fleksibilnih tečajeva zasnovan na nacionalnim valutama može funkcionirati dovoljno dobro. Ako se regije (misli na šire međunarodne cjeline u kojima su faktori proizvodnje mobilni, op. V. Š.) protežu preko državnih granica… onda argument u prilog fleksibilnih tečajeva vrijedi samo ako se uvedu regionalne valute… Prema tome, optimalna valutna područja imaju izravnu praktičnu primjenjivost samo u područjima u kojima se politička organizacija nalazi u fluidnom stanju, kao što je slučaj u nekadašnjim kolonijama i Zapadnoj Europi

Mundell u nastavku sučeljava stavove zagovornika i protivnika zajedničke valute (rasprave o tome vodile su se u Europi još pedesetih godina prošlog stoljeća), te zaključuje: «…pojam optimalnog valutnog područja pomaže nam uvidjeti da se sukob svodi na empirijsko, a ne teorijsko pitanje.»

Kako tumačiti ovaj tekst? Optimalno valutno područje određeno je geografskim prostorom na kojem su kapital i rad mobilni. To je Mundellovo empirijsko pitanje: gdje postoji mobilnost? Prostor mobilnosti može se razlikovati od područja pojedinih država i domena njihovih nacionalnih valuta. Zbog toga države ne moraju biti optimalna valutna područja, a šira područja mogu. U slučaju Hrvatske danas, kapital i rad nisu samo formalno, nego i suštinski mobilni u okviru EU. Sama činjenica da Vuletić kreće u raspravu s točke u kojoj se mobilnost naših radnika ističe kao veliki problem, govori o tome da mobilnost rada postoji, i da je euro područje s gledišta Hrvatske optimalno valutno područje.

Ovo ne mora biti konačan zaključak rasprave i cijela istina o euru, ali to je jedini zaključak koji se može izvesti iz Mundellova rada za koji je dobio Nobelovu nagradu. Prema tome, doktor prava Vuletić se pogrešno pozvao na ekonomista Mundella kako bi podupro svoj suprotan stav.


[i]Mudde, Cas i Cristobal Rovira Kaltwasser (2017): Populism: A Very Short Introduction. Oxford: Oxford University Press.